REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4306/2019-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: BFI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Dobriša Rubes, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 253/VI, protiv tuženika: Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 19. studenoga 2025. u nazočnosti tužiteljice i tužiteljičinog opunomoćenika te tuženikove opunomoćenice, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101998595, sklopljenog 29. srpnja 2004. između tuženika, kao banke i tužiteljice, kao korisnika kredita, koje glase:

Članak 2. Iznos kredita: ''51.000,00 CHF (pedesetjednatisućaCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.''; Članak 8. Valutna klauzula: ''Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.'';

Članak 9. Kamata: ''Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04,990% (četiri cijelih devedestdevet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 8.220,49 EUR, od toga na iznos 6.892,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 475,74 EUR i iznosu 181,07 EUR te iznosu 522,60 EUR, sve sa zateznim kamatama.

IV. Odbija se prigovor radi prebijanja, kao neosnovan, koji glasi:

''Tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 475,74 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 3,35/€ 0,44 od 01.04.2005. pa do isplate;

- kn 7,05/€ 0,94 od 03.05.2005. pa do isplate;

- kn 43,65/€ 5,79 od 02.07.2005. pa do isplate;

- kn 43,65/€ 5,79 od 02.07.2005. pa do isplate;

- kn 50,62/€ 6,72 od 03.08.2005. pa do isplate;

- kn 5,12/€ 0,68 od 02.09.2005. pa do isplate;

- kn 13,5/€ 1,79 od 04.10.2005. pa do isplate;

- kn 12,86/€ 1,71 od 01.11.2005. pa do isplate;

- kn 18,14/€ 2,41 od 02.12.2005. pa do isplate;

- kn 24,1/€ 3,2 od 04.01.2006. pa do isplate;

- kn 30,87/€ 4,1 od 02.02.2006. pa do isplate;

- kn 55,06/€ 7,31 od 02.03.2006. pa do isplate;

- kn 67,23/€ 8,92 od 04.04.2006. pa do isplate;

- kn 62,63/€ 8,31 od 03.05.2006. pa do isplate;

- kn 58,16/€ 7,72 od 02.06.2006. pa do isplate;

- kn 69,97/€ 9,29 od 05.07.2006. pa do isplate;

- kn 68,03/€ 9,03 od 03.08.2006. pa do isplate;

- kn 54,21/€ 7,19 od 02.09.2006. pa do isplate;

- kn 56,3/€ 7,47 od 04.10.2006. pa do isplate;

- kn 58,4/€ 7,75 od 03.11.2006. pa do isplate;

- kn 65,61/€ 8,71 od 02.12.2006. pa do isplate;

- kn 86,15/€ 11,43 od 03.01.2007. pa do isplate;

- kn 99,95/€ 13,27 od 02.02.2007. pa do isplate;

- kn 88,14/€ 11,7 od 03.03.2007. pa do isplate;

- kn 90,24/€ 11,98 od 04.04.2007. pa do isplate;

- kn 141,27/€ 18,75 od 04.05.2007. pa do isplate;

- kn 140,82/€ 18,69 od 02.06.2007. pa do isplate;

- kn 148,08/€ 19,65 od 04.07.2007. pa do isplate;

- kn 152,07/€ 20,18 od 02.08.2007. pa do isplate;

- kn 139,94/€ 18,57 od 05.09.2007. pa do isplate;

- kn 156,94/€ 20,83 od 03.10.2007. pa do isplate;

- kn 163,13/€ 21,65 od 01.11.2007. pa do isplate;

- kn 140,14/€ 18,6 od 05.12.2007. pa do isplate;

- kn 145,78/€ 19,35 od 03.01.2008. pa do isplate;

- kn 113,88/€ 15,11 od 05.02.2008. pa do isplate;

- kn 102,97/€ 13,67 od 01.03.2008. pa do isplate;

- kn 67/€ 8,89 od 03.04.2008. pa do isplate;

- kn 118,74/€ 15,76 od 01.05.2008. pa do isplate;

- kn 137,38/€ 18,23 od 03.06.2008. pa do isplate;

- kn 120,73/€ 16,02 od 02.07.2008. pa do isplate;

- kn 153,92/€ 20,43 od 02.08.2008. pa do isplate;

- kn 146,45/€ 19,44 od 02.09.2008. pa do isplate;

- kn 49,78/€ 6,61 od 03.12.2008. pa do isplate;

- kn 10,97/€ 1,46 od 02.07.2009. pa do isplate;

- kn 1,54/€ 0,2 od 01.11.2009. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.''

V. Odbija se prigovor radi prebijanja, kao neosnovan, koji glasi:

''Tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu 181,07 EUR / 1.364,27 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 22.02.2014. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 28.02.2014. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 02.04.2014. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 16.05.2014. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 31.05.2014. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 25.07.2014. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 25.07.2014. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 20.09.2014. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 15.10.2014. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 27.11.2014. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 02.12.2014. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 20.01.2015. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 02.02.2015. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 02.03.2015. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 02.04.2015. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 02.05.2015. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 02.06.2015. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 02.07.2015. pa do isplate;

- CHF 15,01 izraženo u kn 71,82/€ 9,53 od 02.08.2015. pa do isplate

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.''

VI. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine

u iznosu 522,60 EUR s osnove razlike pologa (depozita), kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.965,66 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VIII. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova

preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IX. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu neposredno 5. lipnja 2019. (list 1), u kojoj se navodi da su 29. srpnja 2004. tuženik, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101998595, u iznosu 51.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,99%. Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze ugovorena kao promjenjiva, te se obračunava primjenom direktne metode. Rok otplate kredita iznosi 180 mjeseci, te je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovor o kreditu sadrži odredbe (čl. 5. Ugovora o kreditu) kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva. Razvidno je da tuženik ima pravo mijenjati kamatnu stopu jednostranim odlukama, o kojima ne postoji mogućnost pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom korisnikom kredita, ovdje tužiteljicom. Prilikom sklapanja predmetnog Ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužiteljicu, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 93/03.) odnosno od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada mjerodavnog ZZP/07. i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sklapanjem navedenog Ugovora s tužiteljicom povrijedio kolektivne interese i prava tužiteljice, kao potrošača, korisnika kredita, sklapajući Ugovor o kreditu, koristeći u istom, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik, kao trgovac, s korisnikom kreditnih usluga, kao potrošačem-tužiteljicom, nije pojedinačno pregovarao niti Ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluke tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Sporne odredbe u ugovoru o kreditu koje se odnose na visinu kamatne stope, predstavljaju cijenu proizvoda, usluge koju tužiteljica kupuje od tuženika. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je donijeta u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom u dijelu koji je postao pravomoćan je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je kao takva ništetna. Pravomoćnom presudom, potvrđenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14, naloženo je ovdje tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njegovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima mu se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Tužiteljica naglašava kako je tuženik jednostrano sastavio Ugovor te obrazac dao na potpis tužiteljici koja nije imala mogućnosti niti prava pregovarati o pojedinim odredbama, a posebno nije imala nikakvih uvida niti utjecaja na sporne odluke tuženika temeljem koje je tuženik tijekom cijelog razdoblja korištenja kredita obračunavao i podizao kamatnu stopu. Osim u dijelu koji se odnosi na ugovorne odredbe o ugovorenoj i promjenjivoj zateznoj kamatnoj stopi, predmetni Ugovor o kreditu ništetan je i u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu uz primjenu švicarskog franka. Ugovorne odredbe iz sklopljenog Ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja švicarskog franka nisu bile jasne i razumljive tužiteljici, a time ni poštene, sve u smislu odredbe čl. 81.-88. ZZP/03., kasnije čl. 96.-102. ZZP. U odnosu na ovdje tužiteljicu, kao potrošača, s kojim je sklapala Ugovor o kreditu, banka je bila u superiornom položaju, zbog čega se od nje očekivalo savjesno i odgovorno ponašanje, a kojim će se pri sklapanju Ugovora s tužiteljicom izbjeći neravnoteža uzajamnih obveza koja iz takvih ugovora proizlazi. Međutim, tuženik je pri sklapanju Ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima isključivo i namjerno prikazivao tužiteljici samo pozitivnu stranu predmetnog kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a bez da je ukazao ovdje tužiteljici na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja CHF prema HRK u budućem kreditnom razdoblju. Na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, br. 102/15.) je 20. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Aneks broj: 1(prvi) sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini. Predmetnim Aneksom izvršena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 29. srpnja 2004. izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju istoga ostvarila možebitna prava za koja smatra da joj pripadaju. I u ovoj pravnoj stvari tužiteljici izvršenom konverzijom nije isplaćen dug s osnove preplaćenih iznosa, čak ni u manjem dijelu. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i to u dijelu glede uglavaka o jednostarano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te posljedično isplatu iznosa 5.278,63 HRK (kamatna stopa) i iznos 39.529,58 HRK (valutna klauzula), uz naknadu parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama.

2. Podneskom predanim 28. rujna 2025. (list 632 i 633) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu ukupnog iznosa 8.220,49 EUR, od toga na iznos 6.892,81 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Raspravnim rješenjem od 19. studenoga 2025. (list 636-640) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 28. rujna 2025., premda se je tuženik istom protivio. To stoga što je tužiteljica prvotno zahtijevala isplatu iznosa 5.278,63 HRK (kamatna stopa) i iznos 39.529,58 HRK (valutna klauzula), sve sa zateznim kamatama, dok je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 28. rujna 2025., kojim tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa 8.220,49 EUR, od toga na iznos 6.892,81 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, pa stoga, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje:

ZPP).

4. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu neposredno 24. rujna 2019. (list 109), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i to s više osnova. Tužiteljica i tuženik su 20. siječnja 2016. sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZIDZPK/15.). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog Ugovora. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija. Upravo je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje (prvo prihvatom izračuna konverzije, a zatim i sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu) odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra tužbu u cijelosti neosnovanom i promašenom. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupna tužiteljičina tražbina u zastari. Na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući na umu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). U pojedinačnim postupcima moraju se uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga u čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren je i polog (depozit) u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 5.100,00 CHF. Iznos istog pologa (depozita) je korišten djelomično za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu. Tužiteljici je preostali iznos pologa (depozita) od 2.425,83 CHF (koji je u kunskoj protuvrijednosti iznosio 16.309,83 HRK) isplaćen 24. srpnja 2019., dakle ukupno je u kunskoj protuvrijednosti iskorišten iznos 33.082,19 HRK. Tuženik, također, ističe kako tuženik niti je ostvario niti može ostvariti dodatnu dobit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tužiteljica je, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada mjerodavnim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12. i 143/13.) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, sukladno čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine, br. 84/02. i 141/06.), odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308., Narodne novine, br. 117/08.). Dakle, tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1. siječnja 2014. mogao odrediti navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Tuženik spori da bi na strani tužiteljice nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici. Objekt ugovorne obveze na strani tužiteljice je činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno. Pored iznesenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 3.717,05 HRK (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao i s osnove razlike u pologu (depozitu) koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio 8.624,09 HRK više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju pologa (depozita). Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, kao i razlike u pologu (depozitu) i to u iznosu 12.341,14 HRK sa zateznim kamatama. U odnosu na dio tužbenog zahtjev kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu promjene kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužiteljici, budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. S obzirom na navedeno tuženik predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici, koja iznosi 607,03 CHF sa zateznim kamatama. Također se predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

5. Podneskom predanim 24. rujna 2024. (list 528-535) i na ročištu 19. studenoga 2025. (list 639) je tuženik konačno postavio zahtjev za utvrđenjem postojanje tražbina prema tužiteljici i ujedno prigovore radi prebijanja, kao u izreci presude (toč. III., IV., V. i VI. izreke), uskladivši ih s financijskim vještačenjem.

6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101998595, od 29. srpnja 2004. (list 11 i 17-19), Sporazum od osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini, od 25. kolovoza 2004., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 20-23), Aneks broj: 1 (prvi) Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini, od 20. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 24-27), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101998595, od 20. siječnja 2016. (list 28-32), pregled prometa po partiji kredita 5101998595 za razdoblje od 27. kolovoza 2004. do 29. rujna 2015. (list 33-43), otplatnu tablicu, od 26. kolovoza 2004. (list 44-49), pregled prometa po partiji kredita 5114120740 za razdoblje od 1. rujna 2015. do 27. rujna 2018. (list 50-52), tuženikov dopis od 5. listopada 2018., tuženikovu godišnju obavijest o stanju na 30. rujna 2018., ispis prometa, otplatni plan, obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope, otplatne planove, izračun konverzije, obavijesti o promjeni kamatne stope, potvrdu o pologu (list 53-104), obrazac za prihvat izračuna konverzije, od 10. prosinca 2015. (list 121 i poleđina), tuženikove informacije uz stambeni kredit, upute osobnim bankarima, upiti i odgovor u svezi stambenih kredita, odgovor HNB-a u svezi tečajne politike od 7. lipnja 2013., priopćenje HNB-a za javnost, izvadak promet po računu, tuženikovu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa, obavijest o usklađivanju kamatne stope, obavijest o kreditu, otplatni plan (list 139-172 i 176-177) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 23. travnja 2021. predao pisani nalaz i mišljenje (list 326-335), te 28. svibnja 2023. predao pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao očitovanje na primjedbe parničnih stranaka (list 490-511), te je isto usmeno iznio i obrazložio na ročištu 26. ožujka 2025. (list 573-576) i 3. lipnja 2025. predao drugu pisanu dopunu nalaza i mišljenja (list 582-598) te je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje BF i tužiteljice na ročištu 19. studenoga 2025. (list 636-640).

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavaka glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, te posljedično isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom u Sesvetama 29. srpnja 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101998595, kao i 20. siječnja 2016. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101998595, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu preplate- razlike u visini mjesečnih anuiteta, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, kao i zateznih kamata izračunatih po obje naveden osnove pri konverziji, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.

Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog u negativnih razlika po osnovi kamatne stope i valutne klauzule te razlike pologa (depozit), a s obzirom u konverziji priznate preplate i umanjene neotplaćene glavnice.

9. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101998595, od 29. srpnja 2004. (list 11 i 17-19), Sporazum od osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini, od 25. kolovoza 2004., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 20-23), utvrđeno je da je isti sklopljen u Sesvetama između ovdje tuženika, kao banke, i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita, u svezi kredita u iznosu 51.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.); glede namjene kredita ugovoren je stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, Stambeni kredit za kupovinu nekretnine (čl. 3.); ugovoren je rok vraćanja od 180 mjeseci, od puštanja kredita u tečaj (čl. 6.); glede načina vraćanja je ugovoren mjesečni anuitet u iznosu 403,04 CHF (čl. 7.), nadalje, ugovorene je valutna klauzula: povrat obveza iz istog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi možebitni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke te je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u HRK nastalog uslijed promjene tečaja, dok potpisom na istom Ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim možebitnim rizicima promjene tečaja (čl. 8). i glede kamata je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,99 % godišnje te se kamata obračunava primjenom direktne metode; Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s mjerodavnim odlukama banke (čl. 9).

Naposljetku, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101998595, od 20. siječnja 2016. (list 28-32) i Aneks broj: 1 (prvi) Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini, od 20. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 24-27), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

10. Svjedokinja BF, saslušanja na ročištu 19. studenoga 2025. (list 636- 640), je iskazala, da je ista tijekom 2004. godine bila zaposlena kod tuženika u poslovnici Sesvete, na radnom mjestu referenta za kredite (financijski savjetnik za građane). Ne sjeća se predmetnog kreditnog odnosa, ali danas kada je vidjela tužiteljicu sjetila se je ista svjedokinja da je tužiteljica, kao klijentica, dolazila u poslovnicu tuženika. Ne sjeća se je li tuženik po nadređenim osobama davao osobnim bankarima kakve upute odnosno upozorenja poglavito glede općeg valutnog rizika pa tako niti rizika dizanja kredita vezanog uz CHF. Tuženik je po svojim djelatnicima- osobnim bankarima prethodno upoznao potencijalnog korisnika kredita o uvjetima kreditiranja pa stoga tuženik nije davao nikakva dodatna pojašnjenja ni tumačenja pojedinih ugovornih odredbi, a koje je prethodno pripremio i sročio tuženik, osim u slučaju kada je klijent-korisnik kredita pitao i tražio pojašnjenje. Tuženik je svojom odlukom mijenjao visinu kamatne stope, dakle bez prethodne suglasnosti korisnika kredita. Prije sklapanja ugovora o kreditu je tuženik upoznao korisnika kredita o promjenjivoj kamatnoj stopi. Misli da tuženik u svojoj poslovnoj praksi nije zatajio korisniku kredita niti jedan raspoloživi podatak, a prilikom razgovora odnosno sklapanja ugovora o kreditu. U vrijeme razgovora, informiranja, prije sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik nije korisniku kredita dao nikakve podatke o strukturi niti o parametrima koji određuju promjenu kamatne stope i u kojem razdoblju. Pretpostavlja da iste parametre određuje uprava tuženika. Najčešći razlozi zbog kojih su stranke izabrale kredit vezan uz CHF, umjesto kredita vezanog uz EUR, je taj što stranka nije imala kreditnu sposobnost za dizanje kredita vezanog uz EUR. Na kredite vezane uz CHF je bila manja kamatna stopa pa samim time i manji mjesečni iznos anuiteta. Ista svjedokinja nije imala slučaj da je netko od korisnika kredita prigovorio na nacrt Ugovora, dakle prije nego je isti potpisao-sklopio. Osobni bankari nisu imali mogućnost izmijeniti bilo koju ugovornu odredbu na zahtjev korisnika kredita, to tim više što kredit nije obvezan, već je klijent mogao prihvatiti ono što mu tuženik nudi ili ne prihvatiti, u kojem slučaju mu ne bi bio odobren kredit. U vrijeme sklapanja Ugovora je tuženik u ponudi imao kredite vezane uz EUR, kao i uvijek je bila ista ponuda, te je i tada bio u ponudi kredit vezan uz CHF. U vrijeme razgovora, pregovora radio se izračun kredita i to vezanog uz EUR i vezanog uz CHF radi poredbe. Korisnik kredita je u više navrata dolazio u poslovnicu tuženika, dakle od podnošenja kreditnog zahtjeva do odobrenja istog i isplate-korištenja kredita. Općenito osobni bankari tuženika nisu nagovarali, navodili i upućivali korisnike kredita na uzimanje kredita vezanog uz CHF. U tuženikovoj poslovnici u Sesvetama nisu imali podatak o povijesnom kretanju tečaja CHF niti predviđanja o budućem kretanju tečaja CHF.

11. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 19. studenoga 2025. (list 636-640), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je, da je tužiteljica tijekom srpnja 2004. kod tuženika podigla predmetni stambeni kredit vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate 15 godina. Istim kreditom je tužiteljica kupila stambeni objekt-vikend kuća u [adresa], odnosno ranije [adresa], na kojoj adresi stanuje do današnjeg dana. Istim je tužiteljica riješila svoje stambeno pitanje. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (primala plaću). Isključivo je tužiteljica u cijelosti otplaćivala sve anuitete kredita. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti u ugovorenom roku. Kada se je tužiteljica obratila tuženiku s kreditnim zahtjevom, primila ju je tuženikova djelatnica BF, danas saslušana svjedokinja, te joj je rekla da joj je najbolje podići kredit vezan uz CHF, jer će joj tuženik isti kredit odobriti. Ujedno su kamate bile promjenjive te tada tužiteljica nije znala da kamate mogu biti fiksne ili promjenjive. Osim toga tužiteljica je za potrebe predmetnog kredita raskinula ugovor o životnom osiguranju koji je do tada imala sklopljen, te je za potrebe predmetnog kredita ugovorila novo životno osiguranje s osigurateljem kojeg joj je preporučao tuženik. Ujedno je tužiteljica za potrebe predmetnog kredita kod tuženika dala polog (depozit) u iznosu 5.000,00 CHF. Predmetni kredit je sukladno zakonskom određenju konvertiran u EUR. Tužiteljica je, kao i ostali potrošači, pristala na takvu po zakonu određenu konverziju, to tim više što je bila članica Udruge Franak pa je bila preporuka prihvatiti takvu konverziju. Tužiteljica je prilikom konverzije istaknula prigovor na izračun konverzije, no isti prigovor nije usvojen od strane tuženika. Također, kod predmetne konverzije kredita u EUR tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi. Prije konverzije u EUR tuženik nije dostavio tužiteljici izračun konverzije, već je tužiteljica u poslovnici tuženika pitala na koji način je utvrđen iznos-obračun konverzije, na što je odgovoreno tužiteljici da njihovi djelatnici su tako izračunali, dakle nije dobila razjašnjenje stavki i načina (metode) izračuna konverzije. Nitko od ovlaštenih osoba nije informirao tužiteljicu o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih. Tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati odnosno izmijeniti niti pokušati utjecati na niti jednu ugovornu odredbu, kako kod osnovnog Ugovora, tako niti kod Dodatka Ugovoru (konverzije u EUR). Nitko od ovlaštenih osoba nije razjasnio tužiteljici strukturu kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju određuju promjenu kamatne stope. Nitko od ovlaštenih osoba nije upozorio tužiteljicu na opći valutni rizik niti rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mi je dana poredba istog kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o tzv. valuti utočišta, niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Prije nego je potpisala-sklopila Ugovor, tužiteljica je isti Ugovor pročitala odnosno usredotočila se je njoj važne stavke poput iznosa kredita i mjesečnog iznosa anuiteta, dok ostale podatke glede kamate nije razumjela. Tužiteljica nije dobila izračun konverzije, prilikom konverzije kredita u EUR, a koja isprava je dostavljena uz tužbu, a za koju ispravu tuženik tvrdi da je dostavio uz tužbu. Tužiteljica je usmeno prigovorila na ukupan iznos konverzije kako je to utvrdio tuženik, te je u poslovnici tuženika u Sesvetama usmeno prigovorila da joj nije jasno na koji način je tuženik utvrdio iznose kako navodi, a za potrebe sklapanja Dodatka Ugovoru (konverzija u EUR). Tužiteljica je preplatu u iznosu 1.500,00 HRK trebala primiti u obliku umanjenja idućih anuiteta, na što je tužiteljica usmeno prigovorila, jer joj nije bilo jasno na koji način je to tuženik utvrdio. Opetovano ističe da joj je tuženikova osobna bankarica BF istaknula i preporučala kredit vezan uz CHF, kao za tužiteljicu najpovoljniji te da ću na taj način najbrže dobiti traženi kredit. Postupak odobrenja predmetnog kredita trajao je oko 40 dana, s obzirom na hipoteku na predmetnoj nekretnini. Predmetnu nekretninu u kojoj stanuje tužiteljica nikada nije davala u zakup niti u najam, već isključivo koristi za vlastito stanovanje. Prije sklapanja Ugovora rečeno je tužiteljici da će iznos mjesečnog anuiteta biti 1.500,00 HRK, dok je tijekom otplatnog razdoblja isti anuitet mjesečno iznosio 3.800,00 HRK, a da je tužiteljica za isto povećanje znala, zasigurno tužiteljica ne bih podigla predmetni stambeni kredit. Tada tužiteljica nije znala značenje pojma valutna klauzula.

12. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, od 23. travnja 2021. (list 326-325), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, isti vještak mišljenja:

- ugovoreni iznos 51.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 244.035,00 HRK;

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 166,00 CHF, odnosno 794,24 HRK (iskazano prema tečaju za valutu CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama) (list 329-334);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 36.747,98 HRK, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza (list 329-334);

- kunski iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana konverzije primjenjivala kamatna stopa od 5,41%, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 8.323,19 HRK;

- konverzijom predmetnog kredita tražbina tužiteljice je namireno u iznosi priznate preplate po konvertiranom kreditu, točnije u iznosu 3.716,52 HRK.

13. Pisanom dopunom nalaza i mišljenja istog vještaka, predanog 28. svibnja 2023. (list 490-511), dano je očitovanje na primjedbe odnosno prijedloge parničnih stranka glede izračuna vještaka:

Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.728,52 HRK (iskazano prema tečaju za valutu CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita), odnosno 494,86 EUR (konvertirani iznos), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'p' Tabele 1a iz ovog nalaza (u kunama) (pozitivni iznosi razlika) (list 495-511);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 36.747,98 HRK, odnosno 4.887,30 EUR (konvertirani iznos), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'q' Tabele 1a iz ovog nalaza (u kunama) (pozitivni iznosi razlika) (list 495- 511);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije (preplata u iznosu od 3.716,52 HRK), preostala dospjela tražbina 30. rujna 2015. iznosi ukupno 50.442,56 HRK, odnosno 6.694,88 EUR (konvertirani iznos) (40.476,50 HRK/5.372,16 EUR glavnice i 9.966,06 HRK / /1.322,72 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

- razlike obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.363,94 HRK (iskazano prema tečaju za valutu CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita), odnosno 313,75 EUR (konvertirani iznos), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'p' Tabele 1a iz ovog nalaza (u kunama) (list 495-511);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 33.163,46 HRK, odnosno 4.401,55 EUR (konvertirani iznos), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' Tabele 1a iz ovog nalaza (u kunama) (list 495-511);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije (preplata u iznosu od 3.716,52 HRK), preostala dospjela tražbina 30. rujna 2015. iznosi 41.524,07 HRK, odnosno 5.511,20 EUR (konvertirani iznos) (35.527,40 HRK / 4.715,30 EUR glavnice i 5.996,67 HRK / 795,90 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

- više isplaćeni iznosi s oročenog pologa (depozita) u korist spornog kredita u razdoblju od dana naplate depozita (27. kolovoza 2004.) do dana isplate koja je prethodila konverziji (21. ožujka 2013.), koji proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod isplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme naplate depozita (jednak tečaju na dan isplate kredita), iznosi ukupno 3.937,53 HRK, odnosno 522,60 EUR (zbroj konvertiranih iznosa), dok su pojedini iznosi razlika dani su u stupcu 'f' Tabele 2 iz ovog nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'f1' Tabele 2 iz ovog nalaza (u valuti EUR),

- kunski iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 1.162,02 EUR,

- tuženik je u ovom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su uređivale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14. Isti vještak je na ročištu 26. ožujka 2025. (list 573-576) usmeno iznio svoj prethodno dani pisani nalaz i mišljenje, te pisanu dopunu istog, kod kojih je u cijelosti ostao, iskazujući u istom smislu. Ujedno se očitovao na primjedbe tuženika istaknute podneskom od 24. rujna 2024. u dijelu kojim je vještak tečajne razlike po pologu (depozitu) računao samo za razdoblje do konverzije, navodeći da ako se u obzir uzimaju i isplate s pologa (depozita) nakon provedene konverzije, isplata preostalog iznosa pologa (depozita) od 2.417,69 CHF 24. srpnja 2019., tada tečajne razlike po toj isplati iznose 562,44 EUR, odnosno u tom slučaju se ukupno radi o tečajnim razlikama po osnovi depozita u iznosu 1.085,04 EUR. Druga primjedba odnosi se na preplatu u konverziji koja je priznata tužiteljici, a za koju tuženik predlaže da je se uzme u obzir prilikom izračuna predmetne preostale tužiteljičine tražbine, glede čega vještak navodi kako je ta preplata već uzeta u obzir, a što je razvidno iz rekapitulacija na kraju tabela, kako u osnovnom, tako i u dopunskom nalazu i mišljenju. U odnosu na tužiteljičine primjedbe vještak navodi podneskom od 14. studenoga 2023. tužiteljica postavlja pitanje je li preplatom iz konverzije zatvorena obveza po eurskom kreditu, a ako je, ima li to utjecaj na razliku obveza po CHF kreditu, glede čega vještak navodi kako je s preplatom po kreditu koja je utvrđena u konverziji tuženik postupio u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. g., dakle na način da se tom preplatom podmiruju dospjele obveze po konvertiranom eurskom kreditu, do ispcrpljenja te preplate, a to ima utjecaj na razliku obveza po CHF kreditu upravo onako kako je isto vještak izračunao, dakle ukupno izračunate razlike uvećane za zatezne kamate obračunate do obračunskog datuma konverzije umanjene su za preplatu utvrđenu u konverziji, a što je razvidno u rekapitulacijama na kraju svake tabele iz osnovnog odnosno dopunskog nalaza i mišljenja. Tužiteljica nadalje navodi kako je vještak izračunao manje priznati iznos umanjenja glavnice, ali isti nije uključio u rekapitulaciju, glede čega vještak navodi kako se taj iznos nema uključiti ni u kakvu rekapitulaciju, jer je on odvojen od razlika po osnovi promjene kamatne stope i razlika po osnovi promjene tečaja u smislu izračuna preplate, i taj se iznos uvijek odvojeno iskazuje kako je to napravio u nalazu i mišljenju. Tužiteljica nadalje predlaže, a prema vlastitom pravnom shvaćanju, od 1. siječnja 2014. izračune sačiniti ne na temelju početno ugovorene kamatne stope, nego na temelju kamatne stope od 3,23 % godišnje, jer smatra da bi ista trebala biti primijenjena u skladu sa Zakonom, dok vještak u svezi istoga navodi, a imajući na umu kako je u dijelu kamatne stope predmet tužbe utvrđenje ništetnosti promjenjivosti kamatne stope, vještak je izračune sačinio primjenom metodologije koju uobičajeno primjenjujem u analognim postupcima, dakle polazeći od inicijalne nepromjenjive kamatne stope. Tužiteljici je priznat u konverziji iznosu 3.716,52 HRK, dok iznos preplate utvrđen konverzijom nije vještak provjeravao, jer mu isto nije bilo zadaća. Iznos preplate kojeg je vještak izračunao pod pretpostavkom ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjive kamatne stope iznosio je 2.363,94 HRK, dočim je iznos preplate koji proizlaze iz ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznosio 33.163,46 HRK, a kako je to jasno navedeno na nekoliko mjesta u danom nalazu i mišljenju. Vještak nije preplatu priznatu u konverziji oduzeo niti od jednog od navedenih iznosa, već je za istu umanjio dospjele zatezne kamate u skladu s redoslijedom uračunavanja propisanim odredbom čl. 182. Zakona o obveznim odnosima. Dospjeli iznos zateznim kamata su izračunati na datum konverzije 30. rujna 2015., a zatezne kamate izračunate na razlike po obje osnove iznosile su ukupno 1.815,99 EUR, pa je preplatu u konverziji u iznosu 493,27 EUR samo djelomično podmirila obračunate zakonske kamate.

15. Drugom pisanom dopunom nalaza i mišljenja istog vještaka, predanom 3. lipnja 2025. (list 582-598), dano je očitovanje odnosno dodatan izračun na prijedlog tužiteljice, navodeći:

Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 856,54 CHF, odnosno 543,75 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'p' Tabele 1b iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi) (list 585-598);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.877,26 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' Tabele 1b iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi) (list 585-598);,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostalo dospjela tražbina 30. rujna 2015. iznosi ukupno 6.748,69 EUR (5.421,01 EUR glavnice i 1.327,68 EUR dospjelih zateznih kamata). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 586,54 CHF, odnosno 543,75 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'p' Tabele 1b iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi) (list 585-598);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.401,52 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' Tabele 1b iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi) (list 585-598);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostala dospjela tražbina 30. rujna 2015. iznosi ukupno 5.764,47 EUR (4.945,27 EUR glavnice i 819,20 EUR dospjelih zateznih kamata). Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica manje platila, tada slijedi:

- manje plaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koji proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, iznose ukupno 475,75 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's' Tabele 1b iz ovog nalaza (u valuti EUR) (negativni iznosi razlika) (list 585- 598);

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po prethodno navedenoj osnovi, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 3.831,15 EUR (konvertirani iznos).

Iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 1. siječnja 2014. primjenjivala kamatna stopa od 4,99 % godišnja, a od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije kamatna stopa od 3,23 % godišnje, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj na dan isplate kredita, iznosi 1.471,80 EUR.

16. Navedeni pisani nalaz i mišljenje, kao i pisane dopuna istoga, te usmeno izlaganje istoga i očitovanje na istaknute primjedbe, su u cijelosti prihvaćeni, ocijenivši ih sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog. Ujedno, nije prihvaćen tuženikov prijedlog za izvođenjem daljnjeg dopunskog financijskog vještačenja, jer isto nije od odlučnog utjecaja na rješenje spornog odnosa, s obzirom na postavljene zahtjeve.

17. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer predložena dokazna sredstva na istaknute okolnosti nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 23. lipnja 2020. (list 292-294) prihvaćeni su dokazni prijedlozi koji su mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok nisu izvedeni ostali, poglavito tuženikovi dokazni prijedlozi, jer nisu potrebiti, pa stoga nisu niti posebno cijenjene ostale isprave koje dostavlja tuženik niti sudska praksa na koju se poziva, sve u prilog svojih tvrdnji. Naime, dokazi po tuženiku su predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

18. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što je i ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

19. Naime, kasnijom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje kuće u [adresa], dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice-rješavanje stambenog pitanja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-

18/18-2 od 26. svibnja 2020.

20. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, kao i podudarni dio iskaza svjedokinje BF, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se jednostrano mijenja kamatna stopa te glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o strukturi kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope niti je razjasnio odredbu glede valute obveze te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi kamatne stope ni rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

21. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, dakle glede zahtjev zbog jednostrano promjenjive kamatne stope od 14. lipnja 2014. Nadalje, glede zahtjev zbog valutne klauzule u CHF, valja reći da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva zbog valutne klauzule u CHF počinje teći ispočetka tek od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 5. lipnja 2019. (list 1), kao i s obzirom na postavljene zahtjeve za utvrđenjem ništetnim spornih ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, u kojem slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti istih utvrđenja, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 28. rujna 2025. (list 632 i 633), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

22. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

23. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka (aneksa) ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU C-118/17.

24. Stoga, tuženik izvlači pogrješne zaključke iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101998595, od 20. siječnja 2016. (list 28-32), ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

25. Stoga je u pravu tužiteljica kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

26. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice. Nadalje, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) utvrđena je osnovanost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, utvrđena je nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-Banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe glede promjene stope ugovornih kamata i glede valutne klauzule u CHF (čl. 2., 8. i. 9. predmetnog Ugovora o kreditu), temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

27. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu 8.220,49 EUR zbog kamatne stope i zbog valutne klauzule, kao i dospjelih zateznih kamata na iste iznose, pri tome uzimajući u obzir učinke konverzije. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, kao i kada je kamatna stopa bila niža od kamatne stope na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na najstariju takva isplaćenu tražbinu 30. listopada 2009. (list 99), dok je tužba podnesena 5. lipnja 2019., dakle, tuženik je još kasnije istaknuo istu tražbinu.

28. S obzirom da u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem, tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 28. rujna 2025. (list 632 i 633), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama na ukupan iznos 6.892,81 EUR zbog kamatne stope i zbog valutne klauzule tekućim od dana nakon zakonske konverzije, dakle od 1. listopada 2015. do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

29. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 475,74 EUR (s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta) i iznosu 181,07 EUR (s osnove niže kamatne stope) te iznosu 522,60 EUR (s osnove razlike pologa), sve sa zateznim kamatama i ujedno prigovor radi prebijanja istih tuženikovih tražbine s tužiteljičinim tražbinama. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje navedenih novčani iznosa uvećanih za zatezne kamate, a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti s osnove razlike pologa (depoziat). Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu predanom 24. rujna 2019., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 475,74 EUR (s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta) i iznosu 181,07 EUR (s osnove niže kamatne stope) te iznosu 522,60 EUR (s osnove razlike pologa), sve sa zateznim kamatama i ujedno prigovor radi prebijanja istih tuženikovih tražbine s tužiteljičinim tražbinama, kako je odlučeno pod toč. III., IV., V. i VI. izreke presude.

30. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

32. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 31. siječnja 2020., 16. rujna 2021., 14. studenoga 2023. i 28. rujna 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. lipnja 2020., 26. ožujka 2025. i 19. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 10. lipnja 2020. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.650,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (412,50 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 105,91 EUR. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 797,25 EUR. Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu u zahtijevanom iznosu 211,96 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od istog. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.965,66 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. VII. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VIII. izreke presude).

33. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 27. svibnja 2020., 26. lipnja 2020., 17. prosinca 2020., 12. listopada 2021., 24. rujna 2024., 21. kolovoza 2025. i 24. rujna 2025., od toga su priznata četiri obrazložena podneska (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. lipnja 2020., 26. ožujka 2025. i 19. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (400,00 EUR). Ujedno je tuženiku valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 199,08 EUR. Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u zahtijevanom iznosu 52,96 EUR, jer obveza plateža istoga nastaje po pravomoćnom završetku postupka i ovisno o uspjehu u sporu. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 2.199,08 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč.

IX. izreke presude.

34. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 18. prosinca 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.