Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-1446/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vjekoslavu Rimcu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 4. studenog 2025. poslovni broj: P-133/2025- 10, u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. studenog 2025. poslovni broj: P-133/2025-10:
- potvrđuje pod točkom III. u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 1.039,10 EUR sa zateznom kamatom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate
- potvrđuje pod točkom IV. u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 4.179,79 EUR sa zateznom kamatom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate
- potvrđuje pod točkom V. izreke
- preinačuje pod točkama I. i II izreke i odbija zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnima odredaba članaka 3. i 4. Ugovora o kreditu
- preinačuje pod točkom III. izreke i odbija zahtjev da se isplata novčanog iznosa od 1.039,10 EUR izvrši u protuvrijednosti 7.829,19 kn
- preinačuje pod točkom IV. izreke i odbija zahtjev da se isplata novčanog iznosa od 4.179,79 EUR izvrši u protuvrijednosti 31.492,63 kn
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice VJ kao korisnice kredita i tužene Hypo Alpe Adria – Bank d.d. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste te je utvrđeno da navedene odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka I izreke). Ujedno je pod točkom II. izreke ništetnom utvrđena i odredba čl. 3. istog Ugovora o kreditu kojom se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih anuiteta vezanu za tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 1.039,10 EUR, protuvrijednosti 7.829,19 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.179,79 EUR, protuvrijednosti 31.492,63 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Ujedno je točkom V. izreke naloženo tuženici da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.807,43 EUR sa zateznim kamatama od 4. studenog 2025. do isplate.
2. Protiv navedene presude tuženica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.
- službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje ZPP), osobito ističući da je sud prvog stupnja počinio povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. ZPP-a uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da tužiteljicu obveže naknaditi tuženici trošak postupka, odnosno podredno da vrati predmet na ponovno odlučivanje.
3. Na žalbu nije podnesen odgovor.
4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.
5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu zaključenog između nje kao korisnice kredita i pravne prednice tuženice Hypo Alpe Adria – Bank d.d., u dijelu u kojem je kamatna stopa iskazana kao promjenjiva odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF te zahtjev za isplatu temeljem stečenog bez osnove.
6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor (ispravno prednica tuženice- Slavonska banka d.d.) dana 15. listopada 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženica odobrila tužiteljici kredit s ugovorenom kamatnom stopom od 5,10% godišnje, određenom kao promjenjivom, time da je u cijelosti ostavljeno tuženici da kamatnu stopu mijenja svojim jednostranim odlukama na koje tužiteljica nije mogla utjecati i da je povrat kredita vezan uz određenu valutnu klauzulu. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i tuženice ispravno prednice tuženice) u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica (ispravno prednica tuženice) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Sud ističe i da je povodom iste kolektivne tužbe u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF po odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja ugovora nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Vezano uz izneseno sud je nadalje ocijenio i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, odnosno da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju u CHF-u ništetne sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i da se u konkretnoj pravnoj stvari tužiteljica osnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora. Pored toga, sud ocjenjuje da je prigovor zastare tuženice neosnovan obrazlažući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje „da zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Kako je u konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) to se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma.
7. Tijekom postupka sud je iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka Draženke Matić utvrdio da je tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kreditu platila veći iznos radi razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u razdoblju od 1. rujna 2009. do 1. prosinca 2014., tj. do otplate kredita, pri čemu razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa iznosi 1.039,10 EUR, dok razlika obveza radi promjene tečaja ukupno iznosi 4.179,79 EUR.
8. Slijedom prikazanih utvrđenja sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF (dijelovi čl.3. i 4. Ugovora), pa prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, primjenom čl. 323., čl.1111. i čl.1115. te čl.1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05. – dalje: ZOO) obvezuje tuženicu da tužiteljici radi promjene tečaja i promjene kamatne stope isplati iznos od 5.218,89 EUR.
9. U žalbi tuženica prije svega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP navodeći da pobijana presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te je suštinski neobrazložena budući se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, iako se po njenom mišljenju na prednika tuženice Slavonsku banku d.d. ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne presude. Ističe i da pravo tužiteljice na pozivanje na presudu iz tog spora ne znači da tužiteljica nije dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, pa kako sud nije iznio razloge na temelju kojeg nalazi da je vezan za utvrđenje iz kolektivnog spora smatra da je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a. S tim u vezi smatra i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer sud nije utvrdio je li ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope zaista došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača i u čemu se ona sastoji. Osporava nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je primijenjena pogrešna metodologija obračuna kada je obračunavana kamata po početnoj stopi od 5,10% i da je izračun trebalo izvršiti prema kamatnoj stopi koja se primjenjivala na kredite u HRK valuti. Zaključno osporava ocjenu prigovora zastare i dosuđenu zateznu kamatu od dana kada je tužiteljica ispunjavala obvezu anuitetnom otplatom.
10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, s obzirom da presuda sadrži određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost.
11. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o ništetnosti čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu. Naime, iz sadržaja točaka I. i II. izreke presude proizlazi da prvostupanjski sud ništetnim utvrđuje dijelove odredaba čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu koji je zaključen između tužiteljice VJ kao korisnice kredita u visini novčanog iznosa od 59.172,05 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tužene Hypo Alpe Adria – Bank d.d. te da stoga isti članci ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorene stranke. Međutim, nakon preinake tužbe u skladu sa dostavljenom dokumentacijom 3. lipnja 2025., to više nije bio tužbeni zahtjev tužiteljice. Sud je stoga donoseći odluku u točkama I. i II. izreke sudio o zahtjevu za koji nije dao nikakve argumente budući u obrazloženju svoje odluke obrazlaže razloge ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 (koji je zaključen između tužiteljice i Slavonske banke d.d. na iznos kredita od 22.000,00 CHF), a ne Ugovora o kreditu u visini novčanog iznosa od 59.172,05 CHF zaključenog između tužiteljice i tužene Hypo Alpe Adria – Bank d.d. (koji ugovor se navodi u izreci presude). Ništetnost odredaba čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu u visini novčanog iznosa od 59.172,05 CHF zaključenog između tužiteljice i tužene Hypo Alpe Adria – Bank d.d. nije predmet spora i o njemu se nije niti raspravljalo tijekom postupka. Obzirom na prikazano postupanje prvostupanjskog suda pri donošenju deklaratornog dijela presude, valjalo je istu preinačiti primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP i odbiti zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima odredaba čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu.
12. Daljnjim razmatranjem odluke suda prvog stupnja uočava se pak da je sud donoseći svoju odluku u kondemnatornom dijelu, prije iznošenja razloga zbog kojih smatra da je osnovano isplatiti tužiteljici tužbom zatražene iznose, kao o prethodnom pitanju odlučio o ništetnosti čl. 3. i čl. 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, ocjenjujući ih ništetnima jer su uzrokovale neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužiteljice, koju ocjenu prihvaća i ovaj sud. U tom smislu pogrešna je žalbena tvrdnja tuženice kojom ukazuje da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije bio ovlašten utemeljiti svoju odluku na pravomoćnoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu donesenoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača jer ista obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odrede o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. S tim u vezi, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom izvanredne revizije kojom je tamo tuženica problematizirala svoju vezanost učincima presuda donesenih u kolektivnom sporu u konkretnom predmetu jer je sporni ugovor kao trgovac sklopila Slavonska banka d.d. (kao i u ovom predmetu), a koja nije bila obuhvaćena kao tuženica u prije navedenom kolektivnom sporu, u odluci poslovni broj Rev. 1135/2023 od 3. siječnja 2024. zaključio da se sukladno odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj: 118/03.) odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao preuzimatelja Slavonske banke d.d., odnose i na ugovore o kreditu sklopljenih između potrošača i Slavonske banke d.d. Obzirom na izneseno, u odnosu na dio žalbe u kojem tuženica osporava vezanost učincima presuda donesenih u kolektivnom sporu kada je Ugovor o kreditu kao kreditor sklopila prednica tuženice Slavonska banka d.d., Osijek, to se ista upućuje na pravno stajalište izraženo u gore navedenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Prema tome, utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača automatski se primjenjuju na konkretni Ugovor o kreditu temeljem odredbe čl. 118. ZZP/14, a primjena iste je moguća pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP jer se presuda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosi i na ugovore o kreditu koje je u tom razdoblju sklapala prednica tuženice Slavonska banka d.d., Osijek sve do njezinog pripajanja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Osijek u ožujku 2009. Stoga je prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja u presudi iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
13. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 15. listopada 2007., dakle za vrijeme važenja ZZP/07 pa se ništetnost prijeporne ugovorne odredbe prosuđuje prema odredbama tog Zakona.
14. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.) i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
15. Na temelju provedenog dokaznog postupka (čitanjem Ugovora o kreditu i saslušanjem svjedoka BJ, zaposlenika prednice tuženice) sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed pripremila prednica tuženice, da stranke nisu o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, zbog čega tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj te da tuženica nije informirala tužiteljicu o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti ju je uputila i pojasnila joj parametre o kojima ovisi odluka tuženice da u budućem razdoblju otplate kredita mijenja ugovorenu redovnu kamatnu stopu, a niti su u samom Ugovoru o kreditu određeni parametri o nastupu kojih je tuženica ovlaštena mijenjati tu kamatu niti pak je tužiteljici predočila doseg zaključenja ugovora uz valutnu klauzulu zbog čega u predmetnim odredbama iako uočljivima, njihov sadržaj nije lako razumljiv jer nije dovoljno određen i precizan pa je dopušteno ocjenjivati da li su takve odredbe nepoštene ili nisu.
16. Prema odredbi čl. 270. ZOO ugovor je ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva. Nadalje, čl. 97. ZZP/07 propisane su ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. tog Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom; odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pri tom potrošaču pravo na raskid ugovora ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora. Konačno, odredbom čl. 102. ZZP/07 propisane su posljedice nepoštene ugovorne odredbe na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
17. Stoga su po ispravnoj ocjeni suda, a imajući u vidu izneseni pravni okvir, prijeporne ugovorne odredbe kojima je cijena kredita (koju čini ugovorena redovna kamatna stopa i rata vezana uz valutu CHF) ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja konkretno tuženice, a da pri tom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, a koju promjenu i pravilnost promjene ne može provjeriti niti potrošač jer niti nema nikakvih egzaktnih kriterija i koja ovlašćuje tuženicu na povećanje redovne kamate kao u konkretnom slučaju s prvotno ugovorene redovne kamate te na obračun rate kredita vezan uz valutnu klauzulu, o čijim posljedicama druga ugovorna strana nije u dovoljnoj mjeri informirana, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Primjenom predmetnih ugovornih odredaba tuženica je izbjegla utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno čl. 247. ZOO pa su tako jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan iznos kamate i iznos promjene valute koju potrošač treba platiti kao cijenu za dobiveni iznos kredita.
18. Prvostupanjskom presudom nije dovedena u pitanje sama dopuštenost ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kako to ističe tuženica u žalbi već su prijeporne odredbe ocijenjene ništetnima stoga što prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i tužiteljica kao potrošač – korisnica kreditne usluge nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice da promijeni redovnu stopu ugovorene kamate te kada će se i pod kojim uvjetima doći do promjene tečaja CHF prema hrvatskoj kuni, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope i promjeni valute na štetu tužiteljice te je takvo postupanje tuženice protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba je njihova ništetnost kako je to i propisano čl. 102. st. 1. ZZP/07, a posljedice ništetnosti propisane su čl. 323. ZOO na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora odnosno ugovorne odredbe, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. ZOO. Obzirom da tuženica žalbom ne osporava točnost izračuna nego problematizira samo metodologiju izračuna preplaćenih iznosa, to je ocjena ovoga suda da je visinu prvostupanjski sud pravilno odredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka i stanju spisa.
19. U odnosu na po tuženici istaknut prigovor zastare valja navesti da zastara nastupa kad protekne određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove, što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina. Na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno stajalište: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, a to stajalište dopunjeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. Objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.“. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te imajući u vidu činjenicu da je presuda Trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj P- 1401/12, u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. to do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 13. lipnja 2019. nije protekao propisani opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastarijevaju tražbine s osnova stjecanja bez osnove, kakav karakter ima predmetno potraživanje.
20. Neosnovano tuženica osporava dosuđeni tijek zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana kada su stečeni. Naime, nema nikakve dvojbe da je prijeporne ugovorne odredbe pripremila tuženica na unaprijed formuliranom obrascu ugovora o kreditu o kojim odredbama tužiteljica nije ni mogla pregovarati što takve odredbe, uz utvrđenje da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čini nepoštenim. Zbog toga je tuženica koja je u svoju korist ugovorila takve odredbe nepoštena stjecateljica, posljedično čemu tužiteljici primjenom odredbe čl. 1115. ZOO pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredaba od dana kad su plaćeni kao dana neosnovanog stjecanja na strani tuženice.
21. Iz naprijed iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama III. i IV. izreke.
22. Međutim, obzirom je prvostupanjski sud usvojio zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa zbog ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope i promjenjive valutne klauzule te naložio tuženiku isplatu iznosa određenih u eurima ali u protuvrijednost u kunama, ovaj sud je preinačio odluku u tom dijelu. Naime, čl.13. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22. i 88/22. – ispravak), euro je postao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj. Odlukom Vlade republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj od 21. srpnja 2022. (Narodne novine 85/22.) određeno je i da će euro postati službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj na dan 1. siječnja 2023. Kako je dakle u trenutku donošenja odluke službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj euro to su iznosi u izreci ove odluke iskazani u valuti eura, a odluka u dijelovima kojima se nalaže isplata u protuvrijednosti hrvatskih kuna preinačena je na temelju čl. 373. st. 3. ZPP-a tako da je ovaj način isplate odbijen.
23. Unatoč djelomičnom žalbenom uspjehu tuženice isti nije od utjecaja na odluku o troškovima postupka o kojima je prvostupanjski sud odlučio pravilnom primjenom čl. 155. ZPP-a, jer zbog dijela zahtjeva sa kojim tužiteljica nije uspjela nisu nastali posebni troškovi pa tužiteljica ima pravo na cjelokupni trošak primjenom čl. 154. st. 5. ZPP.
24. Tuženici nije dosuđen niti trošak žalbenog postupka, imajući u vidu da se njen žalbeni uspjeh odnosi samo na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi zbog čega nisu nastali posebni troškovi, dok je zahtjev usvojen u cijelosti u pogledu isplate preplaćenog iznosa kredita zbog čega je, zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.
25. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Varaždinu 18. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
