Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1204/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, mr. sc. Bojane Skenderović sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ND iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mauriciu Macanu, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d., Zagreb, Podružnica Pula, M. Laginje 3, OIB 22694857747, zastupanog po punomoćniku Antoniu Šćulcu, odvjetniku u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-137/2023-106 od 3. srpnja 2025., u sjednici vijeća dana 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-137/2023-106 od 3. srpnja 2025. potvrđuje pod točkom I izreke i pod točkom III izreke presude u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.186,54 EUR.

II. Nepobijana točka II i točka III izreke presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova povrh iznosa od 2.186,54 EUR ostaju neizmijenjene.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točci I izreke naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.186,47 EUR uz zateznu kamatu na iznos od 1.990,84 EUR od 8. lipnja 2018. do isplate i na iznos od 195,63 EUR od 3. srpnja 2025. pa do isplate. Ujedno je pod točkom II izreke odbio zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zatražila da se tuženiku naloži da joj isplati i daljnji iznos od 1.131,60 EUR uz zateznu kamatu od 8. lipnja 2018. do isplate. Konačno, točkom III izreke sud je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.186,54 EUR, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan.

2. Navedenu presudu u točkama I i III izreke, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u pobijanoj točki I na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i pobijanoj točki III na način da ju obveže naknaditi mu prouzročene parnične troškove, uključujući troškove žalbe. Tuženik nije naveo u kojem dijelu pobija točku III izreke presude te je ovaj sud u skladu s čl. 365. st.1. ZPP-a uzeo da istu pobija samo dijelu te točke u kojem mu je naloženo plaćanje troškova parničnog postupka, obzirom da u tom dijelu nije uspio u sporu.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpjela u prometnoj nezgodi od dana 3. listopada 2017. na raskrižju [adresa] i [adresa] u [adresa].

6. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka postavljeni tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim, na temelju utvrđenja da je do štetnog događaja 3. listopada 2017. došlo na način da je osiguranik tuženika SD na pješačkom prijelazu na raskrižju ulica A. [adresa] i [adresa] vozilom udario u tužiteljicu, kojom prilikom je ona pala i zadobila tjelesne ozljede. Mehanizam nastanka prometne nezgode sud je utvrdio iz iskaza tužiteljice kojeg je prihvatio vjerodostojnim, ocjenjujući da je iskazivala uvjerljivo, emotivno i životno logično, a koji iskaz je prema ocjeni suda ujedno i u skladu s dokumentacijom u spisu gdje je u nalazu Opće bolnice Pula od dana 3. listopada 2017. navedeno "udario ju je auto na pješačkom prijelazu". Pored toga, sud je istaknuo i da je sudsko medicinskim vještačenjem po vještaku dr. Iliji Kučinaru, kao i kombiniranim prometno tehničkim i sudsko medicinskim vještačenjem među ostalim utvrđena mogućnost ozljeđivanja i na način kako to tužiteljica opisuje u tužbi, pa je sud ocijenio da je do štetnog događaja 3. listopada 2017. došlo upravo na način da je osiguranik tuženika SD (od čijeg je saslušanja tuženik odustao), na pješačkom prijelazu na raskrižju ulica ĆD i [adresa] vozilom udario u tijelo tužiteljice, kojom prilikom je ona pala i zadobila tjelesne ozljede. Osiguranik tuženika pri tom je postupio protivno odredbi čl. 38. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., u daljnjem tijeku: ZOSPC), jer nije obratio pažnju na tužiteljicu koja se nalazila na pješačkom prijelazu i nije upravljao vozilom s osobitim oprezom, slijedom čega prema stajalištu suda prvog stupnja postoji odgovornost tuženika za nastali štetni događaj i štetu koju tužiteljica trpi kao posljedicu istoga. Temeljem medicinskog vještačenja, pozivom na odredbu čl. 19. i čl. 1100. te čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., u daljnjem tekstu ZOO) sud prvog stupnja ocijenio je i da je tužiteljica u svezi s predmetnim štetnim događajem pretrpjela neimovinsku štetu u iznosu od 1.990,84 EUR te imovinsku štetu u iznosu od 195,63 EUR, odnosno ukupno u iznosu od 2.186,47 EUR, na čije plaćanje je obvezao tuženika. U preostalom dijelu zahtjev kojim tužiteljica traži isplatu daljnjeg iznosa od 1.131,60 EUR sa zateznom kamatom odbijen je.

7. Tuženik u žalbi ističe da sud prvog stupnja u pogledu načina nastanka štetnog događaja nije valjano utvrdio mehanizam nastanka prometne nezgode odnosno nije utvrdio da bi ozljede tužiteljice bile u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem kojeg ona opisuje. Posebno ističe da pobijana presuda ne sadrži niti jednu činjenicu u pogledu konkretnih okolnosti nastanka štetnog događaja već samo paušalan zaključak o navodnom kontaktu vozila i tužiteljice. Ujedno u pogledu utvrđenja visine štete predmetna je presuda prema ocjeni tuženika nejasna, manjkava i bez mogućnosti preispitivanja, budući nije jasno da li je u obzir prilikom utvrđenja opsega štete uzeto i natučenje stopala ili samo prijelom velike kvrge desne nadlaktične kosti.

8. U prvostupanjskom postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, na koju tuženik sadržajno upire u žalbi, ali niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. istog Zakona. Suprotno žalbi, pobijana presuda se u cijelosti može ispitati, a prvostupanjski sud je stajalište o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim razlozima.

9. Polazeći od utvrđenja prvostupanjskog suda o mehanizmu nastanka štetnog događaja, kao i od razloga zašto smatra osiguranika tuženika SD isključivo odgovornim za njegov nastanak, a u okviru utvrđenja posljedica prometne nezgode i prema ocjeni ovoga suda valjano je utvrđena upravo odgovornost tuženika za naknadu pretrpljene štete, a povrijeđeno pravo osobnosti tužiteljice opravdava dosuđenje novčane naknade štete kako je isto valorizirao prvostupanjski sud.

10. Tvrdnje tuženika da tužiteljica nije dokazala da je do štetne posljedice došlo uslijed kontakta vozila osiguranika tuženika i njenog tijela, a potom da logično nije dokazala niti način kontakta vozila osiguranika tuženika i tijela tužiteljice što je bila dužna dokazati, ocijenjene su neosnovanim kraj ispravnog utvrđenja suda o mehanizmu nastanka prometne nezgode. Naime, valjano utvrđena slika štetnog događaja proizlazi iz navoda same tužiteljice koji su logično povezani sa priloženom dokumentacijom sastavljenom na dan štetnog događaja u kojoj je navedeno da pacijentica tvrdi da ju je auto udario na pješačkom prijelazu. Činjenica da navod o prometnoj nezgodi nije evidentiran i u dokumentacijskom listu pregleda u ambulanti sastavljenom 3. listopada 2017. u 16:08 sati, na koju u žalbi upire tuženik, nego je opisan „pad na pješačkom prelazu, udarac pri padu u desno rame i lijevi ručni zglob“ ne ukazuje na nevjerodostojnost navoda tužiteljice obzirom je isti dan u nalazu sastavljenom u 18:02 sati navedeno da je tužiteljica upućena iz ambulante za hitnu medicinu i da ju je udario auto na pješačkom prelazu. U tom smislu se neevidentiranje ove činjenice pri prvom pregledu kod pružanja hitne pomoći nikako ne može tumačiti kao propust tužiteljice u dokazivanju nastanka štetnog događaja ili propust u obavještavanja policije o nastanku štetnog događaja, kako to tvrdi tuženik.

11. Isto tako, ispravno je sud prvog stupnja valorizirao i značaj priložene medicinske dokumentacije u okviru objašnjenja pribavljenog od Opće bolnice Pula da obveza prijave postoji samo za liječnika/zdravstvenu ustanovu koja pruža prvu zdravstvenu zaštitu pacijentima, a ne i svih daljnjih ustanova i liječnika u koje se pacijent naknadno upućuje. Naime, kraj utvrđenja proizašlog iz iskaza svjedoka dr. ZD, da u Nastavnom zavodu za hitnu medicinu zbog velikog broja pacijenata na obradu pacijenta potroše samo oko 5 minuta ovome je sudu logično da je došlo do propusta u sastavljanju medicinske dokumentacije izrađene prilikom prvog pregleda tužiteljice nakon prometne nezgode, kada nije izričito evidentirano da je ozljeda posljedica prometne nezgode. Međutim, niti propust prve ustanove /liječnika da prijavi nastanak ozljeda tužiteljice u prometnoj nezgodi djelatnicima policije koji bi izašli na lice mjesta i sastavili zapisnik ne može se pripisati tužiteljici, kojoj prema njenim navodima nalaz niti nije odmah bio izdan (pa niti nije znala što je u njemu napisano), nego je upućena na daljnje preglede.

12. Pored toga, usporedbom utvrđenih ozljeda tužiteljice i dinamike predmetne prometne nezgode prikazane u nalazu, temeljem nalaza vještaka dr. Ilije Kučara sud zaključuje kako su evidentirane ozljede po svemu sudeći nastale gubitkom ravnoteže s posljedičnim padom tužiteljice na tlo, time da vještak kao jednu od mogućnosti dopušta i da je tužiteljica mogla izgubiti ravnotežu nakon kontakta čelnog dijela vozila i njenog tijela pri nekoj minimalnoj naletnoj brzini.

13. Stoga, iako nedvojbeno nije proveden očevid po djelatnicima policijske postaje neposredno nakon prometne nezgode, ovaj sud nalazi kako ocjena prvostupanjskog suda čini krug indicija koje sa potrebnom mjerom izvjesnosti dokazuju da se štetni događaj odvio upravo na način kako ga opisuje tužiteljica i da je sud izveo pravilan zaključak da je tužiteljica pretrpjela povredu prava osobnosti uslijed udara vozila kojim je upravljao osiguranik tuženika SD u njeno tijelo te da niti na jedan način nije doprinijela njegovu nastanku niti je propustima učinila da šteta bude veća. Tim više jer ju je SD nakon ozljeđivanja dobrovoljno dovezao u bolnicu te se ponudio i voziti je „na kontrolne preglede i slično“, a unatoč mogućnostima koje mu pruža ZPP tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem ovog svjedoka nakon višekratnih neuspjelih dostava te provjere po djelatnicima policijske postaje da svjedok i dalje živi na istoj adresi.

14. Upravo suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika o osnovanosti njegova prigovora promašene pasivne legitimacije, nedokazane odgovornosti te osnova i visine zahtjeva tužiteljice, stav je i ovoga suda da je tužiteljica dokazala sve pretpostavke za ostvarivanje prava na naknadu štete iz čl. 30. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14, dalje ZOOP).

15. Nadalje, ocjena je ovog suda da je pobijanom presudom dosuđeni iznos naknade neimovinske štete adekvatan i da pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u konkretnom slučaju sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a predstavlja iznos od 2.186,47 EUR. Uzmu li se u obzir vrste zadobivenih ozljeda, trajanje i intenzitet fizičkih bolova, neugodnosti koje je tužiteljica trpjela tijekom liječenja, trajanje i intenzitet straha, dob tužiteljice u vrijeme štetnog događaja te okolnosti ozljeđivanja i ovdje prvostupanjski sud zakonito i ispravno ocjenjuje da opseg utvrđenih posljedica ukazuje na osnovanost dosuđenja naknade upravo u iznosu koji je dosudio.

16. Imajući u vidu izneseno, to je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pod točkom I izreke presude.

17. Tuženik neosnovano pobija i odluku o troškovima budući je prvostupanjski sud obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu, pravilno odlučio i svoju odluku valjano obrazložio u točkama 18.-18.2. obrazloženja, koje stajalište prihvaća i ovaj sud. Utvrđeno je ujedno da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. - dalje: Tarifa) obzirom je u smislu Tbr. 52. st.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.:138/23, dalje Tarifa/23) primijenio odredbe Tarife/23 pri odmjeravanju troškova pa je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odlučiti jednako.

18. Stoga je odluku suda prvog stupnja u točki III izreke valjalo potvrditi u dijelu u kojem je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka u iznosu od 2.186,54 EUR u smislu odredbe čl. 380. točka 2. ZPP-a.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

20. Nepobijana točka II izreke i točka III presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova povrh iznosa od 2.186,54 EUR ostaju neizmijenjene.

U Varaždinu 18. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun