Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: Pr-63/2024-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice SK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika GUMIIMPEX – GRP d.o.o., OIB: 82298562620, Varaždin, Ulica Pavleka Miškine 64C, zastupanog po punomoćniku Iskrenu Rošiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Markač-Greif & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti i nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu i dr., nakon održane i zaključene glavne rasprave 5. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 18. prosinca 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je Odluka tuženika o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 26. lipnja 2024. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen 01. prosinca 2021. tužiteljici SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nezakonita i nedopuštena te se radni odnos sudski raskida s danom 16. veljače 2025.
II. Nalaže se tuženiku Gumiimpex-GRP d.o.o. Ulica Mihovila Pavleka Miškine 64 C, 42000 Varaždin, OIB: 82298562620, isplatiti naknadu štete tužiteljici SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 3.267,03 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu za isplatu naknade štete u iznosu od 6.332,97 EUR, sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 595,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2025. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 25. srpnja 2024. podnijela tužbu protiv tuženika GUMIIMPEX – GRP d.o.o. radi utvrđenja nedopuštenosti i nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu. U tužbi je navela da se kod tuženika nalazila u radnom odnosu temeljem Ugovora o radu od 1. prosinca 2021. na radnom mjestu referent obračuna plaće na određeno vrijeme. Navela je da je 26. lipnja 2024. poslodavac donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu te da je 2. srpnja 2024. podnijela Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, a koji je poslodavac odbio 15. srpnja 2024. Navela je da je od veljače 2023. bila odsutna zbog korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta sve do 25. svibnja 2024., odnosno do 26. lipnja 2024. do kojeg datuma je koristila neiskorišteni godišnji odmor za 2023. Tvrdi da je u međuvremenu poslodavac na njezino mjesto zaposlio drugu radnicu na radnom mjestu na kojem je obavljala istovrsne poslove kao, dok joj je po povratku s rodiljnog dopusta dao otkaz. Sve to poslodavac je obrazložio da je novozaposlena radnica, SKA zaposlena na radno mjesto na kojem obavlja istovrsne poslove uz još povećane poslove ljudskih resursa. Tvrdi da joj poslodavac pokušava otkaz opravdati činjenicom da je nabavljen drugi program za obračun plaća koji navodno zahtjeva manje vremena prilikom obračuna plaća, ali ga ne anulira, niti anulira potrebu za obavljanjem tog posla na kojem je zaposlena druga osoba. Tvrdi da je poslodavac zaposlivši novu radnicu SKA na neodređeno vrijeme s povećanim opsegom posla u prosincu 2023. umjetno stvorio situaciju da istovrsne poslove umjesto radnice SK obavlja novozaposlena radnica i to s povećanim opsegom poslova, i to za vrijeme kada je ona koristila roditeljski dopust i kada je u skladu s odredbom čl. 37. Zakon o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23.), bilo zabranjeno otkazivanje ugovora o radu, tako da je odluka o otkazu je uslijedila odmah po povratku tužiteljice na posao. Prema obrazloženju poslodavca ispada da radnica koju je poslodavac zaposlio na njezinom mjestu obavlja povećan opseg poslova, jer uz poslove obračuna plaća obavlja i poslove ljudskih resursa pa odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nije logična i životna, unatoč obrazloženjima poslodavca. Navela je da se Ugovor o radu iz poslovnih razloga otkazuje ako je došlo do smanjenja poslova ili smanjenja u obujmu poslovanja poslodavca, a to se nije dogodilo u ovom slučaju, naprotiv, prema samom obrazloženju poslodavca došlo je do povećanja obujma poslova, a koje povećanje poslova priznaje i sam poslodavac. Tvrdi da takvo postupanje poslodavca nije opravdano jer je protivno Zakonu o radu i jer je poslodavac umjesto da joj ponudi rad s povećanim opsegom posla ili da napravi preraspodjelu poslova pa da povećani obujam poslova obavljaju obje zaposlenice, joj dao otkaz zbog poslovnih razloga, dok je novu zaposlenicu koja je prvo radila na određeno kao zamjena za vrijeme njezinog rodiljnog i roditeljskog dopusta, zadržao na poslu. Navela je da čl. 115. Zakon o radu propisuje da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika te da poslodavac evidentno nije o tome vodio računa, jer je bila duže zaposlena na tom radnom mjestu od novozaposlene, iako u Odluci kojom odbija zahtjev za zaštitu prava nominalno navodi da je uzeo tu činjenicu u obzir, ali bez ikakvog obrazloženja ili navođenja razloga, sve zbog činjenice da poslovnog razloga za otkaz nema. Tvrdi da to potvrđuje i mišljenje glavnog sindikalnog povjerenika kod tuženika ČK u kojem stoji: „Poslodavac je nakon provođenja organizacijskih promjena bio dužan poslove radnog mjesta referent obračuna plaća i ljudskih resursa ponuditi kolegici SK. Poslodavac je na taj način doveo radnicu SK u nejednak položaj u odnosu na radnicu AK. Slijedom navedenog, Sindikat se protivi namjeri otkazivanja ugovora o radu radnici SK. Navela je da je nakon takvog postupanja tuženika izgubila povjerenje i smatra da u takvom okruženju više ne bi mogla raditi, stoga od poslodavca, odnosno tuženika sukladno čl. 125. Zakonu o radu traži naknadu štete u visini 8 (osam) mjesečnih plaća s obzirom na duljinu rada i na obvezu uzdržavanja mljt. djece. Navela je da joj je visina plaće bila 1.200,00 EUR. Tvrdi da je pobijana Odluka o otkazu ugovora o radu nepravilna i nezakonita te je predložila da se utvrdi da je odluka tuženika o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 26. lipnja 2024. nezakonita i nedopuštena te da se radni odnos sudski raskida s danom donošenja prvostupanjske odluke. Predložila je i da se naloži tuženiku da joj isplati naknadu štete u iznosu od 9.600,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava navode tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev. Prvenstveno ističe da tužiteljica zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa od 02.07.2024. nije tražila vraćanje na posao, a da tužbom zahtijeva sudski raskid ugovora o radu. Tvrdi da, s obzirom da je tužiteljica tek tužbom ovlaštena tražiti sudski raskid ugovora o radu, to znači da je preduvjet za podnošenje tužbe u tom smislu da prethodno postoji zahtjev poslodavcu za vraćanje na posao, a što je u konkretnom slučaju izostalo, iz kojeg razloga je zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu nepodoban za raspravljanje te ga valja odbaciti. Naveo je da je Odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 26.06.2024. u cijelosti zakonita, i to iz slijedećih razloga: do predmetnog otkaza ugovora o radu došlo je zbog prestanka tuženikove potrebe za obavljanjem posla kojeg je samostalno obavljala tužiteljica, i to iz: - tehničkih razloga (uslijed tehnološke nadogradnje odnosno unapređenja informatičkog programa za obračun plaća što je doprinijelo pouzdanosti i brzini obračuna) i - organizacijskih razloga (uslijed spajanja poslova radnog mjesta „referent obračuna plaće“ i poslova radnog mjesta „referent ljudskih resursa“). Naveo je da je ulaganjem u postojeća tehnološka rješenja koja služe za obračun plaća reorganizirao svoje poslovanje u cilju optimizacije i bolje efektivnosti rada, omogućivši time da se posao obračuna plaća obavlja u okviru poslova iz domene ljudskih resursa, čime je prestala potreba za (samostalnim) obavljanjem posla radnog mjesta „referent obračuna plaća“, a za koje radno mjesto je bila zadužena tužiteljica. Naveo je da je prestala potreba za obavljanjem posla kojeg je do tada (samostalno) obavljala tužiteljica jer se navedeni posao disperzirao na radno mjesto zaduženo za ljudske resurse te da ne postoji potreba za samostalnim obavljanjem posla obračuna plaća te da u tom pogledu nije došlo ni do kakvog povećanog opsega posla kod poslodavca, što dokazuje činjenica da tuženik nije naknadno za obavljanje tih poslova zapošljavao druge osobe. Tuženik je naveo da je do reorganizacije poslovanja došlo je u prosincu 2023., u kojem pogledu je s SKA sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 21.12.2023. za obavljanje poslova na objedinjenom radnom mjestu „referent obračuna plaća i ljudskih resursa“. Prethodno je SKA imala sklopljen Ugovor o radu na određeno vrijeme od 16.01.2023. za obavljanje poslova na radnom mjestu „referent obračuna plaća“. Naveo je da se izvršena reorganizacija poslovanja ne može dovesti u nikakvu korelaciju s tužiteljičinim povratkom na posao nakon korištenja roditeljskog dopusta, s obzirom da je do otkaza ugovora o radu tužiteljici došlo 26.06.2024., dakle više od pola godine nakon izvršene reorganizacije poslovanja te da je autonomno pravo poslodavca da svoje poslovanje organizira na način koji će polučiti najbolji efekt rada, a pritom nije dužan voditi računa koji od njegovih zaposlenika u tom trenutku koristi rodiljni, roditeljski ili neku drugu vrstu dopusta, odnosno služi li se pojedinim zakonskim pravom koje podrazumijeva privremeno odsustvo s posla. Činjenica da je do predmetne reorganizacije poslovanja kod tuženika došlo u vrijeme tužiteljičinog korištenja rodiljnog/roditeljskog dopusta nije od utjecaja na pravo tuženika kao poslodavca da reorganizira svoje poslovanje, pa stoga ne može biti niti od utjecaja na zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici. Tuženik je naveo da tužiteljica nije stručno osposobljena za obavljanje poslova iz domene ljudskih resursa, s obzirom da je prema svojim kazivanjima i službenim podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, radila u dječjem vrtiću i knjigovodstvenim uredima, pa ne posjeduje adekvatno iskustvo ni obrazovanje za obavljanje poslova iz te domene, dok SKA posjeduje iskustvo obavljanja poslova iz domene ljudskih resursa, istovremeno i na poslovima obračuna plaća (knjigovodstvenih poslova), dakle zadovoljava sve kriterije novog radnog mjesta „referent obračuna plaća i ljudskih resursa“. Tuženik je naveo da u konkretnom slučaju nije riječ o tome da se jednoj od dvije radnice otkazuje ugovor o radu za isto radno mjesto, već je tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog toga što poslodavac više nema potrebe za samostalnim obavljanjem poslova obračuna plaća, a čiji poslovi su sada disperzirani na drugo radno mjesto odnosno spojeni su s drugim radnim mjestom. Naveo je da je prilikom otkazivanja vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, te da tužiteljica u odnosu na zaposlenicu SKA ima nešto dužeg radnog staža kod tuženika kao poslodavca, ali da ima manje ukupnog radnog staža, da je utvrdio zaposlenica SKA starije životne dobi u odnosu na tužiteljicu te da ima obvezu uzdržavanja dvoje djece, dok tužiteljica ima obvezu uzdržavanja jednog djeteta, te da iz navedenog proizlazi da dva od ukupno tri zakonska kriterija pretežu u korist zaposlenice SKA. Nadalje je naveo da nije bilo osnove da prihvati stajalište sindikalnog povjerenika u konkretnom slučaju, da je pokušao tužiteljici pronaći druge odgovarajuće poslove, međutim nije utvrdio odgovarajuće poslove za koje ima potrebe i koji bi, s obzirom na dosadašnje iskustvo i stručnu spremu, tužiteljica mogla obavljati. U razgovoru s tužiteljicom je utvrdio opciju zapošljavanja na poslovima u proizvodnji, međutim obje strane su se usuglasile da ih ne smatraju adekvatnim za tužiteljicu. Naveo je da i kad bi tužiteljica imala pravo ostvariti naknadu štete zbog sudskog raskida radnog odnosa, ne bi mogla ishoditi navedenu naknadu u iznosu od maksimalnih osam mjesečnih plaća, uzimajući u obzir kratkoću ostvarenog radnog staža kod tuženika od 2 godine i 6 mjeseci (od čega je efektivno radila tek nešto više od 1 godine) te uzimajući u obzir da je mlađe životne dobi i time u mogućnosti lakšeg pronalaska novog zaposlenja. Tuženik je predložio odbaciti tužbu (u dijelu u kojem se zahtjeva sudski raskid radnog odnosa), odnosno odbiti tužbeni zahtjev, uz obvezivanje tužiteljice da mu naknadi troškove postupka.
3. U podnesku kojim se očitovala na odgovor na tužbu tužiteljica je navela da tuženik potpuno neosnovano navodi da se tužiteljica u zahtjevu za zaštitu prava trebala tuženiku obratiti sa zahtjevom za vraćanje na posao da bi tada tek tužbom mogla tražiti sudski raskid ugovora o radu. Navela je da je odredbom čl.125. Zakona o radu propisano da kad sud utvrdi da otkaz radniku nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti raditi kod tog poslodavca, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka ugovora o radu, a takav zahtjev radnik može staviti sudu sve do zaključenja glavne rasprave. Tvrdi da je, s obzirom na način na koji joj je tuženik otkazao ugovor o radu, jasno da više ne može nastaviti raditi kod tuženika pa je stoga i u zahtjevu za zaštitu prava navela da traži naknadu štete ili će u protivnom pokrenuti sudski postupak radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, sudski raskid i naknadu štete prema Zakonu o radu. Naglasila je da je važna činjenica da kod tuženika nije prestala potreba za obavljanjem poslova koje je radila, nego je opseg posla koji je ona obavljala proširen s užim područjem poslova iz ljudskih potencijala (oglašavanje slobodnih radnih mjesta, organiziranje razgovora s kandidatima za posao, provedba intervjua…) , te da se pravilno Sindikat očitovao na način da se protivi namjeri otkazivanja ugovora o radu , te da joj je tuženik bio dužan ponuditi poslove radnog mjesta referenta obračuna plaće i ljudskih resursa, kao što bi to bio dužan učiniti da je u vrijeme organizacijskih promjena bila na poslu, a ne na korištenju rodiljnog i roditeljskog dopusta. Osporila je da nema iskustvo u ljudskim resursima, da u konkretnom predmetu tuženik nije proveo nikakav program prije odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, već je za vrijeme korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta zaposlio drugu radnicu na posao koji je obavljala ona i dodao joj usko gotovo neznatno povećanje posla u dijelu ljudskih resursa, a da prethodno taj opseg posla nije njoj ponudio, koja se po čl.36. Zakona o radu trebala vratiti na posao koji je radila prije korištenja tog prava uz povećani opseg koji bi mogla raditi jednako kao i SKA koja je na neodređeno zaposlena već u prosincu 2023.
4. U podnesku od 4. siječnja 2025. tuženik se očitovao na navode tužiteljice osporavajući navode tužiteljice kao neosnovane.
5. Na pripremnom ročištu održanom 10. siječnja 2025. tužiteljica je ponovila (glede ispunjenosti procesnih pretpostavki za podnošenje tužbe) da je ispunila procesnu pretpostavku podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa u kojoj je obrazložila zbog čega ne traži vraćanje na posao, nego je mirnim putem zatražila od poslodavca naknadu štete kao kod sudskog raskida ugovora o radu. Navela je da je u točki I. tužbenog zahtjeva navela da traži sudski raskid s danom donošenja prvostupanjske presude, no da je suglasna sa datumom sudskog raskida, ukoliko to sud utvrdi, kao datumom koji je donio poslodavac. Međutim na ročištu održanom 5. studenoga 2025. tužiteljica je izjavila da u točki I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje sudskog raskida s danom 16. veljače 2025., budući da se 17. veljače 2025. zaposlila. Navela je da precizira tužbeni zahtjev do zaključenja glavne rasprave, s obzirom da je navod na ročištu održanom 10. siječnja 2025. bio potpuno neodređen. Tuženik je isticao da je tužiteljica na ročištu održanom 10. siječnja 2025. izričito preinačila tužbeni zahtjev na način da traži sudski raskid s datumom prestanka Ugovora o radu sukladno odluci poslodavca, se u tom smislu protivi preinaci tužbenog zahtjeva iznesenog na ročištu održanom 5. studenoga 2025. Što se tiče datuma prestanka radnog odnosa istaknuo je da je Odluku o otkazu tužiteljica zaprimila 27.lipnja 2024., dakle da je otkazni rok počeo teći od 28. lipnja 2024. u trajanju od 1 mjesec i 2 tjedna te da je otkazni rok istekao, a radni odnos prestao protekom dana 11. kolovoza 2024. te da je odjava s HZMO-a izvršena na dan 12. kolovoza 2024. Tužiteljica je izjavila da je na tom ročištu konačno utvrđen datum prestanka otkaznog roka, a na digitalnoj radnoj knjižici je vidljiv datum prvog slijedećeg zaposlenja. Tuženik je izjavio da nije tek na tom ročištu utvrđen dan prestanka radnog odnosa tužiteljice, s obzirom da isti proizlazi iz Odluke o otkazu priložene uz tužbu s naznačenim datumom primitka te odluke od strane tužiteljice. Tužiteljica je predložila da se dopusti preinaka, a tuženik da se ne dopusti preinaka.
6. Razmatrajući navedeno i izjave stranaka, sud je ocijenio da tužiteljica na ročištu održanom 10. siječnja 2025. nije preinačila tužbu, odnosno da se njezina izjava na tom ročištu ne može smatrati preinakom tužbe. Također je sud zauzeo stajalište i da tužiteljica na ročištu održanom 5. studenoga 2025. nije preinačila tužbu već da se tu radi o promijeni, dopuni i ispravku pojedinih navoda u smislu odredbe čl.191.st.3. Zakon o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP). Naime, tužiteljica je u tužbi zatražila sudski raskid Ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske presude, a na kraju je do zaključenja glavne rasprave zatražila da se sudski raskid Ugovora o radu odredi s danom 16. veljače 2025., budući da se 17. veljače 2025. zaposlila. Odluku o određivanju dana sudskog raskida Ugovora o radu prema okolnostima u svakom pojedinom slučaju donosi sud, a kako to proizlazi iz odredbe čl.125.st.1. Zakona o radu.
7. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to: Aneks ugovora o radu od 1. studenog 2022. (stranice 5-7 spisa), obračun isplaćene plaće za mjesec lipanj i srpanj 2024. (stranice 9-10 spisa), Odluku o korištenju godišnjeg odmora za 2023. od 14.5.2024. (stranica 11 spisa), Ugovor o radu od 1. prosinca 2021. (stranice 12-14 spisa), Odluku od 15.7.2024. (stranice 15-17 spisa), Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 26.6.2024. (stranice 18-19 spisa), Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 2.7.2024. (stranice 20-21 spisa), Kompetencije potrebne za obavljanje poslova radnog mjesta referent obračuna plaća i ljudskih resursi (stranica 36 spisa), Ugovor o radu tuženika i ČKA od 21.12.2023. (stranice 37-41 spisa), Ugovor o radu na određeno vrijeme između tuženika i ČKA od 16.1.2023. (stranice 42-45 spisa), elektronički zapis HZMO-a za GK (stranice 46-49), Europass/Životopis za ČKA (stranice 50-52 spisa), dopis Sindikata EKN-a, Sindikalna podružnica Gumiimpex – GRP d.o.o. od 25.6.2024. (stranica 53 spisa), Zahtjev tuženika za očitovanje sindikalnom povjereniku od 17.6.2024. (stranice 54-55 spisa) i elektronički zapis HZMO-a (stranica 102-105 spisa). U dokaznom postupku saslušani su i svjedoci ČK, ŠK i ČKA, te je saslušana i tužiteljica SK u svrhu dokazivanja. Tuženik se odrekao prava da zakonski zastupnik bude saslušan kao stranka, s obzirom da nema neposrednih saznanja o otkazu tužiteljici.
8. Između stranaka je sporno je li ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, s obzirom da tužiteljica zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa nije tražila vraćanje na posao. Nadalje sporno je je li pobijana odluka o otkazu ugovora o radu pravilna i zakonita te ima li tužiteljica pravo na naknadu štete u visini od 8 mjesečnih plaća, odnosno 9.600,00 EUR, s obzirom na duljinu ostvarenog radnog staža kod tuženika, njezinu životnu dob i obvezu uzdržavanja maloljetnog djeteta.
9. Vezano za navode tuženika da je tužiteljica tek tužbom ovlaštena tražiti sudski raskid ugovora o radu, odnosno da je preduvjet za podnošenje tužbe u tom smislu da prethodno postoji zahtjev poslodavcu za vraćanje na posao, što je u konkretnom slučaju izostalo te da je iz tog razloga zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu nepodoban za raspravljanje te ga valja odbaciti, valja reći da sud nije ocijenio osnovanim te navode tuženika. Naime, odredbama Zakona o radu nije kao preduvjet za podnošenje tužbe za sudski raskid govora o radu propisano podnošenje zahtjeva poslodavcu za vraćanje na posao. Naime, iz odredbe čl.125. Zakona o radu proizlazi da je pretpostavka za dopuštenost zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu utvrđenje suda da otkaz poslodavca nije dopušten. Dakle, pretpostavka dopuštenosti zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu je istaknutost zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti otkaza i ništa drugo, odnosno ne i prethodno postojanje zahtjeva poslodavcu za vraćanje na posao.
10. Između stranaka nije bilo sporno da su sklopile 1. prosinca 2021. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu "referent obračuna plaće". Iz članka 2. Ugovora o radu proizlazi da se poslovima tog radnog mjesta smatraju slijedeći poslovi: unos vrijednosti iz šihtarica radnika za obračun plaće, unos stimulacija na plaću, jubilarne nagrade, ovrhe na plaći, zaštićeni računi, refundacija prethodnih pregleda radnika, administrativni poslovi (statistički izvještaji, dopisi, potvrde, izjave, zahtjevi za kredit), izrada Ugovora o radu, Aneksa ugovora, prijave i odjave na zdravstveno i mirovinsko osiguranje, priprema podataka za obračun plaće, obračun plaće i kreiranja svih dokumenata vezanih uz obračun , obračun drugog dohotka (ugovor o djelu, autorski honorari), slanje zakonom propisanih obrazaca u poreznu upravu, kreiranje izvještaje vezanih uz plaće i drugi dohodak, refundacija bolovanja prema HZZO, ostali poslovi po nalogu poslodavca te da je radnik odgovaran za pravodobno prenošenje informacija i dokumenata u djelokrugu rada, za točno i ažurno obavljanje poslova u djelokrugu rada, za redovito i točno vođenje evidencija, za savjesnost i profesionalnost u odnosima s poslodavcem, kolegama i strankama uz čuvanje poslovne tajne. Nadalje proizlazi da je čl.2. tog Ugovora o radu bilo ugovoreno i da će u slučaju nastupanja izvanrednih okolnosti (zamjene privremeno nenazočnog radnika, privremenog povećanja opsega rada na drugim poslovima, više sile i sl.), radnik privremeno, dok traju takve okolnosti, obavljati i druge poslove, prema potrebi i rasporedu poslodavca, a u skladu s općim načelima ugovornih odnosa o savjesnosti i poštenju i profesionalnosti u postupanju u obveznim odnosima (članak 12. i 18. Zakona o obaveznim odnosima). Iz čl.4. Ugovora o radu proizlazi da je bilo ugovoreno da će za obavljene ugovorene poslove i određeni puni mjesečni fond radnih sati poslodavac tužiteljici isplatiti bruto plaću u iznosu od 8.205,13 kn, te da je taj iznos bruto plaće izračunat na temelju osnovice 40 sati tjedno. Navedeno je i da iznos bruto plaće uključuje 15% stimulacije za redovitu prisutnost na poslu sukladno odluci Pravilnika o radu ili drugog akta poslodavca kojim se regulira stimulativni dio plaće. Navedeno je i da se bruto plaća iz stavka 3. tog članka može povećati dodacima na plaću za posebne i otežane radne uvjete, odnosno uvećati ili umanjiti po osnovi izvršenja poslova i radnih zadataka što je regulirano odredbama Pravilnika o radu ili drugog akta poslodavca kojim se regulira stimulativni dio plaće. Nadalje, iz Aneksa ugovora o radu (stranica 5 spisa) proizlazi da su stranke taj Aneks sklopile 1. studenoga 2022. i da su tim Aneksom dodale članak kojim se uređuje dostava pismena i odluka iz radnog odnosa.
11. Iz obračuna isplaćene plaće/naknade plaće za svibanj i lipanj 2024. (stran ica 9-10 spisa) proizlazi da je tužiteljici kao osnovna plaća za radno mjesto referent u računovodstvu naveden iznos od 1.260,64 EUR. Iz obračuna isplaćene plaće/naknade plaće za svibanj 2024. proizlazi da je tužiteljica bila 160 sati na roditeljskom dopustu, zatim da joj je obračunata naknada za 16 sati godišnjeg odmora i za blagdan/neradni dan 8 sati. Iz obračuna isplaćene plaće/naknade plaće za lipanj 2024. proizlazi da je tužiteljici obračunata naknada za 144 sata godišnjeg odmora te 16 sati kao prekid bez krivnje radnika.
12.Iz odluke o korištenju godišnjeg odmora za 2023. (stran ica 11 spisa) proizlazi da je tuženik 13. svibnja 2024. donio odluku da će tužiteljica SK koja je kod tuženika zaposlena na radnom mjestu "referent obračuna plaće", koristiti godišnji odmor za 2023. u trajanju od 20 dana u razdoblju od 29.5.2024. do 26.6.2024. te da je korištenjem tog godišnjeg odmora u cijelosti iskoristila svih 20 dana godišnjeg odmora za 2023. Proizlazi i da je tužiteljica tu odluku primila 14.5.2024.
13. Iz odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (stranica 18- 19 spisa) proizlazi da je tuženik 26.6.2024. temeljem odredbe čl.115.st.1. točka 1. i čl.120. Zakona o radu (NN broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23) donio tu odluku da se tužiteljici SK na radnom mjestu "referent obračuna plaće", zbog prestanka potrebe za obavljanje posla iz poslovno uvjetovanih razloga otkazuje ugovor o radu zaključen 1.12.2021. U točki 2. izreke navedeno je da radnica temeljem čl.122. ima pravo na otkazni rok u trajanju od 1 mjesec i 2 tjedna koji počinje teći od dana dostave te odluke, a radnicu poslodavac oslobađa obveze rada za vrijeme trajanja otkaznog roka za koje vrijeme radnica ima pravo na naknadu plaće kao da je radila. U točki 3. izreke pobijane odluke navedeno je da radni odnos prestaje istekom otkaznog roka. U točki 4. izreke navedeno je da radnica ima pravo na razmjerni godišnji odmor za 2024. godinu od 13 dana te da će poslodavac za taj neiskorišteni godišnji odmor radnici isplatiti naknadu sa zadnjom plaćom/naknadom plaće. U točki 5. izreke navedeno je i da radnica ima pravo na otpremninu u iznosu od 1/3 prosječne mjesečne plaće koju je ostvarila u tri mjeseca prije prestanka Ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca (2 godine). Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je tužiteljica bila u radnom odnosu od 1.12.2021. temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme na poslovima "referent obračuna plaće", a na navedenim poslovima je zaposlena nakon raskida radnog odnosa radnice koja je prethodno radila na poslovima obračune plaće, te da u to vrijeme nije bila zaposlena na poslovima i odgovornostima voditelja ljudskih resursa. Nadalje je navedeno da je dio poslova iz područja ljudskih resursa tada obavljala druga radnica zajedno s poslovima na radnom mjestu "referent marketinga". Navedeno je i da je tužiteljica od veljače 2023. bila odsutna zbog korištenja prava povezanih s trudnoćom, a nastavno i korištenja rodiljnog odnosno roditeljskog dopusta te da je prije navedene odsutnosti tužiteljice tijekom siječnja 2023. zaposlena SKA na poslovima "referent obračuna plaće" temeljem Ugovora na određeno vrijeme do 31.1.2024.,a u lipnju 2023. je zaposlena osoba na poziciji voditelja ljudskih resursa, a paralelno je radnica koja je do tada radila dio poslova iz područja ljudskih resursa u potpunosti prešla u odjel marketinga u okviru novog radnog mjesta "specijalist za marketing" te prestaje s poslovima u području ljudskih resursa. Nadalje tuženik u obrazloženju navodi da je radnica SKA u okviru organizacijskih promjena dobila novu, proširenu ulogu na poslovima radnog mjesta "referent obračuna plaće i ljudskih resursa", odnosno osim poslova iz područja obračuna plaće obavlja i poslove uže povezane s ljudskim resursima te u skladu s tim sklapa s poslodavcem novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme od prosinca 2023. i nastavno radi na tom radnom mjestu. Nadalje je tuženik naveo da je SK roditeljski dopust trajao do 28.5.2024., a godišnji odmor za 2023. koristi nastavno do 26.6.2024. te da s obzirom da je kod poslodavca za vrijeme odsutnosti tužiteljice došlo do gore opisanih promjena, poslodavac nema potrebe za dvije radnice koje bi obavljale poslove obračuna plaće. Naveo je da je pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu uzeo u obzir trajanje radnog odnosa, starost i obveze uzdržavanja koje terete radnicu SK, a iako radnica SKA obavlja poslove radnog mjesta koje obuhvaća i poslove obračuna plaće i dio poslova iz užeg područja ljudskih resursa, uzeo je u obzir navedene kriterije kod obje radnice. Tuženik je naveo da je radnica SK u radnom odnosu kod tuženika dvije godine i šest mjeseci, a ukupno ima deset godina i tri mjeseca radnog staža, 29 godina života te obvezu uzdržavanja jednog maloljetnog djeteta, dok je radnica SKA u radnom odnosu kod tuženika nešto kraće, odnosno jednu godinu, pet mjeseci, ali ukupno ima 16 godina i 4 mjeseca radnog staža, te višu dob od 36 godina i 8 mjeseci kao i obvezu uzdržavanja dvoje maloljetne djece. Tuženik je naveo da ukupno gledajući navedene kriterije radnica SK ima manju prednost u odnosu na drugu radnicu. Naveo je da je pokušao za radnicu SK pronaći druge poslove koje bi joj ponudio obavljati nakon korištenja rodiljnog dopusta, međutim nije utvrdio druge odgovarajuće poslove na kojima ima potrebe i koje bi tužiteljica, s obzirom na svoje dosadašnje radno iskustvo i spremu mogla obavljati te da su u razgovoru s radnicom prije isteka dopusta utvrđene samo opcije na proizvodnim poslovima, koje ni poslodavac ni radnica ne smatraju adekvatnim drugim poslovima koje bi obavljala. Stoga joj tuženik otkazuje ugovor o radu jer je prestala potreba za obavljanjem posla "referent za obračun plaće" zbog poslovno uvjetovanih razloga. Navedeno je i da se o namjeravanoj odluci o otkazu poslodavac savjetovao sa sindikalnim povjerenikom koji se navedenoj namjeri protivi. Iz pouke o pravnom lijeku proizlazi da protiv te odluke radnica može poslodavcu podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Iz navedene odluke proizlazi da je tužiteljica tu odluku primila 27.6.2024. te da je 2.7.2024. tuženiku podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (stranica 20-21 spisa). Iz sadržaja zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa proizlazi da je tužiteljica u istom navela da je odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nedopuštena te je predložila da joj poslodavac naknadi štetu u visini 8 mjesečnih plaća. Iz odluke na strani 15-17 spisa proizlazi da je tuženik 15.7.2024. odbio zahtjev za zaštitu prava tužiteljice SK, protiv odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i odbio prijedlog naknade štete.
14. Iz podataka, uvjeta te sadržaja posla/odgovornosti na stranici 36 spisa proizlazi da je radnik zaposlen na radnom mjestu referent obračuna plaća i ljudskih resursa u odjelu ljudskih resursa, da je izravno odgovoran voditelju ljudskih resursa i da kontrolira valjanost podataka o radnom vremenu radnika iz evidencija radnog vremena koju vode voditelji pojedinih odjela, da unosi podatke o radnom vremenu, ugovorenoj plaći, dodatnim primanjima radnika (stimulacija, bonus, dodatak uz mjesečnu plaću, jubilarne nagrade, prehrana radnika i dr.) za obračun plaće i ostvarivanje prava iz radnog odnosa radnika, da priprema i radi obračun plaće i naknadu u informatičkom programu, da unosi podatke ustega na plaći, da izrađuje izviješća za potrebe porezne uprave, da izrađuje zahtjeve za refundaciju isplaćenih naknada, da izrađuje izvješća po nalogu nadređenog, Uprave, da vodi propisane podatke o radnicima, da provodi odjavu radnika na HZMO kod raskida radnog odnosa, da objavljuje natječaje za nova i upražnjena radna mjesta, da vodi bazu kandidata za posao, da komunicira s kandidatima koji su uključeni u selekcijski postupak: organizira termine intervjua, daje povratnu informaciju kandidatima, prikuplja podatke i dokumente potrebne za zasnivanje radnog odnosa (prijava na HZMO), da intervjuira kandidate za posao, da surađuje sa zaštitom na radu (za poslove s posebnim uvjetima rada), da priprema dolazak novih radnika: obavještava voditelja, osigurava radnu odjeću i opremu za rad, upravlja arhivom edukacija radnika, da izrađuje ugovore o radu prema odobrenim uvjetima od nadređenog/Uprave, da prati rokove probnog rada i prikuplja dokumentaciju ocjene probnog rada vezano za status radnog odnosa radnika, da surađuje s agencijama za ustupanje radnika i agencijama za posredovanje pri zapošljavanju radnika, da organizira rad studenata putem student servisa, koordinira s voditeljima stručnu praksu učenika i studenata, izdaje potvrde radnicima o radnom statusu na zahtjev radnika, da uredno arhivira dokumentaciju obračuna plaća i radnih odnosa (dosjei radnika, odluke Uprave vezano na realizaciju prava i obveza iz radnog odnosa i dr.), da je odgovoran za točno i ažurno obavljanje poslova u djelokrugu rada, za redovito i točno vođenje evidencija, za točan obračun plaća i naknada, za savjesnost i profesionalnost u odnosu s poslodavcem, internim i vanjskim suradnicima i institucijama, radnicima, studentima, kandidatima za posao, uz čuvanje poslovne tajne.
15. Iz ugovora o radu na određeno vrijeme (stran ica 42-45 spisa) proizlazi da je taj ugovor sklopljen između tuženika i SKA **.**.2023. na određeno vrijeme do 31.1.2024. i da je ugovoreno da će od **.**.2023. SKA obavljati poslove na radnom mjestu referenta obračuna plaće. Iz Ugovora o radu na strani 37-41 spisa proizlazi da su taj ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopili tuženik i SKA te da sklapanjem tog ugovora se u cijelosti zamjenjuje i prestaje važiti prethodni ugovor o radu sklopljen 16.1.2023., u očuvanje kontinuiteta radnog odnosa između radnika i poslodavca. Navedeno je da će na temelju tog ugovora SKA obavljati poslove referenta obračuna plaća i ljudskih resursa. Iz životopisa SKA na stranici 50-52 spisa proizlazi da je od rujna 2006. do rujna 2012. bila zaposlena na radnom mjestu voditelja kadrovske službe za T7Grupu, od siječnja 2013. do travnja 2013. kao referent za kadrovske poslove u Ducal d.o.o., Jalžabet, zatim da je od studenog 2013. do rujna 2021. bila zaposlena na radnom mjestu voditelja ljudskih resursa u Massive Panels d.o.o. Veliki Bukovec, a od listopada 2021. u Računovodstvo i revizija d.o.o. na radnom mjestu referenta za kadrovske poslove.
16.Iz elektroničkog zapisa HZMO-a na stranici 46-48 i 102-105 spisa proizlazi da je tužiteljica od 18.11.2014. do 31.1.2020. bila zaposlena u Dječjem vrtiću "Varaždin", a od 1.2.2020. do 31.12.2020. u Knjigovodstvo ZIBIS d.o.o., [adresa], te da je od 1.1.2021. do 31.11.2021. bila zaposlena u BDO SJEVER D.O.O., [adresa], zatim od 1.12.2021. do 12.8.2024. kod tuženika GUMIIMPEX- GUMI RECIKLAŽA I PROIZVODNJA D.O.O., [adresa]. Nadalje proizlazi da se tužiteljica 17.2.2025. zaposlila u Dječjem vrtiću "Varaždin", gdje je bila zaposlena do 28.2.2025. Nadalje proizlazi da je od 4.3.2025. do 31.3.2025. bila zaposlena u Društvu osoba s invaliditetom Varaždin od 1.4.2025. do 31.8.2025. u Centru za odgoj i obrazovanje Tomislav Špoljar, a od 1.9.2025. je ponovno zaposlena u Društvu osoba s invaliditetom Varaždin.
17. Iz dopisa tuženika glavnom sindikalnom povjereniku ČK od 17.6.2024. stranica 54-55 spisa proizlazi da je tuženik dostavio namjeru da redovito otkaže ugovor o radu tužiteljici SK, a iz odgovora sindikata EKN-a, sindikalne podružnice Gumiimpex-GRP d.o.o., glavnog sindikalnog povjerenika ČK proizlazi da se sindikat očitovao na način da se protivi namjeri otkazivanja ugovora o radu radnici SK.
18. Iz iskaza svjedoka ČK proizlazi da se tuženik savjetovao prije namjeravane odluke o otkazu tužiteljici sa sindikalnom podružnicom. On je u toj sindikalnoj podružnici glavni sindikalni povjerenik. Poslodavac je dostavio namjeravanu odluku o otkazu i relevantne podatke i sindikalna podružnica se očitovala. Na pitanje iz kojeg razloga je sindikalna podružnica iskazala protivljenje na namjeravanu odluku o otkazu tužiteljici odgovorio je da kakav bi on to bio sindikalni povjerenik kada bi odobravao otkaze "svojim radnicima". To bi se kosilo sa samim djelovanjem sindikalne podružnice. Sindikalna podružnica je iskazala svoje protivljenje jer mu nije normalno i logično da se nekome tko se vraća s porodiljnog dopusta uruči otkaz i koliko zna tužiteljici nije ponuđeno drugo radno mjesto. Svoje očitovanje je dostavio ŠK. Zna kad je zaposlena SKA, bio mu je dostavljen podatak da je SKA bila zaposlena kao zamjena za tužiteljicu , i SKA je imala 1 godinu, 5 mjeseci i 2 dana radnog staža, a tužiteljica više od nje. Očitovanje sindikata je doneseno uz njegovo savjetovanje s pravnom službom sindikata. Radni staž je naveo poslodavac u odluci o otkazu, a naveo je i druge kriterije i to godine života i obveze uzdržavanja. Nema saznanja raspolažu li tužiteljica i SKA znanjima i iskustvom za poslove ljudskih resursa. Ne zna niti koliko radnika kod tuženika radi na poslovima ljudskih resursa osim ŠK.
19. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka ČK, posebno u pravcu da se tuženik prije donošenja pobijane odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu savjetovao s radničkim vijećem, te da se sindikat, odnosno on kao sindikalni povjerenik usprotivio namjeravanoj odluci o otkazu.
20. Iz iskaza ŠK proizlazi da je od lipnja 2023. zaposlena kod tuženika kao voditelj ljudskih resursa. U to vrijeme je tužiteljica već bila na porodiljnom dopustu tako da je za nju bila upoznata preko papira i tužiteljica je bila zaposlenica unutar njezinog odjela ljudskih resursa. Iskazala je da je 2023. zbog novog strateškog partnera tuženik promijenio način poslovanja i htjeli su da se oformi odjel ljudskih resursa od kojeg su očekivali da bude strateški partner upravi. Kolegica SKA je bila zaposlena na određeno vrijeme kao zamjena za tužiteljicu. Tuženik je htio optimizirati poslove obračuna plaće na način da se ti poslovi obavljaju uz veće korištenje informatičke tehnologije i SKA je počela preuzimati sve više poslova iz domene ljudskih resursa. Iskazala je da je radno mjesto AKA sasvim različito od radnog mjesta tužiteljice, odnosno radi kombinaciju posla referenta obračuna plaće i referenta ljudskih resursa. Iskazala je da je SKA prešla na poslove drugog radnog mjesta na kojem nije privremeno, nego stalno potrebna. Iz iskaza svjedokinje nadalje proizlazi da se pri završetku porodiljnog dopusta tuženiku javila tužiteljica i s njom je obavila dva razgovora da ju pripremi na novu situaciju, odnosno da je njeno radno mjesto višak. Razgovarale su i o zaposlenju na drugo radno mjesto, no zaposlenici tuženika su većinom muškarci, odnosno radi se o muškim poslovima tako da nije nađeno zamjensko radno mjesto za ponuditi tužiteljici sukladno njezinom stupnju obrazovanja i radnom iskustvu. Svjedokinja je odgovorila da je radno mjesto referenta obračuna plaće prazno, da tuženik nema potrebe da se tamo netko zaposli, da na to radno mjesto dok je tužiteljica bila porodiljnom dopustu nije nitko uskakao. Tuženik nema nikog drugog zaposlenog na tom radnom mjestu, niti tuženik misli koga zaposliti na tom radnom mjestu. Na pitanje zašto je na novom radnom mjestu referent obračuna plaće i ljudskih resursa zaposlena SKA, a nije to radno mjesto ponuđeno tužiteljici odgovorila je da zato što je SKA imala iskustva na poslovima ljudskih resursa, a tužiteljica nasuprot toga nije imala potrebno radno iskustvo za to radno mjesto i nije imala potrebna znanja za to radno mjesto i ne zadovoljava uvjete tog radnog mjesta.. Iskazala je da je tuženik ukinuo radno mjesto referenta obračuna plaća, a oformio novo radno mjesto referenta obračuna plaće i ljudskih resursa i onda je trebao vidjeti tko može obavljati poslove tog novog radnog mjesta, odnosno da radilo se o optimizaciji poslovanja. Znala je koje poslove je radila SK iz ugovora o radu i od tužiteljice. To su poslovi referenta obračuna plaće, a tužiteljica i SKA su imale mjesec dana zajedničkog rada, odnosno tužiteljica je predavala svoj dio poslova SKA.
21. Ocjenjujući iskaz svjedokinje ŠK sud isti ne prihvaća u pravcu da je tuženik ukinuo radno mjesto tužiteljice-referenta u računovodstvu, s obzirom da to ne proizlazi iz dokumentacija u spisu. U preostalom dijelu sud njezin iskaz nije ocijenio odlučnim za ishod postupka.
22. Iz iskaza svjedokinje SKA proizlazi da je kod tuženika zaposlena od 16.1.2023. i to na radnom mjestu referenta obračuna plaće, koji je tada bio u odjelu računovodstva, no kada se oformio odjel ljudskih resursa je zajedno s voditeljem tog odjela počela raditi u odjelu ljudskih resursa. Obračun plaće se kod tuženika prebacio u odjel ljudskih resursa i kasnije joj je bio ponuđen ugovor za obavljanje poslova za obračun plaće i ljudskih resursa jer se opseg poslova za obračun plaće zbog informatičkog programa smanjio i ubrzao i sa 7 radnih dana traje samo 3 radna dana. Taj ugovor za obavljanje poslova obračuna plaće i ljudskih resursa je potpisala u 12. mjesecu 2023. Na poslovima iz domene ljudskih resursa radi oko 15 godina i prema njezinom mišljenju treba višegodišnje iskustvo da bi radnik mogao obavljati posao referenta obračuna plaća i ljudskih resursa, a Odjel ljudskih resursa ima veliko značenje za tuženika. Prilikom razgovora za posao joj je rečeno da je zamjena za SK, no da im je namjera da ostane raditi kod tuženika i kod tuženika uz poslove ljudskih resursa radi i poslove obračuna plaće.
23. Vezano za iskaz svjedokinje SKA valja reći da sud isti ocjenjuje istinitim u dijelu kronologije njezinog zaposlenja kod tuženika i poslova koje je do sada radila.
24. Iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da je kod tuženika bila zaposlena od 1.12.2021., da ima 30 godina i obvezu uzdržavanja maloljetnog djeteta. Od 17.2.2025. je zaposlena u Dječjem vrtiću Varaždin kao administrativni radnik, a sada je zaposlena u Centru Tomislav Špoljar kao asistent u nastavi. Iskazala je da joj je porodiljni dopust trajao do 28.5.2024., a nakon isteka porodiljnog dopusta je odmah išla na stari godišnji odmor za 2023. Tako se poslodavac dogovorio i tako joj je predočeno. Na upit kolika joj je bila plaća odgovorila je kako je to pisalo u platnim listama. Ne zna zašto joj u platnoj listi za lipanj 2024. piše prekid bez krivnje radnika 16 sati, ona je koristila porodiljni dopust i nakon toga odmah godišnji odmor po uputi poslodavca. Iskazala je da je pisala i odluke o božićnici, otpremninama, izvješća za revizora, odluke za dar djeci, a bila je i obvezna pratiti zakone. Otpremnina joj je isplaćena. Otprilike tri tjedna od isteka porodiljnog dopusta se javila ŠK i bila je na razgovoru kod nje početkom svibnja 2024. Ona joj je rekla da misli da ju poslodavac neće trebati te da je njezino radno mjesto popunjeno te da ima pravo iskoristiti godišnji odmor i da će se čuti. Dana 27. lipnja 2024. je došla na posao nakon isteka godišnjeg odmora i tada joj je uručena odluka o otkazu. Išla je u srednju školu za komercijalistu. Poslodavcu je s 31.12.najavila da ide na porodiljni dopust, no molili su ju da ostane do 1.2. da uvede odnosno pokaže kako se radi obračun plaće u Gumiimpexu SKA, koja je zaposlena u siječnju 2023. Na pitanje je li ju tko od tuženika kontaktirao kad je bila na porodiljnom i roditeljskom dopustu da joj ponudi obavljanje poslova referenta obračuna plaće i ljudskih resursa odgovorila je da se u trećem mjesecu 2024. javila direktoru S koji ju je uputio na ŠK. Obavila je razgovor s njom koja joj je rekla da su se mijenjali poslovi i da nema potrebe za njom i da je maknuto radno mjesto referenta obračuna plaće. Nije joj ponudila posao referenta obračuna plaće i ljudskih resursa. Na pitanje je li joj ŠK rekla da nitko ne radi poslove obračuna plaće odgovorila je da joj je rekla da te poslove radi SKA. Nakon što je obavila razgovor sa ŠK tražila je razgovor sa direktorom OK da joj pojasni situaciju da li stvarno nema mjesta za nju kod tuženika. On joj je rekao da će provjeriti. ŠK ju nije pitala bi li uz poslove obračuna plaće mogla raditi i poslove ljudskih resursa. Ne posjeduje formalno obrazovanje iz domene ljudskih resursa, o tome je učila u srednjoj školi i na fakultetu.
25. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud isti prihvaća kao istinit u dijelu u kojem je iskazivala o tome kada se zaposlila kod tuženika, koje poslove je obavljala, kada je išla na porodiljni dopust te da ju nitko od tuženika nije kontaktirao kada je bila na porodiljnom i roditeljskom dopustu da joj ponudi obavljanje poslova referenta obračuna plaće i ljudskih resursa, kao i da se nakon isteka roditeljskog dopusta nije vraćala na rad kod tuženika, već je odmah išla na stari godišnji odmor za 2023. godinu, kako joj je poslodavac predočio i kako ju je poslodavac uputio te da je 27. lipnja 2024. došla na posao nakon isteka godišnjeg odmora i tada joj je uručena pobijana odluka o otkazu.
26. Na temelju svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a te primjenjujući pravila o teretu dokazivanja sukladno odredbi čl. 221.a. ZPP-a i odredbi čl. 135. Zakona o radu sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.
27. Naime, u postupku je utvrđeno da je između stranaka Ugovorom o radu, sklopljenim 1. prosinca 2021. zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme i to za obavljanje poslova referenta obračuna plaće. Nadalje, je uvidom u Ugovor o radu utvrđeno da se poslodavac, odnosno tuženik za obavljene ugovorene poslove i odrađeni puni mjesečni fond radnih sati obvezao tužiteljici isplatiti bruto plaću u iznosu od 8.205,13 kn (1.089,01 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Nadalje, između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica koristila rodiljni i roditeljski dopust do 28. svibnja 2024. nakon čega ju je tuženik uputio na korištenje godišnjeg odmora za 2023. godinu, odnosno donio je Odluku o korištenju godišnjeg odmora za 2023. godinu iz koje proizlazi da će/je tužiteljica koristila godišnji odmorza 2023. u trajanju od 20 dana u razdoblju od 29.5.2024. do 26.6.2024. Na temelju iskaza tužiteljice je utvrđeno da je 27. lipnja 2024. došla na posao nakon isteka godišnjeg odmora i tada joj je uručena pobijana odluka o otkazu. S obzirom na navedeno sud je u konkretnom slučaju ocijenio mjerodavnom odredbu čl.36. Zakona o radu. Naime, čl.36.st.1. Zakona o radu je propisano da nakon isteka rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, dopusta radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju te mirovanja radnog odnosa do treće godine života djeteta u skladu s posebnim propisom, radnik koji je koristio neko od tih prava ima pravo povratka na poslove na kojima je radio prije korištenja toga prava, u roku od mjesec dana od kada je poslodavca obavijestio o prestanku korištenja toga prava. Člankom 36.st.2. Zakona o radu propisano je da ako je prestala potreba za obavljanje poslova koje je radnik obavljao prije korištenja prava iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac mu je dužan ponuditi sklapanje Ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, čiji uvjeti rada ne smiju biti nepovoljni od uvjeta rada poslova koje je obavljao prije korištenja toga prava. Člankom 36.st.3. Zakona o radu je propisano da radnik koji se koristio pravom iz stavka 1. ovoga članka, ima pravo na dodatno stručno osposobljavanje ako je došlo do promjene u tehnici ili načinu rada, kao i sve druge pogodnosti koje proizlaze iz poboljšanih uvjeta rada na koje bi imao pravo. U konkretnom slučaju tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl.36.st.2. Zakona o radu niti je tužiteljici osigurao ostvarenje njezinih prava propisanih čl.36.st.1. i 3. Zakona o radu. Stoga se pobijana odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu ukazuje nedopuštenom, odnosno prema stajalištu suda je otkaz poslodavca nedopušten. Valja napomenuti da su prema stajalištu suda ispunjene pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, odnosno zahtijevanje sudske zaštite u smislu odredbe čl.133. Zakona o radu te valja ukazati na odredbu čl. 135 st.3 Zakona o radu, a prema kojoj odredbi u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu. Dakle, s obzirom da tuženik u konkretnom slučaju nije postupio sukladno odredbi čl.36. Zakona o radu sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu osnovan, s obzirom da je utvrđeno da je tužiteljica u zakonom propisanom roku podnijela zahtjev za zaštitu prava ( 2. srpnja 2024.), a koji je zahtjev tuženik odbio 15. srpnja 2024., a slijedom čega je tužiteljica u daljnjem roku od 15 dana pravovremeno podnijela tužbu ( 25. srpnja 2024.) u ovom predmetu kako to i propisuje odredba iz čl. 133 st. 1. Zakona o radu te odredba iz čl. 133. st. 2. Zakona o radu pa i odredba iz čl. 133 st. 3. Zakona o radu. Ujedno se napominje da je tužiteljica na temelju čl. 125. st. 1. Zakona o radu postavila i zahtjev za sudski raskid ugovora u radu s danom 16. veljače 2025., a također je temeljem iste zakonske odredbe podnijela zahtjev za naknadu štete. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Tužiteljica je zatražila utvrđenje prestanka radnog odnosa s danom 16. veljače 2025., budući da se 17. veljače 2025. zaposlila. Razmatrajući okolnosti ovog konkretnog slučaja sud je prihvatio zahtjev tužiteljice da dan sudskog raskida ugovora o radu bude 16. veljače 2025. Tužiteljica je u tužbi zatražila naknadu isplate štete u vidu iznosa od 9.600,00 EUR, za koji iznos tvrdi da predstavlja visinu 8 mjesečnih plaća. Međutim, kako je već rečeno odredbom čl.125.st.1. Zakona o radu propisano je dosuđenje naknade štete u iznosu najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Iz stanja spisa proizlazi da tužiteljica nije imala propisanu mjesečnu plaću, već da je ista bila Ugovorom o radu sklopljenom između stranaka 1. prosinca 2021. bila ugovorena u bruto iznosu od 8.205,13 kn, odnosno 1.089,01 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn. S obzirom da, tužiteljica ima 30 godina života, ima obvezu uzdržavanja jednog djeteta i iz elektroničkog zapisa HZMO-a proizlazi da je u radnom odnosu kod tuženika bila od 1. prosinca 2021. do 12. kolovoza 2024. (2 godine 8 mjeseci i 12 dana), te uzimajući u obzir prosječno trajanje radnog vijeka radnika od oko 40 godina te da sud postupanje tuženika prema tužiteljici nije ocijenio šikanoznim, sud je ocijenio da tužiteljici pripada naknada štete u visini od tri ugovorene (Ugovorom o radu) bruto plaće, odnosno u ukupnom iznosu od 3.267,03 EUR, a da je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadnom štete zbog nedopuštenog otkaza previsoko postavljen. Dakle, sud je ocijenio da je tužiteljica previsoko naznačila zahtjev za naknadu štete tražeći naknadu štete u visini od 9.600,00 EUR bez nekog posebnog obrazloženja te da je upravo iznos od 3.267,03 EUR primjeren za naknadu štete koju je tužiteljica pretrpjela zbog nedopuštenog otkaza od strane tuženika. Na ovako dosuđenu naknadu štete, prema stajalištu suda tužiteljici pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude tj. od 18. prosinca 2025., s obzirom da je s tim danom utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, da se sudski raskida ugovor o radu, pa je u tom trenutku utvrđena i odgovornost tuženika i u konačnici je visina naknade štete izražena u novčanim jedinicama i to primjenom odredbe čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkama I., II. i III. izreke presude.
28.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a. s obzirom da je tužiteljica djelomično uspjela u parnici. Naime odredbom čl. 154.st.2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici, a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Prema stajalištu suda tužiteljica je u cijelosti uspjela u pogledu osnove, a djelomično u pogledu visine svog zahtjeva i to prema stajalištu suda u omjeru od 34%, odnosno uspjeh tuženice u sporu je oko 67% te je stoga tuženik dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka u omjeru od 34%. Sud je o troškovima postupka odlučivao uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 9.600,00 EUR, odnosno ocijenio je da se u konkretnom slučaju radi o procjenjivom predmetu. Naime, i sama tužiteljica je na taj način postavila zahtjev za naknadom troškova postupka, a i ista je već u tužbi postavila zahtjev za naknadu štete. Sud je tužiteljici priznao trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe u visini od 250,00 EUR, sukladno tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 138/23) u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za sastav obrazloženog podneska od 22.11.2024. tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr.8.t.1. u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima održanim 10.1.2025., 19.2.2025., 12.5.2025., 4.9.2025. i 5.11.2025. u iznosu od 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Dakle, tužiteljici je za zastupanje po punomoćnici odvjetnici priznat trošak u iznosu od 1.750,00 EUR. Prema uspjehu u parnici tužiteljici je valjalo dosuditi iznos od 595,00 EUR, odnosno obvezati tuženika da joj naknadi troškove postupka u navedenom iznosu (točka IV. izreke). Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Varaždinu 18. prosinca 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.). Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.ast.5. ZPP-a, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćniku Iskrenu Rošiću, odvjetniku u Zagrebu
