REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 60 P-979/2025-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Jukiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 18. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu br. 9011541415, sklopljenog dana 14.06.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 21.06.2006. godine po javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta pod brojem: OU-1057/2006, u dijelu odredbe koji glasi: „…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…“

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju u roku od 15 dana iznos od 665,94 EUR u kunskoj protuvrijednosti zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

1,03 od 29. veljače 2008.

17,89 od 31. ožujka 2008.

17,23 od 30. travnja 2008.

17,72 od 31. svibnja 2008.

17,07 od 30. lipnja 2008.

17,56 od 31. srpnja 2008.

17,48 od 31. kolovoza 2008.

16,83 od 30. rujna 2008.

17,32 od 31. listopada 2008.

16,67 od 30. studenog 2008.

17,14 od 31. prosinca 2008.

20,02 od 31. siječnja 2009.

17,99 od 28. veljače 2009.

19,84 od 31. ožujka 2009.

19,10 od 30. travnja 2009.

19,63 od 31. svibnja 2009.

18,92 od 30. lipnja 2009.

19,45 od 31. srpnja 2009.

19,36 od 31. kolovoza 2009.

18,64 od 30. rujna 2009.

19,17 od 31. listopada 2009.

18,46 od 30. studenog 2009.

18,97 od 31. prosinca 2009.

18,88 od 31. siječnja 2010.

16,95 od 28. veljače 2010.

18,69 od 31. ožujka 2010.

17,99 od 30. travnja 2010.

18,50 od 31. svibnja 2010.

17,81 od 30. lipnja 2010.

18,30 od 31. srpnja 2010.

18,21 od 31. kolovoza 2010.

17,53 od 30. rujna 2010.

18,02 od 31. listopada 2010.

17,33 od 30. studenog 2010.

17,82 od 31. prosinca 2010.

17,73 od 31. siječnja 2011.

15,93 od 28. veljače 2011.

12,75 od 31. ožujka 2011.

u razdoblju od 29.02.2008. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015.g. do isplate se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u visini od 5.575,00 kuna (€739,93), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da su dana 14.06.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. ugovora 9011541415, potvrđen dana 21.06.2006. godine po javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta pod brojem: OU-1057/2006, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 60.000,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci, sa početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 250,00 EUR uvećano za pripadajuću kamatu, obračunatim po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja. Tužitelj je u cijelosti ispunio svoju obvezu po Ugovoru u 157 mjeseci. Kamatna stopa se, sa početnih 5,55% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez posebnog pregovaranja o istoj, odnosno, mijenjala se na temelju jednostrane odluke tuženika. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, navedenom odlukom utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, tužitelj je tuženiku prema vlastitoj procjeni, od dana sklapanja Ugovora, preplatio dugovani iznos za 818,44 EUR. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. -31.12.2008. god., dužan je tuženik vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese presudu.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tužitelj i tuženik su dana 14.6.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011541415 (Ugovor o kreditu). Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4.1. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 818,44 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB-a na dan plaćanja. U bitnome, tužitelj navodi da se kamatna stopa s početnih 5,55% godišnje tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja jer se mijenjala bez posebnog pregovaranja o istoj te na temelju jednostrane odluke tuženika. Isto tako, tužitelj u tužbi navodi, između ostaloga, utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, povodom kojega su donesene presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 4.7.2014. g. (Presuda Pž-7129/13) te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 od 9.4.2015. g. (Odluka Revt-249/14), kao što navodi iznos dobiven usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 5,55% i svake promijenjene kamatne stope. Tuženik je uvodno istaknuo da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, stoga je neophodno istaknuti bitne činjenice kako bi se potvrdila neutemeljenost i netočnost tvrdnji tužitelja, a koje tuženik ističe u nastavku. Tuženik prvenstveno ističe kako Presuda Pž-7129/13 i Odluka Revt-249/14 donesene povodom kolektivnog spora nemaju nikakvog pravnog utjecaja na konkretnu parnicu u kojoj tužitelj traži pravnu zaštitu po Ugovoru o kreditu, a slijedom čega se tužitelj ne može pozivati na pravna shvaćanja izražena u odlukama iz kolektivnog spora. Utvrđenja iz gore navedenih odluka ne mogu se koristiti u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu, jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena, niti utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu u kojima je glavnica vezana uz valutu EUR. Naime, kolektivnim sporom su obuhvaćena pitanja koja su isključivo vezana za ugovore o kreditima u kojima je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu CHF, a ne i neke druge valute, stoga tužitelj polazi u tužbi od sasvim pogrešne pretpostavke da bi se odluke donesene povodom kolektivnog spora primjenjivale, odnosno imale izravan učinak i na konkretan pravni odnos između tužitelja i tuženika. Prema tome, apsolutno je jasno da se pravomoćne odluke iz kolektivnog spora ne odnose na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditima zaključenima u valuti EUR. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ovdje se radi o individualnom i konkretnom pravnom odnosu između pojedinačno određenih tužitelja i tuženika, a u kojem pravnom odnosu su upravo nastale individualne, specifične i konkretne okolnosti. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Također, tuženik ističe da je kredit zatvoren dana 20.8.2019. Dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. Sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi. Tako je i Trgovački sud u izreci presude P-1401/12 naložio bankama „da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Nastavno na navedeno, a obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2019., ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovana. Sukladno navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni kamatne stope odlukom tuženika, tuženik se očituje kako slijedi; Vezano za navode tužitelja o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, tuženik ističe da je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, pa se moraju uzeti u obzir svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita te na način promjene kamatne stope. Takvi elementi su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka, pa tako niti tuženika, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima Hrvatske narodne banke, zatim o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Nadalje, nesporno je da su na visinu kamate utjecali realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Dakle, radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Tuženik dalje ističe da je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK), točnije izmjenom ZPK-a 2014. određeno da je kamatna stopa spoj parametra i fiksnog dijela. Sukladno navedenom, tuženik do stupanja izmjene ZPK-a nije niti imao zakonske obveze u pogledu izmjena i usklađivanja odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu u smislu obveze definiranja parametara promjenjivosti. Međutim, tuženik ističe da je svoje obveze propisane svim važećim propisima ispunio, kako u pogledu promjena visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja svih korisnika kredita, uključujući i ovdje tužitelja; Odredbom članka 59. ZZP-a iz 2003. određeno je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito:

– odredbu o iznosu zajma,

– odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti,

– odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti,

– odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi),

– odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena,

– odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma,

– odredbu o ukupnom trošku zajma,

– odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma,

– godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma,

– odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja,

– odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

Tada važeća odredba članka 173. Zakona o bankama (NN 84/2002) propisivala je obvezu informiranja potrošača od strane banaka, kao i ovdje tuženika. Sukladno navedenom, tuženik dostavlja Opće uvjete poslovanja tuženika koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, odnosno od 2004. -2009. Dokaz: Opći uvjeti poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009. Sukladno svemu gore navedenom i temeljem važećih zakonskih propisa, nesporno je da je banka, ovdje tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali je bio dužan postupati sukladno odredbama važećih propisa. Tako je promjena kamatne stope bila rezultat točno određenih, odnosno definiranih parametara i metodologije. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Tako je tužitelj mogao izdvojiti ugovornu odredbu kao nejasnu ili spornu, tražiti objašnjenja, kako prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, dodataka Ugovoru o kreditu, pa i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije istoga, pa da ga je objašnjenje navedenoga odvratilo od sklapanja ugovora, isti nije bio prisiljen sklopiti. Zaključno, tuženik ističe da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Vezano za izračun tužitelja te prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja, tuženik se istome protivi i očituje kako slijedi; Prvenstveno, s obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, dostavljeni izračun i predloženo financijsko vještačenje tuženik smatra suvišnim i nepotrebnim. Nadalje, početno ugovorena kamatna stopa je promjenjiva kamatna stopa, a koja je samo na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,55%. Svojstvo promjenjivosti se ne može odvajati od ugovorene kamatne stope, posebno stoga što ugovaranje promjenjive kamatne stope nije nepošteno, time niti ništetno. Nesporno je da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i zakonito, štoviše, odredbom članka 26. st. 3. ZOO-a predviđena je mogućnost i da stopa ugovorene kamate ne bude određena, a u kojem slučaju se primjenjuje određena visina zakonske kamate. Prema tome, primjena kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu kroz cijelo ugovorno razdoblje, dakle kao fiksnu kamatnu stopu, svakako nema uporište niti u jednom propisu, pa je tako nezakonito i nedopušteno. Primjenom kamatne stope koja je jednaka fiksnoj kamatnoj stopi odstupa se kako od ugovornog odnosa, tako i od realnih tržišnih okvira u vrijeme ugovaranja kredita. Ugovaranje kredita s promjenjivom kamatnom stopom je bila volja ugovornih strana, pa bi, sukladno traženju tužitelja, pretvaranjem takvog ugovora o kreditu u kredit s fiksnom kamatnom stopom bilo povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Dakle, ugovorom o kreditu nije ugovorena fiksna kamatna stopa u iznosu od 5,55%, a volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja je pravno valjana i zakonita, pa je dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Takvo potraživanje tužitelja kojim traži primjenu kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu kroz cijeli ugovorni odnos, odnosno potraživanje tužitelja da se primijeni fiksna kamatna stopa potpuno je suprotno svim propisima i načelima koji uređuju ugovorne odnose te predstavlja i negiranje presude Pž-7129/13 na koju se tužitelj poziva. Naime, VTSRH ukida presudu Trgovačkog suda u dijelu u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, pa je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži tuženiku da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu primijeni kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu kao fiksnu kamatnu stopu. Navedenom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi. Stoga, tuženik ponovno ističe da, osim što iz navedenog proizlazi da je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, istim utvrđenjem iz predmetne presude nije određeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo konkretnog potrošača, odnosno tužitelja. VSRH je u Odluci Revt-249/14 istaknuo sljedeće: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Zaključno, tuženik ističe da iz svih relevantnih zakona i ostalih propisa koji uređuju poslovanje banaka, zaštitu potrošača, obvezne odnose te sukladno pravu Europske unije te dosadašnje sudske prakse VSRH i nižih sudova, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa promjenjiva kamatna stopa nije i ne može biti ništetna, a u konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope.

III/ Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja te se očituje kako slijedi; Tužitelj i tuženik su dana 14.6.2006. sklopili Ugovor o kreditu. Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučuje sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012) Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom članka 226. ZOO-a propisano je sljedeće: „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Ako Sud ne bi prihvatio navode i činjenice iznesene u gornjem tekstu od strane tuženika, tuženik ističe sljedeće; Zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev- 2245/17. Nesporno je i da je VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare. Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Podredno, ako Sud ne bi prihvatio niti navode i činjenice iznesene u gornjem tekstu od strane tuženika, tuženik ističe da je odredbom članka 215. st. 1. ZOO-a propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Donošenjem presude Pž-7129/13, odnosno pravomoćnim okončanjem predmeta po kolektivnoj tužbi glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate. Prema tome, i sukladno stavu VSRH, rok zastare je istekao dana 14.6.2019. te je predmetno potraživanje tužitelja kojim traži isplatu iznosa s osnove jednostrano promjenjive kamatne stope nedvojbeno zastarjelo. Završno, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovu svog potraživanja, pa nije niti osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijedeće dokaze: uvid u ugovor o kreditu (list 6), dodatak ugovoru o kreditu (list 12, 14), otplatnu tablicu (list 16), plan otplate (list 21), izračun više plaćenih anuiteta po kreditu (list 25), metodologiju (list 26), pojedinačna dospijeća za obračun kamate (list 29), pregled uplata po kreditu (list 33), opće uvjete poslovanja s građanima (list 49), izveden je i dokaz je financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.ing. Mladenu Bačiću (list 65), a u ponovljenom je postupku saslušan tužitelj kao stranka. Druge dokaze sud nije izvodio -, sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).

Napominje se, da tuženik nije predlagao saslušanje bankara koji je zaključio sporni ugovor sa tužiteljem, sve vezano za recentnu odluku Ustavnog suda o istoj problematici.

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Sud je u konkretnom slučaju utvrdio, da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu 9011541415, potvrđen dana 21.06.2006. prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje novac u iznosu od 60.000,00 EUR za dovršenje i izgradnju stambenog objekta, čime je tužitelj istovremeno nesumnjivo i potrošač. Odredbom čl. 4. ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj je svoju obvezu po ugovoru kompletno ispunio.

Imajući u vidu navedenog, za zaključiti je da je zbog rasta kamatne stope došlo je do povećanja u odnosu na početno ugovorenu stopu, pa je sporno pitanje da li tužitelj ima pravo na preplaćenu kamatu po navedenom ugovoru.

Na to pitanje ovaj sud odgovara potvrdno.

Tužitelj, saslušan kao stranka, ispripovijedao je da je dizao kredit radi nadogradnje kuće, a bilo mu je logično da to učini kod tuženika gdje prima plaću. Na upit suca navodi da nije mogao pregovarati ničemu što se tiče samog kredita , ugovor mu je prezentiran kao gotov. Na upit suca navodi da mu u vezi same kamate nitko nije ništa posebno objašnjavao, a uočio je da je kamata takva kakva je i ugovorena. Na poseban upit pun. tuženika navodi da je ugovor pročitao, a što se tiče dodatka 2. i 3. ugovora ne može se sjetiti, spominje prijenos hipoteke sa očevog stana na tu kuću, navodi da je pročitao i te dodatke.

Sud vjeruje iskazu tužitelja kao potpuno jasnom i životno logičnom i uvjerljivom. Nadalje, iz dostavljene se dokumentacije može zaključiti - upravo suprotno svim tvrdnjama tuženika - da su promjene kamatne stope bile podložne isključivo poslovnoj politici i odluci tuženika te tužitelj u vrijeme ugovaranja kredita nije bio poznat niti jedan egzaktan i tužitelju lako dostupan podatak koji utječe na promjenu kamate, niti je takav podatak bio ugovoren, niti je tuženik kod promjene kamate koristio bilo kakve transparentne egzaktne podatke koje bi predočio tužitelju.

Tuženik - koji u opširnom odgovornu na tužbu zapravo iznosi u bitnom isključivo paušalne navode istovremeno pokušavajući na taj način okarakterizirati argumentirane tužiteljeve tvrdnje - tijekom postupka nije dokazao drugačije.

Naime, odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO- a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva.

Ovaj sud smatra, da je činidba koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku u pogledu kamatne stope nije niti određena niti odrediva. Naime, kamatna stopa iz navedenog ugovora o kreditu mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo (tuženik drugačije nije niti dokazao, dapače u odgovoru na tužbu izričito - i paušalno, cinično i zapravo bezobzirno - navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem ).

Nastavno dakle, sasvim siguran je zaključak da je riječ o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi".

Tužitelj – kao očiti potrošač po vlastitom iskazu i samom ugovoru, doduše jest pročitao ugovor, to to ne znači automatski da je time poništeno bili kakvo nepravično postupanje tuženika.

Naime, unatoč tvrdnjama tuženika, ovakvo njegovo postupanje je u suprotnosti sa odredbama čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača (kao legi speciali) kao i Zakona o obveznim odnosima, jer je jasno - uostalom to i tuženik sam potvrđuje kako smo prethodno vidjeli - da se o punom opsegu takve odredbe uopće nije pregovaralo između tuženika i tužitelja, a logički je za zaključiti da je upitno da li bi tužitelj - da mu je predočen puni rizik ovako prethodno izložen - uopće zaključivao kredit.

S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mogao mijenjao kamatnu stopu a on drži da je na to imao puno pravo, pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu zbog čega je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu.

Takva odredba ugovora omogućuje tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja - sebe, a da pri tome niti na koji način nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, čime je, po stavu ovog suda, tužitelj u neravnopravnom položaju prema tuženiku kao banci, a posljedično i neravnoteža u pravima i obvezama i to na štetu tužitelja, koja promjenu takvog drastičnog opsega nije mogao predvidjeti, prilikom čega nije mogao niti provjeriti niti točnost promjena bez egzaktnih kriterija.

S obzirom da je predmet ugovora novčana obveza, to su bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik (banka) putem ove ugovorne odredbe u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) namećući mu zapravo proizvoljno opseg nametnute obveze.

Sud smatra da je to i u suprotnosti odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (znači postoji razumijevanje i shvaćanje tih sastojaka obje ugovorne strane, o čemu u konkretnom slučaju nije riječ). Ovo je bitno, jer je tuženik sam sebi pridržao pravo mijenjati kamatnu stopu po volji, bez navođenja bilo kakvih jasnih i preciznih kriterija. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni kamatne stope, a koje promjene nisu bili definirane nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Dug tužitelja tako je postao promjenjiva kategorija na koji nije mogao utjecati tužitelj - to je isključivo ovisilo o volji banke - dakle arbitrarno jer tuženik tijekom postupka nije dokazao niti jednim valjanim razlogom (i dokazom) zbog kojih je banka to uopće učinila.

Pitanje zastare na koje također ukazuje tuženik u posljednjem dijelu odgovora na tužbu također je neosnovano, jer je podizanjem kolektive tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita u CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare (lipanj 2014. godine) - osim toga, i čl. 241. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od dana 4. srpnja 2014.g., poslovni broj PŽ-7129/13-4, na temelju uključujući i kredit tužitelja, zauzeo je stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne, a u ovoj je parnici riječ o identičnom slučaju. Isti je sta zauzeo i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-249/14.

Vezano za dodatke ugovoru o kreditu iz 2015. i 2016. godine, argument zastare također nije osnovan jer je u konkretnom slučaju riječ o pitanju ništetnosti vezanom za restitucijski zahtjev prema kojem su ugovorne strne dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnosti tog ugovora, koja je u konkretnom slučaju i utvrđena, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (odredba čl. 328 Zakona o obveznim odnosima).

Zaključno valja reći, da su navodi tuženika u cijelosti neosnovani, iz razloga što kako je prethodno navedeno, tuženik kao banka u stvarnosti mijenjao kamatu bez da tužitelj mogao (kao prosječna osoba) zbiljski ikako provjeriti na koji način je točno do toga došlo i po kojim kriterijima i zbog čega uopće, prilikom čega se tuženik - imajući u vidu sve prethodno navedeno - potpuno paušalno poziva na to da je tužitelj pristao na promjenjivu kamatnu stopu.

Notorna je sada činjenica, da su sve banke odbijale uopće objasniti detaljno matematički i po valjanom uporištu u podacima, ijednom korisniku kredita kako su i zašto mijenjale kamatne stope tijekom aktivnosti kredita, već su slale paušalne obavijesti na papirićima banaka samo o obavijestima korisnicima o povišenju kamatne stope, a tako je bilo nesumnjivo i u konkretnom slučaju.

O ovom pitanju ništetnosti sud je dakle odlučio kao o prethodnom pitanju, imajući u vidu i odluke VTS Pž-7129/13 i Revt-249/14, a u vezi sa čl. 502. c ZPP-a, čime nema potrebe za isticanjem istoga u petitu zahtjeva, a istim je odgovoreno na prigovor tuženika u vezi podobnosti tužbe za raspravljanje. Vezano dakle za utvrđenje ovog suda da su odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati dakle ništetne, tužitelju pripada po osnovi preplaćene kamate iznosi kako je pobliže označeno u izreci ove odluke, jer se ugovor o kreditu primjenjuje bez takvih ništetnih odredaba.

S obzirom da je dakle odredbom čl. 322. ZOO-a propisano da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili pravilima morala društva ništetan, a odredba čl. 323. istog zakona propisuje posljedicu ništetnosti vraćanja onog što je primljeno temeljem takvog ugovora, to je tuženik dužan tužitelju vratiti upravo ono što je temeljem takvih ništetnih odredaba ugovora stekao, kako je to pobliže navedeno u tužbenom zahtjevu koji je konačno i postavljen u okviru činjenica utvrđenih nalazom i mišljenjem vještaka, te i prihvaćen u ovoj odluci.

U konačnici, nesporno je da je tuženik kao banka trgovačko društvo koje postoji zbog samo jednog razloga - a to je profit.

Osim toga, o ovim pitanjima je već jasan stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni brojevi Rev-2221/18 i Revt - 249/14 od 9. travnja 2015.od dana 03. rujna 2019. godine, tako da je daljnje raspravljanje o istome nepotrebno.

Vještak ing. Mladen Bačić u svom nalazu i mišljenju od 31. svibnja 2022. godine naveo je da je iz Tabele 1 razvidno da ukupan iznos kamata izračunanih po kamatnim stopama koje je primjenjivao tuženik do 31. srpnja 2019. g., iznosi EUR 25.889,12, a izračunane kamate po fiksnoj kamatnoj stopi iz ugovora iznose EUR 25.223,18, odnosno manje za EUR 665,94, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan plaćanja iznosi Kn 4.863,32.

Valja reći da nalaz i mišljenje vještak sadrži jasno i valjano utvrđene činjenice, decidirano navodeći koje činjenice nalaze utvrđenima temeljem takvoga nalaza i mišljenja, ovaj sud je u cijelosti prihvatio kao stručnu pomoć u dokazivanju relevantnih činjenica.

Preostala argumentacija tuženika nije relevantna, pa nije niti posebno obrazlagana.

S obzirom da je tuženik u zakašnjenju, dužan je tužitelju i isplatiti i kamatu (čl. 183. ZOO-a), a kamatna je stopa određena u skladu sa čl. 29. ZOO-a.

Odluka o troškovima ovog parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» 142/12): za sastav tužbe 50 bodova Tbr 7/1, sastav podnesaka od 04. travnja 2022. godine, 27. listopada 2022. godine oba po Tbr. 8/1 50 bodova, zastupanje na 2 ročišta 20. travnja 2022. godine i 03. studenog 2022. godine oba po Tbr.9/1 50 bodova, ukupno 250 bodova, što uz vrijednost boda od 10 kuna i PDV-t 25%, pristojbe na tužbu 150,00 kuna i presudu 300,00 kuna, te plaćenim predujmom za financijsko vještačenje 2.000,00 kuna, ukupno iznosi 5.575,00 kuna (€739,93). U ponovljenom postupku tužitelju pripada i naknada za zastupanje na 2 ročišta, svako po 50 bodova, što uz vrijednost boda od € 2 iznosi €200, uz PDV-t €250 a sve ukupno €989,93. Kamata je dosuđena na ovaj iznos od presuđenja pa do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi.

Preostali podnesci nisu dosuđeni jer predstavljaju požurnice (čl. 155 ZPP-a).

Što se tiče zatraženog troška koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku tužitelja na ročištu za objavu presude, isti nije dosuđen; naime, sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP-a, zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka stranka je dužna podnijeti najkasnije do završetka raspravljanja, a takvim zahtjevom mogu se tražiti samo troškovi nastali do završetka raspravljanja - navedenim zahtjevom se ne mogu tražiti budući i neizvjesni troškovi postupka koji do tog trenutka nisu nastupili, a kakav trošak predstavlja i trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude, jer u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bilo izvjesno da li će taj trošak nastati odnosno da li će na navedeno ročište punomoćnik tužitelja uopće pristupiti - odnosno tužitelj je tražio trošak unaprijed za radnju koja u trenutku traženja uopće još nije nastala, što nije predviđeno a niti dopušteno sukladno odredbama ZPP-a) - stav viših sudova, primjerice Gž-2019/16 od 03. siječnja 2017. godine, ŽS Rijeka.

Osim toga, uspostavljam e- oglasne ploče na ovom sudu, dolazak punomoćnika na ročište nije neophodan te bi samo stvarao novi nepotrebni trošak postupka, s čime je tužitelj upoznat (ili bi moralo biti) s obzirom da ima profesionalnog punomoćnika - odvjetnika.

Nadalje, iako novčana jedinica kuna u trenutku pisanja ove presude više ne postoji u Republici Hrvatskoj, taj je trošak preračunat prema fiksnom tečaju u € 1/7,53.

Za istaknuti je, da iako je Odvjetnička komora izmijenila Tarifu o nagradama i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 24. listopada 2022. godine, ona se primjenjuje od 02. studenog 2022. godina na odvjetničke radnje od tog datuma, a ne retroaktivno na sve radnje unatrag kako je zatraženo u troškovniku tužitelja (takvo tumačenje bi bilo potpuno pogrešno i nepravično prema strankama u postupku). Naime, ne može se prihvatiti tumačenje o retroaktivnom djelovanju ove izmjene, jer ju treba tumačiti teleološki, prema svrsi i cilju donošenja, a ne samo puko i paušalno formalno. Ova je izmjena Tarife nedvojbeno donesena radi ekonomske krize u svijetu, podivljale inflacije i nestabilnosti valuta - stoga, traženje povisivanja vrijednosti boda unatrag po visini od 15 kuna po bodu, a prema trenutku kada navedenih činjenica za povišenje Tarife nije niti bilo (u nekim postupcima i 10 ili više godina unatrag) je ne samo moralno pogrešno - prema strankama i onima koji moraju taj trošak platiti, nego i pogrešno zbog svrhe donošenja ove izmjene Tarife kako je prethodno objašnjeno.

Osim toga, valja imati na umu da je sama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika praktično cehovski propis odvjetnika, a ne zakon koji se odnosi u parlamentu, zbog čega je i obveza primjene iste drugačija od samih zakona po snazi (nije strogo kogentna norma), a primjenjuje se isključivo zbog aktualne sudske prakse i u tome je podložna tumačenju suda.

Ovakav stav ovog suda potvrđen je i recentnom odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2450/23 od dana 30. kolovoza 2023. godine, a i dvjema odlukama Županijskog suda u Zagrebu iz mjeseca ožujka ove godine.

Tuženik je izgubio ovu parnicu pa nema pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 ZPP-a).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 18. prosinca 2025. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.

DNA

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

RJ Odluka pravomoćna dana

i

ovršna dana