REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1933/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Petar Kovačević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. u Rijeci, Jadranski trg 3a, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5102770591, sklopljenog između korisnika kredita UŠ i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320 od 19. prosinca 2005. , sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.442,96 EUR sa zateznom kamatom od 20. prosinca 2005. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope dosuđene točkom II. izreke ove presude.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 38,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20. prosinca 2005. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 829,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 18. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) koji su sklopili UŠ kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, kojim je Ugovorom korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom, a o tom je prijenosu tražbine tuženik uredno obaviješten. Nadalje, tuženik je 19. prosinca 2005. sklopio s korisnicom kredita ŽŠ, sada UŠ Ugovor o kreditu, broj 5102770591. Odredbom čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora ugovoreno je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita, a predmetna je odredba ništetna te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Tužitelj je uputio tuženiku prijedlog za mirno rješenje ovoga spora, a s kojim prijedlogom se tuženik nije suglasio. S obzirom na gore navedeno, tužitelj ističe kako je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu određenom od strane tuženika kao banke. U odnosu na pravnu osnovanost tužbenog zahtjeva, tužitelj ukazuje da je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita- stambeni kredit građana. U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003; dalje: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP). Pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i st. 4. i čl. 96. st. 1. i st. 4. te čl. 87. ZZP/2003 i čl. 102. st .1. ZZP-a, tužitelj ukazuje kako je odredba čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu tipska odredba, izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, tužitelj ističe kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužitelj upućuje i na presude Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje. Također, čl. 3. st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz govora. Nadalje, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj ističe kako je prema odredbi čl. 323. st. 1 Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti ono što je primila. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 10.942,71 kn, sada 1.481,72 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450. S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 1.481,72 EUR, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbe i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva pri čemu navodi i kako je tuženik sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima, u konkretnom slučaju 28. prosinca 2005. naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine predmetnog kredita u iznosu od 1.442,96 EUR (tada 10.872,00 kn). Tuženik ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije budući da tužitelj nije bio korisnik kredita odnosno nije stranka ugovornog odnosa na koji se odnosi tužba i tužbeni zahtjev, a iz kojeg proizlazi navodno tužiteljevo potraživanje te ističe da je riječ o tražbini koja se po njenoj prirodi protivi prenošenju na drugoga slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, odnosno isto je nedopušteno. Nadalje, tuženik ističe da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita. Ukazuje i da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva te da ista ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Smatra da se presude Suda EU u predmetima C-224/19 i C-84/19 ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak, ističe prigovor zastare te osporava visinu i utuženi tijek zatražene zakonske kamate.

3. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari, s time da je tužitelj podneskom od 30. siječnja 2025. konačno postavio tužbeni zahtjev na način da je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva povukao za iznos od 38,76 EUR, a sve sukladno od strane tuženika dostavljenom Obračunu naknade za bankarske usluge (list 94. spisa). Tuženik je tijekom postupka učinio nespornom visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva odnosno naplaćene naknade te se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da je tužba povučena za iznos od 38,76 EUR s pripadajućom zateznom kamatom te odlučio kao u t. I. izreke rješenja.

4. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka UŠ (list 219. - 223. spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a konačno postavljeni tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je utvrđenje utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5102770591 od 19. prosinca 2005. kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za isplatom iznosa od 1.442,96 EUR sa zateznom kamatom od 20. prosinca 2025. do isplate, a koji iznos predstavlja korist koju je tuženik ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe u vidu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita UŠ (ranije ŽŠ) sklopio predmetni Ugovor o kreditu, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 10. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji, niti je sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 1.442,96 EUR.

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li je odredba čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna , sporan je status korisnika kredita kao potrošača, utuženi tijek i visina zateznih kamata te okolnost zastare utuženog potraživanja.

9. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/514000607-5102770591 od 19. prosinca 2005. razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Radilo se o stambenom kreditu za kupnju nekretnine (čl. 3. Ugovora o kreditu), dakle namjena kredita bila je za osobne potrebe korisnika kredita.

10. U svom iskazu danom na ročištu održanom 10. prosinca 2025. (list 219. - 223. spisa), proizlazi da je UŠ kredit podignula za svoje osobne potrebe odnosno za kupnju prve nekretnine.

11. Prema tome, sud zaključuje da se radi o korištenju kreditnih sredstava za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe, pri čemu je sud prihvatio iskaz svjedoka kao logičan i uvjerljiv te u skladu s predmetnim Ugovorom o kreditu. Valja naglasiti kako niti iz jednog dokaza dostavljenog u spis ne proizlazi da je UŠ kredit koristila u bilo kakve poslovne svrhe, a niti da bi ista kao korisnik kredita bila obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kredit bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

12. Nadalje, iz odredaba čl. 1., 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu razvidno je da se banka odnosno tuženik obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 229.000,00 CHF obračunat po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, dok je odredbom čl. 10. ugovoreno, između ostaloga, da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

13. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (list 7.-12. spisa) je utvrđeno da su UŠ i tužitelj sklopili taj Ugovor 10. lipnja 2023. te da je istim ugovoreno da UŠ ustupa tužitelju svoju tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada koju ima prema ovdje tuženiku s naslova ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Tražbina iz predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, odnosno činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije ni sporna.

15. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

17. Valja naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svog prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik UŠ. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda neosnovani su tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije.

18. Pri tome valja naglasiti i da Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa javno je dostupna na internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja gore navedene presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. Prema utvrđenju ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

20. Nadalje, tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka UŠ (list 219. - 223. spisa) na okolnost statusa potrošača, mogućnosti pregovaranja oko ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi predmetnog Ugovora o kreditu, pružanja obavijesti te sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

21. U svom iskazu svjedokinja je navela u bitnome da je kupovala prvu nekretninu, stan za stanovanje za osobne potrebe. Došla je u banku u kojoj je imala tekući račun te je zatražila osobu s kojom može vidjeti koje su joj kreditne sposobnosti i najpovoljnije opcije za dizanje kredita. Upućena je na osobnu bankaricu i njoj je pokazala ponudu prodavatelja stana te ju je pitala koja joj je najpovoljnija opcija koju joj mogu ponuditi. Djelatnica banke joj je donijela letak za kredit u CHF i rekla da je to za nju najbolja opcija te da joj može složiti ugovor koji može doći potpisati za tjedan dana. Kada je došla na potpis ugovora, rekla joj je osnovne podatke odnosno visinu kamate i godine trajanja otplate kredita, a u ruci joj je bio i ostatak dokumentacije. Svjedokinja ju je pitala treba li pročitati tu preostalu dokumentaciju i ona joj je rekla da su najvažnije odredbe one koje joj je ona pročitala odnosno o kamati i trajanju ugovora, a da su ostatak dokumentacije opće odredbe koje su nepromjenjive i oko kojih se i onako ne može pregovarati. To je bilo pred kraj godine i svjedokinja je s tom dokumentacijom otišla kod bilježnika i misli da je u roku od dva dana kredit bio realiziran. Na upit da li ju je djelatnica banke informirala o tome koji su stvarni troškovi banke uključeni u naknadu za obradu kredita, odnosno koja je specifikacija takvih troškova, odgovorila je da nije dobila nikakvu informaciju o specifikacijama. Na upit, a s obzirom da je izjavila da je prije potpisivanja ugovora primila letak, je li u samom sadržaju tog letka bilo navedeno nešto što bi se ticalo naknade za obradu kreditnog zahtjeva, obrade troškova ili visine same naknade, svjedokinja je odgovorila da se ne sjeća detalja koji su bili napisani na tom letku, da se radilo samo o jednoj stranici odnosno o običnom marketinškom letku s podacima o kamatama i valuti, odnosno da su to su bili na tom letku najistaknutiji podaci.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a).

23. Slijedom svega navedenog, dio odredbe koja je predmet tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, ništetna je temeljem gore navedenih odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome valja naglasiti kako ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez te odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Posljedica ništavosti navedene odredbe o ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač, korisnik kredita UŠ, imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženikovom pravnom predniku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, a koje se odredbe odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

25. Imajući u vidu da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), prema ocjeni ovog suda tuženikova je obveza vratiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o naknadi, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja.

26. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

27. Prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Dakle, zastara još nije ni počela teći jer tužitelj u konkretnom postupku traži utvrđenje ništetnosti dijela predmetne odredbe o naknadi slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

29. Zaključno, u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga zatezne kamate teku od dana nakon izvršenog plaćanja, odnosno konkretno od 20. prosinca 2005., pri čemu je stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, a slijedom čega je utvrđen neosnovanim dio tužbenog zahtjeva u dijelu prekomjerno zatražene kamatne stope. (t. III. izreke presude).

30. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odlučeno je kao u t. I., II. i III. izreke presude.

31. Odluka o troškovima postupka iz t. II. i III. izreke rješenja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25, dalje: OT).

32. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 30. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 10. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR.

33. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 26,55 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a).

34. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 829,64 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u t. II. izreke rješenja.

35. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.

36. Odluku o parničnom trošku iz t. III. izreke rješenja sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.