Poslovni broj: P-9726/2023-13

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika zakonskog zastupnika tuženice, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 7.923,24 eura sa zateznim kamatama od 14. kolovoza 2023. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 14. kolovoza 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 eura sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 18. listopada 2023. i do zaključenja prethodnog postupka navodi da je njegova osiguranica ĐP ozlijeđena 25. ožujka 2003. u prostoru tuženika tijekom redovnog radnog vremena odnosno prilikom obavljanja redovnih i uobičajenih poslova kao pomoćnog radnika u kuhinji. Ističe da je do nesreće došlo 30 minuta po dolasku na radno mjesto i to noseći stari kruh do mjesta namijenjenog za njegovo odlaganje, kada se na jednom strmijem dijelu poskliznula i pala, a koji put je bio sklizak i mokar zbog blizine mora. Također ističe da je njegova osiguranica bila zaposlenica Ministarstva obrane. Navodi da je za tužitelja isplatom mirovine svojoj osiguranici u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 31. ožujka 2023. nastala šteta u iznosu od 7.923,24 eura, koja je predmet ovog spora. Ističe da je odgovornost tuženice za predmetni štetni događaj utvrđena u pravomoćno okončanom postupku pred Općinskim sudom u Puli broj P-1786/03 od 23. veljače 2005., u kojem postupku je utvrđeno da nije bilo ni krivnje ni doprinosa na strani osiguranice tužitelja. Ističe da je rješenjem tužitelja od **.**.2009. ĐP priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uslijed ozljede na radu. Ističe da je između stranaka za ranije razdoblje od 15. prosinca 2008. do 30. lipnja 2011. sklopljena izvansudska nagodba, da je za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. prosinca 2013. vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-2977/13 koji je pravomoćno okončan presudom u korist tužitelja, da je za razdoblje od 1. veljače 2013. do 31. siječnja 2017. vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1524/15 koji je također pravomoćno okončan u korist tužitelja te da je za razdoblje od 1. veljače 2017. do 28. veljače 2019. također ishođena presuda broj P- 1192/2019 od 29. studenog 2019. u korist tužitelja koja je postala pravomoćna. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.923,24 eura sa zateznim kamatama od 14. kolovoza 2023. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženica osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Ističe da se ovdje radi o odgovornosti pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, te da je čl. 5. st. 3. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96), propisano da se odredbe tog Zakona ne odnose na pripadnike Oružanih snaga i redarstvene službe pa da je time isključena odgovornost poslodavca za štetu prema odredba Zakona o mirovinskom osiguranju zbog neprovođenja mjera zaštite na radu. Smatra da se primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima prema kojima tuženik može odgovarati prema općim pravilima odgovornosti za štetu, a da iz tužbe ne proizlazi odgovornost tuženice za nastanak štetnog događaja. Ističe da osiguranica tužitelja nije ozlijeđena unutar radnih prostorija nego da je do ozljede došlo zbog poskliznuća na stijenama prilikom bacanja starog kruha u more, a što je ona sama izjavila u svom iskazu. Ističe da je notorna činjenica da se otpad ne zbrinjava bacanjem u more nego odlaganjem u za to predviđene spremnike pa da je stoga ona isključivo odgovorna za nastanak štetnog događaja. Ističe da iz prijave ozljede na radu proizlazi da u odnosu na konkretno radno mjesto nisu utvrđene posebne opasnosti i štetnosti te da je za obavljanje poslova njezinog radnog mjesta bilo naređeno korištenje osobnih zaštitnih sredstava koja su korištena. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka uz kamatu od donošenja presude do isplate.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu. Sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka OP, dok su se stranke usuglasile da se za potrebe ovog postupka koristi iskaz svjedokinje ĐP (osiguranice tužitelja) iz postupka Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Pom-122/2022-3. Stranke nisu predlagale izvođenje drugih dokaza.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu koju je pretrpio zbog isplate invalidske mirovine svojoj osiguranici u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 31. ožujka 2023.

6. Između stranaka nije sporno da je osiguranica tužitelja ĐP stradala u štetnom događaju 25. ožujka 2003. tijekom radnog vremena kao i da je obavljala poslove pomoćnog radnika u kuhinji kao zaposlenica Ministarstva obrane. Navedeno proizlazi i iz prijave o ozljedi na radu (list 5-9 spisa).

7. Čitanjem prijave o ozljedi na radu (list 5-9 spisa) utvrđeno je da je ĐP obavljala radnu zadaću u praonici bijelog posuđa i čišćenju blagovaonice tijekom iznošenja starog kruha, da se poskliznula i pala te da je zadobila prijelom lijevog skočnog zgloba.

8. Čitanjem rješenja tužitelja od 9. listopada 2009. (list 21-22 spisa) utvrđeno je da je kod ĐP zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad te da joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu. Iz nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti koje vještačenje je prethodilo donošenju spomenutog rješenja proizlazi da je profesionalna nesposobnost za rad nastala zbog posljedica predmetne ozljede na radu (prijeloma lijevog skočnog gležnja).

9. Čitanjem tanjem obračuna isplata tužitelja (list 54 spisa) utvrđeno je da su ĐP isplaćeni sljedeći iznosi invalidske mirovine:

- za razdoblje od 01.03.2021. - 30.06.2021. iznos od 1.185,72 eura

- za razdoblje od 01.07.2021. - 31.12.2021. iznos od 1.822,41 eura

- za razdoblje od 01.01.2022. - 30.06.2021. iznos od 1.863,17 eura

- za razdoblje od 01.07.2022. - 31.12.2022. iznos od 1.978,33 eura

- za razdoblje od 01.01.2023. - 31.03.2023. iznos od 1.073,61 eura,

odnosno sveukupno 7.923,24 eura.

10. Iz iskaza svjedokinje ĐP danog u postupku Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Pom-122/2022-3 (list 11-13 spisa), s korištenjem kojeg u ovom postupku su se stranke usuglasile, proizlazi da se prilikom uobičajenog radnog zadataka bacanja starog kruha u more poskliznula, da joj je lijeva noga prilikom pada ostala ispod tijela pri čemu joj je pukao skočni zglob. Također proizlazi da je pala na nizbrdici koja se spušta u more sačinjenog od hrapavog betona, koji je bio sklizak i bez rukohvata, da je imala uobičajenu propisanu uniformu koja se sastojala od suknje, majice, kape i borosana. Nadalje, iz njezinog iskaza proizlazi da joj nije bilo određeno nošenje nikakvih drugih zaštitnih sredstava prilikom obavljanja navedenog posla. Iskazala je i da je posao bacanja starog kruha iz kuhinje u more vršila po naredbi svog tada nadređenog OP. Također je iskazala da nisu postojali spremnici za odlaganje starog kruha i da se kruh bacao u more na način da se nosio do mora zavezan u stolnjaku, a da su postojali kontejneri za ostalo smeće.

11. Iz iskaza svjedoka OP (list 101-102 spisa) proizlazi da je on otprilike 2003. počeo raditi na Brijunima. Iskazao je su postojale posude i kontejneri za odlaganje starog kruha, a kad je došao je saznao da se stari kruh baca u more. Iskazao je da je takav način odlaganja prestao s vremenom, da su o tome jednom prilikom razgovarali na sastanku te da je kasnije takav način odlaganja doveo u red.

12. Sud prihvaća iskaz svjedokinje ĐP jer je životan, logičan i uvjerljiv. Sud je kao životan, logičan i uvjerljiv prihvatio kao istinit i iskaz OP, osim u dijelu u kojem navodi da su postojale posude za odlaganje starog kruha. Naime, do štetnog događaja je došlo 25. ožujka 2003., dakle ubrzo nakon što je OP došao raditi na Brijune. Iz njihovih iskaza suglasno proizlazi da je uobičajena praksa djelatnika bila da se stari kruh baca u more, koji način odlaganja je prestao s vremenom jer je OP prema vlastitom iskazu „to kasnije doveo u red“. Međutim, iz njegovog iskaza ne proizlazi da je zaposlenike na sastanku prije 25. ožujka 2003. upozorio da prestanu s dotadašnjom praksom bacanja starog kruha u more. Isto tako na temelju njegovog iskaza nije moguće pouzdano zaključiti kad je uopće saznao za takvu praksu i kad je upozorio zaposlenike da prestanu s tom praksom. Sud nije posebno cijenio iskaz svjedoka OP u dijelu kojim je detaljno opisivao način odlaganja hrane na Monumentima jer je do štetnog događaja došlo na Brijunima. Sud prihvaća kao istinit iskaz ĐP u dijelu da u vrijeme štetnog događaja nije postojao spremnik za odlaganje starog kruha. Navedeno stoga što je logično da takvog spremnika nije bilo s obzirom na uobičajenu praksu da se kruh baca u more. Osim toga, ĐP bi zasigurno bilo jednostavnije bacati stari kruh u odgovarajući spremnik da je isti postojao, nego nositi isti do mora i tamo ga bacati. Dakle, njoj je obavljanje posla na ovaj način bilo zahtjevnije.

13. Slijedom navedenog, sud nalazi utvrđenim da je uobičajeni način odlaganja starog kruha u vrijeme štetnog događaja bio takav da se isti bacao u more i da u to vrijeme nije bilo spremnika za odlaganje starog kruha. Dakle, osiguranica tužitelja je stradala prilikom obavljanja redovnog radnog zadatka. Također, sud nalazi utvrđenim da je tužiteljica bila obučena u svoju radnu odjeću (uniforma – suknja, majica i kapa) i obuću (borosane), a tuženica ne tvrdi da je bilo propisano nošenje nekakve drugačije odjeće ili obuće. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da osiguranica tužitelja svojim ponašanjem nije doprinijela nastanku štetnog događaja. Nadalje, sud nalazi utvrđenim da je nizbrdica koja se spušta u more sačinjena od hrapavog betona, koji je bio sklizak i bez rukohvata, da se osiguranica tužitelja poskliznula, pala te zadobila prijelom lijevog skočnog zgloba. Stoga je zaključak ovog suda da tuženica očito nije provela mjere zaštite na radu (mjere kojima bi se umanjila klizavost terena koji vodi do mora gdje se bacao stari kruh ili izgradnja odgovarajućeg rukohvata). Iz prijave o ozljedi na radu proizlazi da su primijenjena osnovna i posebna pravila zaštite na radu, ali se ne navodi o kojim se točno pravilima radi. Tuženica to ne tvrdi niti u ovom postupku. Dakle, tuženica nije dokazala da je provela odgovarajuće mjere zaštite na radu.

14. Sukladno čl. 160. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22, dalje ZOMO) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja." Sukladno čl. 162. st. 1. ZOMO-a tužitelj ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. Čl. 162. st. 3. ZOMO-a propisano je da za štetu iz stavka 1. tog članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

15. Tuženica smatra da ne postoji njezina odgovornost za štetu koju trpi tužitelj zbog toga što je sukladno čl. 5. st. 3. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/1996 i 94/1996; dalje ZZR) bilo propisano da se odredbe tog Zakona ne odnose na pripadnike oružanih snaga i redarstvene službe pa da je samim time isključena odgovornost poslodavca za štetu prema čl. 161. st. 1. u vezi s čl. 162. st. 3. ZOMO-a zbog neprovođenja mjera zaštite na radu. Doista, čl. 5. st. 3. ZZR-a koji je u vrijeme štetnog događaja bio na snazi propisuje da se odredbe tog Zakona ne odnose na pripadnike oružanih snaga i redarstvene službe. Međutim, smisao takve odredbe nije da za tuženicu kao poslodavca ne vrijede nikakva pravila o mjerama zaštite na radu, posebice prema zaposlenicima koji ne obavljaju nikakve specifične poslove za koje je svojstvena povećana opasnost i rizik nego je smisao u tome da se ostavi mogućnost da se takve mjere urede nekim posebnim propisom, uzimajući u obzir specifičnost oružanih snaga kao poslodavca. Uporište za takvo tumačenje nalazi se i u odredbama u području primjene sadržanim u odredbi čl. 4. st. 4. sada važećeg Zakona o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18) kojim je propisano da se pri obavljanju pojedinih specifičnih poslova kod kojih se zbog njihovih posebnosti i neizbježne proturječnosti s tim zakonom ne mogu u cijelosti primijeniti opća načela prevencije, kao pri pojedinim poslovima Oružanih snaga Republike Hrvatske, policije, zaštite i spašavanja, zaštite osoba i imovine, vatrogasaca i pirotehničara te drugim specifičnim poslovima, zaštita na radu uređuje se posebnim propisima ili priznatim pravilima zaštite na radu. Kako je u konkretnom slučaju osiguranica tužitelja ozlijeđena prilikom obavljanja poslova pomoćnog radnika u kuhinji (lom skočnog zgloba prilikom iznošenja kruha iz kuhinje), i to u mirnodopskim okolnostima, koji se po svojoj naravi ne razlikuje od obavljanja istih takvih poslova kod bilo kojeg poslodavca koji ne predstavlja oružane snage po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju nije isključena primjena čl. 161. st. 3. ZOMO-a.

16. Prema odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema odredbi čl. 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), a da bi postojala odgovornost za štetu, moraju se ispuniti opće pretpostavke odgovornosti za štetu i tužitelj mora dokazati pretpostavku postojanja uzročne veze štetne radnje i štete. Stoga je tužitelj u ovoj pravnoj stvari trebao dokazati uzročnu vezu između predmetnog štetnog događaja i gubitka radne sposobnosti osiguranice tužitelja, kao jedne od pretpostavki odgovornosti za naknadu štete (tako i u Rev-x-165/2016 od 7. ožujka 2017., Rev 1261/21 od 2. veljače 2022., i Rev-12/22 od 12. siječnja 2022. i dr.). Tužitelj je navedeno dokazao kako je to naprijed obrazloženo (toč. 7. i 8. obrazloženja). Tuženica to nije niti osporavala u ovom postupku.

17. Dakle, prema odredbi čl. 1045. ZOO-a teret dokaza postojanja općih pretpostavki odgovornosti za štetu, koje su zajedničke za sve vrste odgovornosti za štetu (subjekti odgovornosti, štetna radnja, šteta, uzročna veza i protupravnost) je na tužitelju. Međutim, kako je čl. 161. st. 3. ZOMO-a izričito određeno da za štetu iz stavka 1. toga članka odgovara poslodavac (primarno), ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana, tada to ima za posljedicu da se predmnijeva odgovornost poslodavca za takvu štetu i da je ona posljedica neprovođenja mjera zaštite na radu odnosno mjera za zaštitu građana, a poslodavac može otkloniti svoju odgovornost ako dokaže da je šteta nastala iz nekih drugih razloga, a ne zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana. Tuženica, kada tvrdi da je poduzela sve mjere zaštite na radu, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji treba to i dokazati, kako bi se ekskulpirala od odgovornosti tužitelju za nanesenu mu štetu. Ovakvo shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-971/2022-2 od 22. listopada 2024. Tuženica navedeno u ovoj pravnoj stvari nije dokazala.

18. Slijedom svega navedenog, kako se osiguranica tužitelja prilikom obavljanja redovnog radnog zadatka odnošenja starog kruha i bacanja istog u more poskliznula na sklizavom betonu na nizbrdici koja vodi do mora gdje nema rukohvata, kojom prilikom je slomila skočni gležanj, koja ozljeda je uzrokovala njezinu profesionalnu nesposobnost za rad zbog čega joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu, tuženica je dužna naknaditi tužitelju štetu koju trpi uslijed isplate invalidske mirovine svojoj osiguranici (čl. 162. st. 3. ZOMO-a). Tuženica nije dokazala postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz čl. 1045. ZOO-a, kao niti pretpostavke za njezino oslobođenje od odgovornosti sukladno odredbi čl. 161. st. 3. ZOMO-a. Visina štete utvrđena je u toč. 9. obrazloženja. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan.

19. O tijeku zateznih kamata odlučeno je na temelju odredbe čl. 165. st. 3. ZOMO. unutar granica postavljenog zahtjeva i to od 14. kolovoza 2023. do isplate. Tužitelj se obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora 21. travnja 2023. (list 71 spisa), koji je tuženici dostavljen 17. travnja 2023. (list 72 spisa) u kojem je pozvao tuženicu podmiriti utuženi iznos u roku 3 mjeseca.

20. O stopi zakonskih zateznih kamata odlučeno je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

21. Kako je tuženica izgubila parnicu odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP).

U Zagrebu 18. prosinca 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.