Poslovni broj P-556/2024-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti/isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 20. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja s zamjenikom punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 7. točke 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-69600020412/2008 od 26.03.2008 sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika pod nazivom troškovi i koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % ( jedan zarez pedeset posto), jednokratno, unaprijed.„.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 436,86 € (3.291,55 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. travnja 2008. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008. zatim od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 526,54 eura (petstodvadesetšesteuraipedesetčetiricenta) sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. kao dana donošenja presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa od 526,54 eura do zatraženog iznosa od 589,81 eura, dok se u tuženik u cijelosti odbija sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate navodeći da je 26. ožujka 2008. sa prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, sklopila Ugovor o kreditu br. 5140030250-69600020412/2008 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu) u iznosu od 48.000,00 CHF s rokom otplate od 20 godina, te da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane prednika tuženika, kao jače / dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.1. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) navodeći da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prednik tuženika je u Ugovor o kreditu ugradio odredbu (čl. 7. točka 1.) kojom je određena naknada u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed, s tim da iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita).

1.2. S obzirom na gore navedeno tužiteljica navodi da je očito da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade tužiteljica navodi da je za nju kao potrošača bio potpuno netransparentan te da je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga je takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna.

1.3. Tužiteljica također navodi da tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a tuženik je temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 7. t. 1.) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, odmah na dan plasiranja kredita od 26. ožujka 2008. naplatio od tužiteljice naknadu od 1,50 % od iznosa kredita 48.000,00 CHF, što je iznosilo 3.291,55 HRK, a sukladno odredbi čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora / ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

1.4. Tužiteljica temeljem odredbe čl. 1111.st.1., u vezi odredbe čl. 1115. ZOO/05, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio, odnosno naplatio od tužiteljice na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, tj. od 17. travnja 2008. do isplate, a nepripadna imovinska korist iznosi 436,86 EUR-a, u prilog svojih navoda tužiteljica se poziva na presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-673/2023. od 13. veljače 2024., te predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka nepoštenu ugovornu odredbu čl. 7. točke 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed, te obvezati tuženika da tužiteljici isplati iznos od 436,86 € s kamatom od 18. travnja 2008. do isplate, uz naknadu parničnih troškova, sa kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare navodeći da je Ugovorom o kreditu tužiteljica dobila na raspolaganje 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 436,86 EUR, tako da u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. stavka 2. ZOO/05, dalje navodeći da je predmetna odredba članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu jasna, radi čega je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena, pri tom se poziva na odredbu čl. 1022., st. 2. ZOO/05 kao i na čl. 2., st. 1., točku 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16).

2.1. Uz navedeno, tuženik ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), te se poziva na odredbu čl. 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002 u daljem tekstu ZB), kao i na odredbu st. 3., toč. 5. istog članka, i odredbe čl. 174. ZB-a, na temelju čega je Hrvatska narodna banka donijela Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03).

2.2. S obzirom na gore navedeno tuženik navodi da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), navodeći da je efektivna kamatna stopa (EKS), kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita, te predlaže sudu ukoliko sud to smatra potrebnim da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Također tuženik navodi da je on ispunio svoju obvezu iz čl. 173. ZB-a a na način da je u svojim poslovnim prostorijama učinio dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita.

2.3. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, budući da je jasno navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade, lako je uočljiva jer je pisana istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu, čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03), pri tom se poziva na sudsku praksu izraženu u presudi suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to presudu C-621/17 od 3. listopada 2019. i presudu C-84/19 od 3. rujna 2020.

2.4. Nadalje tuženik navodi da je u Ugovoru o kreditu tuženik jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, te da je najbolja praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod.

2.5. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio. Nadalje navodi da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. S tim u vezi tuženik se poziva na sudsku praksu austrijskog Vrhovnog suda u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016., te isti stav sudova Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Dodatno tuženik navodi da je on konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade.

2.6. Ako sud unatoč gore navedenom odluči provoditi tzv. sud poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, tuženik ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje radi čega predlaže saslušanje tužitelja te tužitelju osporava status potrošača, na koju okolnost također predlaže saslušanje, te se poziva na sudsku praksu Trgovačkog suda u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. i Županijskog suda u Splitu u presudi Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023.

2.7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tužiteljica u podnesku od 27. ožujka 2025. koji je u sudu zaprimljen 31. ožujka 2025. očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi da ona ima status potrošača, te ima pravni interes za vođenje postupka i aktivno je legitimirana u ovoj pravnoj stari, te osporava navode iz odgovora na tužbu pozivajući se na prema njezinom saznanju na tri presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u kojima je utvrđeno da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita (presuda VS RH br. Rev- 673/2023. od 13. veljače 2024., presuda VS RH br. Revd-1601/2024. od 30. travnja 2024. i presuda VS RH br. Rev-1051/2023, od 3. travnja 2024.), te se također poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-3202/2023 i br. U- 3204/2023. od 13. i 14. lipnja 2024., kao i na presudu Suda EU, broj C-224/10 i br. C- 259/19.

4. Tuženik u podnesku od 9. travnja 2025. očitujući se na gore navedeni podnesak tužiteljice navodi da ostaje kod danog odgovora na tužbu te u privitku dostavlja odluku banke odnosno Naknade u poslovanju s građanima navodeći da su iste bile javno dostupne i svima vidljive pa tako i tužiteljici.

4.1. Dalje tuženik u navedenom podnesku navodi da je naknada za obradu kredita dispozitivna norma, koja je ugovorena voljom stranaka te kao takva nije ništetna. Dodatno tuženik ukazuje i na Pravilnike o naknadama na potrošačke kredite Ministarstva financija koji jasno ukazuje da za obavljanje usluga kreditiranja potrošača, vjerovnik može naplatiti naknadu za obradu kredita.

5. Proveden je dokaz uvidom u odgovor na zahtjev s stranice 5 sudskog spisa, uvidom u obračun s stranice 6 sudskog spisa, uvidom u dopis s stranice 7 sudskog spisa, uvidom u Ugovor o kreditu s stranice 8-17 sudskog spisa, uvidom u sudsku praksu s stranice 30-81 sudskog spisa, uvidom u sudsku praksu s stranice 85-96 sudskog spisa, uvidom u naknade u poslovanju s građanima Hypo Group s stranice 99-103 sudskog spisa s pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite stranice 103 sudskog spisa, i saslušanjem tužiteljice.

6. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

7. Nesporno je da su tužiteljica i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužiteljici kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 20 godina, da je čl. 7. st. 1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,5% jednokratno unaprijed.

8. Nesporno je da je gore navedena naknada naplaćena 17. travnja 2008. u iznosu od 720,00 CHF ili 3.291,55 kn.

9. Nesporno je da je Slavonska banka d.d. Osijek, a koja je sa tužiteljicom zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

10. Nesporno je da je tuženik priložio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite od 14. veljače 2014. koji je donesen nakon sklapanja Ugovora o kreditu, stoga sud isti nije cijenio.

11. Sporno je među parničnim strankama je li Ugovor o kreditu potrošački kredit, je li ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 7. st.1. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,5% jednokratno unaprijed, te da li je nastupila zastara potraživanja.

12. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 7. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 26. ožujka 2008.

13. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

14. Člankom 96. ZZP/07 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% iznosa kredita.

16. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je Ugovor o kreditu namjenski potrošila za adaptaciju kuće za svoju obitelj u kojoj i sada žive te ju cijelo vrijeme koriste samo za stanovanje budući da nemaju nikakvu registriranu djelatnost kojom se bave.

17. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice da je ona kredit namjenski potrošila za adaptaciju kuće koju njezina obitelj i sada koristi isključivo za stanovanje, stoga je tužiteljica po Ugovoru o kreditu potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP/07 po kojim zakonskim odredbama potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, tako da uživa za zaštitu po ZZP/07 kao potrošač.

18. Vezano za sklopljeni Ugovor o kreditu, tužiteljica je navela da će ga predvidivo otplaćivati još oko 2 i pol godine, a vezano za svoju informiranost navela je da su ona i njezin suprug nakon što su donijeli odluku o adaptaciji kuće otišli u Slavonsku banku u Županji gdje su imali otvorene račune te su imali povjerenja u tu banku , rekli su koji iznos kuna trebaju službeniku u banci koji je njima predložio da sklope kredit s valutnom klauzulom CHF navodeći da je to za njih najpovoljniji kredit. Prihvatili su njegovu sugestiju a nitko im ništa nije rekao da trebaju platiti naknadu za obradu kredita tako da ona nije bila niti svjesna da plaća tu naknadu, niti joj je pojašnjeno koliko naknada iznosi i na što se odnosi. U to vrijeme, navodi da je imala 25 godina, da joj je to bio prvi kredit u životu tako da nije imala niti dovoljno iskustva, te nije uopće niti shvatila da joj je kod isplate kredita uskraćena navedena naknada za obradu kredita, a sam proces odobravanja kredita je bio vrlo kratak, te je kredit bio pripremljen prije njihovog dolaska na potpis koji je izvršen prilikom solemniziranja Ugovora o kreditu kod javnog bilježnika koji im je kratko tumačio ugovora ali ona ni tada nije ništa shvatila o naknada za obradi kredita odnosno nije shvatila da je navedena naknada ugovorena

18.1. Na upit svog punomoćnika tužiteljica je navela da nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora o kreditu, dok je na pitanje tuženika navela da je prije potpisivanja površno pročitala ugovor o kreditu, te da nju javni bilježnik kod solemnizacije ugovora nije pojedinačno upoznavao sa odredbama ugovora, kao niti službenik u banci koji je radio na obradi kredita, tako da joj službenik u banci nije niti nominalno iskazao iznos navedene naknade.

19. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

20. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

21. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu, primjenom članka 96. stavak 1. ZZP/07, te ništetna u smislu članka 102. stavak 1. ZZP/07.

22. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 7. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,5% na iznos kredit, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužiteljica platila predmetnu naknadu u iznosu 3.291,55 kn što sada odgovara iznosu od 436,86 eura, a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi kredita iznose.

23. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika da se pribave podaci od Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni, budući da je i bez provođenja ovog dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

24. Radi svega gore navedenog stav je suda da je odredba Ugovora o kreditu iz čl. 7. o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP/07, slijedom čega je ista i ništetna.

25. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 7. Ugovora o kreditu.

26. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 151. st. 1. i članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP). Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 u daljem tekstu Tarifa) i to za sastav zahtjeva tuženiku za dostavu dokumentacije od 3. listopada 2024. za što se temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova, za sastav tužbe za što se temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova i sastav obrazloženog podneska od 31. ožujka 2025. za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova. Nadalje priznat joj je trošak zastupanja na ročištima od 9. listopada 2025. i 20. studeni 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. mogao priznati iznos od 50 bodova za svako ročište što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura, daje trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 500,00 eura.

27.1. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 13,27 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 1. i 3. ZSP-a, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 576,54 eura.

27.2. Tužiteljici se temeljem gore navedenih odredbi Uredbe i ZSP-a nije mogao priznati zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu preko gore navedenog iznosa t e joj se nije mogao priznati trošak pristupa njezinog punomoćnika na ročište od 18. prosinca 2025. za objavu presude budući da na navedeno ročište nije pristupila.

28. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužiteljici je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužiteljica postavila zahtjev za naknadom ovog troška.

29. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a

30. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 18. prosinca 2025.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Hana Lukić Hob, odvjetnica u Vinkovcima

2. Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu.