REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7062/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su-1400/2019, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika odvjetnika Domagoja Cike, te zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice TG, dana 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3155635 sklopljenog 22. studenoga 2005. između tužitelja ČG i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. koja glasi: "3. / treće / NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 519,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. studenoga 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 459,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. studenoga 2024. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom 22. studenoga 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-3155635, koji je javnobilježnički solemniziran od strane javne bilježnice Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem OU-1485/05 dana 23. studenoga 2005. Nadalje je naveo da mu je predmetnim Ugovorom odobren i isplaćen kredit u iznosu od 24.832,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je ugovorena obročna otplata kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, a koji kredit je vraćen u cijelosti. Isto tako je naveo da mu je tuženik 25. studenoga 2005. naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 819,45 CHF, a što je obračunato po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan isplate iznosilo 3.910,79 tadašnjih kuna, odnosno, prema fiksnom tečaju konverzije 519,05 EUR, sve u skladu s odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u kojem stoji da tuženik takvu jednokratnu naknadu naplaćuje u visini od 3,30% od iznosa kredita. Tužitelj je, također, naveo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te je kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazio zbog nesporne činjenice da je financijska institucija i profesionalno trgovačko, dioničko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora. Stoga tužitelj smatra da je tuženik na taj način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je još naveo da tuženik s njim nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 3. Ugovora, već da je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također je naveo da mu tuženik nije prezentirao koje on to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi tužitelj iste morao nadoknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto bi iznos te naknade bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se odobrava. Još je istaknuo da u Ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a nije precizirano ni hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili u neki treći dan. Prema tome, tužitelj je naveo da je odredba koja se odnosila na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila sastavni dio standardiziranog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojoj se odredbi s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njezin sadržaj, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza. Stoga tužitelj smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne, slabije ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca, kao druge, jače ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to između ostalog, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu zabrane zloupotrebe prava. Tužitelj je nastavno naveo i da tzv. naknada za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i da je to čini nepoštenom. Dodao je i da nema opravdanih razloga za naplatom ovakve naknade jer je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju ona pruža u okviru svog temeljnog poslovanja, te se ista naplaćuje upravo kroz cijenu kredita, odnosno kamatu, pa se po mišljenju tužitelja ovakva odredba ukazuje samo kao alat za ostvarenje nepripadnog ekstraprofita.

2. Slijedom navedenoga, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništavom (ništetnom) odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3155635 sklopljenog 22. studenoga 2005. između tužitelja i tuženika koja glasi: "3. / treće / NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.". Tužitelj, nadalje, istim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje i isplatu iznosa od 519,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. studenoga 2005. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik je, nadalje, naveo da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a osim toga, tuženik smatra i da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena. Tuženik je isto tako naveo da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, te da je i tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Tuženik je još naveo da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu, te da je tužitelj potpisom Ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tuženik smatra da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik je, također, naveo da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ovo stoga što je sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja Ugovora o kreditu. Tuženik je još ukazao na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se ništavost (ništetnost) ne može isticati ako je uzrok ništavosti (ništetnosti) bila zabrana manjeg značenja, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Pritom je tuženik naveo da je tužitelj naknadu platio i da na istu nije imao prigovora, te da Ugovor u cijelosti ispunjen. Tuženik je, nadalje, istaknuo i prigovor zastare. Također je naveo da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, te je u smislu navedenog ukazao na činjenicu da je tužba podnesena 19 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamata tekućim od presuđenja do isplate.

4. Na ročištu održanom 19. studenoga 2025. tuženik je učinio nespornim da je tužitelj tuženiku 25. studenoga 2005. platio iznos od 519,05 EUR s osnove naknade za obradu kredita, odnosno tzv. ulazne naknade. Na istom ročištu tuženik je, također, učinio nespornim da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita imao status potrošača.

5. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 528-50-3155635 od 22. studenoga 2005. (str. 6-10 spisa), presliku kontrolnog ispisa unosa korištenja (str. 11 spisa), presliku otplatnog plana (str. 12-15 i 21-25 spisa), presliku prijepisa knjigovodstvene kartice (str. 16-20 spisa), saslušan je tužitelj (str. 92 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 19. studenoga 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavom (ništetnom) odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3155635 sklopljenog 22. studenoga 2005. između tužitelja i tuženika, koja glasi: "3. / treće / NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.", te zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 519,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. studenoga 2005. pa do isplate. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 519,05 EUR.

9. Dakle, među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 528-50- 3155635 od 22. studenoga 2005. (str. 6-10 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti sklopio s tuženikom, kao kreditorom, te da je istim tužitelju odobren kredit za kupnju novog vozila Opel (GMAC) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.832,00 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena redovna kamata po stopi od 5,50%, godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, kao i otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem, na dan dospijeća (čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu). Uvidom u Ugovor o kreditu isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 3. / treće / NAKNADA ugovorena jednokratna naknada od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je isti potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javne bilježnice Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem OU-1485/05 dana 23. studenoga 2005. U potvrdi je navedeno da su Ugovor o kreditu podnijeli na potvrdu tužitelj i punomoćnica tuženika, te da je istima Ugovor pročitan i da su izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz istoga za njih proizlaze, te da to odgovora njihovoj volji.

10. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je u bitnom iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom zaključio 2005., međutim, uopće nije išao u poslovnicu tuženika nego je sve vezano uz predmetni Ugovor komunicirao u autokući PSC Osijek. Sredstvima predmetnog kredita je kupio automobil Opel Astra te je isti automobil koristio samo za osobne potrebe, te s istim nikada nije obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost. Misli da se radilo o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu te je vodio neke sudske postupke vezano za to, ali to nije mogao to točno reći. Djelatnici autokuće mu nisu uopće prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu rekli da je dužan platiti naknadu te se ne sjeća na koji način je platio predmetnu naknadu za obradu kredita. Zaposlenik autokuće mu je prilikom zaključenja Ugovora rekao samo kolika mu je rata i koliki je rok otplate te o drugim odredbama Ugovora nisu razgovarali. Ugovor je pročitao djelomično, odnosno samo u dijelovima koji su ga zanimali, a to je iznos, rate i rok otplate, te nije bio u mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora s obzirom na to da je Ugovor već bio izrađen i isti je samo mogao prihvatiti ili odustati od istog. Zaposlenik autokuće mu nije objašnjavao na što se predmetna naknada za obradu kreditu odnosi, odnosno o naknadi mu uopće nije govorio. Konačno je naveo da je on osobno otplatio taj cijeli kredit, a ne sjeća se je li isti solemnizirao kod javnog bilježnika, te čak misli da nije.

11. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

12. Slijedom navedenoga, valja reći da je među strankama nesporno, a i proizlazi iz iskaza tužitelja, da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate istog kredita imao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP).

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999.; dalje: ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako je u odredbi čl. 13. ZOO-a propisana zabrana vršenja prava iz obveznog odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 15. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 103. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništava odredba čl. 3. / treće / NAKNADA, kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te ista predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ovo stoga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba čl. 3. / treće / NAKNADA, Ugovora o kreditu, koja visinu naknade za obradu kredita čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati i neovisno o tome što je djelomično pročitao Ugovor o kreditu, a s obzirom na to da je pažnju obratio na ono što je smatrao bitnim, dok tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (3,30% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenog, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

15. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je ništava predmetna ugovorna odredba čl. 3. / treće / NAKNADA, Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, tzv. ulazna naknada, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

16. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništave ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade), te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništave ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

18. Kako je tuženik učinio nespornim, da je tužitelj s osnove naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) tuženiku 25. studenoga 2005. platio iznos od 519,05 EUR, tako je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su na temelju odredbe čl. 214. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja, dakle, od 25. studenoga 2005. do isplate, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje ZOO/05). Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

19. Konačno, valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti (ništetnosti) ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost (ništetnost) ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 519,05 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005- 2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti predmetne ugovorne odredbe čl. 3. / treće / NAKNADA, Ugovora o kreditu, istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, te je mjerodavna vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž- 1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

21. Troškovi su, nadalje, odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

22. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 406,25 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 28. studenoga 2024. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 4. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanja podneska od 10. studenoga 2025. u iznosu od 25,00 EUR (12,5 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), zastupanja na ročištu 19. studenoga 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 81,25 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,54 EUR i za presudu u iznosu od 26,54 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 459,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

23. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. Tuženiku po odvj.