REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-463/2019-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli, po sucu toga suda Mileni Blagonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Sanja Krišto, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, nakon glavne rasprave zaključene dana 6. listopada 2025., u prisutnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice Nataše Glavaš, odvjetnice u Puli i zamjenice punomoćnika tuženika Mirjane Žrvnar, odvjetnice u Puli, dana 18. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 10.663,86 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 9.398,02 EUR teče od 1.10.2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.652,57 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 13.12.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010895002, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.500 CHF prema uvjetima i rokovima kako je određeno predmetnim Ugovorom. Tužitelj navodi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, kao i ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a što je već sve utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 koja je potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Spomenute presude Trgovačkog suda u Zagreba i Visokog trgovačkog suda RH kojima se utvrđuje ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka obvezujuće su u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, a kako ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, tužitelj ima pravo na isplatu razlike koju je pretplatio po osnovi promjenjive kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka. Navodi da su stranke sklopile Dodatak ugovoru u kreditu broj 9010895002 kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan s novoutvrđenom glavnicom, novom kamatno stopom i novom visinom anuiteta. Tužitelj smatra da iako su tim dodatkom ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da kao korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe iz ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi u iznosu od 62.077,16 HRK SPP.

2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja, potražuje isplatu iznosa od 9.398,02 EUR SPP, koja obuhvaća pretplatu kamate u iznosu od 3.054,42 EUR, pretplatu tečaja u iznosu od 4.572,66 EUR i razliku glavnice prilikom konverzije u iznosu od 1.770,94 EUR.

3. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 28.2.2025. jer je tužitelj za konačnu visinu tužbenog zahtjeva saznao tek provođenjem financijskog vještačenja pa prije toga niti nije mogao postaviti tužbeni zahtjev.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i to s više osnova. Ističe da je postupio sukladno ZIDZPK te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Ističe da je sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF) prestao postojati pa tužitelj kao korisnik kredita na temelju tog ugovora ne može više osnovano potraživati bilo što od banke, a ni banka od tužitelja uključujući ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove, jer su sva plaćanja, uključujući i pretplatu obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Ističe da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno. Konverzija da je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Pretplata da je tužitelju priznata na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a tretiraju se kao umanjenje glavnice. Smatra da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF pa tužitelj više nema bilo kakvih potraživanja, niti pravni interes za vođenje ove parnice. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u bitnome navodi da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta varijabilne kamate u potrošačkim ugovorima, Direktive EU 93/13 te dosadašnje prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske da jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa ta ugovorna odredba ne može biti ništetna; da su konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; da je u konkretnom slučaju da je ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; da je valutna klauzula izričito zakonom dopuštena klauzula. Predmetni ugovor da je solemniziran od strane javnog bilježnika i da ima snagu javnobilježničkog akta pa je zahtjev za utvrđenje bilo koje odredbe tog ugovora ništetan. Tuženik ističe i prigovor zastare.

5. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu broj 9010895002 od 13.12.2005. (11-15), otplatna tablica (16-23), plan otplate (24-26), pregled uplata po kreditu (27- 28), dodatak ugovoru o kreditu 9010895002 od 15.12.2015. (29-32), informacija o načinu promjene kamatnih stopa (47-50), opći uvjeti poslovanja s građanima (51-55), knjigovodstvena kartica (74-102), pregled uplata po kreditu (103-107), nalaz i mišljenje vještaka Marina Rameše od 15.1.2025. (185-204), iskaz tužiteljice kao parnične stranke

