Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-91/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužitelja ČE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku NE, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, ranije na adresi [adresa], zastupani po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i isplate, nakon zaključenja glavne, javne rasprave dana 2. prosinca 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a) 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članaka 1., 2., i 7. Ugovora o kreditu broj 538-50-3811320 koji je sklopljen dana 23.11.2006. godine te potvrđen po Javnom bilježniku Marini Ostović iz Koprivnice, pod poslovnim brojem: OU-1140/2006 dana 28. studenoga 2006. godine, između tužitelja ČE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 platiti tužitelju ČE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 19.749,13 € zajedno s zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 2. 2. 2016. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, od 30. 12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 platiti tužitelju ČE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.561,22 € u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u razlici od dosuđenog iznosa od 26.310,25 € do zatraženog iznosa od 27.578,70 €, kao i u dijelu u kojem se potražuje zatezna kamata na iznos od 6.561,22 € od 1. veljače 2016.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 platiti tužitelju ČE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 4.512,50 €, s zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine od dana presuđenja 18. prosinca 2025. pa do isplate, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinačenje tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1.Tužitelj ČE iz [adresa], podnio je putem svog punomoćnika 7. lipnja 2019. tužbu Općinskom sudu u Koprivnici protiv tuženika Raiffeisenbank Austria dd Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i isplate.

1. 1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je dana 23. studenog 2006. kao korisnik kredita sa tuženom zaključio Ugovor o kreditu, koji je solemniziran kod javnog bilježnika 28. studenog 2006., a kojim je Ugovorom tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit i isplatio iznos od 158.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorena je redovna kamata od 3,95% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, u 300 jednakih mjesečnih otplatnih obroka u kunskim iznosima. Prijevremena otplata kredita izvršena je dana 23. studenog 2016.

1. 2. Tužitelj smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova potrošačka prava, jer su korištene nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te kamatu koja je odredba omogućavala jednostrano mijenjanje kamatne stope, a cjelokupno ponašanje tuženika predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu. Nepoštenost navedenih odredbi utvrđena je i pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnim sporovima radi zaštite prava potrošača. Tužitelj navodi da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, nije sadržavao kriterije temeljem kojih bi se predmet obveze mogao odrediti, a još manje kriterij koji bi prosječan potrošač mogao razumjeti. Tužitelj se poziva na odluke Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Visokog Trgovačkog suda u odluci posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

1. 3. Navodi da se kamatna stopa u više navrata mijenjala na njegovu štetu, a kako mu tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora, tužitelj smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi posljedica nepoštene poslovne prakse te se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

1. 4. Obzirom da su navedene odluke donijete po tužbi potrošača, tužitelj smatra da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezuju i ovaj sud.

1. 5. Nadalje tužitelj smatra da je i odredba o valutnoj klauzuli , obzirom da nije bio upoznat sa svim mogućim rizicima od strane tuženika, nepoštena odredba ugovora, pa samim time ništetna, te predlaže odredbe utvrditi ništetnima.

1. 6. Tužitelj navodi da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, dana 1. veljače 2016. sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim su izmijenjene ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, no sklapanjem Dodatka nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredbi za valutnu klauzulu CHF i zbog jednostrane promjenjive kamatne stope, te nije izvršio isplatu tužitelju na koju ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika na ime nepoštenih, a time i ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope.

1. 7. Tužitelj smatra da potpisivanje Dodatka ugovora nije od značaja, budući da niti odredbama ZIDZPK/2015, a niti navedenim Dodatkom se izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa. Ne spominje se niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF.

1. 8. Tužitelj smatra, da mu je tuženik dužan vratiti iznose koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi a zbog ništetnih odredbi smatra da je više uplatio tuženiku iznos od 140.012,45 kuna, kako je to utvrđeno preliminarnim vještačenjem. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 140.012,45 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana plaćanja.

1. 9. Nakon provedenog vještačenja tužitelj precizira tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, te sukladno nalazu i mišljenju vještaka potražuje iznos od 27.578,70 €, sa zateznom kamatom od dana zaključenja Dodatka ugovora, odnosno od 2. veljače 2016. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici , protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, navodi kako je tuženik tužitelju ponudio konverziju predmetnog Ugovora koju je isti dobrovoljno prihvatio, čime je u svom položaju izjednačen s korisnicima kredita s valutnom klauzulom u EUR-u, a konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno vrijeme trajanja predmetnog kredita , te mu je neotplaćena glavnica kredita smanjena za 29.035,64 €.

2. 1.Obzirom na zaključen Dodatak ugovoru, tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a podredno da je neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi, koje kao takve više ne postoje, pa stoga ne postoji niti ugovorna a niti zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF, jer je isti zamijenjen u otplatni plan s valutom u EUR-o i kamatama primjenjivim na kredite vezanim uz valutu u EUR-u. Tuženik smatra da se tužitelj ne može pozivati na Odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2868/2018 kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjene.

3. U daljnjem tijeku postupka tuženik ističe prigovor zastare i procesnopravni prigovor prijeboja za manje plaćane iznose od početno ugovorenih uslijed nižeg tečaja CHF ili kamate određene jednostranom odlukom tuženika. Stoga predlaže da se Općinski sud u Koprivnici oglasi mjesno nenadležnim, a podredno odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Rješenjem pod posl. br. P-278/2019-17 od 23. listopada 2020. Općinski sud u Koprivnici oglasio se mjesno nenadležnim, te je nakon pravomoćnosti ovog rješenja sud dostavljen u rad Općinskom sudu u Virovitici.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, te odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora, te zahtjev za isplatu iznosa isplaćenih po osnovi predmetnih odredbi izvornog Ugovora o kreditu koji je zaključio s tuženikom u studenom 2006.godine zajedno s kamatom od dana zaključenja Dodatka ugovora o kreditu (1. veljače 2016.) 6. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je izvršio uvid u dopis Općinskog suda u Koprivnici ovome sudu od 3. ožujka 2022. sa rješenjem o nenadležnosti od 23. listopada 2020. ( str. 1-6), ugovor o kreditu RBA banke sklopljen s tužiteljem od 23. studenog 2006. ( str. 15-22), zk. izvadci ( str. 23-26), rješenje Općinskog suda u Koprivnici , zk odjela od 19. srpnja 2006. Z-3438/06 ( str. 27-28), otplatni plan ( str. 30-38), dopis RBA banke tužitelju od 29. siječnja 2008. ( str. 39-40), dopis RBA banke tužitelju od 14. srpnja 2010. ( str. 41), dopisi RBA banke tužitelju od 13. svibnja 2011. i 13. prosinca 2013. ( str. 42-44 ), Dodatak ugovoru o kreditu od 1. prosinca 2016. ( str. 45-49), izračun kredita od strane Centra poslovnih analiza d.o.o. od 10. travnja 2019. angažiran od strane tužitelja ( str. 63-75), podnesak tuženika od 18. srpnja 2019. (str. 79-154), podnesak tuženika od 16.siječnja 2020. sa prilozima ( str. 161-210), rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 29. svibnja 2020. Gž-1324/2020-2 ( str. 220-222), podnesak tuženika od 31. ožujka 2023. sa prijepisom knjigovodstvene kartice ( str. 432-439), nalaz i mišljenje vještaka od 15. srpnja 2025. ( str. 454-554), podnesak tužitelja od 8. listopada 2025. ( str. 559-561), podnesak tuženika od 10. studenog 2025. ( str. 562-632), te je saslušan tužitelj kao stranka ( str. 634-635).

7. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Tijekom postupka nije sporno da je tužitelj 23. studenog 2006. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje protuvrijednost od 158.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita sa rokom vraćanja od 300 mjeseci, niti je sporno da Ugovor sadrži odredbu temeljem koje se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostranom odlukom kreditora, a Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika 28. studenog 2006.

9.1. Nije sporno niti da su stranke sukladno ZIDZZP/2015 dana 1. veljače 2016., zaključile Dodatak ugovora o kreditu u kojem se navodi da je glavnica na dan isplate kredita izražena u eurima iznosila 99.615,41 €, a preostala neplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015., iznosi 93.453,75 €. Tužitelju je priznata preplata od 29.035,64 €, tako da je preostao dug po kreditu u iznosu od 64.418,11 €.

10. Sporno je, postojanje pravnog interesa za utvrđivanje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, te može li se na potraživanje tužitelja primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze - švicarski franak.

10. 1. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnost ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita, a sporno i ima li tužitelj pravo na restituciju, je li za potraživanje tužitelja nastupila zastara, te treba li pri utvrđivanju preplaćenih iznosa prije konverzije, uzeti u obzir i manje plaćene iznose anuiteta od prvotno ugovorenih uslijed nižeg tečaja CHF ili kamate na dan plaćanja, u smislu čega je tuženik istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja.

11. Relevantno je bilo utvrditi, ima li tužitelj svojstvo potrošača, što predstavlja uvjet za primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnih sporova za zaštitu potrošača.

12. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je dokumentaciju koja se nalazi u spisu našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost iste stranke nisu niti osporavale.

12. 1. Iskaz tužitelja ( str. 364-365), sud je našao životnim i logičnim pa stoga i vjerodostojnim, kako u dijelu gdje iskazuje o razlozima zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno rješavanja stambenog pitanja sebe i obitelji, ulaganju sredstava ostvarenih kreditom. Također je životan i logičan dio iskaza gdje navodi da se pri podizanju kredita prvenstveno vodio visinom rate i svojih mjesečnih primanja. Vjerodostojan je i dio iskaza gdje govori o okolnostima sklapanja samog Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora o kreditu , kao i da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkim kreditima išao u banku pitati za izmjenu kredita u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, no rečeno mu je da će mu dug biti još veći nakon 6 ili 7 godina otplate kredita.

12. 2. Nalaz i mišljenje vještaka (str. 454-477) sud je našao stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Vještak je u svom nalazu u cijelosti postupio po nalogu suda i naznačio svaki pojedini plaćeni iznos i iznos koji bi tužitelj za pojedini anuitet platio u slučaju da nije došlo do promjene kamate jednostranom odlukom tuženika i promijene tečaja CHF. Tako je vještak utvrdio da je prema ugovorenom otplatnom planu tužitelj na glavnicu od 158.000,00 CHF trebao platiti 78.271,07 CHF kamata, što ukupno iznosi 236.271,07 CHF, odnosno preračunato u kunama na glavnicu od 779.824,12 kuna, treba platiti 361.545,03 kuna kamata što ukupno iznosi 1.091.369,15 kuna.

12. 3. U periodu od isplate kredita pa do konverzije, tuženik je tužitelju obračunao 606.983,92 kune na ime otplate anuiteta, a koji bi da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, iznosili 467.951,17 kuna što čini razliku od 139.032,75 kuna. Razlika između ugovorenog i obračunatog iznosa kamata iznosi 9.336,92 CHF odnosno 43.128,54 kuna/5.724,14 €, više plaćene kamate iznose 49.404,52 kuna/6.557,11 €, a manje plaćene kamate 6.275,98 kuna/832,97 €. Uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme zaključenja ugovora do konverzije, tužitelj je više platio 99.395,27 kuna /13.192,02 €, dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi 3.491,71 kuna/463,43 €.

12. 4. Što se tiče zateznih kamata do 30. rujna 2015. zatezne kamate na više plaćene iznose su 66.540,78 kuna/8.831,48 €, a tužitelju su do 30. rujna 2015. priznate preplate u iznosu od 21.205,58 kuna/2.814,46 €. Do dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu odnosno provedbe konverzije 1. veljače 2016. zatezne kamate na više plaćene iznosile su 70.641,06 kuna/9.375,68 €.

Vještak je također utvrdio da razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana iznosi 9.555,74 kuna/ 1.268,26 €.

13. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice;

- da je tužitelj dana 23. studenog 2006. u svojstvu potrošača i korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu u svrhu kupnje nekretnine i rješavanja vlastitog stambenog pitanja. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita,

- da je kredit, u iznosu od 158.000,00 CHF, tužitelj tj. korisnik kredita trebao otplatiti tijekom razdoblja od 25 godina (300 mjeseci), uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, na temelju Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,95% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja,

- da je 1. veljače 2016. tužitelj s tuženikom tj. kreditorom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji),

- da je navedenim Dodatkom utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. Predmetna razlika predstavlja preplatu koja iznosi 29.035,64 €, te će se koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta (čl. 8. Dodatka),

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka (pa tako i tuženika) kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da su u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK- Zakona o konverziji ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope već u sudskoj praksi bile utvrđene ništetnim, dok je u to vrijeme prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF bila valjana, ona je utvrđena nepoštenom i ništetnom tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu između stranaka,

- da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) prošao ustavnu kontrolu zakonitosti jer je Ustavni sud u svome rješenju U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. istaknuo da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanja produbljivanja dužničke krize, te je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne, te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku svojim rješenjem Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ocijenio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je dugovanje tužitelja po kreditu u trenutku kada mu je isplaćen kredit, tj. prema tečaju koji je tada bio važeći od 4,619140 kn za 1 CHF, iznosilo 1.091.369,15 kune (glavnica od 729.824,12 kuna i kamata od 361.545,03 kuna),

- da je u periodu od isplate kredita pa do dana konverzije 30. rujna 2015., tuženik tužitelju obračunao 606.983,92 kuna na ime otplate anuiteta, a koji bi, da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosili ukupno 467.951,17 kuna što čini razliku od 139.032,75 kuna,

- da razlika između ugovorenog i obračunatog iznosa kamata iznosi 9.336,92 CHF, odnosno 43.128,54 kuna/5.724,14 €. Više plaćene kamate iznose 49.404,52 kune/6.557,11 €, a manje plaćene kamate 6.275,98 kuna/832,97 €,

- da je u periodu otplate kredita tužitelj zbog porasta tečaja platio više 99.395,27 kuna/13.192,02 €, dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi 3.491,71 kunu/463,43 €,

- do 30. rujna 2015. zatezne kamate na više plaćene iznose su 66.540,78 kuna/8.831,48 €, a tužitelju su do 30. rujna 2015. priznate u iznosu od 21.205,58 kuna/2.814,46 €. Do dana sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu odnosno provedbe konverzije 1. veljače 2016. zatezne kamate na više plaćene iznose su 70.641,06 kuna/9.375,68 €,

- da razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i glavnice po inicijalnom otplatnom planu iznosi 9.555,74 kune/1.268,26 €.

12. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.

14. O postojanju pravnog interesa

14. 1. Neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora obzirom da je zaključio Dodatak ugovora o kreditu te je Ugovor o kreditu prestao postojati i zaključenjem konverzije zamijenjen je novim ugovornom.

14. 2. Namjera i svrha ZID ZPK/2015 nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Sklapanjem ugovora o konverzije nije nastala nova pravna osnova kojom bi se stavile van snage ništetne odredbe a kreditorima omogućilo zadržati stečeno bez osnove temeljem ništetnih odredbi. Obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva promjenu pravne osnove ugovora ili do promijene glavne činidbe. Kako je pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nakon konverzije ostali nepromijenjeni nije došlo do novacije, pa tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, koje pravo se ne gasi (328. ZOO-a) pa postoji i pravni interes za traženje restitucije uslijed primjene ništetnih odredbi.

15. O svojstvu potrošača

15. 1. Iako tuženik nije problematizira svojstvo potrošača, obzirom da je tužitelj Ugovor o kreditu zaključio za potrebe rješavanja vlastitog stambenog pitanja, a u vrijeme zaključenja Ugovora (niti kasnije) nije bio vlasnik obrta, trgovačkog društva, nositelj OPG-a, sud je svojstvo tužitelja kao potrošača našao temeljnom činjenicom za razmatranje pravnog odnosa među strankama i uvjetom primjene ZZP-a i pravnih utvrđenja iz kolektivnih sporova za zaštitu potrošača.

16. O preinačenju tužbenog zahtjeva

16. 1. Iako se tuženik tijekom postupka protivio konačno postavljenom zahtjevu navodeći da se protivi preinaci tužbe, sud je preinačenje dopustio obzirom da tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode već je iz opravdanih razloga nakon provedenog financijskog vještačenja samo uskladio tužbeni zahtjev. Preinaka tužbe, nakon provedenog financijskog vještačenja i zaključenja prethodnog postupka, dozvoljena je i dopuštena obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem je tužitelj kao potrošač slabija ugovorna strana. Ovakvo postupanje suda sukladno je pravnom shvaćanju iz zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 26. studenog 2021. poslovni broj Su-IV-162/2021 u kojem je usvojen stav da u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

16. 2. Osim toga pitanje dopuštenosti preinake tužbe je u cijelosti i riješeno odlukom Ustavnog suda RH pod brojem U-III 4474/2019 od 29. ožujka 2022. gdje je Ustavni sud RH utvrdio da je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbi članka 190. st. 2. ZPP-a prema kojem tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U toj odluci Ustavni sud RH posebno naglašava da nije dopušteno strogo formalističko stajalište da preinaka tužbe nije dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o ostalim odredbama čl. 190. ZPP-a.

17. Konverzija i pravo restitucije za nepoštene ugovorne odredbe

17. 1. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ključno je pitanje bilo uređuje li ZID ZPK restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama u valutnu klauzulu u CHF na način da zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003. Ukoliko je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, uz utvrđenje ništetnosti, ima pravo i na povrat plaćanja.

17. 2. ZID ZPK uređuje konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF glavom IV.a – člancima 19.a do 19.l. Istim odredbama je propisano i njezino temeljno načelo te način na koji se ista provodi (odredbom članka 19.c istoimenog zakona).

17. 3. Načelo konverzije kredita propisano je odredbom članka 19.b. ZID ZPK iz kojeg slijedi da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

17. 4. Način izračuna konverzije također je propisan zakonom, a on se u biti sastoji od usporedbe otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze iz fiktivnog kredita denominiranog u eurima.

17. 5. ZID ZPK 2015, odnosno Zakon o konverziji izrijekom ne proglašava ništetnim niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu te s time u vezi sam zakon izrijekom ne propisuje niti restituciju potrošača. Zakon je donesen u trenutku kada je presuda u kolektivnom sporu kojom je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovorne kamate bila utvrđena ništetnom već postala pravomoćna, no u trenutku njegova donošenja odredba o valutnoj klauzuli po praksi Vrhovnog suda bila valjana. Cilj zakonodavca je bio uklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Stoga, iznosi koji su naplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi - kako one valutnoj klauzuli u CHF (čija je ništetnost utvrđena nakon stupanja na snagu ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji), tako i one o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, nisu vraćeni potrošaču nego su iskorišteni za ispunjenje njegovih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu.

17. 6. Sukladno zakonom propisanom načinu izračuna konverzije, tijekom tog postupka, nije ni utvrđivano koliko je potrošač pretplatio kredit uslijed nepoštenih ugovornih odredaba, obzirom da se izračun konverzije temeljio na usporedbi otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze iz fiktivnog kredita denominiranog u eurima. Iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZID ZPK, slijedi da sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

17. 7. U konačnom prijedlogu ZIDZPK/15, rečeno je, da je cilj konverzije osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja osiguravajući ravnopravan položaj s korisnicima kredita u EUR-u. Prema tomu, intencija zakonodavca nije bila proglasiti odredbe izvornog Ugovora o kreditu ništetnim, a time niti urediti pitanje restitucije, već prvotno osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja. Predmetno proizlazi i iz činjenice da su iz primjene ZID ZPK isključeni korisnici kredita koji su već otplatiti kredite (iako u samom obrazloženju konačnog prijedloga Zakona o konverziji nisu navedeni razlozi isključenja tih potrošača). Mišljenje je ovog suda da isključenje tih korisnika kredita od primjene konverzije ukazuje da zakonodavac pri donošenju tog zakona nije razmatrao o obeštećenju potrošača, pa tako ni onih koji su otplatili kredite, ali su u ispunjenju svojih obveza izvršili plaćanja temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi. Cilj tog zakona bio je osigurati redovnu otplatu kreditnih zaduženja na način da je izjednačio položaj onih korisnika koji kredit nisu otplatili sa korisnicima kredita u EUR-u, a ne urediti pravne posljedice ništenosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenja. Kada bi tumačili odredbe ZID ZPK drugačije, odnosno da je njegov cilj bio urediti pitanje pravih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenje uslijed istih, to bi značilo da zakonodavac smatra da oni korisnici kredita koji su već isplatili svoje kredite nemaju pravo na restituciju, odnosno da u odnosima između tih potrošača i banaka nije došlo do značajne ravnoteže na štetu potrošača.

17. 8. Osim toga, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o jednostranoj izmjeni kamatne stope ni o valutnoj klauzuli u CHF. Kao što je prethodno navedeno, pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne.

17. 9. Provedenim vještačenjem je utvrđeno, da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog rasta tečaja CHF ukupno više platio iznos od 99.395,27 kuna (13.192,02 €), a zbog povećanja stope ugovorne kamate u iznos od 49.404,52 kuna (6.557,11 €). Također je utvrđeno da postoji razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i glavnice po inicijalnom otplatnom planu, a koja iznosi 9.555,74 kuna (1.268,26 €). Na više plaćene iznose do dana zaključenja Dodatka ugovora 1. veljače 2016. uglavničene kamate iznose 70.641,06 kuna (9.375,68 €), a tužitelju su namirene u iznosu od 21.205,58 kuna (2.814,46 €), Dakle javlja se razlika za nenamirene kamate u iznosu od 6.561,22 €. Kada se zbroje iznosi razlike uslijed promjene tečaja (13.192,02 €), jednostrane promijene kamate (6.557,11 €), nepriznate glavnice (1.268,26 €) i kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do sklapanja Dodatka (6.561,22 €) dobije se iznos od 27.578,61 € odnosno gotovo identičan iznos kao u tužbenom zahtjevu.

17. 10. Dakle zaključak je ovoga suda, da tužitelj iako je zaključio Dodatak ugovora o kreditu, nije se odrekao prava potrošača koja mu pripadaju zbog ništetnih odredbi Ugovora, niti se takav zaključak može izvesti iz odredbi ZID ZPK, niti teksta Dodatka ugovora.

17. 11. Tako pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

17. 12. Uzevši u obzir sve navedeno, sud nalazi da konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka tj. konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed korištenja nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke.

17. 13. Stoga, sud nalazi da tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO.

17. 14. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

18. Utvrđenja iz kolektivnog spora- valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa

18. 1. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da su ovoj parnici prethodile parnice u kolektivnim sporovima vođene u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b ZZP/07).

18. 2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. 6. 2014., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zg od 4. 7. 2013. br. P-1401/12, u dijelu kojom se utvrđuje da su tuženici, uključujući i ovdje tuženika u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008. povrijedili interese potrošača ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke.

18. 3. Odlukom VTS broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zg broj P-1401/12 od 4. 7. 2013.kojom je utvrđeno da su tuženici (uključujući i ovdje tuženu) u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući valutna način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF

18. 4. Tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a. Obzirom da predmetnu parnicu pokreće potrošač u smislu odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14), nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tužitelj je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, a sud je, sukladno odredbi, čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14) Zakona o zaštiti potrošača, vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

18. 5. U konkretnom slučaju, stranke su Ugovor o kreditu sklopile 23. studenog 2006., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/2003) kao poseban propis propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, no ne i pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO). Tako nepoštenu odredbu valja smatrati kao da nikada nije postojala i ista ne može imati učinak u odnosu na potrošača. To, naime, slijedi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 jer ništetnost djeluje od početka, ex tunc.

18. 6. Odredbe ZZP/2003, koje postavljaju visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, implementirane su putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993).

18. 7. Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

18. 8. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementirala je u nacionalni okvir još 2003. uslijed obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

18. 9. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

18. 10. U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile Ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP- a u dosegu sudova RH.

18. 11. Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

18. 12. Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

18. 13. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka, ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam prosječnog potrošača.

18. 14. U konkretnom slučaju, na osnovu iskaza tužitelja (raspravni zapisnik od 2, prosinca 2025., str.634-635) utvrđeno je, da mu kao potrošaču tuženik u procesu pojedinačnog pregovaranja nije na odgovarajući način izložio sve relevantne okolnosti, već mu je predmetni ugovor prezentiran kao siguran i da s CHF nije bilo nikakvih problema, dok o parametrima nisu razgovarali.

18. 15. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio da je rizik promijene kamatnih stopa i intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik kod fiksne kamatne stope i u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

18. 16. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je bio izložen tužitelj kao ugovaratelj kredita, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

18. 17. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

18. 18. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. 19. Dakle, uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, došlo je do stjecanja bez osnove na strani tuženika i obveze tuženika da stečene iznose vrati tužitelju.

18. 20. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je, da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog rasta tečaja CHF ukupno više platio iznos od 99.395,27 kuna (13.192,02 eura), a zbog povećanja stope ugovorne kamate u iznos od 49.404,52 kuna (6.557,11 €).

18. 21. Također je utvrđeno da postoji razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i glavnice po inicijalnom otplatnom planu, a koja iznosi 9.555,74 kuna (1.268,26 €).

18. 22. Vještak je u svom nalazu izračunao i zateznu kamatu za svaki pojedini više plaćeni iznos od dana plaćanja do dana zaključenja Dodatka ugovora 1. (veljače 2016.) i tako izračunate (uglavničene) kamate iznose 70.641,06 kuna (9.375,68 €), a tužitelju su namirene u iznosu od 21.205,58 kuna (2.814,46 €), Dakle javlja se razlika za nenamirene kamate u iznosu od 6.561,22 €.

18. 23. Kada se zbroje iznosi preplate uslijed promjene tečaja (13.192,02 €), jednostrane promijene kamate (6.557,11 €), dobije se iznos od 19.749,13 €, koje je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi i isti je dužan vratiti tužitelju sa zateznim kamatama, obzirom da se kao trgovac smatra nesavjesnim stjecateljem.

18. 24. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao i kamatu za svaki pojedini iznos u razdoblju od plaćanja do zaključenja ugovora o konverziji (1. veljače 2016.), koju je izrazio u uglavničenom iznosu od 70.641,06 kuna/9.375,68€). Tuženik je prilikom zaključenja Dodatka ugovora priznao preplatu kamata u iznosu od 21.205,58 kune, a iznos od 49.435,48 kuna/6.561,22 € ostao je nepodmiren, pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev sud našao osnovanim .

18. 25. Dakle, tuženik je kao nepošten stjecatelj dužan platiti razliku nepodmirene zatezne kamate na iznose stečene temeljem nepoštene kamatne i valutne klauzule, koje su utvrđene u uglavničenom iznosu do dana konverzije. Stoga dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje kamata na iznos od 6.561,22 € od dana konverzije (1. veljače 2016.) nije osnovan jer bi se usvajanjem toga dijela tužbenog zahtjeva tužitelju dosudila kama na kamatu što je protivno odredbama čl. 27. i 28. ZOO-a.

18. 26. Tužitelju na iznos preplate zbog promjene tečaja (13.192,02 €) i jednostrane promijene kamate (6.557,11 €), odnosno na iznos od 19.749,13 €, pripadaju kamate od zaključenja dodatka 1. veljače 2016., do isplate.

18. 27. Dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje razlika između glavnice utvrđenje konverzijom i glavnice koja bi bila da se nije mijenjao tečaj CHF i kamatna stopa sud nije našao osnovanim.

18. 28. Tužitelj nije činjenično obrazložio ovaj dio svog tužbenog zahtjeva a iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi, da je razlika glavnice izravna posljedica jednostranog povećanja kamatne stope i tečaja CHF, zbog čega je tužitelju već priznato obeštećenje odnosno utvrđeno je da je osnovan zahtjev za povrat preplaćenih iznosa, pa nema osnove da mu se dosuđuje i kao razlika u glavnici.

18. 29. Osim toga, nalazom vještaka utvrđeno je, da je Dodatak ugovoru od 1. veljače 2016. izrađen sukladno ZIDZZP/2015, dakle i u dijelu kojim je utvrđena preostala glavnica, slijedom čega sud ovaj dio tužbenog zahtjeva nije našao osnovanim.

19. O prigovoru zastare

19. 1. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.

19. 2. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 7. lipnja 2019. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 13. lipnja 2014. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope) i 14. lipnja 2018. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

19. 3. Nije osnovan niti prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ To je shvaćanje primijenio i u kasnijim odlukama, pa tako i u odluci Rev-655/2024-2 od 18. lipnja 2024. Slijedom navedenog, nije došlo do zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva.

20. O prigovoru radi prebijanja

20. 1. Nema mjesta umanjivanju potraživanja po osnovi tzv. negativnih razlika, odnosno za ona razdoblja kada je tužitelj platio manju ratu, jer je tečaj bio niži od početnog ili uslijed manje kamatne stope od početno ugovorene, jer je postoji tražbina tuženika prema tužitelju. Naime, nikakvog stjecanja bez osnove na strani tužitelja nije došlo, niti je kakva imovina tuženika kao kreditora prešla u imovinu tužitelja kao korisnika kredita, pa stoga niti procesnopravni prigovor radi prebijanja, sud nije našao osnovanim.

21. Troškovi postupka

21. 1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama članka 154. stavak 2. ZPP-a.

21. 2. Tužitelj je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio sa 95,40%, dok je u dokazivanju pravne osnove uspio u cijelosti, što ukupno iznosi 195,40%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa 2, (pravna osnova i visina) dobiva se tužiteljev uspjeh u sporu od 97,70%, dok tuženikov uspjeh u visini tužbenog zahtjeva iznosi 4,60%, a nakon što se navedeni postotak podijeli na 2, pravna osnova i visina, dobije se tuženikov uspjeh u sporu od 2,30%.

21. 3. Nakon što se od postotka tužitelja 97,70% oduzme uspjeh tuženika od 2,30%, jer je tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspio u parnici, dobiven je ukupan uspjeh tužitelja u sporu od 95,40%.

21. 4. Razmjerno uspjehu tužitelj au parnici, tuženik mu je dužan naknaditi troškove parničnog postupka koji su bili opravdani i nužni, a isti se odnose za zastupanje po punomoćniku.

21. 5. Punomoćniku tužitelja, obzirom na vrijednost predmeta spora za sastav tužbe pripada nagrada od 250 bodova, odnosno 500,00 € po tbr. 7. točka 1. Tarife.

21. 6. Za zastupanje na ročištu od 22. listopada 2020. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, punomoćniku tužitelja po tbr. 9. točka 2.

Tarife, pripada nagrada od 250,00 €.

21. 7. Za zastupanje na ročištima od 24. svibnja 2022. i 12. ožujka 2024., punomoćniku tužitelja po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 500,00 € za svako ročište.

21. 8. Za sastav obrazloženih podnesaka od 24. svibnja 2024. i 8. listopada 2025. punomoćniku tužitelja po tbr. 8. točka 1. Tarife, pripada nagrada od 500,00 € za svaki podnesak.

21. 9. Za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 2. prosinca 2025. punomoćniku tužitelja po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 500,00 €, što ukupno na ime nagrade zastupanja po punomoćniku iznosi 3.250,00 €, odnosno sa PDV-om 4.062,50 €.

21. 10. Tužitelj kao potrošač u ovom sporu a koji je proizašao iz kolektivnog spora za zaštitu interesa potrošača, nije u obvezi plaćati sudske pristojbe

21. 11. Kao opravdan i nužan javlja se i trošak predujma za financijsko- knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 450,00 € koji je bio opravdan i nužan, neovisno o ishodu spora, pa ga sud nije umanjivao razmjerno uspjehu tužitelja u parnici.

21. 12. Dakle ukupno opravdani i nužni troškovi tužitelja iznose 4.512,50 €, te je slijedom iznijetog riješeno kao u izreci.

U Virovitici 18. prosinca 2025.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja punomoćnik NE, odvjetnik iz [adresa],

2. Za tuženika Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta iz Zagreba