Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Trg Ljudevita Posavskog 5
44000 Sisak
Poslovni broj: P-213/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 44/I, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Vukina & Partneri iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 6. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 18. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 75941/05, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 29. ožujka 2005., sadržana u čl. 4 b)
Ugovora o kreditu, a koja glasi:
„4 KAMATNA STOPA/ NAKNADA b) naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2 50 % (slovima dvacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita plaća se jednokratno prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita .“
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužiteljici CM iznos od 255,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 31. ožujka 2005. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. naknaditi tužiteljici CM trošak parničnog postupka u iznosu od 324,93 eur sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica CM podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika OTP banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
2. U tužbi tužiteljica (djevojački BM) navodi da je s tuženikom 29. ožujka 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj: 75941/05 na iznos od 10.300,00 EUR u protuvrijednosti kuna obračunato po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 4 b) Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu platiti troškove odobravanja kredita i to 2,50 % od iznosa odobrenog kredita, bez da joj je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 2,50 % od iznosa odobrenog kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je dana 31.03.2005. godine za iznos od 1.922,24 HRK/257,50 EUR, a što prema današnjem fiksnom tečaju iznosi 255,13 EUR (1 EUR = 7,5345 HRK) s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita , dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora.
3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je sa tužiteljem 29. ožujka 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 75941/05 s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u valuti EUR (u tekstu: „Ugovor o kreditu“). Tužitelj je svoje tužbene zahtjeve postavio na način da svakom novčanom zahtjevu za isplatu prethodni deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti (deklaratorni preambul). Tuženik podnosi prigovor protiv tako postavljenog VPS-a sukladno čl. 40. ZPP-a. Naime, tuženik smatra kako svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku se treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu. Stoga se VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu. Posljedično se i svi troškovi trebaju odrediti prema VPS-u određenom bez uzimanja u obzir deklaratornih nenovčanih zahtjev na utvrđenje ništetnosti (tzv. deklaratornog preambula). Ovakvo stajalište je potvrđeno u Presudi i Rješenju VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7 prosinca 2021. godine koje navodi: „12.2. U odnosu na nenovčani protutužbeni zahtjev (na utvrđenje) tuženik nije odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), niti je tužitelj tražio od suda da u odnosu na taj dio protutužbenog zahtjeva tuženik odredi VPS, ili da ga odredi sud, sukladno odredbi čl. 4. st. 4. ZPP-a, no neovisno o tome kako zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu taj se zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti 3 predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 84.000,00 EUR u kunama.“ (Presuda i Rješenje VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7 prosinca 2021. godine). Stoga, VPS treba odrediti prema kondemnatornom zahtjevu koji iznosi 255,13 EUR. Slijedom navedenoga, tuženik prigovora visini VPS-a te smatra da je VPS u ovom postupku suviše visoko određen. Tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi je li uopće tužitelj ili su i treće osobe vršile uplate na ime dospjelih anuiteta odnosno ulazne naknade po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije tužitelj osobno uplatio. Tuženik ističe da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Također, budući da tužitelj nije potrošač na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu. Tužitelj je navodnu uplatu izvršio 2005. g., a tužbu je podnio 2025. g., odnosno nakon isteka roka od pet godina od uplate, stoga su posljedično zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom. Predmetno tumačenje nije protivno, već je u skladu s, pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. taj je sud zauzeo (objedinjeno) pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe dok se pravno shvaćanje prihvaćeno na (ranijoj) sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi na zastaru restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Ovaj sud napominje da je u potpunosti upoznat s (oba) pravna shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no, smatra da i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke), no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda je, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima) može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Slijedom navedenog, budući da sukladno članku 215. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima zastarni rok za povratom svakog tog višeg iznosa ugovorne kamate započinje teći prvog dana poslije dana kad je tužitelj kao vjerovnik mogao zatražiti povrat više uplaćene ugovorne kamate, a koji je (petogodišnji) rok protekao znatno prije pokretanja ovog spora 14. ožujka 2022., to je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Zbog toga, kao i zato što je tuženik još u odgovoru na tužbu sukladno odredbi članka 214. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima istaknuo materijalno pravni prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, to je neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 28.034,53 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Stoga, budući da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, predmetnu tužbu treba odbiti iz svih gore navedenih razloga. Tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba čl. 4. b) Ugovora o kreditu (dalje: „Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva“) koja ima sljedeći sadržaj: „b) naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50 % (slovima dvacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.“ Prvo, tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba: uočljiva u samom Ugovoru o kreditu, pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva, sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a. Drugo, ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta: (i) da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (ii) da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, (iii) da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, uzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, Tuženik ističe kako sud treba utvrditi: • da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“. Treće, tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna. Stoga, tužiteljev zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnost Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, posljedično i zahtjev za isplatu nastalu uslijed ništetnosti, treba odbiti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku sukladno troškovniku sa zakonskim zateznim kamatama koje na cjelokupni parnični trošak teku od dana donošenja prvostupanjske odluke.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u vjenčani list (str. 5 spisa), ugovor o kreditu (str. 6-11 spisa), dopis tuženika (str. 12 spisa), te u otplatni plan (str. 13-15 spisa.
5. Prema navodima s ročišta održanog 6. studenog 2025., nije sporna između stranaka činjenična niti pravna osnova tužbe, te je stoga za zaključiti da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.
6. Nadalje, uvidom u Ugovor o kreditu od 29. 3. 2095. (dalje: Ugovor), broj ugovora 75941/05, koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, utvrđeno je da kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.300,00 EUR, po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da je namjena kredita kupnja rabljenog motornog vozila (čl. 2. Ugovora), da je rok otplate 84 mjeseca (čl. 3.), te je odredbom čl. 4.a. Ugovora ugovoreno da nominalna kamatna stopa iznosi 7,90, promjenjiva, a prema odredbi čl. 4.b. naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2 50 % (slovima dvacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita .
7. Iz dopisa tuženika od 16. 5. 2025. proizlazi da je naknada za obradu kredita 75941/05 naplaćena 31. 3. 2025. sukladno čl. 4. Ugovora o kreditu u iznosu od 257,50 eur/1.922,24 kn, a prema navodima s ročišta održanog 6. 11. 2025. proizlazi da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice.
8. Dakle, iz Ugovora je utvrđeno da je odredbom 4.b. Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2 50 % od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita, te je prema podacima iz dopisa tuženika od 16. 5. 2025., navedena naknada tužiteljici naplaćena 31. 3. 2005.
9. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbama čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava te ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
10. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.
11. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
12. Dakle, kako tuženik ne osporava činjenične navode tužiteljice iz kojih proizlazi da je odredba čl. 4.b. Ugovora bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na sadržaj iste, da tužiteljica nije bila upoznata na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se ta naknada odnosi već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze tužiteljici, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetna temeljem odredaba čl. 87. st. 1. i 2. ZZP te čl. 102. st. 1. ZZP i čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).
13. Odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
14. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužiteljici je dosuđen utuženi iznos od 255,13 eur, visina kojeg iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od 31. 3. 2005., sukladno zahtjevu tužiteljice te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj je nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, također sukladno navedenom kontrolnom ispisu i potvrdi.
15. Nadalje, obzirom na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu, valja reći da isti nije osnovan jer je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.
16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu tuženik joj je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti i to prema vrijednosti predmeta spora sukladno odredbi čl. 35. st. 1. ZPP, uzimajući u obzir samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju utvrđene ugovorne odredbe ništetnom) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) pa je stoga vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju označena novčanim zahtjevom od 255,13 eur (Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).
17. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanje na ročištu 6. 11. 2025. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 26. 6. 2025. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 25,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 43,75 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur, ukupno 324,93 eur.
18. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Sisku, 18. prosinca 2025.
Sutkinja
Sanda Navara Sladović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.
Dostavna naredba:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
