Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3765/2025-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: ĐR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Sanja Paić, odvjetnica u Zagrebu, Horvaćanska cesta 45/III, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porbija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 6. studenoga 2025. u nazočnosti tužitelja i tužiteljeve opunomoćenice te zamjenika tuženikovih opunomoćenika, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 2.951,71 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 15,27 EUR od 16. studenoga 2007. do isplate,

- 15,01 EUR od 16. prosinca 2007. do isplate,

- 15,46 EUR od 16. siječnja 2008. do isplate,

- 15,39 EUR od 16. veljače 2008. do isplate,

- 30,08 EUR od 16. ožujka 2008. do isplate,

- 29,91 EUR od 16. travnja 2008. do isplate,

- 28,93 EUR od 16. svibnja 2008. do isplate,

- 29,30 EUR od 16. lipnja 2008. do isplate,

- 29,01 EUR od 16. srpnja 2008. do isplate,

- 28,95 EUR od 16. kolovoza 2008. do isplate,

- 28,93 EUR od 16. rujna 2008. do isplate,

- 30,04 EUR od 16. listopada 2008. do isplate,

- 30,72 EUR od 16. studenoga 2008. do isplate,

- 29,76 EUR od 16. prosinca 2008. do isplate,

- 32,35 EUR od 16. siječnja 2009. do isplate,

- 32,37 EUR od 16. veljače 2009. do isplate,

- 31,51 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate,

- 31,70 EUR od 16. travnja 2009. do isplate,

- 31,74 EUR od 16. svibnja 2009. do isplate,

- 31,40 EUR od 16. lipnja 2009. do isplate,

- 31,46 EUR od 16. srpnja 2009. do isplate,

- 42,46 EUR od 16. kolovoza 2009. do isplate,

- 42,96 EUR od 16. rujna 2009. do isplate,

- 42,40 EUR od 16. listopada 2009. do isplate,

- 42,76 EUR od 16. studenoga 2009. do isplate,

- 42,70 EUR od 16. prosinca 2009. do isplate,

- 43,66 EUR od 16. siječnja 2010. do isplate,

- 44,28 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- 44,15 EUR od 16. ožujka 2010. do isplate,

- 44,76 EUR od 16. travnja 2010. do isplate,

- 45,88 EUR od 16. svibnja 2010. do isplate,

- 40,09 EUR od 16. lipnja 2010. do isplate,

- 41,24 EUR od 16. srpnja 2010. do isplate,

- 41,20 EUR od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- 44,22 EUR od 16. rujna 2010. do isplate,

- 42,19 EUR od 16. listopada 2010. do isplate,

- 42,51 EUR od 16. studenoga 2010. do isplate,

- 29,89 EUR od 16. prosinca 2010. do isplate,

- 29,30 EUR od 16. siječnja 2011. do isplate,

- 29,62 EUR od 16. veljače 2011. do isplate,

- 29,84 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- 29,85 EUR od 16. travnja 2011. do isplate,

- 30,52 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- 31,95 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 33,57 EUR od 16. srpnja 2011. do isplate,

- 28,04 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- 25,82 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- 25,08 EUR od 16. listopada 2011. do isplate,

- 25,13 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 25,23 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate,

- 25,87 EUR od 16. siječnja 2012. do isplate,

- 26,09 EUR od 16. veljače 2012. do isplate,

- 25,86 EUR od 16. ožujka 2012. do isplate,

- 25,83 EUR od 16. travnja 2012. do isplate,

- 25,93 EUR od 16. svibnja 2012. do isplate,

- 26,12 EUR od 16. lipnja 2012. do isplate,

- 25,89 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate,

- 25,82 EUR od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- 25,25 EUR od 16. rujna 2012. do isplate,

- 25,74 EUR od 16. listopada 2012. do isplate,

- 25,97 EUR od 16. studenoga 2012. do isplate,

- 25,82 EUR od 16. prosinca 2012. do isplate,

- 25,64 EUR od 16. siječnja 2013. do isplate,

- 25,58 EUR od 16. veljače 2013. do isplate,

- 25,51 EUR od 16. ožujka 2013. do isplate,

- 25,96 EUR od 16. travnja 2013. do isplate,

- 25,30 EUR od 16. svibnja 2013. do isplate,

- 25,18 EUR od 16. lipnja 2013. do isplate,

- 25,25 EUR od 16. srpnja 2013. do isplate,

- 25,18 EUR od 16. kolovoza 2013. do isplate,

- 25,43 EUR od 16. rujna 2013. do isplate,

- 25,58 EUR od 16. listopada 2013. do isplate,

- 25,66 EUR od 16. studenoga 2013. do isplate,

- 25,94 EUR od 16. prosinca 2013. do isplate,

- 25,66 EUR od 16. siječnja 2014. do isplate i

- 669,06 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.489,68 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu neposredno 10. lipnja 2019. (list 1), u kojoj se navodi da je tuženik, kao kreditor, s tužiteljem, kao korisnikom kredita, sklopio 21. prosinca 2005. Ugovor namjenskom kreditu, broj: 3205937247/05, kreditna partija broj: 7102977894, koji je sadržajno potvrđen 27. prosinca 2005. po javnom bilježniku Janku Žitku, Zagreb, Poljička 12, pod posl. br. OU-691/2005 (dalje: Ugovor), kojim je, u osnovnom, ugovoreno da će tuženik, kao kreditor, isplatiti tužitelju, kao korisniku kredita, kredita u iznosu 60.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. st. 1.); da je korisnik kredita dužan platiti kreditoru u anuitetima kredit u iznosu 60.200,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., Zagreb, koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. st. 1.); da je rok otplate kredita 30 godina (čl. 3. st. 1.); da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 301,81 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora (čl. 7. st. 1.); da korisnik kredita, ovdje tužitelj, zajedno sa založnim dužnicima, radi osiguranja cjelokupne tražbine kreditora, zalažu nekretninu upisanu u zemljišne knjige kod Općinskog suda u Zagrebu, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zemljišnoknjižno tijelo AII, što u naravi predstavlja kuću u [adresa] sagrađenu na dijelu zk.č.br. 216/31, a kreditor opisanu nekretninu prima u zalog (čl. 13.). Sukladno otplatnom planu tuženika od 14. prosinca 2005., 1. anuitet je dospio na plaćanje 30. siječnja 2006. i iznosio je 301,82 CHF, ukupno je prema otplatnom planu 360. anuiteta, a svaki s dospijećem 30-tog dana u mjesecu. Nadalje, 26. travnja 2017. su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, broj dodatka ugovoru I. (prvi), kojim je došlo do konverzije predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.). Tijekom otplate kredita tuženik je u više navrata samovoljno, jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope zbog čega su u odnosu na prvotni plan otplate kredita neprekidno rasli anuiteti u odnosu na početno ugovoreni iznos anuiteta iz čl. 7. Ugovora. Predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu su povrijeđena prava tužitelja, kao potrošača i to iz razloga što je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje su omogućile tuženiku jednostrano mijenjanje kamatne stope, a cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. U sudskom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača donesena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, koja je postala pravomoćna u dijelu pod toč. 1., u kojoj je u odnosu na tuženika odbijena žalba i presuda potvrđena toč. 2. presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U toč. 4. predmetne presude utvrđeno je da se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 u dijelu toč. 9. i toč. 10. izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće. Temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija povreda je utvrđena u kolektivnom sporu. Predmetni Ugovor o namjenskom kreditu su parnične stranke sklopile kao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske predmnjeve ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika sastavljeni su na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnost ugovoriti bilo što onim gotovog bankarskog proizvoda. Tim više što je predmetni Ugovor sklopljen pozivom na Opće uvjete poslovanja tuženika, a tužitelj je potpisom Ugovora izjavio da je upoznat s Općim uvjetima poslovanja tuženika, te da pristaje da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika na taj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta koje budu donesene za vrijeme trajanja istog Ugovora. Zakon o zaštiti potrošača propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (tako i Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Predmetni Ugovor o namjenskom kreditu u dijelu odredbe čl. 2., a koji se tiče ugovorene visine kamatne stope glasi: ''...i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d....". Tužitelju prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, a niti kasnije, tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da je on na temelju jasnih i razumljivih mjerila mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Ni sklopljeni Ugovor o kreditu ni Opći uvjeti poslovanja ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti točan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Pored toga, ugovorna odredba prema kojoj se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Odredba predmetnog Ugovora prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s odlukom tuženika je stoga nerazumljiva i nedorečena, dakle nepoštena pa stoga ništetna. Svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne ugovorne odredbe prouzrokovalo je štetu tužitelju, radi čega je tužitelj izveo financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, kojim je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 1. veljače 2006. (dospijeće 1. anuiteta) do 1. rujna 2015. (prije konverzije kredita) na ime razlike promjenjive kamatne stope preplatio iznos 23.604,23 HRK, a prilikom konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR razlika stvarne preplate i preplate po izračunu banke iznosi 19.078,13 HRK. Tužitelj je time po osnovi promjenjive kamatne stope preplatio ukupno iznos 42.682,36 HRK. Podredno i opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao osnovanim tužbeni zahtjev s osnove naknade štete, tada tužitelj zahtijeva naplatu iznosa 42.682,36 HRK s osnove stečenog bez osnove jer je svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika, a po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, dakle, koja je otpala, sve sukladno odredbama čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na provedenu konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ističe se da su tuženik i tužitelj 26. travnja 2017. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je došlo do konverzije predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.). Opreza radi, tužitelj ističe kako mu predmetnom konverzijom dug s osnove preplaćenih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama tuženika nije u cijelosti podmiren, radi čega traži od tuženika isplatu preplaćenog iznosa 42.682,36 HRK. Tužitelj stoga ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.). Prema tome, i samim odredbama Zakona o obveznim odnosima jasno je propisano kako samom konverzijom ugovorna ništetna odredba ne može postati pravovaljana, već moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 325. Zakona o obveznim odnosima, a koje u ovom slučaju nisu ispunjene. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača s kreditima u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom Ugovoru o kreditu je određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu tih kamatnih stopa nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke) iz čega proizlazi da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana (presuda Suda Europske unije u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019.). Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 42.682,36 HRK sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu preporučenom pošiljkom 19. rujna 2019. (list 94), koji je primljen 23. rujna 2019. (list 68), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, glede pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik prigovara privatnom financijskom izračunu tužitelja te se protivi korištenju istog u ovom postupku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2016., podredno ako bi sud odlučio da se u ovom slučaju radi o stjecanju bez osnove, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), s obzirom na to da su tuženik i tužitelj 26. travnja 2017. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu poredbenog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužitelj je svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao na umu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz izvornog Ugovora sklopljenog u CHF. Sklopljen pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dragovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene iznose. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženika, ali je tuženik, kako banka, po svemu postupio u skladu sa zakonom. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao izračun konverzije "utemeljen na novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz čl. 19.c ZID ZPK/15., a u kojem su, među inim, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: 1) promjenu valute kredita iz CHF u EUR; 2) promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope-prikazane u apsolutnom iznosu-koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR; 3) utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR i 4) sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Kako su voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove (a niti naknade štete) pozivom na uvjete CHF kredita (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 1172/2018 od 19. ožujka 2019.). Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale po ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kolektivnog spora (Pž-7129/2013), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revt-249/2014) i ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske (U- III-2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u određenim ugovorima svih banaka u Republici Hrvatskoj u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućile potrošaču predvidjeti buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 22. rujna 2025. (list 282-299) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 2.951,71 EUR / 22.239,69 HRK sa zateznim kamata na pojedini mjesečni iznos razlike anuiteta od dana nakon dana plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude. Tužitelj pojašnjava da zahtijeva iznos 17.198,67 HRK zbog jednostrano promijenjenih kamatnih stopa sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne razlike anuiteta od dana nakon dana plateža i iznosa 5.041,02 HRK zbog manje priznate glavnice po obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015.

4. Tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj potonjim podneskom. No, unatoč tuženikovom protivljenju, raspravnim rješenjem od 7. listopada 2025. (list 300 i 301) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 22. rujna 2025. To stoga što je tužitelj prvotno u tužbi postavio zahtjev za isplatu iznosa 42.682,36 HRK, a potom, je tužiteljica podneskom predanim 22. rujna 2025. (list 282-299) postavila tužbeni zahtjev, uskladivši ga s pisanim nalazom i mišljenjem odnosno pisanom dopunom istoga financijskog vještaka, zahtijevajući kao posljedicu ništetnosti spornih uglavaka Ugovora isplatu ukupnog iznosa 2.951,71 EUR / 22.239,69 HRK zbog jednostrane promjene kamatne stope i zbog manje priznate glavnice pri konverziji kao nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015., sa zateznim kamatama na pojedine iznose razlika od dana nakon dana plateža i na manje priznatu glavnicu pri konverziji od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude. S obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine, ali po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

5. Rješenjem ovoga suda posl. br. P-6114/2019-22 od 7. srpnja 2021. je određen prekid postupka u ovoj pravnoj stvari te je riješeno da će se postupak nastaviti kada pravomoćno završi postupak pred Sudom Europske unije u predmetima C-474/20 i C- 567/20, povodom zahtjeva glede tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili kad sud utvri da više ne postoje razlozi za čekanje na njihov završetka, odnosno do drukčije odluke suda.

6. Rješenjem ovoga suda posl. br. P-6114/2019-27 od 9. travnja 2025. je nastavljen postupak u ovoj pravnoj stvari i riješeno je da rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresiranu stranku teći u cijelosti iznova od dana kada joj bude dostavljeno isto rješenje.

7. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3205937247/05, kreditna partija: 7102977894, od 21. prosinca 2005., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 27. prosinca 2005. (list 14-22), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 26. travnja 2017., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 28. travnja 2017. (list 33-40), početni otplatni platni od 14. prosinca 2005. (list 23- 32), izračun konverzije na 30. rujna 2015. (list 41-45), preliminarni tužiteljev financijski izračun preplaćenih iznosa u kreditu, od 20. svibnja 2019. (list 50-64), izračun konverzije, informativni sažetak izračuna konverzije, preglede otvorenih stavki po kreditu, sve na 30. rujna 2015., uz prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 79-90), izvješće KPMG Croatia d.o.o., Zagreb, o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita, od 14. studenoga 2015. (list 91-93), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 8. rujna 2020. predao pisani nalaz i mišljenje (list 122-137), uz mjerodavne isprave naknadno pribavljene po istom vještaku (list 138-146), te 19. veljače 2021. predao pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao očitovanje na istaknute primjedbe odnosno prijedloge (list 233-239), te je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje ČR i tužitelja osobno kao stranke na ročištu

6. studenoga 2025. (list 315-318).

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, i to mjesečnih iznosa razlika anuiteta i manje priznate glavnice po obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu, sve kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, poglavito uglavaka glede promjene kamatne stope sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama.

Nije sporno da su ovdje parnične stranke u Zagrebu 21. prosinca 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3205937247/05 i 26. travnja 2017. Dodatak istome temeljem ZID ZPK (konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR). Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu, te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta po osnovi promjene kamatne stope, i ujedno manje priznate glavnice pri konverziji, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor svojstva potrošača.

10. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3205937247/05, kreditna partija: 7102977894, od 21. prosinca 2005., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 27. prosinca 2005. (list 14-22) i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 26. travnja 2017., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 28. travnja 2017. (list 33-40), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu, između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita, u svezi kredita u iznosu 60.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti kreditoru navedeni iznos kredita u anuitetima i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama kreditora, a na da sklapanja istog Ugovora iznosi 4,50% godišnje, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja; Interkalarna kamata se obračunava na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 dana od dana do kojeg je izvršen obračun, dok o visini obračunate interkalarne kamate kreditor pisano obavještava korisnika kredita; U slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz istog Ugovora, korisnik kredita obvezuje se platiti kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., Zagreb, koje su promjenjive, odnosno zakonsku zateznu kamatu ukolika ista bude viša, računajući od dospijeća tražbine do namirenja; Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (čl. 2.); ugovoren je (bez počeka) rok otplate kredita od 30 godina te tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 1. siječnja 2037., te na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava se redovna kamata, a redovna kamata se obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po istom Ugovoru od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 3.); ugovorena je namjena kredita i to za kupnju zemljišta te se korisnik kredita obvezuje najkasnije u roku od 1 godine od dana sklapanja istog Ugovora dostaviti kreditoru pravomoćnu građevnu dozvolu iz koje će biti razvidno daj e predmetno zemljište građevno (čl. 6.) i glede otplate kredita je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu 301,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora te anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta, u vremenskim razmacima naznačenim u 1. st. ovog čl.; Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u idućem mjesecu nakon iskorištenja kredita ili računajući od isteka roka iz čl. 4. istog Ugovora, ili računajući od davanja izjave korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebnog produljenog ugovorenog roka korištenja kredita; Prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez počeka) ili od onoga mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita (ako je ugovoren kredit s počekom) (čl. 7.).

Naposljetku, Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 26. travnja 2017., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 28. travnja 2017. (list 33-40), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

11. Iz iskaza svjedokinje ČR, saslušane na ročištu 6. studenoga 2025. (list 315 i 316), proizlazi da je njezin suprug, ovdje tužitelj, tijekom 2005. godine podigao predmetni namjenski kredit za kupnju zemljišta u [adresa], dok je kasnije ista svjedokinja podigla drugi kredit i to za financiranje izgradnje kuće na istom zemljištu. Na taj način stekli su obiteljsku kuću u [adresa], koju su koristili isključivo za vlastite potrebe, stanovanje tužitelja i njegove obitelji, a ne u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (primao plaću). Tužitelj je podigao kod tuženik predmetni kredit koji je bio vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate 30 godina. Tužitelj i ista svjedokinja su bili klijenti tuženika pa su stoga i po toj osnovi ostvarivali povoljnije uvjete od ostalih potencijalnih korisnika kredita, a osim toga u medijima su reklamirani krediti vezani uz CHF kao najpovoljniji. Predmetnim kreditom tužitelja, kao i kreditom iste svjedokinje, je tužitelj sa svojom obitelji riješio stambeno pitanje. Tužitelju je predmetni kredit prvi kredit, dakle nije imao ranijih iskustava u potrošačkom kreditiranju. Predmetni kredit i dalje se otplaćuje te ga isključivo otplaćuje tužitelj putem trajnog naloga. Predmetni kredit je konvertiran u EUR, sukladno zakonskom određenju. Nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije informirao tužitelja o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih. Jedino o čemu je tužitelj razgovarao s tuženikom je bila tužiteljeva kreditna sposobnost i instrumenti osiguranja-hipoteka. Nitko od ovlaštenih osoba nije upoznao tužitelja o strukturi kamatne stope niti o parametrima i u kojem razdoblju se određuje promjena kamatne stope. Nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije prethodno tražio tužitelja suglasnost za promjenu kamatne stope, već je naknadno tužitelj dobio od tuženika pisanu obavijest o učinjenoj promjeni kamatne stope. Tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati odnosno utjecati ni izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, niti je tužitelj znao za istu mogućnost. Prije potpisa-sklapanja Ugovora je tužitelj pročitao isti Ugovor, no tužitelj nije imao nikakvih ekonomskih znanja da bi mogao razumjeti i shvatiti značenje svih ugovornih odredbi. Predmetnim Ugovorom je bila određena obveza tužitelja dostaviti pravomoćnu građevnu dozvolu u svezi predmetnog zemljišta. Kako god osnovnog Ugovora, tako niti kod Dodatka Ugovoru kojim je učinjena konverzija u EUR, nitko od ovlaštenih osoba nije informirao tužitelja o sadržaju i o značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih niti je bilo mogućnosti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, niti je razjašnjena struktura kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju određuju promjenu kamatne stope. Na predmetnoj nekretnini stanuje tužitelj s obitelji cijelo vrijeme, dakle od izgradnje kuće do današnjeg dana. Ista svjedokinja je nazočila kada je tužitelj u poslovnici tuženika razgovarao o predmetnom kreditu.

12. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 6. studenoga 2025. (list 317), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i uvjerljiv, jer ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a koji je svojim iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, koje navode je dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom prosinca 2005. kod tuženika podigao predmetni namjenski kredit za kupnju građevnog zemljišta, sa svrhom izgradnje obiteljske kuće, gdje je i izgradio obiteljsku kuću na adresi:

[adresa]. Predmetnu kuću do današnjeg dana tužitelj koristi isključivo za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, dakle nije je koristio u komercijalne svrhe. Predmetni kredit vezan je uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate 30 godina. Predmetni kredit tužitelj i dalje otplaćuje. Isključivo tužitelj otplaćuje anuitete kredita i to putem trajnog naloga. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (primao plaću). Tužitelj je izabrao tuženika, kao kreditora, s obzirom da je tuženik matična banka tužitelju. Tuženik je u vrijeme sklapanja Ugovora imao u ponudi kredite vezane uz CHF i vezane uz EUR, no kredit vezan uz CHF bio je tužitelju predstavljen kao najbolji, najstabilniji, uz najmanju kamatnu stopu pa time i najmanjim iznosom mjesečnog anuiteta. Nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije informirao tužitelja o sadržaju i o značenju pojedinih ugovornih odredbi, niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih, kako kod osnovnog Ugovora, tako niti kod Dodatku Ugovoru, kojim je predmetni kredit konvertiran u EUR. Prilikom konverzije kredita u EUR je tužitelj primio izračun konverzije te nije imao prigovora na isti. Tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati odnosno izmijeniti niti utjecati niti na jednu ugovornu odredbu, kako kod osnovnog Ugovora tako niti kod Dodatka Ugovoru. Prije potpisa-sklapanja Ugovora, kao i Dodatka Ugovoru, tužitelj je pročitao isti Ugovor, kao i Dodatak Ugovoru, te se je tužitelj usredotočio na njemu važne uglavke i to glede ugovorenog iznosa kredita, visine kamatne stope, mjesečnog iznosa anuiteta te zaloga kao instrumenta osiguranja kredita, dok ostale odredbe ekonomske prirode tužitelj nije razumio niti je zbog toga tražio tuženika dodatna pojašnjenja i tumačenja. To stoga što je tužitelj imao povjerenje u tuženika, kao poslovnu banku. Tužitelj je sukladno Ugovoru dostavio tuženiku pravomoćnu građevnu dozvolu. Tuženik nikada nije prigovarao tužitelju da ne postupam sukladno Ugovoru. Tužitelju je bilo jasno da bi se tijekom otplatnog razdoblja mogao mijenjati mjesečni iznos anuiteta. Tužitelj se nije raspitivao kod drugih poslovnih banaka u svezi dobivanja kredita.

13. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, od 8. rujna 2020. (list 122-137), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- Ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta po obračunu tuženika iznosi 3.206,72 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 17.198,67 HRK primjenom srednjeg tečaja HNB na dan plaćanja, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 zaključka-mišljenja (list 132 i 133);

- Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 27.244,79 HRK, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 zaključka-mišljenja (list 133 i 134);

- Razlika u iznosu preostale glavnice na dan konverzije:

a) Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 20.904,38 HRK.

b) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. prema obavijesti o izračunu efekata konverzije (list 85) iznosi 33.069,71 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 252.390,61 HRK.

Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 48.692,61 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 231.486,23 HRK. Razlika između iznosa 252.390,61 HRK i iznosa 231.486,23 HRK je 20.904,38 HRK. c) Dodatkom Ugovoru o kreditu, čl. 5. st. 1. utvrđen je manje uplaćen iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na 30. rujna 2015. u iznosu 2.001,74 HRK.

- Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos (toč. 1. + toč. 2. zaključka-mišljenja) iznosi 44.443,46 HRK.

14. Na temelju pisane dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, od 19. veljače 2021. (list 233-239), kao očitovanja na tužiteljeve primjedbe odnosno prijedloge istaknute podneskom predanim 24. studenoga 2020., utvrđeno je da je isti vještak mišljenja:

- Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu iznosi 5.041,02 HRK.

15. Navedeni pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, kao i pisana dopuna istoga, su u cijelosti prihvaćeni, ocijenivši ih sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što niti stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun istoga, dok su razjašnjene i otklonjene sve istaknute primjedbe, odnosno nije se ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, pa stoga nije niti bilo potrebito izvoditi daljnje dopunsko financijsko vještačenje.

16. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 11. veljače 2020. (list 116 i 117) te u nastavku postupka raspravnim rješenjem od 7. listopada 2025. (list 300 i 301) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

17. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima br. C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelji pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što je i ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

18. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o namjenskom kreditu, kao i danim iskazom, te iskazom svjedokinje ČR, iz kojih proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao predmetni namjenski stambeni kredit, radi kupnje zemljišta, tužiteljeva supruga ČR je podigla drugi kredit za financiranje izgradnje kuće na istom zemljištu, odnosno radi rješavanja stambenog pitanja, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja i njegove obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

19. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, kao i podudarna iskaz svjedokinje ČR, koji se također u cijelosti prihvaća, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se jednostrano mijenja kamatna stopa, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca sročene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom, pripremljenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

20. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu strukturi kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi kamatne stope niti je tražio suglasnost tužitelja za izmjenu iste.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

21. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019. (list 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 22. rujna 2025. (list 282-299), jer istim tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladio i time konačno postavio tužbeni zahtjev. Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je tužitelj ugovorna strana predmetnog pravnog odnosa-pravnog posla (kredita), kao i možebitno jer je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu. To stoga što tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga tuženik sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već je isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužitelja, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita.

22. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

23. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužitelj zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužitelj za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU br. C-118/17.

24. Stoga, tuženik izvlači pogrješne zaključke iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

25. Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. Dodatku Ugovoru o kreditu, od 26. travnja 2017., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

26. Stoga je u pravu tužitelj kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

27. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja Ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja. Nadalje, isto je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. ZOO-a proizlazi ništetnosti spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor- banka ugovorio da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

28. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlika, u ukupnom iznosu 2.951,71 EUR / 22.239,69 HRK, sve zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, od toga iznos 17.198,67 HRK kao mjesečnih razlika anuiteta i iznos 5.041,02 HRK zbog manje priznate glavnice po obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu

29. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne razlike, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne kamatne stope na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

30. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

31. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 22. rujna 2025. (list 282-299), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, s time da tužitelju na iste iznose pripadaju i zatezne kamate tekuće od dana nakon plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih razlika, odnosno kako to tužitelj zahtijeva na sve pojedine mjesečne iznose razlika, kao i na iznos manje priznate neotplaćene glavnice sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

33. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 4. veljače 2020., 24. studenoga 2020., 26. svibnja 2021. i 22. rujna 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 11. veljače 2020., 7. listopada 2025. i 6. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR i sastava podnesaka od 10. rujna 2019., 23. svibnja 2023. i 21. srpnja 2025., za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8./4. OT), dakle ukupno u iznosu 1.750,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (437,50 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 103,10 EUR. Međutim, nije priznat trošak sastava podnesaka od 17. veljače 2020. kojim se dostavlja dokaz o pologu predujma, te podnesaka od 20. ožujka 2024. i 7. studenoga 2024. kojim se ponavlja prijedlog za nastavak postupka, za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR uvećanog za PDV 25%, niti trošak sudske pristojbe za presudu u zahtijevanom iznosu 76,00 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od plateža istoga. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 199,08 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.489,68 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

34. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 5. veljače 2020., 9. rujna 2020., 26. studenoga 2020. i 4. lipnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 7. listopada 2025. i 6. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (350,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe po odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kako za radnju, tako niti u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.750,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

35. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 18. prosinca 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte