P-1407/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Nelli Stipaničev, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika OTP BANKA d.d., [adresa], OIB: 52508873883, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 4. studenog 2025. u prisutnosti z. punomoćnika tužitelja i z. punomoćnika tuženika, s danom objave 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.3. pod nazivom „ PRIJEVREMENA OTPLATA” Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 060921435172 od 22. rujna 2006. godine, sklopljenog između tuženika OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kao kreditora i ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja glasi: „ Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 284,14 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 29. prosinca 2022. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 284,14 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 29. prosinca 2022. godine pa do isplate, pa do isplate preko stope zatezne kamate dosuđene pod točkom II. izreke presude.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.570,22 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđenih troškova postupka od 1.570,22 eura, preko stope zatezne kamate dosuđene pod točkom IV. izreke presude.

Obrazloženje

1. U tužbi tužitelj navodi da su MT iz [adresa] (dalje u tekstu: korisnik kredita) i tuženik su dana 22. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 060921435172 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 90.776,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, s rokom otplate od 25 godina. U članku 6. Ugovora o kreditu pod nazivom „PRIJEVREMENA OTPLATA“ propisano je kako korisnik kredita može zatražiti prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi Banka. Nadalje, propisano je da će za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita banka / kreditor ovdje tuženik naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke. S tim u vezi, korisniku kredita je sukladno točki 6.3. Ugovora o kreditu dana 28. prosinca 2022. godine naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita (nadalje u tekstu: izlazna naknada) u iznosu od 284,14 EUR / 2. 140,88 kn. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Pritom korisnik kredita napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Također, odredbom Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita određeno je da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih parametara koji će određivati visinu navedene naknade, što čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, a korisnika kredita dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika. Dakle, korisnik kredita ni na koji način ne može utjecati na visinu navedene naknade budući da o istoj tuženik sam odlučuje, a također isti nema niti pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je tuženik već jednostrano donio odluku. S tim u vezi, a sve kako je navedena činidba neodređena i neodrediva, ističe se odredba članka 270. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ista je i ništetna. Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već za kupnju garaže kao što to i nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika. Tim isto, pravni prednik tuženika je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03 , ništetna. Poziva se na čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine. Nadalje, ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje pravnog prednika tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog , te je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 284,14 EUR. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je korisnik kredita platio 28. prosinca 2022. godine u iznosu od 284,14 EUR prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

2. Nadalje, navodi da je odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuću naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 284,14 EUR. Navodi nadalje da su korisnik kredita i tužitelj sklopili su Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem.

3.

Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 16. kolovoza 2024. navodi kako smatra da je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Navodi da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Također, nije sporno da je odredbom članka 9.19. Ugovora ugovoreno da Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora te da je Ugovor otplaćen u cijelosti 12.7.2018. godine. Međutim, sporno je da li je u konkretnom slučaju navedena odredba Ugovora nepoštena, a time i ništetna. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 u daljnjem tekstu: „ZOO“), Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te načelima savjesnosti i poštenja, zabrane zlouporabe prave te načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: Tužitelj prijevremenom otplatom postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu; Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba; Obrazloženje prouzrokovane štete Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Točno tužitelj navodi da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a kako je to propisano odredbom iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Međutim, takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Sukladno članku 346. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. S obzirom na to da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio potpuno poslovno sposoban te je svjesno potpisao Ugovor o kreditu koji je još k tome solemniziran pri čemu je javni bilježnik sukladno zakonu tužitelju razjasnio njegov sadržaj, tužitelj je morao kao moguće posljedice povrede Ugovora predvidjeti mogućnost nastanka predmetne štete za tuženika. Osobito stoga što se radi o povredi bitnih odredbi Ugovora, odnosno o nepoštivanju rokova za isplatu „cijene“ drugoj ugovornoj strani, ovdje tuženiku. prilikom sklapanja Ugovora mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan. Kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od 3% od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice. Tako određeni iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, što predstavlja legitimno sredstvo zaštite dozvoljeno citiranim zakonskim odredbama. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

4. U nastavku postupka tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva dok je tuženik ostao kod svih iznesenih prigovora.

5. Na ročištu dana 25. veljače 2025. tužitelj je povukao prijedlog za saslušanjem zz. tužitelja i provođenje financijskog vještačenja, obzirom da je visina nesporna.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.3. Ugovora o kreditu broj 060921435172 od 22. rujna 2006. koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu te zahtjev za isplatu iznosa od 284,14 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

6. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu, te zamolbenim putem saslušao korisnika kredita GT (list 110-111 spisa).

7. Ocjenom provedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan, osim u dijelu visine stope zatezne kamate.

8. Između stranaka nije sporno da su MT kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 22.9. 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 060921435172 (list 25- 28 spisa), za iznos kredita od 90.776,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, sa namjenom kupnje stana. Nije sporno da je korisniku kredita na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva dana 28. prosinca 2022. naplaćen iznos od 284,14 EUR.

9. Između stranaka je sporno ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, aktivna legitimacija tužitelja.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj broj 060921435172 (list 25-28 spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita MT i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 90.776,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a, sa namjenom kupnje stana (čl. 8. Ugovora). U članku 6. 3. ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 35-38 spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita MT, kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 060921435172 od 21. rujna 2006. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik nije prigovarao da ne bi bio obaviješten o ustupu tražbine, ali da je tome tako proizlazi iz obavijesti (list 56 spisa).

12. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće.

13. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (čl. 80. st. 2. ZOO).

15. Okolnost da su korisnik kredita i tuženik kao kreditor (banka) Ugovorom o kreditu ugovorili da korisnik kredita ne može svoja prava i obveze ustupiti bez odobrenja kreditora nije odlučna za pitanje valjanosti Ugovora o cesiji i time aktivne legitimacije tužitelja u ovom sporu budući da je predmet ustupa tražbina nastala po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tražbina proizašla iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne potraživanje koje bi proizlazilo iz ugovorne obveze tuženika. Osim toga, takva je ugovorna odredba tipska odredba ugovora čiji je sadržaj unaprijed pripremio tuženik i kojom odredbom se nameće samo obveza jednoj, slabijoj, ugovornoj strani pa se time očito uzrokuje znatna neravnoteža među ugovornim stranama, što navedenu odredbu čini nepoštenom i time ništetnom po osnovi istih odredbi ZZP koje su osnova tužbenog zahtjeva.

16. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

17. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

18. Korisnik kredita ima status potrošača, što je sud utvrdio na temelju izvedenih dokaza. Naime, iz sadržaja Ugovora o kreditu od 22. rujna 2006. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena kupnja stana, dok je i iz iskaza korisnika kredita ŠT (list 56-57 spisa), a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, vidljivo da se radilo o kreditu koji je podignut radi kupnje stana. Naime, svjedok je naveo upravo to da je kupio stan koju koristi u vlastite svrhe. Tuženik niti je tvrdio, a niti je dokazao da korisnik kredita stan nije koristio u vlastite svrhe.

19. Iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da u vezi sporne odredbe o naknadi nije bilo nikakvih pojedinačnih pregovora niti posebnih pojašnjenja. Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade, jednako kao i da mu nitko u banci nije obrazložio niti rekao koliko točno iznosi naknada.

20. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 6.3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

21. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

22. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

23. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li predniku tuženika bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

25. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

26. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna (1,00% od iznosa kredit najviše do tisuću kuna), proizlazi da prednik tuženika nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

27. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

28. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

29. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 6.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

30. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

31. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

32. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 284,14 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

33. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju prijevremene naknade ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Stoga je tuženik kamate na dosuđeni iznos dužan platiti od 29. prosinca 2022. Nije sporno među strankama da je naknada korisniku kredita naplaćena 28. prosinca 2022., a to proizlazi i iz dokumentacije u spisu.

35. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina proizlazi iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne iz trgovačkog ugovora. Preko visine te kamatne stope tužbeni zahtjev nije osnovan.

36. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama I., II. i III. izreke presude.

37. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 158. ZPP. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju troškove postupka koji su tužitelju nastali u vezi ovog spora i koji su bili potrebni za vođenje spora u cijelosti.

38. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 1.611,37 EUR i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.).

39. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, podneska od 27. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te troškovi zastupanja na ročištu dana 25.02.2025., 20.03.2025., 4.11.2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, prema Tbr. 9.3. Tarife, trošak pribave potvrde o visini naknade u iznosu od 50,00 eura, dakle ukupno 1.150,00 EUR, a što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 287,50 EUR, te za troškove sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosu od 132,72 EUR. Dakle ukupno priznati trošak tužitelja iznosi ukupno iznosi 1.570,22 EUR.

40. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO. za ostale odnose.

41. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama IV. I V. izreke rješenja.

U Zagrebu, 18. prosinca 2025.

Sudac:

Nelli Stipaničev

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

DNA:

1. DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A,

2. OTP BANKA d.d., [adresa], OIB: 52508873883, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32