REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1683/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 3. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3206432125/06 sklopljenom 3. travnja 2006. između OA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 kao kreditora s druge strane, i to u čl. 2. u dijelu koji glasi: „…sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, te u čl. 6. u dijelu koji glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.484,60 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom:

-na iznos od 0,44 EUR od 4. svibnja 2006. do isplate

-na iznos od 0,61 EUR 14. lipnja 2006. do isplate

-na iznos od 0,23 EUR 15. rujna 2006. do isplate

-na iznos od 0,24 EUR 14. listopada 2006. do isplate

-na iznos od 4,56 EUR 14. studenog 2008. do isplate

-na iznos od 9,01 EUR 15. siječnja 2009. do isplate

-na iznos od 9,12 EUR 14. veljače 2009. do isplate

-na iznos od 5,42 EUR 14. ožujka 2009. do isplate

-na iznos od 6,14 EUR 11. travnja 2009. do isplate

-na iznos od 6,44 EUR 15. svibnja 2009. do isplate

-na iznos od 4,98 EUR 13. lipnja 2009. do isplate

-na iznos od 5,67 EUR 10. srpnja 2009. do isplate

-na iznos od 3,56 EUR 14. kolovoza 2009. do isplate

-na iznos od 5,44 EUR 14. rujna 2009. do isplate

-na iznos od 3,91 EUR 15. listopada 2009. do isplate

-na iznos od 5,05 EUR 14. studenog 2009. do isplate

-na iznos od 4,87 EUR 15. prosinca 2009. do isplate

-na iznos od 7,93 EUR 15. siječnja 2010. do isplate

-na iznos od 9,90 EUR 13. veljače 2010. do isplate

-na iznos od 9,47 EUR 13. ožujka 2010. do isplate

-na iznos od 11,43 EUR 15. travnja 2010. do isplate

-na iznos od 14,98 EUR 14. svibnja 2010. do isplate

-na iznos od 16,43 EUR 14. lipnja 2010. do isplate

-na iznos od 19,99 EUR 15. srpnja 2010. do isplate

-na iznos od 19,84 EUR 14. kolovoza 2010. do isplate

-na iznos od 28,57 EUR 15. rujna 2010. do isplate

-na iznos od 23,49 EUR 15. listopada 2010. do isplate

-na iznos od 24,66 EUR 15. studenog 2010. do isplate

-na iznos od 30,18 EUR 15. prosinca 2010. do isplate

-na iznos od 32,42 EUR 14. siječnja 2011. do isplate

-na iznos od 28,71 EUR 15. veljače 2011. do isplate

-na iznos od 29,90 EUR 15. ožujka 2011. do isplate

-na iznos od 29,96 EUR 15.travnja 2011. do isplate

-na iznos od 34,78 EUR 13. svibnja 2011. do isplate

-na iznos od 41,30 EUR 15. lipnja 2011. do isplate

-na iznos od 50,08 EUR 15. srpnja 2011. do isplate

-na iznos od 67,86 EUR 10.kolovoza 2011. do isplate

-na iznos od 44,53 EUR 15. rujna 2011. do isplate

-na iznos od 40,21 EUR 14. listopada 2011. do isplate

-na iznos od 39,81 EUR 12. studenog 2011. do isplate

-na iznos od 40,67 EUR 13. prosinca 2011. isplate

-na iznos od 44,21 EUR 12. siječnja 2012. do isplate

-na iznos od 45,88 EUR 13. veljače 2012. do isplate

-na iznos od 45,62 EUR 14. ožujka 2012. do isplate

-na iznos od 44,33 EUR 11. travnja 2012. isplate

-na iznos od 45,18 EUR 14. svibnja 2012. do isplate

-na iznos od 46,48 EUR 12. lipnja 2012. do isplate

-na iznos od 45,03 EUR 10. srpnja 2012. do isplate

-na iznos od 44,98 EUR 14. kolovoza 2012. do isplate

-na iznos od 41,65 EUR 14. rujna 2012. do isplate

-na iznos od 42,80 EUR 9. listopada 2012. do isplate

-na iznos od 45,45 EUR 14. studenog 2012. do isplate

-na iznos od 44,92 EUR 11. prosinca 2012. do isplate

-na iznos od 45,40 EUR 7. siječnja 2013. do isplate

-na iznos od 41,84 EUR 14. veljače 2013. do isplate

-na iznos od 42,70 EUR 14. ožujke 2013. do isplate

-na iznos od 45,34 EUR 9. travnja 2013. do isplate

po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 100,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, i to:

-na iznos od 0,24 EUR od 1. srpnja 2006. do isplate

-na iznos od 0,99 EUR od 1. kolovoza 2006. do isplate

-na iznos od 1,29 EUR od 1. studenog 2006. do isplate

-na iznos od 1,05 EUR od 1. prosinca 2006. do isplate

-na iznos od 2,02 EUR od 1. siječnja 2007. do isplate

-na iznos od 3,33 EUR od 1. veljače 2007. do isplate

-na iznos od 1,73 EUR od 1. ožujka 2007. do isplate

-na iznos od 3,44 EUR od 1. travnja 2007. do isplate

-na iznos od 4,94 EUR od 1. svibnja 2007. do isplate

-na iznos od 5,88 EUR od 1. lipnja 2007. do isplate

-na iznos od 6,73 EUR od 1. srpnja 2007. do isplate

-na iznos od 4,89 EUR od 1. kolovoza 2007. do isplate

-na iznos od 5,30 EUR od 1. rujna 2007. do isplate

-na iznos od 7,64 EUR od 1. listopada 2007. do isplate

-na iznos od 4,98 EUR od 1. studenoga 2007. do isplate

-na iznos 7,08 EUR od 1. prosinca 2007. do isplate

-na iznos 3,86 EUR od 1. siječnja 2008. do isplate

-na iznos od 4,02 EUR od 1. veljače 2008. do isplate

-na iznos od 0,67 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate

-na iznos od 2,00 EUR od 1. travnja 2008. do isplate

-na iznos od 5,58 EUR od 1. svibnja 2008. do isplate

-na iznos od 4,00 EUR od 1. lipnja 2008. do isplate

-na iznos od 5,23 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate

-na iznos od 5,70 EUR od 1. kolovoza 2008. do isplate

-na iznos od 5,54 EUR od 1. rujna 2008. do isplate

-na iznos od 0,81 EUR od 1. listopada 2008. do isplate

-na iznos od 2,02 EUR od 1. prosinca 2008., pa do isplate,

i to do dana 31. prosinca 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do ispate po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.345,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 18. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troška ovog parničnog postupka u iznosu od 1.047,20 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

VI. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je tuženik kao kreditor 3. travnja 2006. sklopio s korisnikom kredita, OA, Ugovor o kreditu broj: 3206432125/06, kojim je korisniku kredita kao potrošaču tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 14.959,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelj nadalje navodi kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne i to iz razloga što se, među strankama predmetnog Ugovora o kreditu, o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo (ne)postupanje tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita. Činjenica da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008., a u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12, a ista je činjenica potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/17. Tužitelj ukazuje kako utvrđenja iz navedenih presuda obvezuju sud u ovom predmetu sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 41/2014), čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 19/2022) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženiku. Nastavno, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR). Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu za iznos koji će se naknadno utvrditi, a po dostavljanju kreditne dokumentacije od strane tuženika. Taj iznos čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta, a koji će se iznos ovom tužbom potraživati od tuženika. Nadalje, tužitelj ističe kako ne raspolaže nikakvom kreditnom dokumentacijom osim predmetnog Ugovora o kreditu te da se zbog navedenog obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu kreditne dokumentacije, a kojemu tuženik nije udovoljio pa je stoga u tužbi postavio manifestacijski zahtjev (čl.186b st.3. i 4. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP). Zaključno, tužitelj ističe kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili OA, kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, a o ovom prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik, koji o tome nije iznio nikakve upite niti prigovore.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno navodi kako u ovom predmetu ne postoje uvjeti za stupnjevitu tužbu. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer su prava koja bi proizlazila iz potrošačkog ugovora sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva. Nadalje, tuženik navodi u bitnome da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita imao status potrošača, niti je dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ističe i da je odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je tuženik korisnika kredita upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli te da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, utuženi tijek zakonskih zateznih kamata te ističe prigovor zastare.

3. Podneskom od 19. travnja 2024. (list 301. – 303. spisa) tuženik je, a ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 99,81 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) sa zakonskim zateznim kamatama na u predmetnom podnesku pojedinačno navedene iznose glavnice od dospijeća do isplate.

4. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

5. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 7. – 11. i 151. – 153. spisa), obavijesti o ustupu tražbine i preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije i prijedlog izvansudske nagodbe, s prijamnim pečatom tuženika (list 29. – 30. spisa), izvod iz edukacijskog materijala tuženika (list 31. spisa), presudu suda EU u predmetu C- 243/20 (list 33. - 41. spisa), izvod iz zapisnika Vrhovnog suda (list 42. i 188. spisa), dopisi tuženika (list 43. spisa), sudsku praksu (list 44. - 77., 167. – 187., 189. – 227. i 433.-465. spisa), odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 i U-III- 4372/2021 (list 81. - 97. spisa i list 104. – 123. spisa), presudu suda EU u predmetu C-81/19 (list 98. - 103. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 142. spisa), obavijest o ugovoru o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), (list 143. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 144. – 150. spisa), stručnu literaturu (list 228. – 290. spisa) te kreditnu dokumentaciju (list 311.-321. i 384.-402. spisa). Izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka OA (list 342. - 344. spisa) te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem (nalaz i mišljenje – list 409. - 416. spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti, dok je tuženikov prigovor radi prebijanja ocijenjen neosnovanim.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 3206432125/06 od 3. travnja 2006. o valutnoj klauzuli te za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi takve odredbe, a za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, i to u iznosu od 1.484,60 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od datuma dospijeća do isplate.

8. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor i OA kao korisnik kredita sklopili predmetni Ugovor o kreditu, a kako je navedeno u tužbi.

9. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila (list 7. – 11. i 151. – 153. spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije ni obrtnik niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje, razvidno je i da je svrha ugovora bila namjenska odnosno da se radilo o kreditu za kupnju motornog vozila.

10. Gore navedeno sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka OA (list 342. - 344. spisa) kojeg je u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan navedenom Ugovoru o kreditu, pri čemu je svjedokinja iskazala i da joj je automobil služio za osobne potrebe.

11. Imajući u vidu da je tuženik predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

12. Nadalje, iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 144. – 150. spisa), proizlazi da je OA ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2.).

13. Valja naglasiti da ta tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

14. Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

15. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

16. Predmetni Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa pa je stoga tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pri čemu nije od utjecaja činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača već je jedino relevantno da je na tužitelja prenesena potrošačeva tražbina nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora. Naime, radi se o prenosivoj imovinsko pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja odnosno promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz gore citirane odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a.

17. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

18. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.

19. Nadalje, presudom ovoga suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom I. njezine izreke, utvrđeno je, između ostaloga, da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog, i u točci I. njene izreke.

21. Dakle, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak te u dijelu utvrđenja da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

22. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

24. Valja naglasiti da je i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Ranije u obrazloženju ove presude navedena pravomoćna presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj i to stoga što ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

26. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača tada ne bi imala smisla.

27. Slijedom svega navedenog, ovaj sud vezan je za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili OA i tuženik. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima.

28. Valja naglasiti da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je u pogledu konkretnog ugovornog odnosa potrošač OA dobila sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

29. Navedeno je tijekom postupka utvrđeno i na temelju iskaza svjedoka OA kojem je iskazu sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njenog iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je bio lako razumljiv rizik ugovaranja upravo te valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema HRK koji je bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema HRK.

30. Nastavno na gore navedeno, utvrđenja iz presude poslovni broj P -1401/12 u kolektivnom sporu odnose se i na predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha.

31. S obzirom da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između OA i tuženika prema ocjeni ovog suda također nepoštene i ništetne.

32. U odnosu na osporenu visinu utuženog potraživanja, tijekom postupka izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po društvu RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. koje je Nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću, i to na okolnost preplaćenog iznosa kredita s time da je vještaku dano u zadatak izračunati i novčani iznos, izražen u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razliku između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja.

33. U nalazu (list 409.-416. spisa) stalni sudski vještak navodi u bitnome da su tuženik kao kreditor i OA, kao korisnik kredita zaključili 3. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 3206432125/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 14.959,49 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 3,99 % godišnje na dan sklapanja Ugovora. Prema otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 1. svibnja 2006., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu, a otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Nadalje, uvidom u Pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu, razvidno je kako se u razdoblju otplate kredita, kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila:

3,99 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem od 1. listopada 2007., 4,44 % godišnje od anuiteta s dospijećem od 1. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem od 1. veljače 2008., 4,89 % godišnje od anuiteta s dospijećem od 1. veljače 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem od 1. srpnja 2009. te 5,89 % godišnje od anuiteta s dospijećem od 1. kolovoza 2009. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak je u Tabeli 1 prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditoru razdoblju od isplate kredita (7. travnja 2006.) do dana dospijeća posljednje obveze (1. travanj 2013.) te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'j' Tabele 1), odnosno isključivo više plaćene iznose, te uz više plaćene i manje plaćene iznose kao i konačan prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

34. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, vještak je mišljenja kako, ako se promatraju samo iznosi koje je korisnik kredita više platio, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (7. travnja 2006.) do dana dospijeća posljednje obveze (1. travnja 2013.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.484,60 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), i to samo pozitivni iznosi. Nadalje, ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (7. travnja 2006.) do dana dospijeća posljednje obveze (1. travnja 2013.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.383,64 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), odnosno svi iznosi. Vještak je napomenuo i da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022 i 88/2022), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

35. Tužitelj je u skladu s provedenim vještačenjem podneskom od 28. rujna 2025. (list 422.-426. spisa) konačno odredio tužbeni zahtjev u dijelu t. II. istoga na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.484,60 EUR na ime visine po korisniku kredita preplaćenih anuiteta temeljem promjene tečaja valute CHF u odnosu na valutu u HRK, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana izvršenih plaćanja pojedinih iznosa glavnice do isplate.

36. Ovdje valja naglasiti kako je sud ocijenio neosnovanom tuženikovu tvrdnju da se radi o preinaci tužbe. Naime, tužitelj je nakon izrađenog nalaza i mišljenja specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, a što ne predstavlja preinaku u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a.

37. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan, objektivan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke, pri čemu stranke nisu imale prigovore na isti. Vještak je vještačenje proveo sukladno zadatku koji mu je sud dao imajući u vidu predmet konkretnog spora te je vještačenje proveo prema dokumentaciji koja prileži spisu, a mišljenje je izrađeno stručno i u skladu s pravilima struke.

38. Tako je ovaj sud iz provedenog vještačenja utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze odnosno (7. travnja 2006.) do dana dospijeća posljednje obveze (1. travnja 2013.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.484,60 EUR koji iznos predstavlja broj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika.

39. Valja naglasiti da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

40. Slijedom navedenog, tuženikova je obveza po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 1.484,60 EUR na ime preplaćenih anuiteta.

41. U odnosu na osporeni tijek zakonske zatezne kamate valja da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je već ranije u obrazloženju ove presude navedeno, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 utvrđeno je pod točkom I. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora, a kao što to tužitelj i potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

42. Valja naglasiti i kako je ovaj sud ocijenio neosnovanim od strane tuženika istaknuti prigovor zastare.

43. Naime, tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovom parničnom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, razvidno je kako utuženo potraživanje nije u zastari.

44. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odnosno imajući u vidu da su svi tuženikovi prigovori otklonjeni te imajući u vidu gore opisano utvrđenje stalnog sudskog vještaka, odlučeno je kao u t. I. i II. izreke presude pri čemu je stopa zatezne kamate određena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki II. izreke.

45. Nadalje, stalni sudski vještak je u nalazu i mišljenju, u stupcu "k" Tabele 1 prikazao pojedine mjesečne iznose razlika te je tuženik nakon primitka nalaza i mišljenja određeno postavio prigovor radi prebijanja u iznosu od 100,96 EUR zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice, a koji prije izrade nalaza i mišljenja nije bio u mogućnosti određeno postaviti, kao što ni tužitelj prije izrađenog nalaza i mišljenja vještaka nije mogao konačno odrediti tužbeni zahtjev.

46. Plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja, koja plaćanja su izvršena od strane korisnika kredita, korisnik kredita nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga na tuženikovoj strani nije niti nastala nikakva tražbina prema korisniku kredita odnosno koja bi eventualno mogla biti predmet prijeboja.

47. Anuiteti koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule, ne predstavljaju restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 104. st. 1 ZOO -a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a.

48. Dakle, prigovor radi prebijanja utvrđen je neosnovanim pa s obzirom na navedeno sud nije ulazio u ocjenu osnovanosti ostalih od strane tužitelja iznesenih prigovora te je slijedom navedenog odlučeno kao u t. III. izreke presude.

49. Odluka o troškovima postupka iz t. IV., V. i VI. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP -a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25 dalje: OT).

50. Ovdje valja istaknuti kako je konačno određenim zahtjevom tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora, kako u odnosu na deklaratorni (6.650,00 EUR), tako i u odnosu na kondemnatorni zahtjev (1.484,60 EUR), pri čemu tuženik nije prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

51. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 22. studenog 2023. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 24. travnja 2024. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 28. rujna 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 9. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 6. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 3. studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 5. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR.

52. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 56,48 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 127,80 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi iznos na ime sudske pristojbe na presudu jer mu isti temeljem gore navedenih odredbi Tarife i ZSP-a te vrijednosti predmeta ovog spora ne pripada. Zaključno, tužitelju je priznat i zatraženi trošak na ime uplaćenog predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 400,00 EUR te putni trošak svjedoka u iznosu od 11,40 EUR.

53. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.345,68 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. IV. izreke.

54. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

55. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 28. veljače 2024., 28. kolovoza 2024. i 2. studenog 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj predmetnim podnescima uglavnom ponavlja već iznesene navode pa je te navode, kao i dokumentaciju mogao dostaviti i na održanim ročištima, a za zastupanje na kojima mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak. Zaključno, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda. Slijedom navedenog, tužitelj je zahtjev za naknadu troškova ovog parničnog postupka valjalo odbiti za iznos od 1.047,20 EUR te je stoga odlučeno je kao u t. V. izreke ove presude.

56. Odluku o parničnom trošku iz t. VI. izreke sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.