REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-137/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca, Žarka Dundovića, kao predsjednika Vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog MZ zbog kaznenih djela iz čl. 117. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11-17) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu, od 24. siječnja 2023., broj K-649/2019-20 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 14. studenog 2023. broj Kž-558/2023-4, u sjednici Vijeća održanoj 18. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e:
Zahtjev osuđenog MZ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Splitu broj K- 649/2019-20 od 24. siječnja 2023., preinačena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-558/2023-4 od 14. studenog 2023., osuđen je MZ zbog kaznenog djela tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ/11-17 te zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11-17 na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i jedan mjesec, te mu je, uz primjenu čl. 57. KZ/11-17, izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se kazna zatvora od 6 mjeseci ima izvršiti dok se preostali dio kazne od 7 mjeseci neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 3 godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju Franji Ćuku, odvjetniku iz Splita, zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP te zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP, s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Temeljem čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu: ZKP), zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dinko Cvitan odgovorio je na zahtjev osuđenika s mišljenjem da isti nije osnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. U zahtjevu se tvrdi da je povrijeđen zakon na štetu osuđenika u odredbi čl. 469. toč. 4. ZKP jer u vrijeme počinjenja kaznenog djela prijetnje (7. kolovoza 2018.) zakonom nije bila propisana kvalifikatorna okolnost - počinjenje djela prema bliskoj osobi, kako se navodi u pravnom opisu djela iz izreke prvostupanjske presude. S obzirom da je podnositelj osuđen po čl. 139. st. 2. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21. i 114/22 – dalje u tekstu: KZ/11-22) koji nije bio na snazi u vrijeme događaja te je za optuženika stroži, to je povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu.
5.1. Suprotno tvrdnji zahtjeva, sud drugog stupnja je, u povodu optuženikove žalbe, preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i osudio ga zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11-17, dakle, na temelju zakona koji je vrijedio tempore criminis i koji je za optuženika blaži. Budući da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu i kao takve predstavljaju pravomoćnu sudsku presudu, očito da citirana povreda zakona na štetu optuženika nije ostvarena.
6. Nastavno tome, podnositelj smatra da sud drugog stupnja nije bio ovlašten otkloniti navedenu povredu zakona preinačenjem prvostupanjske presude, već je tu presudu, prihvaćanjem optuženikove žalbe, trebao ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Preinačenjem prvostupanjske presude u zakonskom opisu i nazivu djela te osudi temeljem odredbi KZ/11-17, žalbeni sud je, smatra podnositelj, prekoračio svoje ovlasti iz čl. 486. st. 1. i čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP te povrijedio odredbu čl. 483. st. 1. ZKP u žalbenom postupku što je bilo od utjecaja na presudu.
7. Ovi navodi zahtjeva nisu osnovani.
7.1. Prije svega, ne radi se o preinačenju presude kada sud drugog stupnja precizira i točno odredi Kazneni zakon navođenjem broja Narodnih novina u kojima je taj zakon objavljen. Isto tako, s obzirom na činjenični opis i zakonsku oznaku kaznenog djela prijetnje iz prvostupanjske presude, jasno je da podnositelj nije osuđen za to kazneno djelo počinjeno prema bliskoj osobi jer se ova kvalifikatorna okolnost ionako ne navodi u čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11-22 niti je obrazloženje prvostupanjske presude išlo u tom pravcu. Visina utvrđene kazne za kazneno djelo prijetnje (6 mjeseci zatvora) svakako nije polazište za zaključak koji je zakon primijenjen s obzirom da se ova kazna uklapa u zakonom zapriječeni raspon kako prema odredbama KZ/11-17, tako i KZ/11-22.
7.2. Međutim, drugostupanjski sud doista nije mogao, ali niti trebao preinačiti ''pravni opis i oznaku'' kaznenog djela prijetnje na način da je postupanje prema bliskoj osobi povezao samo s kaznenim djelom tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ/11-17, ali ne i s kaznenim djelom prijetnje, kako je to bilo pogrešno navedeno u zakonskom opisu djela iz izreke prvostupanjske presude. Pravni, tj. zakonski opis djela, iako prema čl. 455. st. 2. toč. 2. ZKP, predstavlja sastavni dio izreke presude, ne čini njezin odlučan dio jer se pravna kvalifikacija (zakonska oznaka) veže isključivo za činjenični, a ne zakonski opis kaznenog djela. Stoga, sve da izreka presude uopće ne sadrži zakonski opis kaznenog djela, ona ne bi automatski bila nerazumljiva u mjeri da to onemogućava njezino ispitivanje. Sukladno navedenom, tvrdnja podnositelja da je sud drugog stupnja, zbog postojećeg proturječja i time ostvarene bitne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP, trebao ukinuti prvostupanjsku presudu u smislu čl. 483. st. 1. ZKP, nije osnovana jer se to proturječje, u konkretnom slučaju, ne odnosi na odlučnu činjenicu.
7.3. Nastavno tome, neovisno o očitoj pogrešci iz izreke prvostupanjske presude koja postupanje prema bliskoj osobi veže za oba kaznena djela, sud drugog stupnja nije bio dužan, ali niti ovlašten samostalno izmijeniti zakonski opis kaznenog djela prijetnje jer je takvo postupanje suprotno razlozima za preinačenje prvostupanjske presude iz čl. 486. st. 1. ZKP.
7.4. Utoliko, je, dakle, podnositelj u pravu kada ističe da je ova procesna odredba povrijeđena u žalbenom postupku, međutim, s obzirom da se ne radi o preinačenju presude u njezinom odlučnom dijelu, taj propust nije bio od utjecaja na presudu niti je ostvarena u zahtjevu istaknuta povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP.
8. Kako time navodi zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani, trebalo je, temeljem čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 18. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
Žarko Dundović
