Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-1187/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Bulatović, odvjetnik u Daruvaru, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru od 3. srpnja 2025. broj P-238/2024-104, u sjednici vijeća 18. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tužitelja, dok se odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru od 3. srpnja 2025. broj P-238/2024-104:
- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.962,60 EUR i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate
- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose i sudi:
Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju zateznu kamatu:
- na iznos od 2,67 EUR od 1. rujna 2005.
- na iznos od 1,77 EUR od 1. listopada 2005.
- na iznos od 2,29 EUR od 1. studenoga 2005.
- na iznos od 2,36 EUR od 1. prosinca 2005.
- na iznos od 2,35 EUR od 1. siječnja 2006.
- na iznos od 0,28 EUR od 1. prosinca 2006.
- na iznos od 24,62 EUR od 1. studenog 2007.
- na iznos od 24,84 EUR od 1. prosinca 2007.
- na iznos od 24,86 EUR od 1. kolovoza 2008.
- na iznos od 25,26 EUR od 1. veljače 2008.
- na iznos od 48,07 EUR od 1. ožujka 2008.
- na iznos od 48,71 EUR od 1. travnja 2008.
- na iznos od 47,29 EUR od 1. svibnja 2008.
- na iznos od 46,80 EUR od 1. lipnja 2008.
- na iznos od 47,44 EUR od 1. srpnja 2008.
- na iznos od 46,40 EUR od 1. kolovoza 2008.
- na iznos od 46,54 EUR od 1. rujna 2008.
- na iznos od 47,21 EUR od 1. listopada 2008.
- na iznos od 58,38 EUR od 1. studenog 2008.
- na iznos od 48,27 EUR od 1. prosinca 2008.
- na iznos od 60,07 EUR od 1. siječnja 2009.
- na iznos od 62,41 EUR od 1. veljače 2009.
- na iznos od 63,59 EUR od 1. ožujka 2009.
- na iznos od 60,75 EUR od 1. travnja 2009.
- na iznos od 60,33 EUR od 1. svibnja 2009.
- na iznos od 55,90 EUR od 1. lipnja 2009.
- na iznos od 52,00 EUR od 1. srpnja 2009.
- na iznos od 70,97 EUR od 1. kolovoza 2009 .
- na iznos od 73,98 EUR od 1. rujna 2009.
- na iznos od 72,23 EUR od 1. listopada 2009.
- na iznos od 70,54 EUR od 1. studenog 2009 .
- na iznos od 74,38 EUR od 1. prosinca2009.
- na iznos od 78,01 EUR od 1. siječnja 2010.
- na iznos od 81,85 EUR od 1. veljače 2010.
- na iznos od 80,70 EUR od 1. ožujka 2010.
- na iznos od 87,28 EUR od 1. travnja 2010.
- na iznos od 85,59 EUR od 1. svibnja 2010.
- na iznos od 79,70 EUR od 1. lipnja 2010.
- na iznos od 97,61 EUR od 1. srpnja 2010.
- na iznos od 93,50 EUR od 1. kolovoza 2010.
- na iznos od 108,79 EUR od 1. rujna 2010.
- na iznos od 100,69 EUR od 1. listopada 2010.
- na iznos od 94,59 EUR od 1. studenoga 2010.
- na iznos od 91,45 EUR od 1. prosinca2010.
- na iznos od 102,26 EUR od 1. siječnja 2011.
- na iznos od 94,40 EUR od 1. veljače 2011.
- na iznos od 95,52 EUR od 1. ožujka 2011.
- na iznos od 89,86 EUR od 1. travnja 2011.
- na iznos od 91,58 EUR od 1. svibnja 2011.
- na iznos od 110,74 EUR od 1. lipnja 2011.
- na iznos od 113,41 EUR od 1. srpnja 2011.
- na iznos od 123,94 EUR od 1. kolovoza 2011.
- na iznos od 116,40 EUR od 1. rujna 2011.
- na iznos od 104,65 EUR od 1. listopada 2011.
- na iznos od 104,32 EUR od 1. studenog 2011.
- na iznos od 103,02 EUR od 1. prosinca 2011 .
- na iznos od 107,25 EUR od 1. siječnja 2012.
- na iznos od 111,92 EUR od 1. veljače 2012.
- na iznos od 112,04 EUR od 1. ožujka 2012.
- na iznos od 109,06 EUR od 1. travnja 2012.
- na iznos od 110,24 EUR od 1. svibnja 2012.
- na iznos od 111,98 EUR od 1. lipnja 2012.
- na iznos od 110,06 EUR od 1. srpnja 2012 .
- na iznos od 110,19 EUR od 1. kolovoza 2012.
- na iznos od 108,43 EUR od 1. rujna 2012.
- na iznos od 105,17 EUR od 1. listopada 2012.
- na iznos od 109,08 EUR od 1. studenog 2012.
- na iznos od 110,49 EUR od 1. prosinca 2012.
- na iznos od 109,89 EUR od 1. siječnja 2013.
- na iznos od 104,10 EUR od 1. veljače 2013.
- na iznos od 108,07 EUR od 1. ožujka 2013.
- na iznos od 108,96 EUR od 1. travnja 2013.
- na iznos od 107,13 EUR od 1. svibnja 2013.
- na iznos od 101,80 EUR od 1. lipnja 2013.
- na iznos od 98,48 EUR od 1. srpnja 2013.
- na iznos od 101,37 EUR od 1. kolovoza 2013.
- na iznos od 103,36 EUR od 1. rujna 2013.
- na iznos od 108,47 EUR od 1. listopada 2013.
- na iznos od 105,61 EUR od 1. studenog 2013.
- na iznos od 106,85 EUR od 1. prosinca 2013.
- na iznos od 107,85 EUR od 1. siječnja 2014.
- na iznos od 77,61 EUR od 1. veljače 2014.
- na iznos od 79,60 EUR od 1. ožujka 2014.
- na iznos od 78,56 EUR od 1. travnja 2014.
- na iznos od 76,54 EUR od 1. svibnja 2014.
- na iznos od 75,62 EUR od 1. lipnja 2014.
- na iznos od 76,00 EUR od 1. srpnja 2014.
- na iznos od 78,51 EUR od 1. kolovoza 2014.
- na iznos od 81,07 EUR od 1. rujna 2014.
- na iznos od 80,82 EUR od 1. listopada 2014.
- na iznos od 82,10 EUR od 1. studenog 2014.
- na iznos od 83,94 EUR od 1. prosinca 2014.
- na iznos od 83,17 EUR od 1. siječnja 2015.
- na iznos od 84,20 EUR od 1. veljače 2015.
- na iznos od 84,18 EUR od 1. ožujka 2015.
- na iznos od 84,17 EUR od 1. travnja 2015.
- na iznos od 84,15 EUR od 1. svibnja 2015.
- na iznos od 84,13 EUR od 1. lipnja 2015.
- na iznos od 84,11 EUR od 1. srpnja 2015.
- na iznos od 84,10 EUR od 1. kolovoza 2015.
- na iznos od 83,85 EUR od 1. rujna 2015.
pa do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
- potvrđuje pod toč. II. izreke.
II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.962,60 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od plaćanja pa do isplate, dok je pod toč. II. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenim žalbama pobijaju tužitelj i tuženica, s time da tužitelj pobija presudu u cijelosti a tuženica pod toč. II. izreke, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), pri čemu tužitelj predlaže preinačiti presudu sukladno čl. 373.a ZPP ili radi otklanjanja nedostataka postupiti sukladno čl. 366.a ZPP određivanjem dopunskog ili novog vještačenja po vještaku financijsko-računovodstvene struke, dok tuženica predlaže preinačiti odluku o troškovima postupka i obvezati tužitelja naknaditi joj trošak razmjerno uspjehu u sporu.
3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima tuženice i predlaže istu odbiti.
4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženice nije osnovana.
5. Polazeći od činjenice da je u ovom postupku pravomoćnom presudom broj P- 705/2022-75 od 26. travnja 2023. utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 949/05-kreditna partija 7102765981 koji je sklopljen između stranaka 6. srpnja 2005., te da je preostalo odlučiti o zahtjevu za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženici temeljem ništetnih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i načinu promjene kamatne stope, ocjenu neosnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:
- da je 19. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora o kreditu) i da je tužitelj potvrdio na ročištu 7. travnja 2025. da je konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)
- da je nalazom vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke Marijane Martinović utvrđeno da je tužitelj uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita isplatio tuženici iznos od 11.962,60 EUR
- da bi tužitelj imao pravo na obeštećenje da nije proveden postupak konverzije, međutim, s obzirom da je u postupku konverzije koji je proveden sukladno čl. 19.c ZID ZPK/15 "riješeno pitanje" preplaćenog iznosa kredita radi promje kamatne stope i valutne klauzule u CHF i da tužitelj nema pravnu osnovu za povrat plaćenih iznosa po tom osnovu, a kako je neosnovan zahtjev za isplatu to nije relevantno je li za utuženo potraživanje nastupila zastara,
na temelju čega je prvostupanjski sud pod toč. I. izreke odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.962,60 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pozivom na čl. 154. st. 4. ZPP utvrdivši da su obje stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa isto opravdava da svaka od stranaka snosi svoje troškove uzrokovane parnicom.
6. U žalbi tužitelj navodi da za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu nije od značaja što su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu imajući u vidu rezultate provedenog financijskog vještačenja u kojem je vještakinja Marijana Matijević izračunala "efekt konverzije kredita", cijeneći da je u odluci VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. izraženo stajalište da potrošač ima pravo na obeštećenje ukoliko bude utvrđeno da isto nije ostvareno u postupku konverzije. Sud gubi iz vida da ZID ZPK/15 ne predviđa da prihvaćanjem konverzije potrošač gubi prava temeljem nepoštenih odredaba Ugovora o kreditu niti se tužitelj istih odrekao, a u postupku konverzije stranke su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu utvrdile prava i obveze za ubuduće i nisu regulirale prava za razdoblje do konverzije. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud postupio po uputi ovoga suda izraženoj u odluci broj Gž-703/2023-3 od 22. veljače 2024. te je utvrdio (na temelju iskaza tužitelja) da je postupak konverzije proveden sukladno ZID ZPK/15, dok sud nije utvrdio je li tužitelj konverzijom obeštećen u cijelosti ili djelomično jer nije utvrdio razliku između iznosa koji mu je priznat u postupku konverzije i novčanog iznosa kojeg potražuje u ovom postupku s obzirom da nije proveo dokaz dopunskim vještačenjem čime je počinjena bitna povreda koju sadržajno dovodi u vezu s povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 323., čl. 324., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.
7. Tuženica u žalbi protiv odluke o troškovima postupka osporava zaključak prvostupanjskog suda da su stranke uspjele "u približno jednakim dijelovima" koji opravdava odluku na način da svaka stranka snosi svoje troškove, ukazujući da je tužitelj uspio u omjeru od 10,88% spora, a tuženica od 89,12% i da tuženica ima pravo na troškove razmjerno uspjehu u omjeru od 78,24% primjenom čl. 154. st. 2. ZPP.
8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju obje stranke, s obzirom da presuda sadrži određene razloge o odlučnim činjenicama, koje nisu proturječne sadržaju provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.
9. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj pobija toč. I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015., dok nisu osnovani žalbeni navodima kojima pobija odbijeni dio zahtjeva za isplatu iznosa od 11.962,60 EUR i zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate.
10. Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) pa nema dvojbe da se radi o potrošačkom ugovoru posebice kada se isto poveže s činjenicom da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15.
11. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu proizvode pravni učinak na tužitelja kao potrošača.
12. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.
13. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice iz čl. 7. Ugovora o kreditu kao niti odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu, s obzirom da su sve te odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.
14. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 - na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je potvrđeno navodom tužitelja da je postupak konverzije proveden sukladno ZID ZPK/15 i Dodatkom Ugovora o kreditu u kojem je u čl. 5. utvrđeno - da je na dan 30. rujna 2015. zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate svakog pojedinačnog iznosa manji od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim platnom za kredit u EUR za iznos od 4.895,06 kn.
15. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koji je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovora o kreditu, to je i po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je uzeta u ispunjenje budućih obveza ili se, kao u konkretnom slučaju, namirila sukladno sporazumu stranaka koji je naveden u čl. 7. Dodatka Ugovoru o kreditu.
16. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznos s osnove tečajne razlike u CHF, promjene kamatne stope i razlike glavnice u iznosu od 11.962,60 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove.
16.1. Sve prethodno navedeno pod toč. 11. do 16. ovog obrazloženja je odgovor na žalbene tvrdnje tužitelja kojima neosnovano smatra da ima pravo na isplatu iznosa od 11.962,60 EUR (ranije 90.132,22 kn) koji se prema dopuni nalaza vještakinje s lista 147-151 spisa odnosi na plaćeni iznos radi promjene kamatne stope od 27.193,51 kn, radi promjene tečaja od 33.217,69 kn, te razlike glavnice između one koja je izračunata po pravilima konverzije i one koja je izračunata po otplatnom planu u CHF i kojoj je pridodan manjak utvrđen u postupku konverzije (4.895,06 kn) u ukupnom iznosu od 29.721,02 kn, a koji je sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio pa je odbijanjem žalbe tužitelja ovaj sud potvrdio presudu pod toč. I. izreke u tom dijelu primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.
16.2. S obzirom da je način izračuna konverzije izričito propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 to za isplatu novčanog iznosa s osnova razlike glavnice - koji je vještakinja obračunala usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. i utvrđenog manjka u konverziji - ne postoji pravna osnova po kojoj bi pripadao tužitelju.
17. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev-586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c stavka 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:
"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“
17.1. Stoga i po ocjeni ovoga suda tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. pa je u tom dijelu pogrešnom primjenom materijalnog prava odbijen zahtjev tužitelja pod toč. I. izreke presude, dok je pravilno odbijen za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje, slijedom čega je ovaj sud primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu i obvezao tuženicu isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose od dana plaćanja pa do 29. rujna 2015., dok je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate.
18. Prigovor zastare tuženice ovaj sud utvrđuje neosnovanim uzimajući u obzir Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., koje prihvaća i ovaj sud i prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019. to je prigovor zastare neosnovan jer od pravomoćnosti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. U odnosu na preinačenu tužbu povišenjem zahtjeva ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje koje je VSRH zauzeo na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 i prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (kao što je u konkretnom slučaju) da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva kako neosnovano smatra tuženica.
19. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.
20. Tuženica u žalbi smatra da uspjeh stranaka u sporu opravdava dosudu troškova primjenom čl. 154. st. 2. ZPP jer je njezin uspjeh pretežniji te bi prema izračunatom omjeru uspjeha od 78,24% imala pravo na naknadu troškova postupka. Međutim, prema ocjeni ovoga suda žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.
21. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti (o čemu je odlučeno pravomoćnom presudom istoga suda od 26. travnja 2023. broj P-705/2022-75) i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. izreke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice (toč. I. izreke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., Č protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.
22. Stoga ovaj sud utvrđuje da je iz navedenih razloga pod toč. 21. obrazloženja pravilna odluka prvostupanjskog suda pod toč. II. izreke da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
23. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP pri čemu uspjeh u odnosu na zateznu kamatu nije mjerodavan kada je odbijena žalba u odnosu na pobijanu odluku o glavnoj stvari (čl. 35. ZPP), dok trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.
U Varaždinu 18. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća
Milko Sambolek