REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-489/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice NN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o. Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB 36514183925 kojeg zastupaju punomoćnik Tomislav Bulić i drugi odvjetnici iz Stefanović, N, Bulić i Pletikosa odvjetničkog društva d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 19. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 18. prosinca 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 02894 od 28. kolovoza 2008. kojeg su sklopili tužiteljica NN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Porsche mobiliti d.o.o. Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB 36514183925 koja u dijelu čl. III. glasi: „TROŠKOVI:

Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22 % PDV-a) 634,36 CHF.“

II Nalaže se tuženiku Porsche mobiliti d.o.o. Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB 36514183925 da tužiteljici NN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 944,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 377,97 eura teku od 25. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 566,76 eura od 25. ožujka 2025. do isplate.

IV Nalaže se tuženiku Porsche mobiliti d.o.o. Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB 36514183925 da tužiteljici NN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 740,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 25. ožujka 2025. podnijela tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi da su stranke 28. kolovoza 2008. sklopile ugovor o kreditu broj 02894 kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 13.989,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a u čl. III tog ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu da plati troškove zaključenja ugovora, tzv. ulaznu naknadu, u iznosu od 634,36 CHF. Prema navodima tužbe tužiteljici je 3. rujna 2008. naplaćena ta naknada za obradu kredita u iznosu od 2.847,86 kn odnosno 377,97 eura, a ističe da strane nisu pojedinačno pregovarale o toj odredbi i da tuženik nije tužiteljici predočio strukturu troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se oni sastoje i koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva i zašto je naplaćena baš u tom iznosu. Tužiteljica tvrdi da je sporna odredba nepoštena u smislu čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) jer je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom pa ona nije ni mogla utjecati na njen sadržaj i takva odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica navodi i da tuženik iznos te naknade nije uračunao u ugovorene redovne kamate koje ona plaća kao cijenu kredita, nego joj je odobrio jedan iznos kredita, a stvarno joj je isplatio iznos koji je umanjen za tu ulaznu naknadu da bi potom zaračunavao kamate na cijeli iznos odobrenog kredita. Tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tužiteljica traži da se utvrdi ništetnost odredbe dijela čl. III predmetnog ugovora o troškovima zaključenja ugovora u iznosu od 634,36 CHF i da se tuženiku naloži da joj plati iznos od 377,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 3. rujna 2008. do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su- 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica odredila u iznosu od 1.705,00 eura i istaknuo je prigovor zastare te prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer smatra da tužiteljica nije potrošač i da nije pretrpjela nikakvu štetu. Osporava osnovu tužbenog zahtjeva te ističe da tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri i da u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Ističe da se Zakon o zaštiti potrošača ne primjenjuje na ovaj spor, a sve kad bi se i primjenjivao, nije dozvoljeno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su one jasne, lako razumljive i uočljive, a u predmetnom ugovoru su sve odredbe takve. Dodaje da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama i da njima nije narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a ističe i da je tuženik nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu neovisno o valuti te da je tužiteljica mogla sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima što ona nije učinila. Tuženik navodi i da je odredba u naknadi za obradu kredita valjano ugovorena i da nije ništetna i pojašnjava da se ona odnosi na administrativne troškove obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora i da je taj trošak točno određen prije sklapanja predmetnog ugovora i da je tužiteljici detaljno objašnjen te da je ona mogla o tome pregovarati s tuženikom. Dodaje i da ti troškovi uključuju i trošak solemnizacije sporazuma o osiguranju tražbine, upis fiducijarnog vlasništva i troška police obveznog auto osiguranja koju je snosio tuženik te ističe da bi sve ove troškove snosila sama tužiteljica jer su bili nužni za ispunjenje pravnog posla i za prijenos vlasništva vozila na tužiteljicu, a ona je mogla izabrati da ih sama snosi, no tada bi oni bili viši od 377,97 eura. Pojašnjava i da je u čl. 10 ugovora o kreditu ugovoreno da trošak javnog bilježnika podmiruje tužiteljica, a taj je trošak bio obuhvaćen troškom zaključenja ugovora. Tuženik navodi da je tužiteljica bila informirana o svim predviđenim troškovima i da je to potvrdila podnošenjem zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu u kojem su točno određeni svi navedeni troškovi i kojeg je tužiteljica potpisala. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate. Na ročištu od 19. studenog 2025. tuženik je izjavio da nisu sporni visina naknade za obradu kredita ni obračun zakonskih zateznih kamata koje je dostavila tužiteljica.

4. U podnesku od 11. lipnja 2025. tužiteljica ističe da se transparentnost sporne odredbe o ulaznoj naknadi ne može ograničiti sam o na njenu vizualnu i gramatičku razumljivost i dodaje da obrada kredita ulazi u cijenu koju tužiteljica plaća za korištenje kredita, a to su kamate i time što tuženik naplaćuje ulaznu naknadu on zapravo dvaput naplaćuje troškove obrade kredita. Navodi i da je tuženik financijska institucija koja se bavi kreditiranjem i da se ne radi o nikakvim izvanrednim troškovima zbog kojih bi on morao angažirati vanjske suradnike. Poziva se na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 i ističe da prigovor zastare nije osnovan. U odnosu na vrijednost predmeta spora ističe da se radi i o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti i o kondemnatornom zahtjevu pa je potrebno zbrojiti vrijednosti ta dva zahtjeva. Tužiteljica u ovom podnesku specificira tužbeni zahtjev tako što je obračunala zakonske zatezne kamate koje su na iznos glavnice tekle od 3. rujna 2008. do 25. ožujka 2008. kao dana podnošenja tužbe pa sada potražuje isplatu iznosa od 944,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 25. ožujka 2025. do isplate dok je deklaratorni dio zahtjev isti kao što je bio u tužbi. Ova specifikacija je izvršena prije zaključenja prethodnog postupka i tuženik joj se nije protivio pa u skladu s čl. 190 st. 1 i 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) sud u ovoj presudi odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva kako je specificiran u podnesku od 11. lipnja 2025.

5. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi navela iznos od 1.705,00 eura što bi predstavljalo zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva (1.327,03 eura ) i kondemnatornog zahtjeva (377,97 eura). Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu i to kako je on specificiran u podnesku od 11. lipnja 2025., a to je 944,73 eura.

6. Sud je pročitao isprave u spisu i to: sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini (str. 5-8), ugovor o kreditu broj 02894 (str. 9-12), ponudu za kupnju rabljenog vozila (str. 13), presliku osobne iskaznice (str. 14), ispis prometa po kreditu (str. 15-21, 62-69), plan otplate uz ugovor o kreditu broj 02894 (str. 22-24), dodatke ugovoru o kreditu broj 02894 (str. 24, 25, 27, 28), obavijest tuženika (str. 26), izjavu SN (str. 59-61), listu ulaznih računa za ugovor 02894 (str. 70, 71) i obračun zakonskih zateznih kamata (str. 80, 81) i saslušana je tužiteljica. Financijsko vještačenje nije provedeno jer visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

7. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan osim u dijelu isplate zakonskih zateznih kamata o čemu je odlučeno u točki III izreke.

8. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu i da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 377,97 eura i nije sporno da zakonske zatezne kamate koje su na taj iznos tekle od 3. rujna 2008. do 25. ožujka 2025. iznose 566,76 eura koliko je navedeno u obračunu zakonskih zateznih kamata (str. 80, 81). Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva, je li tužiteljica potrošač i je li nastupila zastara.

9. Ugovor o kreditu broj 02894 (str. 9-12) sklopili su 28. kolovoza 2008. tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 13.989,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja, a svrha kredita je financiranje troškova kupnje vozila Peugeot 206, 1,4X Sport. Nominalna godišnja kamatna stopa iznosi 9,74 %. Sporna odredba je sadržana u točki III ugovora i glasi: „Troškovi zaključenja ugovora (uklj. 22 % PDV-a 634,36 CHF“. U ugovoru je navedeno i da su ti troškovi obuhvaćeni iznosom kredita te da se iznos kredita isplaćuje trgovcu od kojeg se kupuje vozilo uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora. Ova naknada u iznosu od 377,97 eura (tada 2.847,86 kn) je prema prometu po kreditu (str. 15) naplaćena 3. rujna 2008.

10. Tužiteljica je u svojem iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu ishodila za kupnju osobnog automobila Peugeot 206 kojeg je koristila za vlastite potrebe. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je predmetnim kreditom kupila osobni automobil kojeg je koristila za svoje potrebe pa je tuženikov prigovor da tužiteljica nije potrošač i da se na ovaj ugovor o kreditu ne primjenjuje ZZP-a stoga neosnovan.

11. Tužiteljica je iskazala i da je došla u salon gdje je izabrala to vozilo i da joj je tada rečeno da se javi kod javnog bilježnika, a kad je kod njega došla, bili su prisutni samo njih dvoje i nju su tamo dočekali ugovor o kreditu i ugovor o kupnji vozila s gotovim tekstom. Navela je da je ona pročitala ugovor o kreditu i da ju je zanimalo kolika je rata i iznos kredita, a da možda nije pročitala sve. Dodala je da o ugovoru o kreditu nije razgovarala s nikim od tuženika i da joj ništa nije rečeno o ni o čemu pa tako ni o naknadi za obradu kredita. Pojasnila je da nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu i da nije mogla pojedinačno pregovarati o pojedinim odredbama te da joj nitko od tuženika nije predočio nikakav troškovnik iz kojeg bi bilo vidljivo na koje troškove se odnosi trošak naknade za obradu kredita. Navela je i da ne zna tko je platio troškove solemnizacije ugovora i da nije javnom bilježniku ni nekom drugom izrazila da bi željela posebno pregovarati o ugovoru o kreditu.

12. Prema čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 99 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13. Predmet ovog spora su troškovi zaključenja ugovora o kreditu, tzv. ulazna naknada i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za zaključenje ugovora o kreditu se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 99 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

14. Prema čl. 96 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tužiteljici javni bilježnik dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 96 st. 2 ZZP-a sud utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o troškovima zaključenja ugovora o kreditu. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 96 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a izjava SN (str. 59-61) nije dokaz u tom smislu jer se u njoj nigdje ne navodi da bi on, za kojeg je u izjavi navedeno da je od 2007. zaposlen kao area manager za Slavoniju kod tuženika, sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom. Tuženik stoga nije dokazao da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o troškovima zaključenja ugovora o kreditu.

15. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 377,97 eura. U tekstu predmetnog ugovora naveden je iznos te naknade kao 634,36 CHF. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ti troškovi zaključenja ugovora o kreditu odnose na administrativne troškove obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora i da uključuju i trošak solemnizacije sporazuma o osiguranju tražbine, upis fiducijarnog vlasništva i troška police obveznog auto osiguranja koju je snosio tuženik. Međutim, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 377,97 eura pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju tim iznosom smatra paušalnim. Tuženik nije dostavio zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu za koji tvrdi da sadrži informacije u svim predviđenim troškovima, a i sama tužiteljica je iskazala da joj prilikom ugovaranja kredita nije rečeno ništa o predmetnoj naknadi niti joj je bio predočen ikakav troškovnik pa prema ocjeni ovog suda određivanje troškova zaključenja ugovora o kreditu u iznosu od 634,36 CHF nije ni transparentno ni jasno.

16. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 96 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćeni troškovi zaključenja ugovora o kreditu odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Lista ulaznih računa za ugovor 02894 (str. 70) koju je tuženik dostavio u spis sadrže popis troškova FINA-e, javnog bilježnika Jadranke Knego- Rogine i Euroherc osiguranja d.d., no nije jasno na koji način bi se ti troškovi odnosili na predmetni ugovor o kreditu jer nije navedeno kakvi su to troškovi, a pogotovo nije jasno zašto bi troškovi javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogine bili obuhvaćeni predmetnom ulaznom naknadom jer se njeno ime uopće ne spominje na ugovorima koji su u spisu, štoviše, sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 28. kolovoza 2008. (str. 5-8) solemnizirala je druga javna bilježnica Štefica Brozović Škrinjarić.

17. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. III predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da su troškovi zaključenja kredita 634,36 CHF je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužiteljica kao potrošač nije imala niti je mogla imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je tuženik kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnuo plaćanje ulazne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 102 st. 1 ZZP-a ništetna.

18. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora u dijelu čl. III koja glasi: „TROŠKOVI: Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22 % PDV.a) 634,36 CHF“.

19. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužiteljici naplaćena ulazna naknada u iznosu od 377,97 eura ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužiteljici taj iznos.

20. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

21. Tužiteljica na iznos glavnice od 377,97 eura ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužiteljici nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna. Tužiteljica je te zakonske zatezne kamate koje su tekle u razdoblju od 3. rujna 2008., kad joj je taj iznos naplaćen, do 25. ožujka 2025. obračunala tako što su izražene u apsolutnom iznosu od 566,76 eura koji među strankama nije sporan s tim da iz obračuna kamata proizlazi da 25. ožujka 2025. nije uračunat u taj obračun.

22. Sud je stoga u točki II izreke naložio tuženiku da tužiteljici plati glavnicu sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim do 25. ožujka 2025. što ukupno iznosi 944,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje dalje teku na iznos glavnice od 377,97 eura od 25. ožujka 2025. do isplate.

23. Tužiteljica svojim tužbenim zahtjevom potražuje i zakonske zatezne kamate na iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata od 566,76 eura od 25. ožujka 2025. do isplate. Prema čl. 31 st. 1 ZOO-a na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate pa tužiteljica nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na te neplaćene kamate sve dok glavno potraživanje iz kojeg one proizlaze ne bude podmireno i sud je stoga u točki III izreke odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem traži isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 566,76 eura od

25. ožujka 2025. do isplate.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a, a taj je trošak odmjeren prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora koja obuhvaća samo zahtjev za isplatu uzimajući u obzir da je taj dio zahtjeva prvo iznosio 377,97 eura, a kasnije 944,73 eura. Tužiteljičin trošak je odmjeren prema troškovniku izjavljenom na zapisniku od 19. studenog 2025. i obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu koja je tužiteljici priznata u polovici plaćenog iznosa i to 33,18 eura jer je tužiteljica mogla ovu pristojbu platiti čim je podnijela tužbu i tada bi prema čl. 7 st. 1 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 – dalje: ZPP) bila dužna platiti samo polovicu propisanog iznosa pristojbe pa se ne može tuženika obvezati da podmiruje potpuni iznos ove pristojbe kad je tužiteljica sama odgovorna za to što je morala platiti puni iznos pristojbe. I sudska pristojba na presudu je tužiteljici u skladu s čl. 7 st. 2 ZSP-a priznata u iznosu od 19,91 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužiteljice dostavlja u elektroničkom obliku pa je ona dužna platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Tužiteljičin trošak zastupanja sastoji se od nagrade za sastav tužbe 100,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 11. lipnja 2025. 150,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 9. rujna 2025. i 19. studenog 2025. po 150,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 550,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 137,50 eura. Ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 740,59 eura pa je tuženiku naloženo da joj namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Sesvetama 18. prosinca 2025.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Igor Metelko

2. odvjetnik Tomislav Bulić na PM-413/IC