Zakon.hr

Poslovni broj: P-2332/2019-35

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja RI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku SI iz Odvjetničkog ureda Vučinić odvjetnici u Rijeci odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 17. rujna 2025. u prisutnosti pun. tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od dana 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 8 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262190/51400607-51002251324 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 22. veljače 2025. potvrđenim od srane javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva pod brojem OU-369/05 od 23.02.2005. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo u dijelu koji glasi:

„ Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorena kamate stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.“ , pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenjivim kamatnim stopama tuženika od 01. veljače 2008 do 30. rujna 2015.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 da tužitelju RI, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati s osnova preplaćene kamate iznos od 663,54 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

na iznos od 0,01 EUR od 08.05.2005 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.08.2005 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.11.2005 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.03.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.05.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 13.06.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.07.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 12.08.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 11.10.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 10.11.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 13.12.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 28.01.2007 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 10.03.2007 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 05.04.2007 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 09.06.2007 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.08.2007 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.09.2007 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.10.2007 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.11.2007 do isplate

na iznos od 11,76 EUR od 02.02.2008 do isplate

na iznos od 11,74 EUR od 02.03.2008 do isplate

na iznos od 11,72 EUR od 18.04.2008 do isplate

na iznos od 11,70 EUR od 20.05.2008 do isplate

na iznos od 11,69 EUR od 02.06.2008 do isplate

na iznos od 11,67 EUR od 02.07.2008 do isplate

na iznos od 11,65 EUR od 02.08.2008 do isplate

na iznos od 11,63 EUR od 12.09.2008 do isplate

na iznos od 11,61 EUR od 02.10.2008 do isplate

na iznos od 11,59 EUR od 05.11.2008 do isplate

na iznos od 11,57 EUR od 02.12.2008 do isplate

na iznos od 11,56 EUR od 02.01.2009 do isplate

na iznos od 11,54 EUR od 02.02.2009 do isplate

na iznos od 11,52 EUR od 02.03.2009 do isplate

na iznos od 11,50 EUR od 02.04.2009 do isplate

na iznos od 18,62 EUR od 02.05.2009 do isplate

na iznos od 18,58 EUR od 02.06.2009 do isplate

na iznos od 18,55 EUR od 02.07.2009 do isplate

na iznos od 18,52 EUR od 02.08.2009 do isplate

na iznos od 18,49 EUR od 02.09.2009 do isplate

na iznos od 18,45 EUR od 02.10.2009 do isplate

na iznos od 18,42 EUR od 02.11.2009 do isplate

na iznos od 18,38 EUR od 02.12.2009 do isplate

na iznos od 18,35 EUR od 02.01.2010 do isplate

na iznos od 18,31 EUR od 05.02.2010 do isplate

na iznos od 18,28 EUR od 02.03.2010 do isplate

na iznos od 18,24 EUR od 02.04.2010 do isplate

na iznos od 18,20 EUR od 02.05.2010 do isplate

na iznos od 18,17 EUR od 02.06.2010 do isplate

na iznos od 18,13 EUR od 29.07.2010 do isplate

na iznos od 18,10 EUR od 02.08.2010 do isplate

na iznos od 18,05 EUR od 12.10.2010 do isplate

na iznos od 18,02 EUR od 12.10.2010 do isplate

na iznos od 13,18 EUR od 25.11.2010 do isplate

na iznos od 13,14 EUR od 09.12.2010 do isplate

na iznos od 13,11 EUR od 02.01.2011 do isplate

na iznos od 13,08 EUR od 02.02.2011 do isplate

na iznos od 13,05 EUR od 23.04.2011 do isplate

na iznos od 13,02 EUR od 23.04.2011 do isplate

na iznos od 12,99 EUR od 09.06.2011 do isplate

na iznos od 7,36 EUR od 09.06.2011 do isplate

na iznos od 7,34 EUR od 22.07.2011 do isplate

na iznos od 7,32 EUR od 10.08.2011 do isplate

na iznos od 7,30 EUR od 14.09.2011 do isplate

na iznos od 7,28 EUR od 26.10.2011 do isplate

na iznos od 0,85 EUR od 24.12.2011 do isplate

na iznos od 0,85 EUR od 07.02.2012 do isplate

na iznos od 0,84 EUR od 06.03.2012 do isplate

na iznos od 0,83 EUR od 02.04.2012 do isplate

na iznos od 0,83 EUR od 18.05.2012 do isplate

na iznos od 0,83 EUR od 27.06.2012 do isplate

na iznos od 0,82 EUR od 20.07.2012 do isplate

na iznos od 0,82 EUR od 04.08.2012 do isplate

na iznos od 0,82 EUR od 15.09.2012 do isplate

na iznos od 0,82 EUR od 10.10.2012 do isplate

na iznos od 0,81 EUR od 08.12.2012 do isplate

na iznos od 0,80 EUR od 08.12.2012 do isplate

na iznos od 0,80 EUR od 12.01.2013 do isplate

na iznos od 0,80 EUR od 09.02.2013 do isplate

na iznos od 0,80 EUR od 09.03.2013 do isplate

na iznos od 0,78 EUR od 10.04.2013 do isplate

na iznos od 0,79 EUR od 16.05.2013 do isplate

na iznos od 0,78 EUR od 19.06.2013 do isplate

na iznos od 0,78 EUR od 09.07.2013 do isplate

na iznos od 0,77 EUR od 02.08.2013 do isplate

na iznos od 0,77 EUR od 02.09.2013 do isplate

na iznos od 0,76 EUR od 02.10.2013 do isplate

na iznos od 0,76 EUR od 02.11.2013 do isplate

na iznos od 0,76 EUR od 02.12.2013 do isplate

na iznos od 0,75 EUR od 18.01.2014 do isplate

na iznos od 0,49 EUR od 20.02.2014 do isplate

na iznos od 0,48 EUR od 15.03.2014 do isplate

na iznos od 0,48 EUR od 24.05.2014 do isplate

na iznos od 0,48 EUR od 02.06.2014 do isplate

na iznos od 0,47 EUR od 12.09.2014 do isplate

na iznos od 0,47 EUR od 01.10.2014 do isplate

na iznos od 0,46 EUR od 01.10.2014 do isplate

na iznos od 0,46 EUR od 21.11.2014 do isplate

na iznos od 0,45 EUR od 17.12.2014 do isplate

na iznos od 0,46 EUR od 10.01.2015 do isplate

na iznos od 0,45 EUR od 10.02.2015 do isplate

na iznos od 0,44 EUR od 14.03.2015 do isplate

na iznos od 0,44 EUR od 15.04.2015 do isplate

na iznos od 0,44 EUR od 07.05.2015 do isplate

na iznos od 0,44 EUR od 20.06.2015 do isplate

na iznos od 0,44 EUR od 08.08.2015 do isplate

na iznos od 0,43 EUR od 09.08.2015 do isplate

na iznos od 0,42 EUR od 25.09.2015 do isplate

koje teku po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 2 i čl. 7Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262190/51400607-51002251324 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 22. veljače 2025. potvrđenim od srane javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva pod brojem OU-369/05 od 23.02.2005. kojim su glavnica i povrat obveze vezani uz valutu švicarski franak.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 da tužitelju RI, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati s osnova razlike u tečaju iznos od 3.184,78 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

na iznos od 0,02 EUR od 02.03.2005 do isplate

na iznos od 3,89 EUR od 02.01.2009 do isplate

na iznos od 4,74 EUR od 02.02.2009 do isplate

na iznos od 5,60 EUR od 02.03.2009 do isplate

na iznos od 3,04 EUR od 02.04.2009 do isplate

na iznos od 2,93 EUR od 02.05.2009 do isplate

na iznos od 0,06 EUR od 02.06.2009 do isplate

na iznos od 0,51 EUR od 02.09.2009 do isplate

na iznos od 0,73 EUR od 02.12.2009 do isplate

na iznos od 3,00 EUR od 02.01.2010 do isplate

na iznos od 4,96 EUR od 05.02.2010 do isplate

na iznos od 5,24 EUR od 02.03.2010 do isplate

na iznos od 10,34 EUR od 02.04.2010 do isplate

na iznos od 9,23 EUR od 02.05.2010 do isplate

na iznos od 10,44 EUR od 02.06.2010 do isplate

na iznos od 17,34 EUR od 29.07.2010 do isplate

na iznos od 21,00 EUR od 02.08.2010 do isplate

na iznos od 24,86 EUR od 12.10.2010 do isplate

na iznos od 28,08 EUR od 25.11.2010 do isplate

na iznos od 32,36 EUR od 09.12.2010 do isplate

na iznos od 42,47 EUR od 02.01.2011 do isplate

na iznos od 37,17 EUR od 02.02.2011 do isplate

na iznos od 36,11 EUR od 23.04.2011 do isplate

na iznos od 50,44 EUR od 09.06.2011 do isplate

na iznos od 49,54 EUR od 09.06.2011 do isplate

na iznos od 61,73 EUR od 22.07.2011 do isplate

na iznos od 81,14 EUR od 10.08.2011 do isplate

na iznos od 54,25 EUR od 14.09.2011 do isplate

na iznos od 49,28 EUR od 26.10.2011 do isplate

na iznos od 50,56 EUR od 24.12.2011 do isplate

na iznos od 56,06 EUR od 07.02.2012 do isplate

na iznos od 55,68 EUR od 06.03.2012 do isplate

na iznos od 53,82 EUR od 02.04.2012 do isplate

na iznos od 56,13 EUR od 18.05.2012 do isplate

na iznos od 55,14 EUR od 27.06.2012 do isplate

na iznos od 53,79 EUR od 20.07.2012 do isplate

na iznos od 55,12 EUR od 04.08.2012 do isplate

na iznos od 49,15 EUR od 15.09.2012 do isplate

na iznos od 51,53 EUR od 10.10.2012 do isplate

na iznos od 53,54 EUR od 08.12.2012 do isplate

na iznos od 54,54 EUR od 12.01.2013 do isplate

na iznos od 51,37 EUR od 09.02.2013 do isplate

na iznos od 50,95 EUR od 09.03.2013 do isplate

na iznos od 54,50 EUR od 10.04.2013 do isplate

na iznos od 48,14 EUR od 16.05.2013 do isplate

na iznos od 47,16 EUR od 19.06.2013 do isplate

na iznos od 47,06 EUR od 09.07.2013 do isplate

na iznos od 48,42 EUR od 02.08.2013 do isplate

na iznos od 49,91 EUR od 02.09.2013 do isplate

na iznos od 53,72 EUR od 02.10.2013 do isplate

na iznos od 51,62 EUR od 02.11.2013 do isplate

na iznos od 52,56 EUR od 02.12.2013 do isplate

na iznos od 51,29 EUR od 18.01.2014 do isplate

na iznos od 50,22 EUR od 20.02.2014 do isplate

na iznos od 51,56 EUR od 15.03.2014 do isplate

na iznos od 49,27 EUR od 24.05.2014 do isplate

na iznos od 48,67 EUR od 02.06.2014 do isplate

na iznos od 51,74 EUR od 12.09.2014 do isplate

na iznos od 52,16 EUR od 01.10.2014 do isplate

na iznos od 54,57 EUR od 21.11.2014 do isplate

na iznos od 54,60 EUR od 17.12.2014 do isplate

na iznos od 54,60 EUR od 10.01.2015 do isplate

na iznos od 54,75 EUR od 10.02.2015 do isplate

na iznos od 54,75 EUR od 14.03.2015 do isplate

na iznos od 54,75 EUR od 15.04.2015 do isplate

na iznos od 54,75 EUR od 07.05.2015 do isplate

na iznos od 54,75 EUR od 20.06.2015 do isplate

na iznos od 54,75 EUR od 08.08.2015 do isplate

na iznos od 54,75 EUR od 09.08.2015 do isplate

na iznos od 54,75 EUR od 25.09.2015 do isplate

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da tužitelju LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s osnova razlike u glavnici isplati iznos od 1.510,95 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01.10.2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da tužitelju LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s osnova naplaćenog manjka isplati iznos od 296,83 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01.10.2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.“

VII. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužitelju koja 464,89 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 3,21 od 02.04.2005. pa do isplate,

- EUR 5,41 od 02.05.2005. pa do isplate,

- EUR 3,24 od 02.06.2005. pa do isplate,

- EUR 6,26 od 02.07.2005. pa do isplate,

- EUR 6,99 od 02.08.2005. pa do isplate,

- EUR 2,59 od 02.09.2005. pa do isplate,

- EUR 3,39 od 02.10.2005. pa do isplate

- EUR 3,66 od 02.11.2005. pa do isplate,

- EUR 3,83 od 02.12.2005. pa do isplate,

- EUR 3,68 od 02.01.2006. pa do isplate,

- EUR 7,34 od 02.02.2006. pa do isplate,

- EUR 7,34 od 02.03.2006. pa do isplate,

- EUR 8,50 od 02.04.2006. pa do isplate,

- EUR 8,07 od 02.05.2006. pa do isplate,

- EUR 6,82 od 02.06.2006. pa do isplate,

- EUR 8,48 od 02.07.2006. pa do isplate,

- EUR 9,18 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 7,26 od 02.09.2006. pa do isplate,

- EUR 6,96 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 9,59 od 02.11.2006. pa do isplate,

- EUR 9,01 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 11,21 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 11,61 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 10,73 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 11,60 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 14,64 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 14,64 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 16,58 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 16,57 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 15,10 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 17,29 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 17,35 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 15,80 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 15,97 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 13,19 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 10,92 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 10,86 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 16,49 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 15,41 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 13,81 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 17,00 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 14,97 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 13,13 od 02.10.2008. pa do isplate,

- EUR 0,47 od 02.11.2008. pa do isplate,

- EUR 9,56 od 02.12.2008. pa do isplate,

- EUR 3,31 od 02.07.2009. pa do isplate,

- EUR 1,92 od 02.08.2009. pa do isplate,

- EUR 0,00 od 02.09.2009. pa do isplate,

- EUR 1,86 od 02.10.2009. pa do isplate,

- EUR 2,09 od 02.11.2009. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VIII. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 524,32 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

- EUR 27,42 od 02.02.2014. pa do isplate,

- EUR 27,30 od 02.03.2014. pa do isplate,

- EUR 27,18 od 02.04.2014. pa do isplate,

- EUR 27,06 od 02.05.2014. pa do isplate,

- EUR 26,93 od 02.06.2014. pa do isplate,

- EUR 26,81 od 02.07.2014. pa do isplate,

- EUR 26,68 od 02.08.2014. pa do isplate,

- EUR 26,56 od 02.09.2014. pa do isplate,

- EUR 26,43 od 02.10.2014. pa do isplate,

- EUR 26,30 od 02.11.2014. pa do isplate,

- EUR 26,17 od 02.12.2014. pa do isplate,

- EUR 26,04 od 02.01.2015. pa do isplate,

- EUR 25,91 od 02.02.2015. pa do isplate,

- EUR 25,77 od 02.03.2015. pa do isplate,

- EUR 25,63 od 02.04.2015. pa do isplate,

- EUR 25,50 od 02.05.2015. pa do isplate,

- EUR 25,36 od 02.06.2015. pa do isplate,

- EUR 25,23 od 02.07.2015. pa do isplate,

- EUR 25,09 od 02.08.2015. pa do isplate,

- EUR 24,95 od 02.09.2015. pa do isplate,

IX. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od 3.209,12 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 22.02.2005. godine tužitelj kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tužena kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili su Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102251324 na iznos kredita od 43.800,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleve posl.br. OU-368/05 dana 23.02.2005. Navedenim Ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 43.800,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita u tečaj, a koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja/odobrenja žiro-računa zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 4,990% koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika. Tužena je dopisima obavještavala tužitelja kako se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenja jednostran m odlukama banke, tako da je već 01. -02.2008 kamatna stopa promijenjena na više na 5,54 % godišnje.

U postupku udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv 8 banaka u RH među kojima je i tužena banka dana 13. lipnja 2014. donesena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 koja je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH u odluci posl.br. Revt-294/14 od 14. svibnja 2015 u kojoj je između ostalog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je sadržana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke banke nepoštena ugovorna odredba pa samim time i ništetna te da su sukladno toma tužene banke dužne vratiti preplaćeni iznos kamata potrošačima -korisnicima kredita. Tužitelj smatra da je odredba čl. 8 ugovora o kreditu kojoj je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno jednostranoj odluci banke , nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te ista uzrokuje neravnotežu prava i obveza na štetu dužnika-tužitelja, a posljedica čega je ništetnost takve ugovorne odredbe po čl. 102 ZZP-a. U odlukama povodom kolektivne tužbe Udruge Franak utvrđeno je da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je navedeno da se kamatna stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke nerazumljive potrošačima. Predmetni ugovor o kreditu je sastavljen i sklopljen kao standardni ugovor o potrošačkom kreditu , a terminologija koja je korištena u odlukama banke kojima se mijenja kamatna stopa i način njenog obračuna je visoko stručna i kao takva ona je razumljiva isključivo osnim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača kao što je tužitelj takva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Predmetni ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zlouporabe prava. Polazeći od navedenog tužitelj smatra da je izvjesno da unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope je suprotno načelima obveznog prava time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca pošto je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje potrošač jedino znao visinu kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ni približno ocijeniti zašto kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati kamatna stopa, stoga takva ugovorna odredba u članku 8 ugovora osim precizno određene kamatne stope na dan sklapanja ugovora nema određenu niti odredivu buduću kamatnu stopu, o toj odredbi se s njom uopće nije pojedinačno pregovaralo, nadalje tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na sadržaj iste, ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi, tužiteljici je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora što dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu što je suprotno osnovnim načelima temeljnog prava. Obzirom je odredba o ugovorenoj kamati u ugovor o kreditu osim u onom dijelu u kojem je utvrđena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora da je nepoštena ista je sukladno odredbi članka 102 zakona o zaštiti potrošača ništetna. Tužitelj je uredno ispunjavao svoje obveze po ugovoru, plaća anuitete po dospijeću pa tako zahtijeva isplatu preplaćene kamate zbog ništetne odredbe iz članka 8 ugovora o kreditu te s osnova restitucije, a na temelju ništetnosti te ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena da će se kamatna stopa mijenjati jednostranom odlukom banke potražuje iznos od 5.317,16 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Tužiteljica nadalje navodi da je odredbom članka čl. 2 i čl. 7 ugovora o kreditu ugovoreno da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica odnosno ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. U početku otplate kredita srednji tečaj švicarca u odnosu na koju su se vršila isplate bio je relativno stabilan naglo je krenuo 2007. da bi do 1. rujna 2015 godine dosegao visinu od 6, 390 kn za 1 CHF. Na ovakve promjene utjecala je svjetska financijska kriza koja se prenijela i na bankarski sektor i činjenica promjene srednjeg tečaja chf, a rezultirala je i povećanjem mjesečnog anuiteta za tužitelja te povećanje uplata na ime razlike početnog srednjeg tečaja CHF i srednjeg tečaja CHF, a na dan svake pojedine uplate. U postupku Udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv 8 banaka u Republici Hrvatskoj među kojima je i tužena dana 14. lipnja 2018. donesena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj PŽ-6632/2017 u toj presudi je između ostalog sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne jer iz istih jasno proizlazi da je predmetni kredit ugovoren u CHF u prema tečaju na dan korištenja i da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima po tečaju CHF-a na dan plaćanja , dakle jasno je da je time ugovorena zaštitna klauzula i da se radi o valutnoj klauzuli te su odredbe uočljive jer se nalaze na prvoj stranici ugovora pisane velikim slovima, no Visoki trgovački sud je utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli nerazumljive prosječnom potrošaču jer da banke nisu potrošačima dale odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi temeljem koje bi isti mogli predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima te se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega iste podliježu testu poštenosti. Sud je utvrdio da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i potrošače nisu informirale o svim rizicima koje prihvaćaju, štoviše taj rizik su prešutjele i za kredit u CHF u nudile nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam potrošačima da je takav kredit povoljniji te isto tako banke su uvjeravale da je CHF sigurna valuta te su im davali pojedinačne procjene da su kreditno sposobni isključivo za kredit u CHF- u zbog čega su banke dovele potrošače u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita koji potrošač ima obvezu vratiti banci kao i situaciju s neizvjesnim iznosom cijene te glavnice s obzirom da je i kamata u valuti CHF te ugovorena kao promjenjiva, dakle tuženik je u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o važnim parametrima i činjenicama koje utječu na odluku o sklapanju predmetnog ugovora. Pored toga povećan je rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Sve to nesumnjivo uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača što je protivno načelu savjesnosti i poštenja . Tužiteljica navodi da u smislu odredbe članka 2 ugovora kojim je ugovoreno da se tužiteljici isplaćuje na ime kredita glavnica vezan uz valutu švicarski franak prema srednjem tečaju CHF-a na dan isplate i članak 7 kojima je tužitelj obvezana vratiti glavnicu uvećanu za kamatu prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja nesporno ugovorna odredba za koju tužiteljica kao potrošač nije bila u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz odredbe o valutnoj klauzuli, također tuženik je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljicu propustio informirati o svim rizicima, prešutio je i nudio joj nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam o povoljnosti tog kredita to je tužiteljica dovedena nesporno u situaciji s neizvjesnim iznosom glavnice kredita kao i neizvjesnim iznosom cijene glavnice obzirom da su i iznos glavnice i iznos kamate u CHF valuti, a čime je tuženik navedenim ugovornim odredbama s valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljica kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Tužiteljici je pojam važnost valutne klauzule u osnovi bio jasan znala je da glavnica kredita koji je otplaćuje ovise o tečaju CHF u odnosu na kn, no nije joj bilo razumljivo jer nije bila upoznata s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Nije razumjela niti znala niti kakve će ekonomske posljedice za nju proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stoga je jasno da odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u nesporno predstavljaju nepoštene, a samim time i ništetne odredbe. Tužiteljica je u ugovornom razdoblju od 15.01.2009. pa do 30.09.2015. na ime povećanja srednjeg tečaja CHF odnosu na početni tečaj preplatila tuženiku iznos od 22.796,12 kn i kako su u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka strana dužna drugoj ugovornoj strani vratiti sve što je primila temeljem te ništene odredbe potražuje navedeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom dio odredbe čl. 8 ugovora o kreditu kojom pregovaralo u dijelu koji je ugovorena da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke zatim čl. 2 i 7 u dijelu u kojem je valuta obveze i povrata vezana za CHF te slijedom takvog utvrđenja isplata preplaćenih kamata iznos od 5.317,16 kn te s osnova preplate tečaja CHF 22478,96 kn sve sa zakonskim zatezanim kamatama od dana plaćanja svako tako preplaćenog iznosa do isplate zajedno s troškovima postupka sve u roku od 15 dana.