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom 13.12.2005.. zaključio ugovor o kreditu broj 9010895002, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.500 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 4,75% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana (čl.4.1.); da visinu kamatne stope tuženik može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1.1., a primjenjuje se za razdoblje od 1.1. do 30.6. tekuće godine i na dan 1.7. a primjenjuje se za razdoblje od 1.7. do 31.12. tekuće godine s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ugovora ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom tuženika o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene (čl.4.2.); da se kamata obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima ido spjeva na naplatu zajedno sa njima (čl.4.3.) da se interkalarna kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate (čl.5.2.), da se kamata na zakašnjela plaćanja, obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate (čl.6.2.), 8. da se kredit u iznosu od 61.500 CHF i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, kao i da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, da su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se s danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome (čl. 7.2.); da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu te je ista iznosila u razdoblju od 31.1.2006. do 31.7.2006. 4,75%, od 1.8.2006. do 31.7.2007. 4,65%, od 1.8.2007. do 31.8.2007. 5,60%, od 1.9.2007. do 29.2.2008. 5,60%, od 1.3.2008. do 31.1.2009. 6,35%, od 1.2.2009. do 30.11.2010. 6,40%, od 1.12.2010. do31.5.2011. 6,05%, od 1.6.2011. do 31.8.2011. 5,80%, 1.9.2011. do 31.1.2014. 5,55%, od 1.2.2014. nadalje 3,23%; da su stranke izvršile konverziju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da su 15.12.2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno odredbama ZIDZPK.

9. Sporno je radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva, može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ima li tužitelj pravo na restituciju i unatoč izvršenoj konverziji kredita, ima li tužitelj pravo na razliku glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 13.12.2005.

11. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

- odredba članka 96. kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

- odredba članka 99. kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

- odredba članka 100. kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

- odredba članka 101. kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

- odredba članka 102. kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da kada je odlazila u banku pregovarati o sklapanju ovog ugovora o kreditu, je došla u banku s namjerom da uzmem kredit u eurima, no osobni bankar joj je rekao da ne može dobiti kredit u eurima, jer je prestara, pa joj je ponuđen samo kredit u švicarcu. Za ugovaranje promjenjive kamatne stope u banci joj nije ništa posebno objašnjeno, osim što je razumjela da ta kamatna stopa može nešto varirati. Nije joj objašnjeno kako i zašto, na temelju kojih parametara bi moglo doći do promjene kamatne stope. U odnosu na valutnu klauzulu, joj ništa nije objašnjeno, niti je tada znala što je valutna klauzula. Nije joj objašnjeno ništa o tečajnom riziku ugovaranja kredita u CHF, niti kako i zašto, na temelju kojih parametara bi moglo doći do promjene tečaja. Bilo joj je prezentirano kolika će biti rata i očekivala je da se ta rata može nešto malo promijeniti, za oko 50,00 kn ili 100,00 kn. Prije ovoga kredita imala je kredit u EUR s promjenjivom kamatnom stopom i u vezi s otplatom tog kredita nije imala problema. Po zanimanju je administrator. Ovaj kredit koristila je za kupnju stana, u lojem stanu je živjela prve dvije godine, dok rata nije jako narasla. Nakon toga se vratila živjeti kod roditelja, a stan sam iznajmljivala kako bi uopće mogla plaćati rate kredita. Za konverziju se odlučila jer sam dobila poziv iz banke te joj je rečeno da je za mene najbolje da napravim konverziju jer će joj rata biti stabilna. Ugovor o kreditu pripremila je unaprijed banka tako da nije imala mogućnost utjecati na ugovorne odredbe, to je bilo kao uzmi ili ostavi. Isto tako je bilo i za dodatak ugovora kojim je izvršena konverzija. Prilikom konverzije u banci joj nije objašnjeno na koji način je izračunat taj iznos iz ugovora o konverziji. U tom stanu nisam nikada nije imala registriran obrt ili trgovačko društvo. Za PBZ se odlučila jer je već bila klijent te banke, tamo je imala otvoren tekući račun. Razumjela je ono što joj je bilo bitno, a to je bio iznos kredita, mjesečne rate, te visina kamate, pa nije pitala da joj se bilo što pojasni. Ugovor o kreditu prihvatila je kao takav, jer sam imala potpuno povjerenje u službenika banke. Kada su rate kredita počele rasti, išla je to prigovarati kod osobnog bankara, no nije dobila nikakav konkretan niti korektan odgovor.

14. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice, budući da je iskazivala životno i logički uvjerljivo. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se radi o potrošačkom kreditu koji je korišten za kupnju stanja u kojem je tužiteljica živjela, a tek naknadno kada je zbog primjene ništetnih odredbi iz ugovora o kreditu rata kredita previše narasla, tužiteljica je preselila kod roditelja i počela iznajmljivati taj stan kako bi uopće mogla plaćati ugovor o kreditu, no zbog navedene se činjenice prema ocjeni ovoga suda ne može smatrati da se ne radi o potrošačkom ugovoru. Utvrđeno je da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo s obzirom da se radilo o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru o kreditu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati.

15. U odnosu na prigovor tuženice u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženice nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 N od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

16. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

17. Pravno je stajalište i ovoga suda da tužitelji ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu, da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

18. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Dodatka ugovora o kreditu od 15.12.2015. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

19. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečaja u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 15.12.2015. kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate od 2.292,89 EUR (17.511,95 HRK) za koju je umanjena tužiteljeva obveza po konvertiranom kreditu na način da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji je preplatio na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita i nadalje tvrdi kako mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, isti postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav izrazio je VSRH u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.

21. Ne prihvaća se stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz članka 502.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, u daljnjem tekstu ZPP) da je i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnika kredita, sve u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.

22. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih su tuženici u tome postupku (a tuženik je bio i Privredna banka Zagreb d.d. dakle aktualni tuženik) podnijeli revizije koje su odbijene kao neosnovane presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., te navedene odluke donesene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju izravan učinak na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu štete ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502. stavka 1. ZPP.

23. Ovo iz razloga što je presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. d.d., a tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom članka 502.c ZPP, dok je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Konačno – o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

25. Kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. d.d. povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu.

26. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

27. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članci 96. do 102. ZZP/07).

28. Stoga je odredba čl. 4.1. i čl. 4.2. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna načelu savjesnosti i poštenja, a kao takva nepoštena odredba ista je ništetna temeljem odredbe čl. 87. ZZP/03 (odnosno čl. 102. ZZP/07). Isto tako je i odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl.. 1., čl. 4.3., čl. 5.2., čl. 6.2. i čl.7.2. predmetnog Ugovora o kreditu protivna načelu savjesnosti i poštenja, a kao takva nepoštena odredba ista je ništetna temeljem odredbe čl. 87. ZZP/03 (odnosno čl. 102. ZZP/07). Takve ugovorne odredbe ništetne su i sukladno čl. 3., 4. i 6. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu ZOO).

29. Odredbom čl. 322. ZOO-a je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako su odredbe čl. 1., 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva iste su ništetne, te je stoga trebalo utvrditi njihovu ništetnost i u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

30. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP-a stranke se u posebnim parnicama za naknade štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe kada je utvrđena povreda kolektivnih prava i interesa te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno tome ovaj je sud vezan pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora te se stoga nije upuštao u daljnje obrazlaganje prigovora tuženika zbog kojih i nadalje smatra da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ništetne, već se u cijelosti prihvaćaju i na ovaj spor primjenjuje utvrđenja iz citiranih odluka donesenih u kolektivnom sporu, u kojem je i tuženik sudjelovao.

31. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. kao opće pravilo i članak 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja).

32. Tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja sud smatra neosnovanim.

33. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.

34. U protivnom, kada se dakle ne bi smatralo da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 u mnogim slučajevima ne bi ni imale smisla jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa, neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

35. Osim toga, tužitelj je opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

36. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koja se u aktualnoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

37. Prema pravnom shvaćanju sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

38. Obzirom da je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27.5.2019., to do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05, pa je prigovor zastare valjalo odbiti kao neosnovan.

39. Navedeno se odnosi i na utvrđenu razliku u glavnici prilikom konverzije kredita jer je do razlike u glavnici došlo upravo primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

40. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Marinu Rameši.

41. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 15.1.2025. utvrđeno je da pozitivna pretplata kamate u utuženom razdoblju iznosi 3.054,42 EUR, dok pozitivna pretplata tečaja u utuženom razdoblju iznosi 4.572,66 EUR. Razlika u nedospjeloj glavnici između eurskog kredita s kojim je tužitelj izašao iz konverzije na 30.09.2015. godine i CHF kredita iznosi 13.343,12 HRK, odnosno 1.770,94 EUR. Navedena razlika glavnice prema pretpostavkama da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predstavlja dodatnu preplatu pored preplate utvrđene u anuitetskoj otplati do konverzije. Ukupno pretplata po osnovi kamate i tečaja iznosi 7.627,08 EUR, dok zakonske zatezne kamate obračunate na tu pretplatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30.9.2015. iznose 3.362,98 EUR. Kada se primjenom pravila o uračunavanju iz čl. 171. i čl. 172. ZOO-a obračunata zakonska zatezna kamata umanji za pretplatu u iznosu od 2.097,14 EUR, koja je tužitelju priznata u konverziji, razlika zakonske zatezne kamate iznosi 1.264,84 EUR. Nakon provedenog uračunavanja ukupno dugovanje tuženika prema tužiteljici iznosi 3.054,42 EUR po osnovi pretplate kamatne stope, 4.572,66 EUR po osnovi pretplate tečaja, 1.770,94 EUR po osnovi razlike glavnice, 1.265,84 EUR po osnovi nepodmirene zakonske zatezne kamate na preplaćenu kamatu i tečaj koja je obračunata do 30.9.2015., odnosno sveukupno 10.663,86 EUR. Tuženik je konverziju proveo u skladu s odredbama ZIDZPK/15.

42. Tužitelj na provedeno vještačenje nije imao primjedbi.

43. Tuženik nije osporio matematički izračun vještaka ali je ustrajao na prigovorima pravne prirode. Tuženik nije predložio, niti je sud smatrao potrebnim provesti dopunu financijskog vještačenja.

44. Sud u cijelosti prihvaća provedeno financijsko vještačenje, budući je isto izrađeno stručno i objektivno, te je vještak u cijelosti postupio prema dobivenoj zadaći. Pri tome sud smatra da je vještak pravilno izračunao tražbinu tužitelja s osnova pretplate kamate, tečaja i razlike glavnice te pripadajućih zakonskih zateznih kamata na preplaćenu kamatu i tečaj do dana konverzije, te pravilno sukladno čl. 171. čl. 172. ZOO-a izvršio uračunavanje pretplate koja je tužitelju priznata u konverziji i utvrdio ostatak duga na dan konverzije. Pri tome tužitelj nije oštećen za pripadajući zakonsku zateznu kamatu na preplaćeni iznos kamate i tečaja, jer je vještak sukladno pravilima o uračunavanju obračunao zakonsku zateznu kamatu na preplaćeni iznos kamate i tečaja do 30.9.2015. i nepodmireni dio zakonske zatezne kamate koji je preostao nakon izvršenog uračunavanja pretplate koja je tužitelju priznata u konverziji i za koju je tužitelj već obeštećen.

45. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužitelj anuitetno preplatio tuženici na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

46. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 N protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

47. Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

48. Treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica prihvatila konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.

49. Dakle, iako tuženica tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/07 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/07 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženica neutemeljeno brani tezu da su sklapanjem dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.

50. Slijedom svega navedenog valjalo je tužitelju dosuditi ukupan iznos od 10.663,86 EUR, koji obuhvaća glavnicu preplaćene kamate u iznosu od 3.054,42 EUR, glavnicu preplaćenog tečaja u iznosu od 4.572,66 EUR, nepodmirene dospjele zatezne kamate na preplaćenu kamatu i tečaj koje su preostale nakon uračunavanja pretplate koja je tužitelju priznata u konverziji, a obračunate su do 30.9.2015. te iznose 1.265,84 EUR, te pretplatu glavnice po provedbi konverzije u iznosu od 1.770,94 EUR.

51. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu pretplate glavnice po konverziji jer da je iznos glavnice na dan konverzije utvrđen člankom 6. Dodatka ugovora o kreditu koji je tužitelj prihvatio, a tijekom postupka nije tvrdio da bi navedeni Dodatak ugovoru bio ništetan niti je u tom pogledu iznosio ikakve činjenice ili predlagao dokaze. Dakle, da su se o visini glavnice utvrđene sklapanjem Dodatka ugovoru ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, pa da tužitelju stoga ne pripada pravo na tu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na to da tuženik pravo na utvrđeni iznos glavnice na dan sklapanja predmetnog Dodatka nije stekao bez osnove već upravo temeljem pravnog posla tj. sklapanjem predmetnog Dodatka kojim su ugovorne strane riješile svoje buduće odnose proizašle iz prethodno ugovorenog osnovnog Ugovora o kreditu.

52. Taj prigovor tuženika sud smatra neosnovanim jer je do pogrešnog obračuna razlike glavnice po konverziji došlo upravo primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli koje su bile predmetnom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, a upravo po tom osnovu tužitelj i traži isplatu te pretplate glavnice po konverziji. Tužitelj na dan sklapanja dodatka ugovora o kreditu, kojim je između ostalog utvrđena razlika glavnice prilikom konverzije, nije znao da je banka tu razliku glavnice obračunala primjenom odredbe o valutnoj klauzuli koja je kasnije utvrđena ništetnom, niti ga je banka obavijestila o okolnostima da bi se ta odredba mogla kasnije proglasiti ništetnom, kao i o posljedicama ništetnosti pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti tužitelja u nepovoljniji položaj glede prava na isplatu pogrešno obračunate razlike glavnice prilikom konverzije, koja zapravo predstavlja dodatnu pretplatu po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

53. Neosnovan je prigovor tuženika u pogledu tijeka utužene zakonske zatezne kamate, jer se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO/05 kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

54. Kad se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj.

55. Radi se o posljedici ništetnosti ugovornih odredbi pa se smatra kao da i nisu postojale, tako da posljedice djeluju ex tunc, a restitucijski je zahtjev dospio prvog dana nakon dana kada je tužitelj izvršio isplatu po ništetnim ugovornim odredbama kada je počela teći i zastara koja je prekinuta podnošenjem tužbe i počela iznova teći od pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu.

56. Stoga su tužitelju su sukladno čl. 1115. i čl. 29. ZOO/05 i provedenom financijskom vještačenju priznate zatezne kamate na preplaćenu kamatu i tečaj koje teku od uplate svakog pojedinog iznosa do dana konverzije 30.9.2015. te iznose 3.362,98 EUR, s time da su iste primjenom pravila o uračunavanju iz čl. 171. i čl. 172. ZOO-a umanjene za pretplatu u iznosu od 2.097,14 EUR koja je tužitelju već priznata u konverziji, pa razlika nepodmirene zakonske zatezne kamate dospjele do 30.9.2015. koja je tužitelju dosuđena iznosi 1.264,84 EUR. Nadalje je tužitelju zakonska zatezna kamata na iznos preplaćene kamate, tečaja i razlike glavnice od 9.398,02 EUR priznata od 1.10.2015. kao prvog sljedećeg dana nakon konverzije pa sve do isplate.

57. Tužitelju je parnični trošak u cijelosti priznat temeljem odredbe iz čl. 154. st. 4. ZPP- a, sve to uzimajući u obzir da tužitelj sa tužbenim zahtjevom nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu, odnosno odbijen je samo za dio zakonskih zateznih kamata koje su uračunate u pretplatu koja je tužitelju već priznata u konverziji.

58. Tužitelju su temeljem odredbi Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/13, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, u daljnjem tekstu Tarife) dosuđeni parnični troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe 100 bodova prema tbr. 7.1; za sastav podnesaka od 17.9.2019., 27.5.2020., 19.6.2024., 9.5.2025. po 100 bodova prema tbr. 8.1. prema kojem odvjetniku pripada pravo na nagradu po tbr. 8.1. za najviše četiri podneska; za sastav podnesaka od 13.6.2019., 5.6.2020. po 25 bodova prema Tbr. 8.4. jer se ne radi o podnescima iz Tbr. 8.1., 8.2. i 8.3.; za zastupanje na ročištima od 4.6.2020., 1.9.2021., 6.10.2025. po 100 bodova prema Tbr. 9.1.; odnosno ukupno 850 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% iznosi 2.125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 398,70 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 128,87 EUR, pa ukupni trošak tužitelja iznosi 2.652,57 EUR. Dio predujma od 101,30 EUR nije utrošen i biti će vraćen tužitelju.

59. Tuženik je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška jer je u sporu uspio u razmjerno neznatnom dijelu.

60. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli 18. prosinca 2025.

Sudac

Milena Blagonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

- Pun. tužitelja

- Pun. tuženika