Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1847/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Drage Grubeše, predsjednika vijeća, Snježane Androš, suca izvjestitelja i Jasne Bratek, člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja ČL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb – d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 11. srpnja 2025. poslovni broj P-168/2025-14, u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana pa se presuda Općinskog suda u Osijeku od 11. srpnja 2025. poslovni broj P-168/2025-14:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke,

b) preinačava se odluka o trošku pod toč. III. izreke tako da preinačena glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu 387,43 EURA zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 11. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita], sklopljenog dana 16.03.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 16.03.2007. godine po javnom bilježniku Nives Mirčetić iz Velike Gorice pod br. OV-2864/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„ „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 130,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 17.03.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.293,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, odnosno od 11. srpnja 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači i tužba odbaci, podredno odbije uz naknadu troškova tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku u okviru žalbenih navoda kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ovo stoga što je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] 16. ožujka 2007. koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor kao i zahtjev za isplatu iznosa od 130,72 EURA s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. ... 16. ožujka 2007. ovjeren pod poslovnim brojem OV-2864/07 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 14.398,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita i da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila,

- da je čl. 11. st. 3. Ugovora ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,50% od iznosa kredita i da je tužitelj platio naknadu u iznosu 984,91 kn / 130,72 EURA,

- da je prema iskazu tužitelja Ugovor bio pripremljen na standardiziranom obrascu i da se o odredama Ugovora nije pregovaralo niti mu je objašnjeno na što se odnosi ulazna naknada.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je predmetna ugovorna odredba (čl. 11. st. 3. Ugovora) kojom je predviđena naknada za obradu kredita nepoštena jer se o istoj nije posebno pregovaralo i tužitelj nije mogao utjecati na njen sadržaj što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je riječ o ništetnoj odredbi u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP/07) i čl. 3. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

10. Zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Naime, i prema ocjeni ovog suda sporna odredba je nepoštena te u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.).

12. Nastavno valja ukazati da tuženik nije predlagao saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu niti priložio isprave iz kojih se može utvrditi da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj dao informirani pristanak.

13. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude ni žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (ĐL protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

14. Naime, iz presuda Suda Europske Unije C-84/19 i C-227/19 proizlazi da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade bez obrazloženja na temelju čega su ti troškovi nastali.

15. Na žalbene navode valja odgovoriti da za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, međutim, nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužitelj kao potrošač bio ograničen u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužitelja i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.

16. Tužitelj je doduše bio informiran o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosi (1,50% od vrijednosti kredita), ali ne i razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (čl. 84. ZZP/03).

17. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, a posljedica je ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba propisana u čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

18. Ostali opširni žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značaja za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva pod toč. I. izreke.

19. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznos od 130,72 EURA po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja pa do isplate sukladno odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO.

20. Naime, u konkretnom slučaju tuženik je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe bez mogućnosti pregovaranja s tužiteljem te je nepošteni stjecatelj zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade (Rev-1051/23).

21. Tuženik neosnovano i dalje tvrdi da je nastupila zastara, jer se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti ugovorne odredbe a pravo se na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05) pa nije odlučno ni to koliko je vremena prošlo od stjecanja, tako da nije nastupila zastara koja i prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (poslovni broj Su-IV-47/2020-2) počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da je prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari s pripadajućim zateznim kamatama zakonita i pravilna pa slijedom toga tuženikova žalba neosnovana, te je odlučeno kao pod I.a) izreke ove odluke.

23. No, djelomično je osnovana žalba tuženika protiv odluke o troškovima jer se u konkretnom slučaju kada je uz deklaratorni zahtjev istaknut i zahtjev za isplatu kao vrijednost predmeta spora uzima samo novčani zahtjev za isplatu u iznosu 130,72 EURA kako je to i utvrdio prvostupanjski sud na ročištu održanom 23. travnja 2025. da bi pogrešno tužitelju troškove odmjerio prema VPS od 1.340,50 EURA.

24. Stoga tužitelju sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa) pripadaju troškovi nagrade za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za podnesak od 27. veljače 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i za zastupanje na ročištima 23. travnja 2025. i 26. lipnja 2025. po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za pristup na ročište za objavu presude 12,5 bodova (Tbr. 9. toč. 3. Tarife) što iznosi ukupno 112,50 bodova, a prema vrijednosti boda i poreza na dodanu vrijednost ukupna nagrada u iznosu 281,25 EURA što uz trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 EURA i presudu u iznosu 53,09 EURA čini ukupno prouzročeni parnični trošak u iznosu 387,43 EURA.

25. Tužitelju ne pripada trošak nagrade odvjetniku za sastav podneska od 25. lipnja 2025. uz koji je tužitelj samo dostavio uplatnicu kao dokaz o plaćenoj pristojbi jer se ne radi o podnesku koji je bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

26. U preostalom dijelu žalba tuženika protiv odluke o trošku nije osnovana jer su ostali troškovi bili potrebni za vođenje parnice.

27. Stoga je tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 387,43 EURA te je valjalo preinačiti odluku o trošku i odlučiti kao pod I.b) izreke ove odluke.

28. Kako je tuženik djelomično uspio sa žalbom samo u pogledu troškova, to je odbijen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka pod toč. II. izreke.

29. Temeljem odredbe čl. 368. st.1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 18. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša