REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1065/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Lulić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3-a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice Marije Lulić, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. NAKNADA, Ugovora o kreditu od 26. travnja 2008., broj 2402006-1031262160/51400607-5103935465, sklopljenog između tužitelja FD i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., solemniziranog od strane javnog bilježnika Zvonimira Vrbana iz Senja 28. travnja 2008., kojim je ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a u kojoj je određeno da je tužitelj kao korisnik kredita, dužan prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana, te za koju je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 367,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 394,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. veljače 2025. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103935465 na iznos od 62.280,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,00% godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora. Nadalje je naveo da je kredit sklopljen na rok otplate od 360 mjeseci. Tužitelj je isto tako naveo da je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke kreditora, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Također je naveo da je u odredbi čl. 10. određeno da tužitelj je dužan isplatiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,00% jednokratno od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj (tzv. "ulazna naknada"). Tužitelj je još naveo da mu je tuženik je 5. svibnja 2008. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.770,59 kn, a što po tečaju konverzije kn u EUR predstavlja iznos od 367,72 EUR. Tužitelj je pojasnio da su predmetni Ugovor stranke sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te da se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, s obzirom na to da su svi ugovori tuženika sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnost ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog proizvoda. Tužitelj je posebno istaknuo da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već da mu je ta odredba bila nametnuta kao dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu. Dodao da se u konkretnom slučaju, dakle, radi o tipičnom formulacijskom obrascu Ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Nastavno je naveo da se kao korisnik kredita obvezao prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, ali da u Ugovoru nije naznačeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

2. Tužitelj je u tužbi još naveo da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna jer je isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara, koji će određivati visinu te naknade, a što čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi tužitelja, u neravnopravan položaj u odnosu tuženika, iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj, koji sam o navedenoj visini odlučuje. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i za ostale ugovorne odredbe (npr. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), tužitelj smatra da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi, niti je mogao pregovarati o njenom ne/prihvaćanju, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Budući da je tuženik na temelju sporne ugovorne odredbe čl. 10., naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 1,00 % kredita, odnosno u iznosu od 2.770,59 kn, prije isplate iznosa ukupnog odobrenog kredita i to dana 5. svibnja 2008., to tužitelj smatra da mu je tuženik tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zatezne kamate tekuće od dana stjecanja.

3. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. NAKNADA, Ugovora o kreditu od 26. travnja 2008. broj 2402006- 1031262160/51400607-5103935465, sklopljenog između tužitelja i tuženika, kojim je ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a u kojoj je određeno da je tužitelj kao korisnik kredita, dužan prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana, te za koju je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Tužitelj istim tužbenim zahtjevom, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 367,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2008. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta, odnosno da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njezine poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno je istaknuo da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Nadalje je naveo da je tužitelju ponudio sklapanje Ugovora o kreditu uz naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 1,00% od iznosa kredita te da je stoga tužitelju moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi i mogao je donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Tuženik je isto tako naveo da je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa smatra da je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik je, također, naveo da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te da je o naplati naknade tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja istog na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno naveo da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Pojasnio je da je u vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, korisniku kredita bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno navedenoj Odluci, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj, pri čemu je iz navedenog izvatka vidljivo da je naknada za obradu kredita za istu vrstu kredita određena u visini od 1,00%. Tuženik je još osporio navode tužitelja da nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita jer su se istom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Dodao je da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda, u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi, a koje tuženik podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Stoga je tuženik naveo da je s obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita sukladno odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine predemtnog kredita u iznosu od 367,72 EUR, odnosno 2.770,59 kn, te je stoga tuženik učinio nespornom visinu naknade za obradu kredita. Tuženik je još naveo da sve i da je dopušteno utvrđivati nepoštenost predmetne odredbe tuženik smatra da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom. Istaknuo je i da iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj ga se, također, upozorilo na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, ako tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni Ugovor o kreditu. Tuženik je, nastavno, istaknuo i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 5. svibnja 2008., dok je tužba podnesena 17. veljače 2025. pa smatra da je istekao petogodišnji zastarni rok. Osim toga tuženik je naveo i da tužitelj za postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev nema valjani pravni interes Konačno, tuženik je osporio i zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

5. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103935465 zaključenog 26. travnja 2008. između tužitelja i tuženika, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik kredita dužan, prije korištenja kredita, platiti u visini od 1,00% na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana, te u kojoj se korisnik kredita suglasio da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Nadalje, predmet ovog spora je i zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa od 367,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2008. do isplate. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 367,72 EUR.

6. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku dopisa tuženika od 24. rujna 2024. (str. 6 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103935465 od 26. travnja 2008. (str. 8-17 spisa), presliku Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 26. travnja 2016. (str. 18-22 spisa), presliku Aneksa br. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5114209130 od 26. travnja 2016. (str. 23-24 spisa), presliku izvatka iz zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Novom Zagrebu od 26. travnja 2016. (str. 25 spisa), presliku Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103935465 od 25. siječnja 2016. (str. 26-31 spisa), presliku obavijesti o izračunu konverzije kredita (str. 32-35 spisa), presliku letka za stambene kredite (str. 62-64 spisa), presliku letka za stambene kredite s ostatkom vrijednosti (str. 66-68 spisa), presliku izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 70-75 spisa), presliku obračuna naknade za bankarske usluge od 26. travnja 2008. (str. 76 spisa), presliku Procesa obrade kredita (str. 77-78 spisa), presliku članka Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastavu kao posljedica ništetnosti pravnog posla (str. 166-172 spisa), saslušan je tužitelj (str. 183 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

8. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103935465 od 26. travnja 2008. (str. 8-17 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti sklopio s tuženikom, kao kreditorom, te da je istim tužitelju odobren stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.280,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,550%, te je ugovoreno i da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika (čl. 8. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 360 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6. Ugovora o kreditu). Još je ugovoreno da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika (čl. 7. Ugovora o kreditu). Konačno je u odredbi čl. 10. NAKNADA, ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana, kao i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je isti potvrđen kao javnobilježnička isprava u uredu javnog bilježnika Zvonimira Vrbana pod brojem OU-2134/08 dana 28. travnja 2008. U potvrdi je navedeno da je Ugovor o kreditu, između ostalih, podno na potvrdu i tužitelj, te da je sudionicima isti Ugovor pročitan i da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz istoga za njih proizlaze i da to odgovora njihovoj volji.

9. Iz preslike izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 10. ožujka 2008. (str. 70-75 spisa) proizlazi da je u t. 2.1. istih navedeno da jednokratna naknada za stambene i adaptacijske kredite iznosi 1%.

10. Uvidom u preslika Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103935465 od 25. siječnja 2016. (str. 26-31 spisa; dalje; Aneks ) utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora, te tužitelja kao korisnika kredita. Nadalje je utvrđeno da su u odredbi čl. 2. istog Aneksa stranke utvrdile da su 26. travnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 5103935465 na iznos od 62.280,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da će se na temelju tog Aneksa promijeniti broj partije kredita pa da će ista glasiti 5114209130. Isto tako je utvrđeno da se u odredbi čl. 3. Aneksa u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK) tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao obveze iz Osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR na dan podmirenja, te da se umjesto ugovorene kamatne stope iz Osnovnog ugovora u CHF primjenjuje kamatna stopa koju kreditor primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz EUR. Nastavno u istoj odredbi čl. 3. Aneksa je ugovoreno da se za sve što nije regulirano odredbama tog Aneksa primjenjuju odredbe Osnovnog ugovora u CHF.

11. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je u bitnom iskazao da je s tuženikom zaključio predmetni Ugovor o kreditu te da je kredit podigao za kupnju stana u [adresa]. Stan kupljen sredstvima kredita je koristio za stanovanje, a onda ga je prodao 2015. i to nakon što je prošlo 5 godina, koliko mu je bilo uvjetovano da ne smije prodati stan. Sve informacije vezano za predmetni Ugovor o kreditu i sve dogovore je obavljao u poslovnici tuženika u [adresa] te mu je tom prilikom od strane zaposlenika tuženika bilo rečeno da treba platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pitao je na što se naknada odnosi no zaposlenik tuženika mu je rekao da istu mora platiti kako bi dobio kredit, odnosno da bez plaćanja naknade kredit neće moći dobiti. Također mu je rekao i da sve druge banke naplaćuju istu naknadu. Predmetni kredit je zaključio uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, te u svezi s tim vodi 2 parnična postupka koji još uvijek nisu okončani s obzirom na to da se radi o konvertiranom kreditu. Naknada za obradu predmetnog kredita mu je naplaćena na način da je ista naplaćena iz odobrenog kredita. Ugovor o kreditu je pročitao te se čak pokušao raspitivati kod zaposlenika banke o pojedinim odredbama, no nije dobivao nikakve odgovore te se radilo o špranci, tj. o unificiranom Ugovoru o kreditu i rečeno mu je da je to za njega najpovoljniji kredit koji može dobiti. Ugovor o kreditu je ovjerio kod javnog bilježnika, no on mu nije ništa govorio o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita.

12. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

13. Prije svega valja reći da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji nekretnine (stana), dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da stan kupljen sredstvima kredita koristio za stanovanje sve do prodaje 2015. Stoga se, kraj navedene činjenice, po ocjeni ovog suda, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti, odnosno njegovoj djelatnosti slobodnog zanimanja, nalazi na tuženiku, pa kako tuženik takve činjenice nije dokazao, niti one proizlaze iz provedenih dokaza, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim. Ovdje još valja reći da tuženik nije tvrdio da bi sklopljeni Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način propisan odredbama ZID ZPK-a., utjecao na utvrđivanje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu i isplatu na temelju primjene iste, niti to proizlazi iz navedenog Aneksa. Naime, uvidom u Aneks je utvrđeno da je u odredbi čl. 3. istog ugovoreno da se za sve što nije regulirano odredbama tog Aneksa primjenjuju odredbe Osnovnog ugovora u CHF. Stoga iz provedenih dokaza ne proizlazi da je sklapanjem Aneksa otklonjena posljedica ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu. Pritom valja dodati da niti odredbama ZID ZPK-a nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se, u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF, ugovarala naknada za obradu kreditnog zahtjeva, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 41/2008.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, kojem je ugovoreno da je tužitelj, kao korisnik kredita, dužan prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana, kao i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, te ista odredba predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 96. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Naime, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu je zaposlenik tuženika na njegovo pitanje vezano za naknadu samo rekao da istu mora platiti kako bi dobio kredit, odnosno da bez plaćanja naknade kredit neće moći dobiti. Stoga je utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi, te je tako tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, te da je ista odredba u Ugovor o kreditu unesena prema odluci jednog ugovaratelja (tuženika), i to bez preciznog označavanja na što se ista naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, a što uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda, tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi se o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne, u kojoj je tužitelj, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (1,00 % od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga, po ocjeni ovog suda proizlazi da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

16. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi, a kako je to navedeno, nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, pa stoga, po ocjeni ovog suda, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko predmetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da mu bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

17. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,00 % na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunata s datumom plasmana, te kojom se tužitelj, kao korisnik kredita suglasio da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade), te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

20. Kako je među strankama nesporno, a i proizlazi iz dopisa tuženika od 24. rujna 2024. (str. 6 spisa), da je tužitelj platio tuženiku s osnove naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) iznos od 367,72 EUR (2.770,59 kn) dana 5. svibnja 2008., tako je u t. II. izreke ove presude, sukladno gore citiranim odredbama, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos. Na navedeni dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon dana plaćanja tuženiku istog iznosa, dakle, od 6. svibnja 2008. pa do isplate, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je isti tužitelju predložen s unaprijed pripremljenim sadržajem. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

21. Konačno, valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti (ništetnosti) ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Kako t. I. izreke ove presude još nije pravomoćna, tako u konkretnom slučaju za potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su, nadalje, odmjereni prema vrijednosti predmeta spora, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

23. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 375,00 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 17. veljače 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 9. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 14. studenoga 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 75,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 EUR i za presudu u iznosu od 13,27 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‭394,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 13,27

EUR

2. Tuženiku po odvj.