1

Poslovni broj: 64 Gž-2523/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 64 Gž-2523/2023-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica Z. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Č. i Š., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9300/2021-29 od 20. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9300/2021-29 od 20. ožujka 2023.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: …, isplatiti tužitelju Z. S. iz Z., OIB: …, iznos od 4.687,87 EUR/35.320,75 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

na iznos od 2,48 EUR/18,65 kn počevši od 31.03.2007. pa do isplate,

na iznos od 2,11 EUR/15,91 kn počevši od 29.02.2008. pa do isplate,

na iznos od 6,65 EUR /50,07 kn počevši od 31.03.2008. pa do isplate,

na iznos od 0,53 EUR /3,97 kn počevši od 30.06.2008. pa do isplate,

na iznos od 22,68 EUR/170,86 kn počevši od 03.11.2008. pa do isplate,

na iznos od 5,94 EUR /44,78 kn počevši od 01.12.2008. pa do isplate,

na iznos od 25,47 EUR/191,92 kn počevši od 02.01.2009. pa do isplate,

na iznos od 27,40 EUR/206,44 kn počevši od 02.02.2009. pa do isplate,

na iznos od 28,69 EUR/216,15 kn počevši od 02.03.2009. pa do isplate,

na iznos od 25,74 EUR/193,94 kn počevši od 01.04.2009. pa do isplate,

na iznos od 25,35 EUR/191,00 kn počevši od 04.05.2009. pa do isplate,

na iznos od 21,37 EUR/160,98 kn počevši od 02.06.2009. pa do isplate,

na iznos od 16,58 EUR/124,90 kn počevši od 30.06.2009. pa do isplate,

na iznos od 17,65 EUR/133,00 kn počevši od 31.07.2009. pa do isplate,

na iznos od 20,79 EUR/156,66 kn počevši od 01.09.2009. pa do isplate,

na iznos od 16,42 EUR/123,69 kn počevši od 13.10.2009. pa do isplate,

na iznos od 17,93 EUR/135,06 kn počevši od 05.11.2009. pa do isplate,

na iznos od 20,64 EUR/155,53 kn počevši od 04.12.2009. pa do isplate,

na iznos od 25,83 EUR/194,64 kn počevši od 13.01.2010. pa do isplate,

na iznos od 28,01 EUR/211,01 kn počevši od 24.02.2010. pa do isplate,

na iznos od 30,60 EUR/230,56 kn počevši od 19.03.2010. pa do isplate,

na iznos od 32,71 EUR/246,48 kn počevši od 28.04.2010. pa do isplate,

na iznos od 56,25 EUR/423,83 kn počevši od 01.07.2010. pa do isplate,

na iznos od 51,73 EUR/389,73 kn počevši od 22.07.2010. pa do isplate,

na iznos od 51,73 EUR/389,73 kn počevši od 22.07.2010. pa do isplate,

na iznos od 46,05 EUR/346,98 kn počevši od 04.08.2010. pa do isplate,

na iznos od 65,31 EUR/492,05 kn počevši od 06.09.2010. pa do isplate,

na iznos od 52,85 EUR/398,18 kn počevši od 31.10.2010. pa do isplate,

na iznos od 85,53 EUR/644,39 kn počevši od 30.12.2010. pa do isplate,

na iznos od 85,53 EUR/644,39 kn počevši od 30.12.2010. pa do isplate,

na iznos od 82,21 EUR/619,38 kn počevši od 05.01.2011. pa do isplate,

na iznos od 68,26 EUR/514,33 kn počevši od 10.02.2011. pa do isplate,

na iznos od 73,21 EUR/551,62 kn počevši od 29.03.2011. pa do isplate,

na iznos od 69,30 EUR/522,15 kn počevši od 13.04.2011. pa do isplate,

na iznos od 92,16 EUR/694,35 kn počevši od 26.05.2011. pa do isplate,

na iznos od 98,74 EUR/743,96 kn počevši od 08.07.2011. pa do isplate,

na iznos od 98,74 EUR/743,96 kn počevši od 08.07.2011. pa do isplate,

na iznos od 126,39 EUR/952,31 kn počevši od 22.08.2011. pa do isplate,

na iznos od 103,67 EUR/781,09 kn počevši od 08.09.2011. pa do isplate,

na iznos od 99,33 EUR/748,39 kn počevši od 03.10.2011.   pa do isplate,

na iznos od 100,54 EUR/757,50 kn počevši od 21.12.2011. pa do isplate,

na iznos od 100,54 EUR/757,50 kn počevši od 21.12.2011. pa do isplate,

na iznos od 106,00 EUR/798,65 kn počevši od 20.01.2012. pa do isplate,

na iznos od 2.552,27 EUR/19.230,08 kn počevši od 20.01.2012. pa do isplate

sve po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja odgovara visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.135,96 EUR/16.093,36 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 20. ožujka 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

 

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/99, 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. - dalje: ZPP). Predlaže uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz nadoknadu troškova parničnog postupka, uvećanih za troškove žalbe, a podredno ukinuti pobijanu presudu, i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.687,87 eura/35.320,75 kn s osnove valutne klauzule (razlike u tečaju CHF), sve s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

 

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj …, namjenski, za kupnju novog vozila, u iznosu od 30.182,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 7 godina;

 

- da je kredit otplaćen u cijelosti;

 

- da je vještačenjem utvrđeno da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora, u razdoblju otplate kredita iznosi 35.320,75 kn;

 

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima;

 

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijena revizija, između ostalih, i tuženika, te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula).

 

6. Sud prvog stupnja je, s obzirom na to da je pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zaključio kako je tuženik tužitelju dužan vratiti, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve u skladu s člankom 1111. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. - dalje: ZOO), te je, ocijenivši da je takvu korist kao nepošten stjecatelj ostvarivao od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, zaključio kako je dužan platiti i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja istog, sve na temelju odredbe članka 1115. i članka 29. stavka 2. ZOO.

 

6.1. Slijedom navedenog, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja vještaka, ocijenivši prigovor zastare neosnovanim, sud prvog stupnja je tužbeni zahtjev, kao osnovan, usvojio u cijelosti.

 

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni.

 

7.1. Jednako tako, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom članka 354. stavka 2. točke 6. i članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 7. ZPP, kada je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje M. O., Naime, tuženik je na ročištu koje je bilo održano 2. veljače 2023. odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša kao svjedok zaposlenica I. K. C. te je predložio da se umjesto te svjedokinje sasluša zaposlenica M. O., a koja  nije bila tužiteljeva osobna bankarica, koju tužiteljevu tvrdnju (izjava tužitelja na istom ročištu) tuženik nije osporio. U takvim okolnostima tuženiku nije bilo onemogućeno dokazivanje spornih okolnosti proizvoljnom (arbitrarnom) odlukom suda prvog stupnja. Dakle, s obzirom na to da zaposlenica tuženika M. O. nije s tužiteljem pregovarala o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu slijedom čega mu niti nije mogla dati ikakve obavijesti, to odluka suda prvog stupnja da se svjedokinja M. O. ne saslušava na okolnosti obaviještenosti tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu nije rezultiralo povredama postupka, budući da izvođenje tog dokaza, s obzirom na prethodno izloženo, ne bi moglo imati odlučujući značaj za razrješenje spornog odnosa između stranaka, odnosno ishod i pravičnost postupka u cjelini (u tom smislu Ustavni sud Republike Hrvatske, u odluci broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., točke 35.1. do 35.4.) i utoliko žalitelju nije bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom.

 

7.2. S navedenim u vezi, valja napomenuti i to da je odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. („Narodne novine“ br. 123/2016.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

 

7.3. Slijedom navedenog, a budući da je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je pravilno utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja u ovom postupku, to su žalbeni prigovori tuženika koje ističe u žalbi neosnovani.

 

7.4. Nadalje, tuženik neosnovano u žalbi osporava i utvrđenje suda prvog stupnja u pogledu utvrđene visine preplaćenog iznosa koje utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Naime, nalaz i mišljenje vještaka je u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine i da se na istome temelji sudska odluka. Prigovore koje je tuženik istaknuo na nalaz i mišljenje predstavljaju prigovore koji su materijalnopravne prirode o kojima odlučuje sud. Kako je tuženik na nalaz i mišljenje istaknuo prigovore koji su pravne prirode i o kojim odlučuje sud, a vještak se očitovao na prigovore tuženika, nakon čega tuženik nije više imao primjedbi na nalaz i m8išljenje, u konkretnom slučaju nije bilo potrebno izvođenje dokaza dopunskim vještačenjem, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. i članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 260. ZPP.

 

7.5. U tom smislu pogrešno je i pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku je predmet spora, tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 323. ZOO prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njen prigovor iznosu preplate) s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

 

7.6. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

8. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

9. Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana.

 

9.1. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija i tuženika i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula).

 

10. Nadalje, odredbom čl. 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

 

11. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

12. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

 

13. Nadalje, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

 

14. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženica je maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacila na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

 

15. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu članaka 81., 82. i 90. ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

 

15.1. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

 

15.2. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

 

16. kako što je prethodno navedeno, prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

17. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

 

18. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj,  a tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to sud prvog stupnja pravilno odlučio. Stoga su žalbeni navodi neosnovani.

 

19. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine s osnove valutne klauzule u CHF, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka  245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 19. studenoga 2021., dakle u zakonskom petogodišnjem zastarnom roku, to je prigovor tuženika pravilno ocijenjen neosnovanim.

 

20. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zateznim kamatama, a na temelju odredaba članka 323. stavka 1., i članaka 1111. i 1115. ZOO.

 

21. Žalba tuženika u pogledu odluke o troškovima postupka je neosnovana, jer je sud prvog stupnja pravilno obračunao poduzete parnične radnje po vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 eura, u skladu s Tbr. 48/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 126/2022.).

 

22. Slijedom izloženih razloga, valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

23. Tuženikov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe je odbijen, jer tuženik nije uspio u sporu.

 

U Zagrebu 24. listopada 2023.

 

         Predsjednik vijeća

         Robert Jambor, v.r.