REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2, Pazin

Poslovni broj P-765/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mihaeli Kaligari Hek, u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužitelj AN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnici u Pazinu, Ulica Franine i Jurine 7, i tuženik Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz ŠAVORIĆ & PARTNERI odvjetničkog društva d. o. o. Zagreb, Ilica 1 A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održanog pripremnog ročišta i glavne rasprave zaključene 12. studenog 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja VN, i zamjenice punomoćnika tuženika IN, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se u ugovoru o kreditu broj: 316-127/2005 koji je solemniziran kod javne bilježnice Tanje Ferenc, u Poreču, pod brojem OU-1383/05 dana 10. studenog 2005. ništetnima:

– odredbe iz članka 1. i 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF)

– odredba iz članka 3. koji glasi: „Naknada 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 2.353,90 eura (dvije tisuće tristo pedeset i tri eura i devedeset centi) sa zateznim kamatama koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

– na iznos od 263,62 eura od 10. studenog 2005.

– na iznos od 3,81 eura od 31. listopada 2008.

– na iznos od 7,29 eura od 31. prosinca 2008.

– na iznos od 9,79 eura od 31. siječnja 2009.

– na iznos od 10,92 eura od 28. veljače 2009.

– na iznos od 7,80 eura od 31. ožujka 2009.

– na iznos od 8,40 eura od 30. travnja 2009.

– na iznos od 3,63 eura od 31. svibnja 2009.

– na iznos od 0,12 eura od 30. lipnja 2009.

– na iznos od 1,05 eura od 31. srpnja 2009.

– na iznos od 2,91 eura od 31. kolovoza 2009.

– na iznos od 2,74 eura od 30. rujna 2009.

– na iznos od 0,87 eura od 31. listopada 2009.

– na iznos od 4,38 eura od 30. studenog 2009.

– na iznos od 7,20 eura od 31. prosinca 2009.

– na iznos od 11,20 eura od 31. siječnja 2010.

– na iznos od 10,29 eura od 28. veljače 2010.

– na iznos od 15,72 eura od 31. ožujka 2010.

– na iznos od 14,69 eura od 30. travnja 2010.

– na iznos od 16,13 eura od 31. svibnja 2010.

– na iznos od 34,10 eura od 30. lipnja 2010.

– na iznos od 30,52 eura od 31. srpnja 2010.

– na iznos od 41,47 eura od 31. kolovoza 2010.

– na iznos od 37,69 eura od 30. rujna 2010.

– na iznos od 31,60 eura od 31. listopada 2010.

– na iznos od 44,44 eura od 30. studenog 2010.

– na iznos od 60,76 eura od 31. prosinca 2010.

– na iznos od 49,20 eura od 31. siječnja 2011.

– na iznos od 53,65 eura od 28. veljače 2011.

– na iznos od 48,49 eura od 31. ožujka 2011.

– na iznos od 49,43 eura od 30. travnja 2011.

– na iznos od 71,27 eura od 31. svibnja 2011.

– na iznos od 73,40 eura od 30. lipnja 2011.

– na iznos od 91,66 eura od 31. srpnja 2011.

– na iznos od 82,28 eura od 31. kolovoza 2011.

– na iznos od 72,02 eura od 30. rujna 2011.

– na iznos od 70,91 eura od 31. listopada 2011.

– na iznos od 70,12 eura od 30. studenog 2011.

– na iznos od 75,02 eura od 31. prosinca 2011.

– na iznos od 84,60 eura od 31. siječnja 2012.

– na iznos od 79,86 eura od 29. veljače 2012.

– na iznos od 76,91 eura od 31. ožujka 2012.

– na iznos od 78,90 eura od 30. travnja 2012.

– na iznos od 80,26 eura od 31. svibnja 2012.

– na iznos od 77,97 eura od 30. lipnja 2012.

– na iznos od 78,57 eura od 31. srpnja 2012.

– na iznos od 76,85 eura od 31. kolovoza 2012.

– na iznos od 73,19 eura od 30. rujna 2012.

– na iznos od 77,15 eura od 31. listopada 2012.

– na iznos od 79,05 eura od 30. studenog 2012.,

sve do isplate i po stopi do 30. lipnja 2011. od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. od 8,14 %, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. od 8,05 %, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. od 7,88 %, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. od 7,68 %, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. od 7,41 %, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. od 7,09 %, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. od 6,82 %, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. od 6,54 %, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. od 6,30 %, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. od 6,11 %, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. od 5,89 %, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. od 5,75 %, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. od 5,61 %, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. od 5,49 %, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. od 5,31 %, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. od 5,5 %, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. od 7 %, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. od 7,50 %, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. od 7,25 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. od 6,15%, a od 1. srpnja 2025. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe od 1. srpnja 2025.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.800,00 eura (tisuću osamsto eura) sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu (stranice 1–5) radi utvrđenja da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe iz ugovora o kreditu broj 316- 127/2005 koji je solemniziran kod javne bilježnice Tanje Ferenc, u Poreču, pod brojem OU-1383/05 dana 10. studenog 2005., iz čl. 1. i 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te iz čl. 3. u cijelosti koji se odnosi na naplatu jednokratne naknade (1,50 % od iznosa kredita), kako je to pobliže opisano u t. I. izreke presude; te radi isplate iznosa od 1.989,02 eura sa zateznim kamatama od 10. studenog 2005. do isplate, a kojeg da je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi (od čega se 1.725,40 eura odnosi na valutnu klauzulu, a 263,62 eura na jednokratnu naknadu).

1. 1. Tužbu je obrazložio u bitnome navevši:

– da je prilikom ugovaranja valutne klauzule tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute CHF za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

– da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da su banke (između ostalih i tuženik) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i da su takve odredbe ugovora ništetne

– da su stoga i predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka ništetne

– da je jednokratna naknada iz čl. 3. ugovora o kreditu, odredba koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiji formulaciju tužitelj nije imao utjecaja, i da stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu o toj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, te da tužitelju nisu dane nikakve informacije, kao i da odredba nije sročena jasno i razumljivo jer se ne može izvesti zaključak na što se odnosi i zašto se naplaćuje, niti zašto se naknada za korištenje kredita naplaćuje upravo u omjeru od 1,50 % od iznosa kredita, te da je stoga ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da je i ta ugovorna odredba ništetna na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.

1. 2. Nakon u ovom postupku izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, u podnesku od 1. srpnja 2025. (str. 293–296), tužitelj je specificirao odnosno preinačio tužbeni zahtjev, na način da potražuje 2.090,28 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačno preplaćeni iznos anuiteta do isplate, te 263,62 eura (na ime jednokratne naknade) sa zateznim kamatama od 10. studenog 2005. do isplate (kao u t. II. izreke presude).

2. U odgovoru na tužbu od 17. listopada 2023. (str. 36–57) tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, u pogledu osnove i visine, kao i tijek zatezne kamate, te je istaknuo prigovor zastare.

2. 1. Osporavanje je obrazložio, u bitnome, navodima (istaknutim i u daljnjem tijeku postupka):

– da se tužitelj ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ zbog razloga propisanog u čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014., jer se odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete (ne i isplatu što je tek izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2019.); kao niti zato jer u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138.a ZZP iz 2009. o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke.

– da je odredba ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u ugovoru o kreditu, a u njoj je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, pa sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi

– da je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. i otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, pa je neprihvatljiva argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača

– da su neosnovani navodi tužitelja da mu od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u, jer je tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak (prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda)

– da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, tuženik poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom

– da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža, kao niti načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode, te da odredba nije nepoštena

– da iz odredbi sadržanih u ZZP/2003 i Zakonu o potrošačkom kreditiranju proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata, a također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu

2. 2. U prilog svojih tvrdnji citirao je brojnu domaću i europsku sudsku praksu.

2. 3. U podnesku od 11. kolovoza 2025. (str. 300) usprotivio se preinaci (povišenju) tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare i za preinačeni dio.

2. 4. U konačnici je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. U podnesku od 5. travnja 2024. (str. 199–204) tužitelj se osvrnuo na navode tuženika iz odgovora na tužbu. Dodatno je pojasnio zašto smatra da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te se osvrnuo i na prigovor zastare u cijelosti osporivši da bi za utužena potraživanja nastupila zastara. Ukazao je sudu na stajališta Vrhovnog suda RH zauzeta po tim pitanjima kao i na sudske odluke. Osporio je istaknuti prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020, kao i odluku posl. br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.

4. Odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužitelja sud se rukovodio posljednje postavljenim tužbenim zahtjevom polazeći od odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka USRH, 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka USRH, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) koja propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je, imajući u vidu da se tuženik tome usprotivio, preinaku tužbe od 1. srpnja 2025. sud prihvatio (kao u t. I. izreke rješenja). Pritom je u obzir uzeo i zaključak donesen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. da je u predmetima po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

5. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi čitanjem i razgledavanjem isprava u spisu, i to: ugovora o kreditu broj: 316-127/2005 koji je solemniziran kod javne bilježnice Tanje Ferenc, u Poreču, pod brojem OU-1383/05 dana 10. studenog 2005. zajedno s otplatnim planom i pregledom prometa (str. 7–29), arhive tečajnih lista (str. 30–32), potvrde o prestanku obveza po kreditu od 8. siječnja 2023. (str. 33), poslovne dokumentacije Hypo Alpe-Adria-Bank d. d. (str. 59–195) i specifikacije uplata (str. 259, 267–269). Nadalje, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo mr. sc. Ljubomiru Jeliću, dipl. oec. (pisani nalaz i mišljenje od 28. svibnja 2025., str. 270–280; usmeno iznošenje nalaza i mišljenja 20. listopada 2025., str. 310–311), te je saslušan tužitelj (zapisnik od 20. listopada 2025., str. 304–305).

5. 1. Nije izveden dokaz kombiniranim vještačenje po vještaku za bankarstvo i financije, kojeg je predložio tuženik (kojim bi se utvrdilo koje radnje su bile potrebne u postupku odobravanja ugovora o kreditu do njegove isplate tužitelju, koliki je trošak tih radnji za tuženika; trošak zaposlenika i materijalni troškovi), te nije saslušana javna bilježnica Tanja Ferenc (također predloženo po tuženiku, na okolnost da je predmetni ugovor rastumačen tužitelju), jer izvođenje tih dokaza, budući da je sud sve odlučne činjenice utvrdio na temelju dokaza koje je izveo, nije bilo potrebno za donošenje odluke u ovom predmetu. Prema shvaćanju ovog suda saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može dokazivati činjenica obaviještenosti tužitelja kao potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost objasniti parametre promjene valutne klauzule (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.), pa onda ni iskaz o tome da je li ili nije tužitelju ugovor prije solemnizacije bio objašnjen odnosno protumačen, ne bi bio od značaja za ovu pravnu stvar. Jednako tako, kraj činjenice da tuženik nije dostavio podatke o zaposleniku banke zaduženom za predmetni kredit (a koji dokaz je također predložio), iako se to obvezao, a koji bi iskazivao o tome koje su radnje bile potrebne u postupku odobravanja ugovora o kreditu (i onda doista i poduzete), tada sud nije našao potrebnim provoditi predloženo kombinirano vještačenje na okolnosti koliki je stvarni trošak tih radnji.

6. Ocjenom izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu br. 316-127/2005 koji je solemniziran kod javne bilježnice Tanje Ferenc, u Poreču, pod brojem OU-1383/05 dana 10. studenog 2005., i to o valutnoj klauzuli iz čl. 1. i 7. ugovora, i jednokratnoj naknadi iz čl. 3.; i posljedično tome zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, ukupno 2.353,90 eura (od čega se 2.090,28 eura odnosi na valutnu klauzulu, a 263,62 eura na jednokratnu naknadu), sa zateznim kamatama (kako su specificirane u t. II. izreke presude), a zahtjev glede valutne klauzule se u suštini temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u slučaju „Franak“ odnosno „Potrošač“).

8. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

– da su stranke (tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d. d.) zaključile predmetni ugovor o kreditu i da je njime tužitelju odobren kredit u iznosu 27.700,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, namjene: potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila (i nesporno)

– da je ugovoren rok otplate kredita u 84 mjesečnih anuiteta, uz iznos anuiteta 394,77 CHF, i uz promjenjivu kamatnu stopu koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,25 % godišnje

– da je u čl. 1. i 7. ugovora ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), (i nesporno)

– da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u čl. 3. ugovora o kreditu ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati naknadu u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratno prilikom korištenja kredita

– da je tužitelj zatvorio kredit 8. siječnja 2013. (prema potvrdi o prestanu obveza)

– da je prilikom isplate/korištenja kredita tužitelju (10. studenog 2005.) naplaćena naknada za obradu kredita.

9. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnoj odluci donesenoj u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojima je odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Vrhovni sud RH je u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.

9. 1. Stoga su i u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje, a sve imajući u vidu sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača, i to u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu važećeg (do 6. kolovoza 2007.) Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.), i čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje do 7. travnja 2014. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007. – ispravak, 79/2009., 89/2009. – ispravak, 75/2009. – Zakon o potrošačkom kreditiranju, 133/2009. – Zakon o platnom prometu, 78/2012. i 56/2013.), te čl. 96. i 97. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima; kao i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa (na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi); a iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka (donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača); te činjenicu da je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu došlo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama.

9. 2. Svi navodi tuženika kojima osporava ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli neodlučni su, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, iako to što je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnosti i u ovom postupku, koja je konkretno i utvrđena. Tuženik nije s uspjehom pobio tvrdnje tužitelja o okolnostima koje utječu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu ((ne)pregovaranje, (ne)informiranost prilikom sklapanja ugovora i dr.) pa da ništetnost u konkretnom slučaju ne bi postojala (iako je naveo da te okolnosti predlaže saslušanje zaposlenika tuženika, ime i adresu osobe nije dostavio). S druge strane, već iz samih navoda tužitelja iz tužbe proizlazi da tužitelju prilikom sklapanja ugovora nisu bili pojašnjeni rizici fluktuacije tečaja CHF, a to je tužitelj potvrdio i u svom iskazu, kojeg je sud u cijelosti pozitivno ocijenio jer je sudu iskazivao uvjerljivo, jasno i razumljivo.

9. 3. Osim toga, presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostalih i tuženika utemeljili u bitnome na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke; da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu; da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula); da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka); da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost; da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača; da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

9. 4. Slijedom navedenog utvrđena je ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli kao u t. I. izreke presude.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita, imajući u vidu da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornoj odredbi čl. 3. ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao da je tužitelja prilikom sklapanja kredita upoznao sa stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, već se i u odnosu na tu ugovornu odredbu radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sastavio i na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao niti na koji način utjecati (a što je tužitelj potvrdio u svom iskazu), i koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to proizlazi da je sukladno odredbi čl. 87. ZZP/03 i ova odredba nepoštena, a time i ništetna (Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ br. 96/2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U st. 3. navedene odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U čl. 83. ZZP-a propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.).

10. 1. Dakle, predmetna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 1,50 % iznosa kredita (čl. 3. ugovora o kreditu) očito je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i to zato jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, i zato jer tuženik u postupku nije dokazao da plaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Riječ je o odredbi koja je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, a tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Zato je predmetna odredba ništetna, a tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja. Tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku nije učinio.

10. 2. Stoga je pod t. I. izreke presude utvrđena ništetnost i predmetne odredbe ugovora o kreditu.

11. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, kao i odredbi kojom je ugovorena jednokratna naknada za slučaj prijevremene otplate kredita i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 82. ZZP/03). Iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik, te iz iskaza tužitelja ne proizlazi osnovanost tuženikovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni.

12. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc). Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

13. Primjenom odredbi čl. 1111. ZOO-a (koja regulira institut stjecanja bez osnove, jer je je tuženik ovdje sporni iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove) i 1115. ZOO-a, osnovanim je utvrđen i restitucijski zahtjev, odnosno pravo tužitelja da tuženik izvrši povrat nepripadno primljenih iznosa na ime ništetnih odredbi. Takvu je odluku sud donio jer je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u presudi posl. br. Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u ovom slučaju 14. lipnja 2018. za valutu. Tužitelj je podnio tužbu 12. lipnja 2023. (unutar petogodišnjeg roka koji teče od 14. lipnja 2018.) pa proizlazi da zastara predmetne tražbine u odnosu na valutnu klauzulu nije nastupila.

13. 1. Nadalje, prema objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tek je ovom presudom utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi na kojoj tužitelj temelji zahtjev za isplatu, pa je jasno da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a. Stoga je prigovor zastare i u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

13. 2. U odnosu na preinačeni dio u odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev- 1122/2024-2 od 5. ožujka 2025. reafirmirano je pravno shvaćanje prema kojem ako je tužba preinačena (povišenjem tužbenog zahtjeva) temeljem iste činjenične i pravne osnove na kojoj se temelji tužbeni zahtjev zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe (čl. 241. ZOO-a).

14. Visina preplaćenog kredita po valutnoj klauzuli izračunata je po vještaku financijske struke Ljubomiru Jeliću, koji je imao zadatak utvrditi razliku stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF, te ukupnu pretplatu po kreditu po osnovi tečaja CHF.

14. 1. Vještak je izračunao da je, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF (1 CHF = 4,780427 kn) bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj na ime tečajnih razlika, više uplatio iznos od 2.090,28 eura. Vještak je dobiveni iznos utvrdio na način da je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF. Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana vještak je koristio predmetni ugovor o kreditu te inicijalni otplatni plan. Sačinio je izračun po mjesecima u kunama i CHF. Uplate na ime zateznih kamata i troškova nisu uzete u izračun jer vještak nije imao podataka o tome da bi oni nastali. Glede jednokratne naknade potvrdio da je naknada obračunata i plaćena (prije isplate cjelokupnog kredita) i da obračun kamate iznosi 415,50 CHF, a što prema tečaju na dan isplate kredita (a to je za 1,00 CHF 4,780427 kn), iznosi 1.986,26 kuna, odnosno 263,62 eura (prema tečaju 7,534585).

14. 2. Nalaz i mišljenje vještaka sud je ocijenio kao objektivan i izrađen na temelju stručnih i iskustvenih saznanja. Na konačni nalaz i mišljenje, u dijelu matematičkog izračuna iznosa pretplate, stranke nisu imale primjedbi, što govori u prilog pozitivnoj ocjeni od strane suda. Osim toga, vještak je u usmenom iznošenju nalaza i mišljenja uspješno otklonio primjedbe tužitelja (glede tzv. negativnih razlika koje u konačnici nisu uzete u obračun), te je na isti način odgovarao na upite stranaka i suda. Obračun vještaka u skladu je i sa stajalištem sudske prakse da se u ovakvim slučajevima ima primijeniti početni tečaj jer je jedino on odrediv, a u protivnom kada tečaj ne bi bio poznat tada ugovor ne bi ni nastao jer ne bi bio ugovoren ni predmet, niti cijena koji su bitni sastojci ugovora o kreditu.

14. 3. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva za isplatu nisu uzete u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

15. Slijedom utvrđenja da je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednokratnoj naknadi za obradu kredita, naloženo je tuženiku da platiti tužitelju utuženi iznos od 2.353,90 eura sa zateznim kamata na pojedinačne iznose glavnice, i to od dana kada je isti plaćao dospjele anuitete kredita/jednokratnu naknadu tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac, sve kao u t. II. izreke presude.

15. 1. Stopa zateznih kamata obračunata je prema čl. 29. st. 2. ZOO-a, od 1. srpnja 2025. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

16. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

16. 1. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a odluka o troškovima donosi se prema uspjehu stranaka u sporu. Tuženik u ovom sporu nije uspio pa mu ne pripada ni zatražena naknada troškova parničnog postupka. Tužitelju pripada zatraženi trošak, i to nagrade odvjetniku za zastupanje kod sastava tužbe, podnesaka od 5. travnja 2024. (odobreno očitovanje na odgovor na tužbu) i 1. srpnja 2025. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka), te zastupanja na ročištima održanim 12. lipnja 2024., 20. listopada 2025. i 12. studenog 2025., sve po 100 bodova, odnosno 200,00 eura, ukupno 1.200,00 eura, uvećano za PDV 25 %, odnosno 300,00 eura, sukladno tbr. 7. t. 1., tbr. 8. t. 1., i tbr. 9 t. 1, tbr. 46., tbr. 52. i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023.). Tužitelju pripada i uplaćeni predujam za financijsko vještačenje u iznosu 300,00 eura.

16. 2. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.800,00eura sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2025. do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO uvećanoj za tri postotna poena, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen u cijelosti, kao u t. II. do III. izreke rješenja.

U Pazinu 18. prosinca 2025.

Sutkinja

Mihaela Kaligari Hek

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 (petnaest) dana od dostave presude.

DNA:

– tužitelj po pun.

– tuženik po pun.