REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10406/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Gordane Korotaj, te članova vijeća Roberta Završkog i Kristine Gašparac Orlić, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog IH i okrivljene ČH, zbog prekršaja iz članka 249. stavka 8. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/2020, 114/2022, 151/2022 i 40/2025), odlučujući o žalbi ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Metković, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću od 25. listopada 2025., broj: Pp-1618/2025, na sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Metković i preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o prekršajnopravnoj sankciji na način da se okrivljenom IH i okrivljenoj ČH, za prekršaj za koji su proglašeni krivima, na temelju 249. stavka 8. Zakona o strancima, izriče novčana kazna po 3.000,00 (tritisuće) eura svakom od okrivljenih.

II. U izrečenu novčanu kaznu okrivljenicima se, na temelju članka 40. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), uračunava vrijeme za koje su bili lišeni slobode od 24. listopada 2025. u 23,00 sata do 25. listopada 2025. u 9,30 sati kao 79,64 eura (sedamdeset devet eura i šezdeset četiri centa) novčane kazne, tako da im preostaje za platiti 2.920,36 eura (dvije tisuće devetsto dvadeset eura i trideset šest centi) svaki.

III. Preostalu novčanu kaznu su okrivljeni IH i okrivljena ČH dužni platiti u roku 2 (dva) mjeseca po primitku ove presude. Ukoliko okrivljenici plate dvije trećine novčane kazne u roku određenom ovom presudom, računajući od dana primitka ove presude, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti, sukladno odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona.

IV. U ostalom dijelu žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni IH i okrivljena ČH proglašen su krivim zbog prekršaja iz članka 249. stavka 8. Zakona o strancima, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te im je izrečena kazna zatvora u trajanju 60 dana, a u izrečenu kaznu je uračunato vrijeme za koje su bili lišeni slobode kao 2 dana zatvora, za koliko je umanjena izrečena kazna zatvora koja se neće izvršiti ako u roku kušnje od 6 mjeseci ne počine jedan ili više prekršaja za koji im je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom. Istom presudom okrivljenici su, temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, oslobođeni obveze plaćanja troškova prekršajnog postupka.

2. Prijedlog tužitelja da se od okrivljenog IH trajno oduzme njegovo osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] s pripadajućom prometnom dozvolom i ključevima kojim je prevozio stranca je odbijen.

3. Protiv te presude ovlašteni tužitelj je pravodobno podnio žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji i činjenice da u postupku nije oduzeto vozilo. Žalitelj analizira odluku i provedeni postupak, navodeći u bitnom da je svrha kažnjavanja generalna i specijalna prevencija, te da se uvjetnom osudom neće postići svrha, da ne postoje naročito izražene olakotne okolnosti, a da sud samo paušalno navodi olakotne okolnosti i ne nalazi otegotne iako se radi o unaprijed dogovorenom pomaganju strancu u nezakonitom prelasku granice. Ukazuje da je bez osnove odbijen prijedlog tužitelja da se oduzme osobno vozilo kojim je djelo počinjeno, pa predlaže da se iz navedenih razloga žalba prihvati, a okrivljenici kazne propisanom novčanom kaznom ili bezuvjetnim zatvorom do 60 dana.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi. Ispitujući po službenoj dužnosti, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i je li nastupila zastara prekršajnog progona, nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Ispitujući odluku o primijenjenoj uvjetnoj osudi, uz ocjenu navoda žalbe ovlaštenog tužitelja, ovaj sud je utvrdio, da je prilikom odmjeravanja sankcije prvostupanjski sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, a premalo cijenio konkretnu težinu počinjenog prekršaja, te neopravdano izrekao mjeru upozorenja - uvjetnu osudu.

6.1. Uzimajući u obzir sve utvrđene okolnosti u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, imajući na umu zahtjev generalno preventivnog djelovanja i stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra, a vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, ovaj sud je prihvatio žalbu tužitelja i izrekao novčanu kaznu u zakonom predviđenom iznosu – 3.000,00 eura za svakog stranca kojem se pomaže u nezakonitom prelasku ili tranzitu, držeći upravo takvu kaznu primjerenom svim okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

6.2. Naime, u odnosu na navod obrazloženja kojim se ističe dosadašnja nekažnjavanost, treba navesti da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve osobe na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati takvom naročito izraženom olakotnom okolnosti koja bi opravdala primjenu mjere upozorenja. Također, i ostale olakotne okolnosti na strani okrivljenih koje je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju (priznanje, kajanje, roditelji djece, da djelo nije počinjeno iz koristoljublja), nemaju takvu težinu da bi opravdavale primjenu uvjetne osude. Imajući u vidu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra jer su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja u svrhu zaštite od nezakonitih migracija, kao i činjenicu da su pomagali strancu koji ima zabranu ulaska i boravka na području država članica EU, utvrđene olakotne okolnosti nalaze dovoljno odraza u izricanju blaže vrste kazne – novčane kazne.

6.3. Prema odredbama Direktive Vijeća 2002/90/EZ od 28. studenoga 2002., kao i Okvirne odluke Vijeća 2002/946/PUP od 28. studenoga 2002. o jačanju kaznenopravnog okvira za sprečavanje olakšavanja neovlaštenog ulaska, tranzita i boravka, države članice se obvezuju da će sankcije za pomaganje u nezakonitim migracijama biti odvraćajuće i učinkovite. Stoga je ovaj sud ocijenio da je pobijanom presudom trebalo izreći predviđenu novčanu kaznu umjesto primjene mjere upozorenja, držeći upravo takvu kaznu primjerenom svim okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti svakog od okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, smatrajući da će se njome ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona.

7. U skladu s odredbom članka 40. stavka 1. i 3. Prekršajnog zakona, u izrečenu kaznu je uračunato vrijeme lišenja slobode okrivljenika, kako je to navedeno u točki II. izreke ove presude. Pritom se, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenici upozoravaju da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plate dvije trećine novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

8. Nadalje, prema obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud nije od okrivljenog IH oduzeo osobno vozilo ocjenjujući da na temelju svih okolnosti utvrđenih u postupku, u konkretnom slučaju oduzimanje vozila nije nužno s aspekta načela razmjernosti sukladno čl. 51.a PZ-a, s obzirom da se prilikom donošenja odluke o oduzimanju predmeta kao privatnog vlasništva mora voditi računa o ravnoteži između zahtjeva općeg interesa javnosti i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca i koje oduzimanje predmeta mora biti razmjerno sa zaštitom opće sigurnosti.

8.1. Prije svega, tužitelju se ukazuje da unatoč činjenici da je zakonskom odredbom članka 249. stavak 9. Zakona o strancima propisano da se za prekršaje iz stavka 8. istog članka obvezno izriče oduzimanje predmeta i sredstava ako je prijevoznik vlasnik prijevoznog sredstva, izricanje mjere oduzimanje predmeta uvijek je potrebno razmatrati kroz standarde postavljene odlukama Europskog suda za ljudska prava (radi se o predmetima Europskog suda za ljudska prava: Gabrić protiv Hrvatske (zahtjev br. 9702/04, presuda od 5. veljače. 2009.), Boljević protiv Hrvatske (zahtjev br. 43492/11, presuda od 31. siječnja 2017.), Tilocca protiv Hrvatske (zahtjev br. 40559/12, presuda od 5. travnja 2018.) i Ustavnog suda Republike Hrvatske, pazeći da uvijek bude postignuta pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zaštite okrivljenikovog prava vlasništva, koja ravnoteža neće postojati ako okrivljenik snosi pojedinačni i prekomjerni teret.

8.2. U skladu sa pravnim stajalištima izraženim u presudama Europskog suda za ljudska prava i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, kao uvjet za izricanje mjere oduzimanja predmete nije dovoljno da je ista mjera zakonom propisana kao obavezna, već se prilikom donošenja odluke, uvijek treba rukovoditi načelom razmjernosti određenim člankom 16. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske koji propisuje: „Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom konkretnom slučaju“ i sukladno tome članka 51.a Prekršajnog zakona, koji propisuje: „Zaštitna mjera ne smije se izreći ako nije u razmjeru s težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti.“

Dakle, u svakom konkretnom slučaju oduzimanja predmeta koji su vlasništvo okrivljenika treba postići razuman odnos razmjernosti između konvencijskog prava okrivljenika na mirno uživanje vlasništva predmeta i zahtjeva općeg interesa javnosti.

8.3. Imajući u vidu da okrivljenik nije osuđivan radi istog ili sličnog prekršaja ni da se protiv njega vodi neki drugi prekršajni postupak, u konkretnom slučaju ne postoji opasnost da će se navedeno vozilo ponovno uporabiti za počinjenje novog prekršaja, niti je navedeno potrebno radi zaštite opće sigurnosti budući da vozilo nije prerađeno za nezakonit tranzit osoba. Po ocjeni ovog suda, izricanjem predmetne mjere došlo do bi povrede stajališta koji su navedeni u odlomku 8.1. i 8.2. ove drugostupanjske odluke.

9. Iz navedenih razloga odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Metkoviću u 5 otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja