Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-582/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 11. studenog 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010450317/2005 sklopljenog 01.09.2005. između tužitelja AO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, pravni slijednik Slavonske banke d.d, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 %, jednokratno, unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju AO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 143,98 € (stočetrdesettrieuraidevedesetosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.09.2005. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 305,44 € (tristopeteuraičetrdesetčetiricenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 18. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 812,26 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek s kojim je 01. rujna 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030242- 60010450317/2005., prema kojemu mu je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 15.000,00 CHF na rok otplate od 7 godina.

1.1. Tuženik je u čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 %, jednokratno, unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove. Ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nepoštena ugovorna odredba posljedično se smatra ništetnom. Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev- 673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Ističe da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet potrošaču oko kojeg se nije moglo pregovarati, niti na isti utjecati. Navedenu naknadu tuženiku mu je naplatio u iznosu od 1.084,82 kn odn. 143,98 € prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn.

1.2. Uzimajući u obzir odredbe čl. 96. i čl. 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu čl. 3., 4. i 10. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO) i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, može se zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time ga, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj.

1.3. Stoga smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO- a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći sukladno pravnom shvaćanju donesenog 30. siječnja 2020. na sjednici Građanskog odjela VSRH o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare i prigovor tijeka kamata. Prigovora i naznačenoj vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS) kao i da bi tužitelj imao status potrošača.

2.1. Ističe kako visina i datum naplaćene naknade nisu sporni.

2.2. Navodi da tužba uopće ne sadrži koje su njegove konkretne radnje dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.

2.3. Smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Posebice napominje kako je u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st.3. Zakona o kreditnim institucijama koji glasi: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

2.4. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

2.5. Navodi da kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u čl. 173. u bitnome navedeno da je Banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim. Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci:

naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka

zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 6. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu.

2.6. Poziva se na odluke Općinskog suda u Zadru br. P-2119/2021 od 04. travnja 2024., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024., Trgovačkog suda u Osijeku br. P-2/2021-28 od 28. travnja 2022., Županijskog suda u Splitu br. Gž-1215/2020 od 24.02.2021. i Županijskog suda u Splitu br. Gž 230/2023-3 od 09. veljače 2023., Vrhovnog suda RH br. Rev-2781/2011 od 16.03.2015.

2.7. Predlaže da sud odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

4. Tužitelj IO, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao je da je 2005. zaključio ugovor o namjenskom kreditu bez depozita u bivšoj Slavonskoj banci u poslovnici u Osijeku, a koju banku je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a tu banku sadašnja Addiko Bank. Oduvijek je klijent te banke i trebao mu je stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od oko 100.000,00 kn. Pregovarao je s djelatnicom banke i ona mu je isključivo preporučila kredit u CHF kao najpovoljniji na što je pristao. Nije ga upozoravala da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Nije ga upozoravala da zbog tečaja valute i promjenjive kamatne stope rate kredita mogu znatno porasti. Vjerovao joj je i pribavio podatke o plaći i popunio zahtjev i kredit mu je ubrzo odobren. Banka je sačinila ugovore isključivo po svojim uvjetima i nije mogao utjecati ni na jednu odredbu ugovora, a niti na sporni čl. 6. kojom odredbom je propisano da mora platiti naknadu od 1,5 % kredita na ime obavljanja bankarske usluge unaprijed. Djelatnica banke mu nije objasnila koji parametri čine troškove od 1,5 % naknade za obradu kredita. Nije detaljno čitao ugovor već ga je samo zanimao iznos kredita, rok vraćanja od 7 godina i visina rate. Ugovore je ovjerio kod javnog bilježnika koji mu također nije tumačio pojedine odredbe iz ugovora već ih je samo ovjerio. Ugovore je vratio u banku i odobren mu je kredit, a da uopće nije bio svjestan da mu je uskraćena naknada od 1,5 % prilikom prijenosa iznosa ostvarenog kreditom. Za tu činjenicu je saznao tek naknadno. Kredit je podigao isključivo kao fizička osoba za adaptaciju svoje obiteljske kuće u koju je i utrošen kredit. Kuća nikada nije iznajmljivana niti je u njoj obavljan kakav obrt ili pravna djelatnost. Početne rate kredita su bile oko 1.300,00 kn da bi nakon nekog vremena, zbog tečaja valute i promjenjive kamatne stope, rata se znatno povećala. Ne bi ostvario pravo na kredit da mu je početna rata kredita bila kao ova povećana. Dobivao je obavijesti o povećanju rata i na njegovo pitanje za razloge povećanja dobio bi odgovor da to tako mora biti. Uredno je otplaćivao povećane rate kredita i kredit otplatio u cijelosti, a u toj otplati otplatio je i ovu naknadu za koju smatra da nije trebao jer nije dovoljno informiran što tu nagradu čini i od čega se naplaćuje 1,5 %.

7. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su prednik tuženika Slavonska banka i tužitelj 01. rujna 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005;

- da je čl. 6. Ugovora ugovoreno da naknada za obradu kredita iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita;

- da je 12.09.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.084,82 kn / 143,98 €.

8. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetni dio odredbe čl. 6. predmetnog Ugovora;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetne predmetne odredbe ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i prigovor tijeka kamata.

9. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

10. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporan je dio odredbe čl. 6. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita unaprijed.

11. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,50 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati. Banka je tu naknadu obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja.

12. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju stana pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

13. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 1,50 %.

14. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

16. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

17. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

18. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 6. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

19. Kako je ništetna odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Kako je tužitelj u svom iskazu naveo da je ugovor sklopio kao fizička osoba za kupnju stana za osobne potrebe i da se na koristi za obavljanje poslovne djelatnosti, razvidno je da tužitelj ima status potrošača. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 143,98 €, a koja je naplaćena 12.09.2005. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

20. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetne naknade te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužitelj osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita od dana plaćanja iste.

21. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. S obzirom na prigovor tuženika na označeni VPS u iznosu od 1.471,20 €, sud je na ročištu održanom 11. studenog 2025. utvrdio VPS u iznosu od 143,98 € u odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev.

23. Odredbom čl. 37. st. 1. ZPP propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Tužitelj je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 143,98 €, no u konkretnom slučaju ne može doći do primjene čl. 37. st. 1. ZPP, jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 143,98 € i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Takvo stajalište proizlazi iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge).

24. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

25. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

26. Tužitelj, koji je ovaj spor dobio u cijelosti, zahtijeva troškove postupka u iznosu od 1.117,70 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 305,44 € koji se sastoje i to: iznosa od 50,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 50,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 17.06.2025. po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od 25,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 07.10.2025. po Tbr. 9/2. Tarife, iznosa od 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 11.11.2025. po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 25,00 € na ime pristupa na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 12,50 € na ime sastava zahtjeva banci za dostavu podataka po punomoćniku po Tbr. 32/3. Tarife, iznosa od 53,12 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 212,50 € te iznosa od 26,55 € na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu kao i iznosa od 13,27 € na ime pristojbe na presudu.

27. S obzirom da je sud utvrdio VPS u iznosu od 143,98 €, a tužitelj zahtijeva troškove prema VPS od 1.471,20 €, sud je tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 812,26 € odbio. Sud nije tužitelju priznao materijalni trošak slanja preporučene pošiljke jer nema dokaza o istom.

28. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 18. prosinca 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika