Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-1117/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2229/2023-12 od 24. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2229/2023-12 od 24. svibnja 2024.,

- potvrđuje u toč. I. i u toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.097,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate,

- preinačuje u toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u daljnjem iznosu od 187,50 EUR (iznad dosuđenog iznosa od 1.097,12 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate te se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.279,32 EUR (ranije 17.173,56 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, dok je u II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.284,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu navodeći da to čini iz svih zakonom dopuštenih razloga. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe, podredno da ukine pobijanu presudu i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 2.279,32 EUR po osnovi ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) u Ugovoru o kreditu br. 218-50-3385684 koji su 5. travnja 2006. sklopili tuženik kao kreditor (trgovac) i tužitelj kao potrošač (korisnik kredita) u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 22.767,32 CHF isplaćena po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu).

6. Nakon što je u toč. 39. obrazloženja konstatirao što je u postupku između parničnih stranaka bilo sporno odnosno nesporno, prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da je u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, u kojem je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od utuženih banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (kao trgovac) i korisnici kreditnih usluga (kao potrošači) nisu pojedinačno pregovarali te je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07; 125/07; 75/09; 79/09; 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO),

- da je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj: Pž-6632/2017, kojom je odbijena, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF,

- da odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08- ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19: 80/22; 114/22; 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) daje pravo fizičkim i pravnim osobama da se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da prema odredbi čl. 118. ZZP/03 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da se u konkretnom slučaju tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz spomenute presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF),

- da odredbe ZPP-a i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a,

- da tuženik nije dokazao da bi na valjan način informirao tužitelja o posebno rizičnom ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF i da bi se na bilo koji način o tome vodili pojedinačni pregovori, a nasuprot prigovorima i navodima tuženika utvrđeno je da se u ovom slučaju radilo o tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik i dao na potpis tužitelju kao potrošaču u tom ugovornom odnosu,

- da tužitelj ima pravni interes da se u tužbi poziva na ništetnost ugovorne odredbe kojom se ugovara valutna klauzula u CHF, a kao prethodno pravno pitanje,

- da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je stekao bez pravne osnove (temeljem ništetnih odredbi) odnosno primio ga kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora, jer je kao prethodno pravno pitanje u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da su dijelovi ugovornih odredbi koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetni,

- da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je tuženik primio od tužitelja kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora, a u visini koja je utužena, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos, jer je utvrđeno da se radi o potraživanju tužitelja s osnove povrata onoga što je tuženik stekao od tužitelja njegovim uplatama koje mu je vršio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a tuženik je od tužitelja isto stekao bez pravne osnove, kod čega se prvostupanjski sud poziva na čl. 323. ZOO-a, u kojem su normirane posljedice ništetnosti ugovora i čl. 1115. ZOO-a u kojem je normiran opseg vraćanja stečenog bez osnove (vezano uz tijek zatezne kamate na pojedina potraživanja),

- da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF više platio tuženiku ukupno 2.279,32 EUR (ranije: 17.173,56 kn), a tu je visinu tužbenog zahtjeva tuženik u tijeku postupka učinio nespornom,

- da je otklonjen istaknuti prigovor zastare, jer je utvrđeno da je tužitelj podnio tužbu 29. ožujka 2023., dok je presuda u kolektivnom sporu vezano uz utvrđenje ništetnosti valutne klauzule iskazane u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina,

slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF u Ugovoru o kreditu te prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi jer pobijana presuda nije opterećena nedostacima koji bi onemogućili ovaj sud da u žalbenom postupku ispita njenu pravilnost i zakonitost, kod čega je utvrđeno da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza.

8.1. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi tvrdnjom da je pripremno ročište održano 14. prosinca 2023., dok je poziv za to ročište primio 7. prosinca 2023., čime mu nije ostavljen zakonski rok od 8 dana od primitka poziva za pripremno ročište do održavanja ročišta sukladno čl. 286. st. 1. ZPP-a. Iako su ovi žalbeni navodi tuženika točni, iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je slijedeće pripremno ročište na koje je pristupio (i) punomoćnik tuženika, održano 21. veljače 2024., pa na taj način nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer tuženik nije onemogućen u raspravljanju u ovoj pravnoj stvari niti u stadiju prethodnog postupka. U tom kontekstu ovaj sud napominje da je prigovor tuženika u odnosu na dostavu poziva za pripremno ročište određeno za 14. prosinca 2023. akceptirao u dijelu u kojem tuženik pobija odluku o troškovima postupka.

8.2. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8.3. Isto tako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer obrazloženje presude, protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, sadrži sve sastavne dijelove koje propisuje predmetna odredba.

9. Nadalje, iz iskaza tužitelja prvostupanjski je sud pravilno zaključio da tužitelja nitko od strane djelatnika tuženika nije upozorio na rizičnost sada sporne odredbe o valutnoj klauzuli već mu je samo dan na sklapanje predmetni tipski (šprancirani) Ugovor o kreditu.

9.1. Opisanim postupanjem prvostupanjski sud nije donio arbitrarnu odluku, niti je povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost na njegovu štetu, s obzirom da je tuženiku omogućeno dokazivanje relevantnih činjenica, koje pravo on nije iskoristio.

10. Prvostupanjski sud je kod donošenja pobijane presude pravilno primijenio odredbe čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP.

10.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.3. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP/03, koji je u odredbi čl. 81. st. 1. i 2. propisivao kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.4. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje ustanovljuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, pravilno je utvrđen status tužiteljice kao potrošača koji nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja.

10.5. Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, treba navesti da bez obzira na navedeno, prema ocjeni ovoga suda kako je u konkretnom slučaju tuženik na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu neosnovano stekao preplaćene novčane iznose, tada je tuženik u smislu odredbi ZOO-a u kojima su određene posljedice ništetnosti, u obvezi tužitelju vratiti sve ono što je primio po osnovi utvrđene ništetne odredbe Ugovora o kreditu, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos tužitelj oštećen i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zateznom kamatom od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem takve ništetne odredbe. Sukladno navedenom, neosnovana je i žalbena tvrdnja tuženika da sud nije bio ovlašten primjenjivati Zakon o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu nakon što je sklopljen Ugovor o kreditu, odnosno odredbu čl. 502.c ZPP-a, jer je takav žalbeni navod protivan cilju donošenja predmetnih Zakona.

10.6. Također, tuženiku valja ukazati da nije dovoljno da je sporna odredba Ugovora o kreditu samo gramatički razumljive potrošaču, već je odlučno da su i ekonomske posljedice te odredb jasne prosječnom potrošaču. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati više ili niže, nego prosječnom potrošaču moraju biti jasni stvarni učinci takve odredbe. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti povećanja ili smanjenja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je tuženik, kao pružatelj bankarskih usluga, bio dužan informirati tužitelja o mogućim promjenama tečaja CHF i o rizicima koji su svojstveni uzimanju kredita uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, na način da tužitelju omogući da se upozna (i da razumije) sve odredbe Ugovora o kreditu, jer je pravodobna informacija prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama sklapanja ugovora o kreditu za potrošača od temeljne važnosti, kako bi on mogao donijeti odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe potpisujući ugovor koji je ovaj prethodno sastavio.

10.7. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bio poznat ili joj je barem trebao biti poznat izuzetni rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju plasirao takve kredite, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim posljedicama i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Zbog navedenog, kod tuženika postoji odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično u povratu onoga što je stekao po osnovi takvog ugovornog odnosa.

11. Zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio (odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju) ništetnim odredbu Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF, imajući pritom u vidu pravna utvrđenja iz pravomoćne presude iz postupka kolektivne tužbe koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012.

12. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije kod potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja CHF iznos od 2.279,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti i koji je tu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih odredaba. Stoga je neosnovana žalba tuženika u dijelu kojim osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zatezne kamate.

13. Prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove navedene ništetne ugovorne odredbe prvostupanjski sud je pravilno otklonio, pri čemu valja navesti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga je opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnove preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu 29. ožujka 2023., dakle prije proteka zastarnog roka od pet godina (čl. 225. ZOO-a).

14. Bespredmetna je žalbena tvrdnja tuženika da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao jesu li odredbe o kamati tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, s obzirom da tužitelj niti ne zahtijeva od tuženika da mu isplati novčani iznos po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Nadalje, promašeno je pozivanje tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 i 75/09) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, kao i na odredbu čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) jer nema nikakve dvojbe da su parnične stranke sporni Ugovor o kreditu zaključile 5. travnja 2006. i da nisu izvršile konverziju tog kredita, pa u ovoj pravnoj stvari ne dolazi do primjene propisa na koje se tuženik poziva u žalbi.

15. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke. Stoga je odlučeno kao u toč. I. alineja prva izreke ove presude.

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio uz pravilnu primjenu čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa).

17. Tuženik pobija odluku o troškovima na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu, bez pozivanja na konkretne razloge zbog kojih pobija tu odluku (osim u dijelu koji se opisuje u toč. 17.1. obrazloženja).

17.1. Osnovano tuženik pobija odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem je primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife prvostupanjski sud tužitelju priznao i dosudio trošak pristupa na ročište 14. prosinca 2023. u vrijednosti od 100,00 bodova (uvećano za PDV), dok je uz pravilnu primjenu materijalnog prava (Tbr. 9. toč. 5. Tarife) tužitelju trebalo priznati trošak u vrijednosti od 25,00 bodova (uvećano za PDV) jer je to ročište trebalo biti odgođeno prije početka raspravljanja, s obzirom da tuženik na ročište nije bio uredno pozvan. Naime, iz stanja prvostupanjskog spisa (sadržaja zapisnika s pripremnog ročišta od 14. prosinca 2023.) proizlazi da je tuženik, sukladno odredbi čl. 143.c st. 2. ZPP-a preuzeo poziv za to ročište 7. prosinca 2023., pa je pripremno ročište održano protivno odredbi čl. 286. st. 1. ZPP-a prema kojem pripremno ročište treba odrediti tako da strankama ostane dovoljno vremena za pripremu, a najmanje osam dana od primitka poziva.

17.2. Kako ovaj sud u ostalom dijelu prihvaća opseg, vrstu i visinu priznatih parničnih troškova koji su dosuđeni tužitelju u iznosu od 1.097,12 EUR, a obrazloženi su u toč. 85., to je žalba tuženika djelomično odbijena i djelomično uvažena te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.097,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate, dok je preinačena u toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u daljnjem iznosu od 187,50 EUR (iznad dosuđenog iznosa od 1.097.12 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate te je zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen.

17.3. Stoga je odlučeno kao u toč. I. alineja prava i druga izreke ove presude.

18. Primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok djelomični uspjeh u odnosu na odluku o troškovima postupka ne utječe na ocjenu uspjeha u sporu. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Varaždinu 18. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun