Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj PR-25/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Šime Savić, odvjetnik u [adresa] protiv tuženika GRAČAC ČISTOĆA d.o.o. za komunalne djelatnosti za sjedištem u [adresa] kojeg zastupa punomoćnica Ana Smoljan, odvjetnica u Odvjetničko društvo Kotlar, Vidov & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi sudske zaštite prava iz radnog odnosa, nakon glavne i javne rasprave zaključene 5. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika i nakon objave 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da odluke tuženika od 21. rujna 2017. i od 19. listopada 2017. nisu dopuštene te se utvrđuje da radni odnos između tužiteljice i tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na posao odnosno da s tužiteljicom sklopi ugovor o radu u skladu sa Zakonom o radu, Pravilnikom o radu i Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada te da je rasporedi na radno mjesto primjereno njezinoj stručnoj spremi, sve sukladno članku 9 toč. 2 Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenom između tužiteljice i tuženika 31. ožujka 2015. (također naznačen datum 1. travnja 2015.), sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U tužbi od 3. studenoga 2017. tužiteljica je navela da je 31. ožujka/1. travnja 2015. s tuženikom sklopila Ugovor o radu kao direktorica u kojem je, između ostalog ugovoreno da joj nakon prestanka tog ugovora tuženik mora ponuditi novi ugovor o radu sukladno stručnoj spremi. Odlukom tuženika od 21. rujna 2017. jednostrano joj je raskinut ugovor nakon razrješenja dužnosti direktorice, bez ponuđenog novog ugovora. Tužiteljica je 5. listopada 2017. podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio odlukom od 19. listopada 2017. Tužiteljica zahtijeva utvrđenje da joj radni odnos kod tuženika nije prestao jer tuženik nije postupio po članku 9. toč. 2 Ugovora.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se status tužiteljice, kao članice uprave imenovane i razriješene sukladno Zakonu o trgovačkim društvima, ne može smatrati radnim odnosom te da se, sukladno čl. 4. Zakona o radu, odredbe o prestanku ugovora o radu na nju ne primjenjuju. Ističe da je raskid ugovora nakon opoziva zakonit te da tužiteljica ne može zahtijevati utvrđenje da radni odnos nije prestao, niti povratak na posao. Također tvrdi da joj je drugi posao u društvu bio ponuđen usmeno, što je ona odbila, te prilaže relevantne akte i odluke: Pravilnik o radu od 6. ožujka 2015., Pravilnik o unutarnjem ustroju i načinu rada od 23. veljače 2015. (koji je stavljen izvan snage 1. studenoga 2017.) te Zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 7. studenoga 2017., uključujući odluku od 24. listopada 2017.

3. Radi utvrđenja činjeničnog stanja izvršen je uvid u materijalnu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis: Ugovor o radu od 10. rujna 2013., Ugovor o radu direktora, Raskid ugovora sukladno članku 9 točki 3, Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, Zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru, spis Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorat rada i očitovanje HZMO-a. Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, zakonskog zastupnika tuženika i svjedoka DP i ŽP.

3.1. Svjedokinja DP navodi da je s tužiteljicom sklopila ugovor o radu te da je postojala namjera da se u slučaju raskida ugovora, ako postoji odgovarajuće radno mjesto, ponudi drugi posao ili isplati otpremnina. Potvrđuje da je u vrijeme raskida postojao posao primjeren stručnoj spremi tužiteljice i da je novi direktor Gale tužiteljici ponudio ostanak u društvu, što je ona odbila. Također navodi da je Skupština izgubila povjerenje u rad tužiteljice zbog niza ranijih problema te je zato razriješena dužnosti.

3.2. Svjedokinja ŽP navodi da je inspekcijskim nadzorom utvrdila da tužiteljici prilikom razrješenja nije ponuđeno odgovarajuće radno mjesto, iako je ugovorom (čl. 9) postojala takva obveza. Izjavljuje da je direktor IP u zapisnik jasno rekao kako mu je tužiteljica rekla da psihički ne može ostati raditi te da joj društvo, prema ugovoru, duguje otpremninu. Također navodi da su razlozi za razrješenje prema osnivaču bili nesuradnja i nepravilnosti u računovodstvu.

3.3. Svjedok IP navodi da je razgovarao s tužiteljicom prije donošenja odluke od 21. rujna 2017., pri čemu je ona izjavila da ne želi ostati raditi kod tuženika, nakon čega je donesena odluka o raskidu ugovora. Ističe da nije postojalo radno mjesto primjereno stručnoj spremi tužiteljice te da je sve postupke proveo prema uputama odvjetničkog društva, iako je bio svjestan ugovorne odredbe o mogućem rasporedu na drugo radno mjesto. Također navodi probleme u poslovanju pod vodstvom tužiteljice, uključujući odbijanje suradnje i nepravilnosti u financijskom radu.

3.4. Tužiteljica navodi da je prije ugovora od 1. travnja 2015. već bila u radnom odnosu kod tuženika te da je novi ugovor sklopljen radi usklađenja s Pravilnikom o radu. Nakon opoziva 18. rujna 2017. obavila je primopredaju dužnosti i nastavila dolaziti na posao očekujući raspored na drugo radno mjesto sukladno ugovoru. Odluku o raskidu od 21. rujna 2017. primila je tek 25. rujna te i dalje dolazila na posao do 24. listopada 2017., smatrajući da joj mora biti ponuđeno novo radno mjesto. Tvrdi da joj direktor nije ponudio nikakav posao, unatoč ugovornoj obvezi društva. Navodi da nikada nije bila upozorena na propuste u radu, da su financijska izvješća bila uredna i da ranije nije bilo primjedbi na njezin rad. Smatra da je postojalo više slobodnih ili mogućih radnih mjesta primjerenih njezinoj stručnoj spremi, posebno jer su nakon njezina odlaska zaposlene nove osobe. Traži sudsku zaštitu jer drži da je odluka od 21. rujna 2017. nezakonita i da ugovor o radu nije valjano raskinut.

4. Presudom ovog suda poslovni broj Pr-31/2017-24 od 28. veljače 2020. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenje nedopuštenosti odluka tuženika od 21. rujna i 19. listopada 2017. te povratak na posao. Sud je utvrdio da je tužiteljica bila direktorica temeljem ugovora iz 2013. i potom ugovora od 31. ožujka/1. travnja 2015. te da je 25. rujna 2017. primila odluku o jednostranom raskidu ugovora na temelju članka 9. st. 3. tog ugovora. Sud je ocijenio da je ugovor sklopljen s tužiteljicom po svojoj prirodi menadžerski ugovor, a ne klasični ugovor o radu i da je tužiteljica sklopila ugovor isključivo radi obavljanja funkcije direktorice te da je razrješenjem prestala potreba za njezinim radom. Sud se u svojoj odluci pozvao na odredbe članka 4 st. 3 i 4 Zakona o radu prema kojima se odredbe o prestanku ugovora o radu ne primjenjuju na članove uprave. Stoga je, prema ocjeni suda dopušten jednostrani raskid ugovora i ne može se primjenjivati članak 9. toč. 2 ugovora koji predviđa sklapanje drugog ugovora o radu. Sud je ocijenio da bi primjena te odredbe značila primjenu Zakona o radu što je u ovom slučaju isključeno. Opozivom je prestala potreba za radom direktora i tužiteljica više nije mogla obavljati druge poslove kod tuženika. Slijedom toga sud je zaključio da je radni odnos valjano prestao i da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-204/2020-2 od 4. veljače 2021. odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda ovog suda od 28. veljače 2020. Sud je utvrdio da presuda prvog stupnja nema nedostataka niti bitnih povreda postupka te da je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te ocijenio sve izvedene dokaze. Utvrđeno je da je tužiteljica 10. rujna 2013. sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova direktora. Nadalje, da je 31. ožujka 2015. (1. travnja 2015.) sklopila poseban Ugovor o radu direktora na neodređeno vrijeme. Odlukom osnivača od 20. rujna 2017. tužiteljica je razriješena dužnosti direktora i prestala biti ovlaštena za zastupanje društva. Temeljem toga tuženik je 21. rujna 2017. donio odluku o raskidu ugovora prema članku 9. stavku 3 Ugovora o radu direktora. Drugostupanjski sud smatra da je predmetni ugovor menadžerski ugovor i da se na njega primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, a ne Zakon o radu. Stoga nema mjesta primjeni čl. 9. st. 2 ugovora o radu niti obvezi rasporeda tužiteljice na drugo radno mjesto. Kako je opozvana s funkcije direktora, time je prestala potreba za njenim radom pa i drugostupanjski sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

6. Povodom revizije tužiteljice Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Rev-540/2021-2 od 2. srpnja 2024. ukinuo presude nižestupanjski sudova ocijenivši da Ugovor o radu direktora nije isključivo menadžerski ugovor, već mješoviti ugovor (casus mixtus) jer sadrži elemente i menadžerskog ugovora i klasičnog ugovora o radu (plaća, radno vrijeme, godišnji odmor, primjena pravilnika o radu, sklapanje na neodređeno vrijeme) te da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer su polazili od pogrešne pretpostavke da se radi samo o menadžerskom ugovoru. Članak 9 stavak 2 ugovora izričito predviđa da se po prestanku ugovora direktor mora rasporediti na drugo radno mjesto uz sklapanje novog ugovora o radu prema Zakonu o radu što nižestupanjski sudovi nisu uzeli u obzir. Opoziv direktora prema Zakonu o trgovačkim društvima ne dira u prava koja proizlaze iz sklopljenog ugovora pa je sud trebao ispitati daljnje obveze poslodavca prema ugovoru, a ne samo činjenicu opoziva. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, Vrhovni sud ukinuo je odluke nižestupanjskih sudova i vratio predmet ovom sudu na ponovno suđenje uz obvezu suda da pravilno pravno kvalificira ugovor i ispita sve ugovorne obveze prema članku 9 stavku 2 ugovora.

7. Nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev-540/2021- 2 od 2. srpnja 2024. ukinuo presude ovog suda i Županijskog suda u Osijeku te predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje, sud je proveo ponovni postupak u skladu s uputama iz navedene odluke.

8. Vrhovni sud je u odluci broj Rev-540/2021-2 zauzeo pravno stajalište da predmetni Ugovor o radu direktora od 31. ožujka 2015. (1. travnja 2015.) nije isključivo menadžerski ugovor, već se radi o mješovitom ugovoru (casus mixtus) koji sadrži elemente menadžerskog ugovora i tipične elemente ugovora o radu (trajanje na neodređeno vrijeme, pravo na plaću i druga materijalna primanja prema pravilniku o radu, radno vrijeme, godišnji odmor itd.) te elemente upravljačke funkcije (samostalno donošenje poslovnih odluka, vođenje poslova društva, ostvarivanje poslovnih ciljeva). Stoga, u smislu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, navedeni ugovor nije isključivo menadžerski, već mješoviti ugovor koji kombinira elemente ugovora o radu i menadžerskog ugovora pa takva priroda ugovora zahtijeva primjenu i odredbi Zakona o radu, a ne isključivo pravila obveznog prava.

9. Sud je u ponovljenom postupku bio vezan pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda pa je pri donošenju nove odluke pošao od toga da se na ovaj ugovor primjenjuju i odredbe Zakona o radu u dijelu koji se odnosi na zaštitu prava radnika, ako ugovor sam na to upućuje.

10. U postupku nije bilo sporno da je ugovor o radu između tužiteljice i tuženika zaključen 31. ožujka 2015. niti da je tuženik 21. rujna 2017. donio odluku o jednostranom raskidu ugovora, a 19. listopada 2017. odluku kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava.

11. U ponovljenom postupku sud je ocijenio i sadržaj članka 9. Ugovora o radu direktora iz kojeg proizlazi obveza društva da po prestanku ugovora s direktorom s istim sklopi ugovor o radu sukladno Zakonu o radu i pravilnicima društva te ga rasporedi na radno mjesto primjereno stručnoj spremi (stavak 2) te mogućnost jednostranog raskida ugovora od strane društva (stavak 3).

12. Polazeći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda da se radi o mješovitom ugovoru, sud zaključuje da se u ovom slučaju ne može isključiti primjena članka 9 stavka 2 Ugovora, već se mora tumačiti u povezanosti s člankom 9 stavkom 3 ugovora. Drugim riječima, iako je društvo imalo pravo jednostrano raskinuti ugovor temeljem stavka 3 time nije automatski isključena obveza iz stavka 2 da se po prestanku ugovora tužiteljicu rasporedi na drugo radno mjesto sukladno stručnoj spremi, ako ugovor to izričito predviđa. S obzirom da tuženik nakon opoziva tužiteljice s mjesta direktorice nije postupio sukladno članku 9 stavku 2 Ugovora, nego je jednostrano raskinuo ugovor i odjavio tužiteljicu iz sustava mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, sud ocjenjuje da je tuženik time povrijedio ugovornu obvezu i odredbe Zakona o radu koje štite radni odnos utemeljen na takvom ugovoru.

13. Pri tome je sud uzeo u obzir i odredbu članka 4 stavaka 3 i 4 Zakona o radu, ali imajući u vidu da ugovor sadrži jasne elemente radnog odnosa, sud je primijenio pravilo prema kojem se u slučaju dvojbe tumačenje daje u korist postojanja radnog odnosa.

14. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je odluka tuženika od 21. rujna 2017. kojom je jednostrano raskinut ugovor protivna ugovornim odredbama i Zakonu o radu, a odluka tuženika od 19. listopada 2017. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava nezakonita, te da radni odnos tužiteljice s tuženikom nije prestao danom 20. listopada 2017., nego i dalje traje.

15. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio tuženiku da tužiteljicu vrati na posao te s njom sklopi ugovor o radu u skladu s člankom 9 stavkom 2 Ugovora koja izričito propisuje da će, po otkazu ili drugom načinu prestanka ugovora, društvo s direktorom sklopiti novi ugovor o radu temeljem Zakona o radu i Pravilnika o radu te ga rasporediti na radno mjesto prema stručnoj spremi.

16. Ovo iz razloga jer navedena odredba jasno odražava namjeru ugovornih strana da opoziv s funkcije direktora ne znači automatski prestanak radnog odnosa, nego promjenu njegovog sadržaja odnosno prijelaz na drugo radno mjesto.

17. Prema članku 244 stavku 2 Zakona o trgovačkim društvima, opoziv člana uprave ne dira u odredbe ugovora koji je taj član imao s društvom što znači da opoziv s funkcije ne dovodi automatski do prestanka ugovora o radu, ako ugovor predviđa drugačije rješenje što je ovdje slučaj.

17.1. Drugim riječima, iako je tužiteljica razriješena funkcije direktora, njezin radni odnos nije prestao jer je ugovorom predviđena obveza tuženika da joj ponudi novo radno mjesto u skladu s njezinom stručnom spremom.

18. U postupku je nesporno utvrđeno da je tužiteljica pravodobno podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je tuženik odbio.

19. Polazeći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud u ponovljenom postupku zaključio je da je predmetni ugovor mješovite naravi i da opoziv s funkcije direktora ne znači ujedno i prestanak radnog odnosa pa je tuženik bio dužan ponuditi tužiteljici novo radno mjesto u skladu s člankom 9 stavkom 2 ugovora što nije učinio.

20. Stoga su po ocjeni suda odluke tuženika od 21. rujna 2017. i 19. listopada 2017. nedopuštene, a radni odnos tužiteljice nije prestao.

21. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe članka 154 stavka 1 Zakona o parničnom postupku koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

22. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu dužan je tužiteljici nadoknaditi troškove zastupanja putem kvalificiranog punomoćnika - odvjetnika prema Tbr. 7 toč. 2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023) kojim je propisano da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za prvostupanjski postupak iz radnih odnosa bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 250 bodova.

23. Vrijednost boda iznosi 2 EUR (Tbr. 54 Tarife) pa proizlazi da je tuženik dužan nadoknaditi tužiteljici trošak u ukupnom iznosu od 500,00 EUR što zajedno s PDV-om od 25% (Tbr. 46 Tarife) iznosi ukupno 625,00 EUR.

24. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Gospiću, 18. prosinca 2025.

Sudac:

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je obaviještena o ročištu za objavu odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude za stranku koja nije obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Šime Savić, odvjetnik u [adresa]

2. Ana Smoljan, odvjetnica u [adresa]