Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1046/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić&partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 1058/2020-18 od 3. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  je

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1058/2020-18 od 3. srpnja 2024.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 322,78 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2019. pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 332,41 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci, a tekućom od 3. srpnja 2024. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, predlažući da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška tuženiku, uvećano za trošak sastava žalbe, a podredno predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Nije sporno da je tužitelj djelomično otplatio kredit, pri čemu mu je naplaćena naknada, te je o zahtjevu za povrat navedene naknade pravomoćno odlučeno presudom Općinskog suda u Osijeku broj: P-1228/2018-10 od 5. travnja 2019.

6. U ovom predmetu tužitelj potražuje iznos koji je platio tužitelju temeljem ništetne odredbe o naknadi prilikom prijevremene konačne otplate kredita, pa kako tuženik ističe da prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) koja se sastoji od troškova likvidnosti, odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama (Citibank i Deutsche bank) na sredstva koja je zaprimio od tužitelja prilikom djelomične otplate kredita i administrativnih troškova, prvostupanjski sud ističe, a imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu od 2. srpnja 2009. da je evidentno da predmetnim Ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, da je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena paušalno kao postotak prijevremeno vraćene glavnice propisan aktom tuženika te da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka, pa da je neutemeljen prijedlog tuženika za provođenjem dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika i financijsko knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja obujma i visine tih troškova, odnosno navodne štete koju tuženik ne specificira u novčanom iznosu, iz čega sud zaključuje da kod sklapanja Ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik te troškove odnosno, postojanje štete nije uopće izračunao, niti procjenjivao, pa smatra da u plaćenom iznosu nije obračunata stvarna šteta. Ujedno napominje da je utužen iznos tuženik naplatio tužitelju nakon što je odredba čl. 8. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđena ništetnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-1228/2018 od 5. travnja 2019.

7. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud pojašnjava da je navedena presuda kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu postala pravomoćna 26. listopada 2020., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 31. prosinca 2020., pa da nije nastupila zastara potraživanja primjenom odredbe čl. 215. ZOO-a, slijedom čega zaključuje da je tuženik dužan tužitelju isplatiti neosnovano naplaćeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 322,78 EUR-a sa kamatom od dana plaćanja do isplate u skladu s čl. 1115. ZOO-a, obzirom da smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj navedenog iznosa.

8. Nije ocjenjen osnovanim ni istaknuti prigovor presuđene stvari, obzirom da je u navedenom predmetu odlučeno o zahtjevu za isplatu naknade naplaćene prilikom djelomične otplate kredita, dok je u konkretnom slučaju predmet spora zahtjev za isplatu naknade koja je tužitelju naplaćena prilikom konačne prijevremene otplate kredita koji je tužitelju naplaćen nakon što je donijeta presuda u navedenom predmetu.

9. U žalbi tuženik navodi da presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ista ne može ispitati, braneći tezi da je naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu s čl. 1024. ZOO-a i Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) koji je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu te da naplaćeni iznos naknade predstavlja naknadu troškova i stvarne štete koju je tuženik pretrpio zbog prijevremene otplate kredita od strane tužitelja i koju mu je isti dužan naknaditi sukladno odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a. Tvrdi da tužitelj ne može isticati ništetnost sporne ugovorne odredbe jer je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je u konkretnom slučaju manjeg značenja. Prigovara da je sud nezakonito odbio predložene dokazne prijedloge tuženika pa da mu je na taj način onemogućio raspravljanje pred sudom i dokazivanje odlučnih činjenica, sadržajno u ostatku žalbe ukazujući isključivo na okolnosti koje se odnose na osporavanje činjenice ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita.

10. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da ista nije opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP), na koje ukazuje tuženik u svojoj žalbi, obzirom da ista nije opterećena nikakvim nedostacima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni, te bez proturječja sa stanjem spisa. Osim toga zakonitim odbijanjem predloženih dokaznih prijedloga tuženika radi saslušanja djelatnika banke i provođenja financijskog vještačenja na okolnost štete koja je eventualno nastala tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita tuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom pa nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s č. 8. ZPP-a obzirom da je sud pravilno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Isto tako ovaj sud je primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrdio da u istoj nije počinjena ni jedna bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Nadalje, u odnosu na ostale žalbene navode u kojima tuženik ne osporava da je tuženiku naplatio utuženi iznos, a nije sporno ni da je u navedenoj presudi prvostupanjskog suda već presuđeno da je ugovorna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetna, sud u ovom postupku činjenice kojima tuženik pokušava opet dokazati da navedena odredba nije ništetna treba zanemariti, jer iste nisu odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, već je prvostupanjski sud pravilno utvrdio samo činjenice vezane za visinu zahtjeva, koje tuženik ne osporava ni u žalbi.

12. Stoga, kako se žalbenim navodima tuženika osporava ništetnost navedene ugovorne odredbe o kojoj je već pravomoćno odlučeno, isti se ukazuju neosnovanim, slijedom čega je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, obzirom da ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka, dok tuženik uopće ne pobija točku II. izreke o kojoj je sud odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, već navodi da pobija odluku o troškovima postupka koja je donijeta primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, pa je očito da se dio žalbenih navoda u svezi odluke o troškovima postupka odnosi na neki drugi parnični predmet u kojem je tuženiku ulagao žalbu.

13. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen jer isti nije uspio s istom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 18. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun