REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kzz-37/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijana Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika MS, zbog kaznenog djela iz članka 224. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske broj KZZ-DO-101/2024-4 od 25. studenog 2025., podignutog protiv pravomoćnog rješenja koje čine rješenje Općinskog suda u Osijeku od 27. svibnja 2024., broj K-378/2020-131 i rješenje Općinskog suda u Osijeku od 28. listopada 2024., broj Kv-235/2024-4, u sjednici održanoj 18. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e:
Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnim rješenjem koje čine rješenje Općinskog suda u Osijeku od 27. svibnja 2024., broj K- 378/2020-131 i rješenje Općinskog suda u Osijeku od 28. listopada 2024., broj Kv- 235/2024-4, na štetu okrivljenog MS povrijeđen zakon u odredbi članka 149. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24 - dalje u tekstu: ZKP-24), pa se to rješenje ukida i predmet vraća Općinskom sudu u Osijeku na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
1.Naprijed citiranim rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 27. svibnja 2024., broj K- 378/2020-131, odbijen je zahtjev branitelja Davora Štorge, odvjetnika iz Pule (ispravno: Pule-Pole) od 19. listopada 2023. za naknadom troškova kaznenog postupka, kao neosnovan a navedenim rješenjem od 28. listopada 2024., broj Kv- 235/2024-4 izvanraspravno vijeće istog suda, kao sud drugog stupnja, odbilo je žalbu koju je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja podnio odvjetnik Davora Štorga kao neosnovanu te je „potvrdilo pobijano rješenje“.
2. Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: državni odvjetnik) je protiv navedenog pravomoćnog rješenja podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti (u daljnjem tekstu: zahtjev) "zbog povrede zakona u odredbi članka 149. stavka 1. ZKP- 08 i članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02,13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: Konvencija)", s prijedlogom da se pobijano pravomoćno rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Sukladno članku 510. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu: ZKP-25) o sjednici Vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske uredno je izviješten državni odvjetnik, koji nije pristupio.
4. Zahtjev je osnovan.
5. Državni odvjetnik u obrazloženju zahtjeva s pravom ukazuje da sud prvog stupnja nije mogao, u situaciji kada je presudom Županijskog sud u Osijeku od 5. listopada 2023., broj Kž-16/2023 protiv okrivljenog MS odbijena optužba jer je nastupila zastara kaznenog progona zbog kaznenog djela iz članka 224. stavka 1. i članka 61. KZ/97, te je istom presudom na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-24 odlučeno da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstva, a branitelj je nakon primitka pravomoćne presude pravovremeno, podneskom od 19. listopada 2023., uz koji je dostavio i troškovnik sačinjen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika zatražio isplatu troškova temeljem specijalne punomoći kojim ga okrivljenik na to ovlašćuje, odbiti takav zahtjev s obrazloženjem, a koje je kao ispravno prihvatio i sud drugog stupnja, da branitelj „…neće dobiti naknadu iz državnog proračuna budući da nije dokazao kako ima valjanu optuženikovu posebnu punomoć za isplatu.“
5.1. Osnovano državni odvjetnik ukazuje da nije dvojbeno da iz podneska uz koji su specificirani troškovi kaznenog postupka (list 1156. -1159.) proizlazi da je zahtjev za naknadu troškova podnio okrivljenik putem branitelja i da isplatu troškova ne traži branitelj za sebe već u ime okrivljenika koji na nju ima pravo temeljem sudske odluke. Stoga se osnovano u zahtjevu ukazuje da su opisanim postupanjem u biti okrivljeniku uskraćena njegova prava na naknadu troškova, iako je postupak završen u njegovu korist donošenjem presude kojom se optužba odbija. Ističe se i da je okolnost što je u ime okrivljenika odvjetnik zatražio isplatu na svoj račun stvar međusobnog povjerenja odvjetnika i klijenta te da je zahtjev za naknadu sadržavao dovoljno podataka čiju je osnovanost i visinu sud morao ocijeniti na temelju stanja spisa i relevantnih odredbi koji se odnose na troškove kaznenog postupka.
6. Navedene tvrdnje koje je u zahtjevu iznio državni odvjetnik ovaj sud prihvaća kao osnovane, s tim da se uz navedeno ističe i sljedeće.
6.1. U konkretnom se slučaju radi o tome da je nakon što je naprijed citiranom odlukom Županijskog suda u Osijeku suda na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-24 odlučeno o okrivljenikovom pravu na naknadu troškova kaznenog postupka, pobijanim pravomoćnim rješenjem to okrivljenikovo pravo povrijeđeno jer mu je isplata onemogućena s obrazloženjem da specijalna punomoć kojom je opunomoćio odvjetnika Davora Štorgu nije vjerodostojna i stoga jer u njoj nije sadržano ovlaštenje odvjetniku da na ime troškova kaznenog postupka na svoj žiro račun primi točno određeni iznos novca.
6.2. Međutim, imajući u vidu da je specijalna punomoć koju je u izvorniku tijekom postupka podnio branitelj nedvojbeno potpisana od strane okrivljenika, jer je taj specifičan potpis potpuno identičan svim njegovim potpisima iz spisa predmeta K- 378/2020, (npr. na listovima 330., 331., 335.-338., 347., 389., 430. i dr.), a što je na prvi pogled uočljivo, greška u datiranja punomoći zbog stavljanja kasnijeg datuma u odnosu na datum podneska nema taj značaj koji joj pridaje sud jer ona ne dovodi u pitanje vjerodostojnost podnesene punomoći. Nadalje, pogrešno se u pobijanom rješenju kao razlog osporavanja vjerodostojnosti punomoći navodi da u njoj nisu precizno navedene okrivljenikove ovlasti da se njome omogućuje odvjetniku Štorgi da u njegovo ime podnese zahtjev za isplatu troškova i da nije precizno navedeno o kojoj se novčanoj svoti radi. Naime, iz navedene specijalne punomoći (list 1173.) je navedeno, i to kroz tekst koji je sastavni dio obrasca punomoći, ali i kroz rukom ispisan tekst, da se tom punomoći odvjetnik Štorga ovlašćuje "…da u slučaju oslobađajuće, odbijajuće presude, te obustave u kaznenom, prekršajnom postupku … te u slučaju uplate u ime i za račun stranke …prim[a] rješenja o troškovima i naknadu za rad odvjetnika iz navedenog kaznenog postupka koji se vodio pod poslovnim brojem K- 378/20…. te da može iste zaprimiti…. na žiro račun istog otvorenog kod Zagrebačke banke d.d. ABC.". Prema tome, sadržaj navedene punomoći jasno određuje koje je ovlasti odvjetnik Štorga kao opunomoćitelj dobio od davatelja punomoći, između ostaloga i da u njegovo ime i za njegov račun primi isplate novčanih naknada proizašle iz različitih sudskih postupaka.
6.3. Što se tiče stava suda da u punomoći nije navedena precizna novčana svota, radi se o proizvoljnom stavu suda jer ta okolnost nije obvezni dio ove vrste punomoći, budući da se konkretni novčani iznosi preciziraju u zahtjevu za naknadu, odnosno u troškovniku. Jednako tako, okolnost da je sud u više navrata, zbog sumnje u vjerodostojnost navedene punomoći, u više navrata bezuspješno pokušao dostaviti dopise okrivljeniku kako bi se on osobno očitovao koliki trošak potražuje i kome ga treba isplatiti, nije relevantno. Naime, kada je okrivljenik na temelju punomoći ovlastio opunomoćenika da za njega zatraži isplatu troškova koji su mu pravomoćno dosuđeni, tada nije potrebno da se okrivljenik o tome osobno angažira niti je u ovoj fazi postupka, kada je kazneni postupak pravomoćno okončan odbijajućom presudom, bio u obvezi obavještavati sud o eventualnim promjenama adrese svog prebivališta, odnosno boravišta. Nadalje, s pravom državni odvjetnik ističe da je način isplate stvar internog dogovora između branitelja i okrivljenika, a u sličnoj je procesnoj situaciji ovaj sud u odluci od 30. listopada 2025., broj Kzz-24/2025, između ostalog naveo "…da je sud u situaciji kad je na temelju troškovnika, koji predstavlja zahtjev za isplatom troškova, iskazana visina troškova u vidu nužnih izdataka branitelja i nagrade branitelju, a na temelju obavljenih radnji i njihovoj novčanoj vrijednosti zatraženih sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ovlašten provjeriti samo to jesu li navedene radnje doista obavljene, je li njihova vrijednost ispravno iskazna, te jesu li iskazani troškovi doista nužni, dok svaka drugačija provjera u vezi tih troškova izlazi izvan ovlasti suda i nema uporišta u citiranim odredbama ZKP-a.".
7. Prema tome, kako se pobijanim pravomoćnim rješenjem navedeni propust suda u cijelosti iscrpljuje u povredi čl. 149. stavka 1. ZKP-24 nije bilo potrebe razmatrati daljnje povrede konvencijskog prava iz članka 1. Prtokola br. 1. uz Konvenciju, kako to državni odvjetnik tvrdi.
8. Iz navedenih razloga, prihvaćen je zahtjev državnog odvjetnika te je pobijano pravomoćno rješenje ukinuto i predmeti je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
9. U ponovljenom će postupku sud prvog stupnja, imajući u vidu sve naprijed navedeno, donijeti novo, na zakonu utemeljeno rješenje.
10. Iz svih naprijed navedenih razloga na temelju članka 513. stavka 1. ZKP-25 presuđeno je kao u izreci.
Zagreb, 18. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća:
Ileana Vinja