U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014. fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Prigovara statusu potrošača. Postavlja i prigovor radi prijeboja s osnove povlaštenih i potplaćenih anuiteta u visini od 7.601,56 KN zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu koja je provedena sukladno ZID ZPK došlo je dio uređenja ugovornog odnosa među strankama i rješenja je problematika ovog spora. predlaže odbiti tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Podneskom od 22. siječnja 2021 ističe i prigovor radi prijeboja s osnova povlaštenih i potplaćenih anuiteta u visini od 3.426,15 kn i s osnova razlike u depozitu u visini od 1.477,44 kn koji je vrijedio više u trenutku kada je neisplaćen -korišten za podmirenje dospjelih anuiteta od trenutka ugovaranja istog 21.02.2005., sa zateznom kamata od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, te iznos od 5.167,51kn na ime potplaćenih anuiteta kada je kamatna stopa bila niža od ugovorene sa zateznom kamata od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate,.

Tužitelj u podnescima navodi kako smatra da potpisivanje Aneksa/konverzije nije od značaja za predmetni postupak budući se u istom ne rješava pitanje ništetnih odredbi niti obeštećenje tužitelja, a osim toga, sukladno zakonu ništetne odredbe se ne mogu osnažiti sklapanjem aneksa, a niti se suprotno stavu tuženika radi o novaciji odnosno zamjeni prethodne obveze novom, budući se sukladno zakonu dodatkom ugovora ne može učiniti novacija već isključivo sklapanjem novog ugovora u kojem će se navesti da se izmjenjuje prethodna obveza novom. Takvo shvaćanje potvrđeno je i u revizijskim odlukama Rev- 18/18 i Rev- 2868/18 kao i u odluci u oglednom primjeru Gos 1/20. Radi navedenog, tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja kojim će se utvrditi stvarno preplaćeni iznosi s osnova promijenjene kamate i razlike tečaja. Dodatno se ukazuje na najrecentniju revizijsku odluku VSRH Rev- 18/18 u kojoj je ponovno potvrđen pravni interes potrošača za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora i nakon sklapanja Aneksa, a samim time logično je i pravno utemeljeno razmišljanje da onda tužitelj ima i pravni interes odnosno mogućnost zahtijevati restituciju na temelju te ništetnosti odnosno povrat svega što se financijskim vještačenjem utvrdi kao preplaćeni iznosi, jer u protivnom tužitelj zapravo faktički ni ne bi imao pravni interes za samo utvrđivanje ništetnim odredaba bez mogućnosti isplate/restitucije/obeštećenja.

U daljnjem tijeku postupka tuženik navodi kako je u postupku Gos 1/19 utvrđeno da sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i i valutnoj klauzuli. Tužitelj nema pravo na ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora te ističe da je na tužitelju teret dokaza o suprotnom. Tužitelj je nadalje dana 26. svibnja 2023 podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 1.416,74 EUR na ime razlike glavnice i iznosa od 349,11 EUR na ime manjka utvrđenog u konverziji koja je zaprimljena pod poslovnim brojem P-924/2023. U istoj navodi kako su stranke stranke su dana 12.05.2016. godine potpisale aneks br. 1. Ugovora o kreditu od 22.02.2005. kojim su kojim su konvertirale kredit sukladno ZID ZPK i u kojem aneksu je utvrđena u Čl. 5.2. glavnica u iznosu od 18.040,28 EUR- a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan podmirenja. Aneks br. 1 predmetnog Ugovora o kreditu (dalje: Konverzija) u čl. 5.2 utvrđena nova glavnica prema euro simuliranom kreditu na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 18.040,28 EUR-a, a koji iznos preračunat u kune iznosi 137.684,82 kn. Obzirom na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi kojima se glavnica i povrat obveza veže uz valutu CHF, glavnica na dan 30.09.2015. godine je trebala iznositi 127.010,36 kn, a koja glavnica predstavlja visinu glavnice prema početnom srednjem tečaju CHF na dan puštanja kredita u tečaj koji iznosi 4,8672. Tuženik je u cijelosti stekao bez osnove iznos koji predstavlja razliku utvrđene glavnice na dan konverzije u EUR-u preračunato u kunama po srednjem tečaju na taj dan te glavnice koja je trebala biti utvrđena uvažavajući početni srednji tečaj CHF u iznosu od 10.674,46 kn odnosno preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,5345 u EUR 1.416,74 EUR. Aneksom br. 1. u čl. 5.3 utvrđen je manjak u iznosu od 349,11 EUR-a te je tužitelj platio navedeni manjak 31.05.2016. što je vidljivo iz pregleda prometa po partiji kredita i Aneksa br. 1. Manjak je nastao kao posljedica pogrešno obračunate glavnice odnosno temelj nastanka manjka je ništetnost promjena kamata i valutne klauzule, pa je stoga tuženik neosnovano stekao bez osnove i iznos koji je tužitelj podmirio na ime manjka u visini od 349,11 EUR-a. Stoga tom tužbom potražuje navedene iznose.

Predlaže spajanje postupka pod poslovnim brojem P-924/2023 na postupka P- 2332/2019 jer se odnosi na isti ugovorni odnos, a sve poradi ekonomičnosti postupka

U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, Tuženik je suglasan sa tužiteljevim prijedlogom za spajanjem postupka sa već započetim postupkom između gore navedenih parničnih strana koji se vodi pred Naslovnim sudom pod posl. br. P- 2332/2019 obzirom da je riječ o istim strankama postupka i istim kreditnim partijama, a sve sukladno načelu ekonomičnosti postupka. Tuženik također ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Naime, radi se zapravo o kreditu čija namjena je bila kupnja stambenog i poslovnog prostora na adresi [adresa], i to u svrhu obavljanja poduzetničke djelatnosti. Dakle, činjenica je da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. Na ovu okolnost tuženik predlaže saslušanje tužitelja i službenicu banke koja je ugovarala ovaj kredit, EI, a kojoj se tužitelj obratio s idejom ugovaranja ovoga kredita. Činjenica da je tužitelj iskoristio sredstva kredita za kupnju poslovnog prostora nesporno proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka predmetne nekretnine. Naime, iz navedenog izvatka je razvidno da je tužitelj vlasnik 2 poslovna prostora koja čine ukupno 34/100 dijela ukupne neto površine nekretnine i jednog stambenog prostora koji ukupno čini 16/100 dijela ukupne neto površine nekretnine. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila kupnja poslovnog prostora za obavljanje poduzetničke djelatnosti, tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP-a. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 12. svibnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 12. svibnja 2016. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, odnosno s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji. Obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je od dana 12. svibnja 2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Sklapanjem Aneksa broj 5102251324 od 12. svibnja 2016. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako člankom 5.2. Aneksa broj 5102251324 utvrđen iznos kredita 18.040,28 EUR-a. Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 5102251324 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 1.416,74 eura / 10.674,46 kuna, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Također iz istog razloga je neosnovano potraživanje tužitelja s osnove plaćenog utvrđenog manjka u iznosu od 349,11 eura / 2.664,43 kuna. Naime, navedeni iznos manjka utvrđen je sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZIDZPK, a isti je očito nastao zbog neurednosti tužitelja prilikom isplate kredita, odnosno prilikom usporedbe stvarnog plana u švicarskim francima i simuliranog plana u eurima utvrđeno je da bi tužitelju preostalo dugovanja kada bi se sve uplate koristile za podmirenje dugovanja po kreditu u EUR-ima. Takav manjak predstavlja iznos koji je uračunat u ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Aneksa broj 5102251324, a koje predstavlja preostalu nedospjelu glavnicu u iznosu od 349,11 eura. Navedeno jasno proizlazi i iz odredbe čl. 7. 2. Aneksa kojim je regulirano podmirenje nastalog manjka na način da je utvrđeno da ukupno potraživanje s osnove obveza navedenih u čl. 5.2. i s osnove obveza navedenih u čl. 5.3. (manjak) u ukupnom iznosu od 349,11 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, sklapanjem Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu. Prigovara i tijeku kamata na navedene iznose, navodeći kako nije nepošten stjecatelj pa da kamata ima teći od dana podnošenja zahtjeva. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Kako su stranke suglasne spajanjem navedenih postupaka to su rješenjem od 10. siječnja 2024 spojeni su postupci P-2332/2019 i P-924/2024 radi zajedničkog raspravljanja pozivom na odredbu čl. 313 ZPP-a.

Podnescima od 31. ožujka 2025 i 10. srpnja 2025. tužitelj po provedenom vještačenju temeljem uređuje tužbeni zahtjev za isplatom i to na ime preplate zbog primjene odredbe o jednostranoj promjeni kamate stopa iznos od 663,54 EUR na ime preplate zbog primjene valutne klauzule u CHF iznos od 3.184,78 EUR s zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate , zatim razliku nedospjele glavnice u visini 1.414,42 EUR s jedne strane 1.510,95 EUR te na ime manjka utvrđenog u konverziji iznos od 296,83 EUR oba iznosa sa zateznim kamatama od 01.10.2015 do isplate.

U odnosu na konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja tuženik se nije posebno očitovao.

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, saslušao je tužitelja kao stranku u postupku i svjedoka EI te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Marš i društva Marimar-fin d.o.o.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, a tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja prelazi visinu zakonom dozvoljene kamatne stope i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF također potražuje i razliku glavnice i manjak utvrđen po provedenoj konverziji .

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu 22. veljače 2005. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 43.800,00 CHF CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (čl. 3. Ugovora)ako stambeni krdeit-kupovina nekretnine, te da je čl.8. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,99 % godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana . Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 6 obvezao predmetni kredit otplatiti u 240 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavala svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 4,99% godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke 12.05.2016.. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 18.040,28 EUR, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, također je i utvrđen manjak od 349,11 EUR čl.5.3 Aneksa.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da tužitelj ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 3 ugovora o kreditu i iskaz tužitelja da je predmetni namjenski kredit podignut kupnju nekretnine za rješavanje stambenog pitanja , tužitelj navodi kako u vrijeme kupnje nekretnina nije bila etažirana-( vidljivo iz vlasničkog lista na str. 19 spisa), kasnije j kada se pristupilo etažiranju na savjet inženjerke nekretnine stan etažiran na način da se jedan dio etažiran kao poslovni prostor. Taj dio stana se iznajmljivao tek od 2015-2018 kada je postalo sve teže plaćati dospjele anuitete. Iz iskaza tužitelj jasno proizlazi da u vrijeme kupnje nekretnine , namjena iste j bila isključivo stanovanje, a to što je dio stana kasnije etažiran kao poslovni prostor i iznajmljivan nikako ne utječe na tužiteljev status potrošača jer se isti promatra u trenutku zaključenja ugovora, stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno u konkretnom slučaju utvrđen je manjak. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 8. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa koja se jednostrano mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,99 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,99 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužitelj u iskazu navodi kako mu nije pojašnjeno kako i na koji način se vrši promjena kamatne stope odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste, nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, ugovor je bio tipski unaprijed pripremljen od strane banke, rečeno mu je da je kamatna stopa u CHF niža od kamatne stope u drugim valutama .

Službenica banke EI u iskazu navodi kako se klijentu vezano za promjenu kamate stope objašnjavalo da to ovisi o politici banke, kretanju na tržištu i utjecaju HNB-a . Klijent nije mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o kreditu, to je bio tipski ugovor.

Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita ,a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 8. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki I izreke ove odluke.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 79/07 i dr.).

Nadalje valja navesti kako iz iskaza tužitelja i svjedokinje EI , jasno proizlazi da isti kao prosječni potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Anuitet je tužitelju dvostruko narastao što je bilo veliko povećanje koje tužitelj kao prosječni potrošač nije moga očekivati ni na koji način. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za njega proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita i povrat obveze a sadržana u čl. 2 i 7 ugovora o kreditu, ništetan pa je odlučeno kao u točki III izreke presude.

U odnosu na pisani iskaz DI sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljicom te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. 14.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 12. svibnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 15. lipnja 2018. g. ( tužba u predmetu P-924/2023 razlika glavnice i manjak utvrđen u konverziji podnesena je 26. svibnja 2023). Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina, stoga ni ta potraživanja nisu zastarjela, tužba kojom se potražuje isplata razlike glavnice i manjka utvrđenog u konverziji a posljedica primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti. Stoga zastare nema niti za taj dio tužbenog zahtjeva

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Marimar-fin d.o.o. (RID) proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa prema početnom otplatnom planu na dan sklapanja ugovora, iznosi 663,54 EUR, dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 3.184,78 EUR. Manje plaćena kamata iznosi 524,32 EUR. Negativne tečajne razlike-manje plaćeni tečaj iznosi 464,89 EUR. U odnosu na depozit vještakinja navodi kako razlika istog u odnosu na dan uplete oročenog depozita 21.02.2005. i dan kada je isti isplaćen na ime podmirenja kredita iznosi 196,09 EUR .

Što se tiče razlike ostatka glavnice na dan 30.09.2015 po inicijalnom otplatnom planu u odnosu na ostatka glavnice utvrđene dodatkom ugovora o konverziji razlika nedospjele glavnice iznosi 1.510,95 EUR. Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose razlike u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem. Kod tužitelja je prilikom konverzije utvrđen manjak od 296,83 EUR.

Stranke nisu istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te je tužitelj svoj tužbeni zahtjev precizirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka podnescima od 31.03.2025 i 10. srpnja 2025. , a tuženik svoj prigovor radi prijeboja u podnesku od 03. srpnja 2025. na način pobliže opisan u točkama VII i VII izreke ove odluke

Sud nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja (iznose i datume plaćanja) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 663,54 EUR te na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 3.148,78 EUR odnosno ukupno

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I.I i IV . izreke ove presude. Tužitelju pripada iznos od 1.510,95 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na CHF taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Ne može se uzeti za točnim tvrdnja tuženika da je tužitelj pristao na novoutvrđenu visinu glavnice sklapanjem dodatka ugovora o kreditu pa da ju kao takvu ne može pobijati, naime tužitelj tada nije niti zao da je ta novoutvrđena visina glavnice pogrešno utvrđenja primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu koja se odnose na ugovaranja valutne klauzule u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navedeni zahtjev tužitelja nije u zastari sve kako je već naprijed obrazloženo. Na navedeni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od 1.10.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove sve pozivom na odredbu čl. 1111 i 1115 ZOO- a pa je odlučeno kao u točki V. izreke.

Tužitelju pripada i iznos od 296,83 EUR na ime manjka utvrđenog na dan konverzije 30.09.2015. ovom tužbom sud je mišljenja kako i taj iznos tužitelju pripada jer i u tom obračunu sačinjenom po čl. 19 c točka 3 i 4 ZID ZPK korišten tečaj CHF na dan svake pojedine uplate (prije pretvorbe uplata tih uplata u EUR), a ne početni tečaj koji je trebao biti korišten zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na navedeni iznos utvrđenog manjka tužitelju pripada zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove prema čl. 1111 i 1115 ZOO-a pa je odlučeno kao u točki VI. izreke.

Naposljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015. Pored toga kod tužitelja nije utvrđena preplata po konverziji već suprotno manjak.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužitelju dosuđene točkama II., IV., V. i VI. izreke ove presude.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini od 524,32 EUR koji se odnosi na negativne razlike koje su nastale u periodu kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope, i koje su većinom nastale u periodu kada se primjenjivala u razdoblju od 01.01. 2014. do 01.09.2015 kamatna stopa od 3,23 %, valja navesti da je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u razdoblju od 01.01.2014. do 30.09.2015, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki VIII. izreke ove odluke.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini od 525,38 EUR tzv. negativne tečajne razlike valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stoga je odlučena kao u točki VII izreke presude.

Nadalje u odnosu na prigovor radi prebijanja s osnova razlike u depozitu koji je u razdoblju kada je isplaćivan iznosio 196,09 EUR više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu te ugovor o oročenom depozitu valja navesti kako se u konkretnom slučaju radi o beskamatnom oročenom depozitu te da su sredstva koja su oročena beskamatna sredstva iz isplaćenog kredita, na depozit nije tekla nikakva kamata , a tužitelj je i za ta sredstva kojima nije mogao raspolagati plaćao kamatu banci. Sklapanjem ugovora o oročenom kunskom depozitu tužitelj ni na koji način nije profitirao odnosno nije postupao nepošteno ili nesavjesno pa slijedom toga nije stekao ništa bez osnove. Slijedom toga i ta je prigovor neosnovan, a u konačnici tuženik ga podesnom od 03. srpnja 2025. kojim precizira prigovore radi prijeboja niti ističe.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo je priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova, (Tbr 7 toč.1), sastav tužbe u predmetu P-924/2023 u visini od 100 bodova, (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od. 07.09.2020., 25.04.2024., 31.03.2025. i 10.07.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podnesak od 18.07.2024 u visini od 25 bodova (Tbr. 8 toč.3) za zastupanje na ročištima 09.01.2024., 26.04.2024., 21.06.2024., 09.07.2025. i 17.09.2025. svako u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 96,62 EUR odnosno ukupno iznos od 3.209,12 EUR. Na dosuđeni iznos trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci IX. izreke ove presude.

U Rijeci 18. prosinca 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

- pun tužitelja

- pun tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte