REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-152/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika Vijeća, te Ileane Vinja, Ratka Šćekića, dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog EB zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 53/91, 39/92, 91/92, 31/93, 108/95, 16/96 i 28/96 - u daljnjem tekstu: OKZ RH), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 1. ožujka 2023., broj K-Rz-4/2022-58 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 3. lipnja 2025. broj I Kž-rz-18/2023-6, u sjednici Vijeća održanoj 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog EB za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku broj K-Rz- 4/2022-58 od 1. ožujka 2023., potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske I Kž-rz-18/2023-6 od 3. lipnja 2025., osuđen je EB zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH na kaznu zatvora od 3 godine.

2. Osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju Tomislavu Filakoviću, odvjetniku iz Osijeka, temeljem osnove ''iz čl. 515. st. 1. i iz čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZKP/08'', s prijedlogom da se „pravomoćna presuda preinači i donese oslobađajuća presuda… ili da se pravomoćna presuda ukine i vrati nadležnom sudu na ponovno odlučivanje''. Ujedno je zatražena i odgoda izvršenja kazne zatvora do odluke po tom zahtjevu.

3. Sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'', broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 -pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24 i 72/25 - u daljnjem tekstu: ZKP), zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmina Dolmagić odgovorila je na zahtjev osuđenika s mišljenjem da isti nije osnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Iako se u, inače opširnom, zahtjevu citiraju svi zakonom dopušteni osnovi iz čl. 517. st. 1. ZKP, iz njegovog obrazloženja proizlazi da je podnesen zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 1. i 4. ZKP te zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 1. toč. 9. te čl. 468. st. 2. ZKP.

6. Povredu kaznenog zakona podnositelj obrazlaže tezom da je predmetno kazneno djelo pogrešno pravno označeno po čl. 120. st. 1. OKZ RH koji se ovdje ne može primijeniti niti je uopće stupio na snagu s obzirom da je donesen protivno zakonodavnoj proceduri. Također, ne može primijeniti jer nije postojao u vrijeme događaja niti je blaži za počinitelja. Problematizira se i postojanje pravnog kontinuiteta između tog kaznenog djela i aktualnog članka 91. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 - u daljnjem tekstu: KZ/11).

6.1. Naime, podnositelj smatra da činjenica što je tzv. Božićnim Ustavnom Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90 od 22. prosinca 1990.) u našoj državi ukinuta smrtna kazna, znači da je u vrijeme događaja (koncem rujna 1991.) za predmetno kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1. KZ SFRJ, kao maksimalna, bila zapriječena kazna zatvora od 15 godina pa je taj zakon, trebalo primijeniti kao najblaži na konkretnog osuđenika.

7. Međutim, podnositelj nije u pravu iz slijedećih razloga:

7.1. Najprije, da bi se moglo u potpunosti odgovoriti na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, treba iznijeti kronologiju donošenja zakona iz tog vremena.

7.2. Krivičnim Zakonom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (Službeni list SFRJ broj 94/76, 36/77, 56/77, 34/84, 74/87, 3/90 i 38/90 - u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) koji je bio na snazi u vrijeme događaja, u čl. 142. st. 1. tog zakona, za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva bila je propisana kazna zatvora od najmanje 5 godina ili smrtna kazna. Opći uvjeti za propisivanje i izricanje smrtne kazne bili su navedeni u čl. 37. KZ SFRJ, dok je, u čl. 38. st. 2. KZ SFR bilo propisano da sud može, umjesto smrtne kazne, izreći i kaznu zatvora od 20 godina.

7.3. Donošenjem Zakona o preuzimanju KZ SFRJ (''Narodne novine'' broj 53/91) od 8. listopada 1991. kao zakona Republike Hrvatske, brisan je čl. 37. KZ SFRJ koji je propisivao mogućnost izricanja smrtne kazne te je izmijenjen čl. 38. st. 2. KZ SFRJ i propisano da se kazna zatvora u trajanju od 20 godina može izreći samo za najteže oblike krivičnog djela. Sukladno tome, smrtna kazna brisana je i u čl. 48. st. 1. toč. 1., čl. 95. i čl. 97. KZ SFRJ. Dakle, neovisno o tome što zakonodavac u tom trenutku još nije izmijenio odredbe posebnog dijela zakona, pa tako niti čl. 142. st. 1. KZ SFRJ, ostaje činjenica da je smrtna kazna već tada brisana u općem dijelu tog zakona, a za najteže oblike krivičnih djela, kakvo je zasigurno kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, predviđena je kazna zatvora od 20 godina.

7.4. Nastavno tome, Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog Zakona Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 91/92 - u daljnjem tekstu: ZID KZRH od 31. prosinca 1992.) mijenjan je naziv zakona koji od tada glasi Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (OKZ RH) te je izmijenjen i posebni dio zakona na način da su u čl. 142. st. 1. KZ RH riječi ''smrtna kazna'' zamijenjene riječima ''kaznom zatvora od 20 godina''. Pročišćeni tekst tog zakona donio je Odbor za zakonodavstvo Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 31/93 od 16. travnja 1993.). Ovlaštenje Odbora za izdavanje tog pročišćenog teksta proizlazi iz čl. 32. ZID KZRH pa je, dakle, donesen od strane nadležnog saborskog tijela. Budući da je pročišćenim tekstom tek utvrđena nova numeracija članaka zakona, pa tako, između ostalog, i u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u čl. 120. st. 1. OKZ RH, pri čemu nije došlo do nikakve izmjene dotadašnjeg teksta niti ostalih zakonskih odredaba, to je, suprotno paušalnoj tvrdnji podnositelja, ovaj pročišćeni tekst zakona izdan u propisanoj proceduri te je stupio na snagu.

7.5. Iz navedene zakonske kronologije, a naročito zbog činjenice da je u vrijeme događaja (koncem rujna 1991.) bila na snazi odredba čl. 38. st. 2. KZ SFRJ o mogućnosti zamjene smrtne kazne kaznom zatvora od 20 godina, očito je da nakon donošenja tzv. Božićnog Ustava smrtna kazna nije zamijenjena kaznom zatvora od 15 godina, kako pogrešno tvrdi podnositelj, već kaznom zatvora od 20 godina, kako pravilno zaključuju sudovi.

7.6. Navedeno stajalište sukladno je ustaljenoj sudskoj praksi (koja je zasigurno poznata i podnositelju), i to ne samo Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Kž-rz- 4/2018-10, Kž-rz-32/2019-7, I Kž-810/2012-8, III Kr-48/2024-3 i druge) nego i praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (Odluka br. U-III-3077/2018).

7.7. Budući da je za kazneno djelo ratnog zločina iz čl. 91. st. 1. KZ/11 sada zapriječena kazna zatvora od najmanje 5 godina ili kazna dugotrajnog zatvora, očito je da su odredbe OKZ RH za osuđenika najblaže te je kazneno djelo pravilno pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

8. Nadalje, bez uspjeha se zahtjevom problematizira postojanje pravnog kontinuiteta između navedenih kaznenih djela ratnog zločina i tvrdi da su sudovi propustili jasno naznačiti o kojem obliku kaznenog djela se radi s obzirom da odredba čl. 91. KZ/11 sadrži više stavaka i alineja. Također, ukazuje se da odredbe KZ/11 više ne sadrže modalitet izvršenja djela protuzakonitog zatvaranja civilnog stanovništva za koje je, između ostalog, EB osuđen.

8.1. Nasuprot tome, u pravomoćnoj presudi (toč. 8.3. obrazloženja drugostupanjske presude) jasno je precizirano postojanje pravnog kontinuiteta u odredbi čl. 91. st. 1. toč. 2. KZ/11 jer činjenični opis kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude sadrži sva obilježja nečovječnog postupanja prema civilnim osobama. To što odredba aktualnog KZ/11 ne propisuje izrijekom protuzakonito zatvaranje civilnog stanovništva kao jedan od modaliteta izvršenja djela, još ne znači da je takva radnja dekriminalizirana, kako implicira podnositelj, jer se ista, u kontekstu ostalih inkriminiranih radnji zlostavljanja, i dalje može podvesti pod pojam nečovječnog postupanja prema civilima. Osim toga, pravni kontinuitet kaznenog djela procjenjuje se prema njegovom činjeničnom opisu, a ne pravnoj ili zakonskog oznaci djela. U konkretnom slučaju, navodi činjeničnog opisa da je optuženik, zajedno s drugima, lišio ošt. RB slobode, vezao ga lisicama za stolicu, ispitivao i fizički zlostavljao, udarajući ga po cijelom tijelu drvenom kuhačom za topljenje masti, pri čemu je oštećenik zadobio brojne krvne podlijeve, a tijelo mu je bilo potpuno crno te kada bi izgubio svijest oni su ga nastavljali udarati te su ga noću vezali lisicama za ogradu stepenica i tako ga držali u prostorijama štaba tri dana i dvije noći, u ukupnosti gledano nedvojbeno sadrži obilježja nečovječnog postupanja prema civilnoj osobi pa je pravni kontinuitet s odredbom čl. 91. st. 1. toč. 2. KZ/11 u potpunosti održan.

9. Slijedom navedenog, dakle, nisu ostvarene povrede zakona iz čl. 469. toč. 1. i 4. ZKP.

10. U zahtjevu istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka također nisu ostvarene. Bitnu povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP (prekoračenje optužbe) podnositelj nalazi u tome što je državni odvjetnik izmijenio optužnicu u odnosu na sadržaj zahtjeva za izručenje ''pa je time narušeno načelo specijaliteta - jer se optuženik teretio za puno veću količinu kriminalne aktivnosti… pa je upitno bi li uopće bio izručen da je u zahtjevu za izručenje bilo ono što se sada navodi u izreci presude''.

10.1. Ovi navodi zahtjeva uopće nisu osnovani niti je razumljivo na koji način bi sudovi prekoračili optužbu i time ostvarili navedenu bitnu povredu.

10.2. Osim toga, žalbom optuženika protiv prvostupanjske presude ova bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije isticana pa se, sukladno čl. 517. st. 2. ZKP, ne može isticati niti povodom izvanrednog preispitivanja pravomoćne presude.

10.3. Pri tome, eventualna povreda načela specijalnosti mogla bi predstavljati povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP koja, međutim, također nije ostvarena. Prema čl. 37. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći (''Narodne novine'' broj 178/04 - u daljnjem tekstu: ZOMP) načelo specijalnosti obuhvaća zabranu osude zbog određenog djela počinjenog prije izručenja u odnosu na koje izručenje nije odobreno. Međutim, o tome se ovdje, očito, ne radi. Izmjenom optužnice od strane državnog odvjetnika na način da su ispušteni navodi o nanošenju teških tjelesnih ozljeda ošt. RB, nisu izmijenjena bitna obilježja kaznenog djela jer osuđenik i dalje odgovara za isti događaj s jednakom pravnom kvalifikacijom kaznenog djela za koje je izručenje dopušteno. Dvojbe zahtjeva o tome bi li izručenje uopće bilo dopušteno za takav, smanjeni opis kaznenog djela svode se na hipoteze i nagađanja koja ne mogu biti temeljem bilo kakve ozbiljne pravne ocjene.

11. Nadalje, podnositelj smatra da su sudovi prvog i drugog stupnja povrijedili načelo pravičnosti postupka i time ostvarili bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP.

11.1. U zahtjevu se reproduciraju rezultati dokaznog postupka i tvrdi da se osuđujuća presuda temelji isključivo na iskazu oštećenog RB koji nije vjerodostojan svjedok s obzirom da je ''vrlo upitnog morala…alkoholičar…sklon izmišljanju i laganju'', a njegov iskaz nije potvrđen drugim dokazima. Sudovi prihvaćaju iskaze svjedoka ''po čuvenju'', a s druge strane, otklanjaju iskaze većeg broja svjedoka obrane, koji se u zahtjevu detaljno analiziraju. Drugostupanjski je sud, pak, u svojoj odluci ''ignorirano žalbene navode obrane koji se odnose na nepravilno i nepotpuno utvrđenje činjeničnih stvari kao i na prigovore vezane za bitne povrede odredaba kaznenog postupka… ne navodi razloge zbog kojih ne prihvaća žalbene navode… iznosi netočna utvrđenja… pogrešno interpretira iskaze svjedoka'' pa zaključuje da je ''odluka drugostupanjskog suda nejasna i nerazumljiva, proturječna sama sebi i drugim dokazima, a ta povreda je utjecala na odluku drugostupanjskog suda po žalbi''.

11.2. Ovdje najprije treba reći da podnositelj u žalbenom postupku nije isticao povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP pa se s tog osnova prvostupanjska presuda ne može niti sada pobijati, sukladno čl. 517. st. 2. ZKP.

11.3. U odnosu na drugostupanjsku presudu, podnositelj smatra da je ostvarena navedena povreda jer ''drugostupanjski sud uopće ne navodi razloge zbog kojih otklanja žalbene navode'' pa bi se, u stvari, sadržajno radilo o povredi odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi čl. 487. st. 1. ZKP koja je mogla biti od utjecaja na presudu.

11.4. Razlozi zahtjeva, zapravo, predstavljaju doslovnu reprodukciju navoda žalbe protiv prvostupanjske presude u okviru žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, očito svjestan da se ovaj izvanredan pravni lijek može podnositi samo zbog pojedinih povreda procesnog i materijalnog prava, ali ne i zbog (ne)pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, podnositelj dodaje da sud drugog stupnja nije odgovorio ili je nepravilno odgovorio na navode žalbe i time povrijedio odredbe žalbenog postupka koje su utjecale na presudu.

11.5 Nasuprot tome, analizom obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je taj sud jasno i sveobuhvatno odgovorio na sve bitne žalbene navode, a drugo je pitanje što se podnositelj s argumentacijom suda drugog stupnja ne slaže i time, u suštini, traži preocjenu izvedenih dokaza te utvrđenje novog, drugačijeg činjeničnog stanja. Međutim, nije zadaća ovog Suda da preispituje ispravnost razloga zbog kojih su sudovi iskaze pojedinih svjedoka ocijenili (ne)vjerodostojnima, već je li u procesu zaključivanja i obrazlaganja bilo očiglednih propusta da takvu odluku niti jedan razuman sud ne bi donio. To ovdje, konkretno, nije slučaj. Naime, osporavani zaključak drugostupanjskog suda o tome da je iskaz ošt. RB potvrđen drugim dokazima nije proizvoljan, kako tvrdi podnositelj, jer je svjedok CB osobno vidio ozljede oštećenika koji mu je u vrijeme događaja pričao o privođenju i maltretiranju, a svjedoci OB, TB i ŠB o tome imaju posredna saznanja. Stoga, osim što se ne radi o povredi čl. 487. st. 1. ZKP, razlozi u drugostupanjskoj presudi nisu izostali niti su očito nerazumni u mjeri da bi to kompromitiralo pravičnost postupka gledano u cjelini.

11.6. Nerazumijevanje zakonske svrhe ovog izvanrednog pravnog lijeka vidljivo je i iz prijedloga zahtjeva da se „pravomoćna presuda preinači i donese oslobađajuća presuda“, kao da se ovdje radi o nastavku redovnog suđenja tijekom kojeg bi ovaj Sud, u trećem stupnju, bio ovlašten preocijeniti dokaznu građu i utvrđivati činjenice drugačije od onih u pravomoćnoj presudi. To, međutim, sukladno taksativno navedenim zakonskim osnovama pobijanja u čl. 517. st. 1. ZKP, u ovoj fazi postupka nije moguće.

12. Zbog naprijed navedenog, zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, temeljem čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude. Stoga nije prihvaćen niti prijedlog za odgodu izvršenja kazne.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Žarko Dundović