1              Poslovni broj: Gž-2238/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-2238/2023-2

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sucu Marku Pribisaliću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica-specijalist Marijana Ostojić Kavain, u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz R., OIB ..., zastupan po punomoćnici A. S., odvjetnici iz R., protiv tuženika P. M. d.o.o., Z., OIB ..., zastupan po punomoćnicima iz odvjetničkog društva S., K., B. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-510/2023-4 od 27. lipnja 2023., 24. listopada 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

I Uvažava se žalba tužitelja, preinačuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-510/2023-4 od 27. lipnja 2023. i rješava:

 

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci.

 

II  Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 124,37 eur/ 937,07 kuna.

 

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1.Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje (točka I izreke) te je odlučeno po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti mjesno nadležnom sudu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu (točka II izreke).

 

2.Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj, pobijajući ga ne pozivajući se na određene žalbene razloge propisane odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu pobijano rješenje preinačiti.

 

3.Tuženik je osporio sve žalbene navode predlažući odbiti sve žalbu kao neosnovanu.

 

4.Žalba je osnovana.

 

5.Prvostupanjski sud se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te odlučio da će se spis ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu po pravomoćnosti istog rješenja, obzirom da su stranke odredile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, kako to proizlazi iz Ugovora o kreditu br. 00066 sklopljenog 25. siječnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, a sastavni dio kojeg su Uvjeti ugovora o kreditu tuženika, temeljem odredbe članka 20. stavak 1. ZPP, u vezi članka 70. stavak 1. ZPP. nadalje, prvostupanjski sud napominje kako je i prema odredbama primjenjivog postupovnog prava općemjesno nadležan sud u Zagrebu.

 

6.Odredbom članka 70. stavak 1. ZPP je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljeno i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa te stavkom 5. da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

 

7.Iz odredbe članka čl. 11.3. Uvjeta ugovora, a koji su sastavni dio ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj spora mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta davatelja kredita (ovdje tuženika).

 

8. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da su stranke sklopile navedeni Ugovor o kreditu, da je člankom 11.3. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora te da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda.

 

9.Međutim, prema stavu ovog žalbenog suda navedena ugovorna klauzula, kojom su stranke prilikom zasnivanja ugovornog odnosa odredile za slučaj sporova proizašlih iz ugovora mjesnu nadležnost suda prema sjedištu davatelja kredita, jest nepoštena odredba ugovora zbog sljedećih razloga.

 

10. U tom smislu valja upozoriti na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.

 

11.Tako je odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03,  46/07 i 79/07, dalje ZZP) propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 87. st. 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

12.Vezano za praksu Suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

 

13.Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

14.U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora koja nije bila posebno pregovarana, odnosno, bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj, na kojeg se kao potrošača primjenjuje ZZP, nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Zagrebu gdje tuženik ima sjedište i koji je 166 km udaljen od mjesta prebivališta tužitelja (Rijeka), a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jer povećava troškove sudjelovanja tužitelja, uključivo i njegovog osobnog sudjelovanja u postupku (predloženo je izvođenje dokaza njegovim saslušanjem), što dovodi do financijske neravnoteže obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme, odnosno povećava i ukupne troškove postupka pa zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP.

 

16.Kako iz svega izloženog proizlazi da su ispunjene pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP, to ovaj žalbeni sud takvu odredbu ugovora smatra nepoštenom pa u kontekstu svega navedenog treba zaključiti kako se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u Zagrebu, u konkretnom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a tužitelj, koji ima prebivalište u Rijeci, je pravilno podnio predmetnu tužbu prvostupanjskom sudom, kao mjesno nadležnim sudom za postupanje u ovom postupku.

 

17. Imajući u vidu činjenicu da tuženik u sklopu svog poslovanja, između ostalog, pruža i usluge potrošačkog kreditiranja, ukazati je na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Grl-143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019. prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22), mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

 

18. Također, na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom on line 5. studenog 2020. godine, zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje:

"Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.".

 

19. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 29. siječnja 2020. prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Stav sjednice odjela od 29. siječnja 2020. je dopunjen na sjednici odjela održanoj 13. listopada 2020. na način da je istaknuto pravno shvaćanje po kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

 

20.Zbog iznesenih razloga, valjalo je na temelju članka 380. točka 3. ZPP,  odlučiti kao u izreci ovog rješenja, pod točkom I.

 

21.Budući da je tužitelj uspio sa žalbom, valjalo mu je priznati trošak sastava žalbe pozivom na odredbe članka 154. stavak 1., 155. stavak 1. i 166. ZPP, a u skladu s Tbr. 10. t. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022) u iznosu od 99,50 eur/ kuna, uvećano za trošak PDV u iznosu od 24,87 eur, odnosno ukupno 124,37 eur/ 937,07 kuna (točka II izreke).

 

22.Trošak sastava odgovora na žalbu koji je zatražio tuženik ocijenjen je kao trošak koji nije bio nužan za vođenje ovog ovršnog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP i članka 166. stavka 1. ZPP), slijedom čega je odlučeno kao u točki III izreke. 

 

Split, 24. listopada 2023.