REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj: Kžzd-66/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja Ivane Dubravke Kovačević kao predsjednice vijeća, te Gordane Paljevec i Tihane Bokan kao članica vijeća, uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika ŠM, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj Kzd-46/2022 od 9. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika ŠM odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Dubrovniku optuženi ŠM je proglašen krivim za počinjenje dva kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11 i za jedno kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11, sve činjenično i pravno pobliže opisano u izreci presude. Na temelju članka 177. stavka 2. u svezi s člankom 48. i u svezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 4. KZ/11 optuženom su za svako navedeno kazneno djelo utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci, a na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11 utvrđena je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Na temelju članka 51. KZ/11 optuženi ŠM je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11 izrečena je uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/20, 36/24 i 72/25 – dalje: ZKP/08) optuženi ŠM je dužan platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 8. ZKP/08 i to s osnova paušala iznos od 80,00 eura i trošak pristupa svjedoka DM i SM u ukupnom iznosu od 203,11 eura odnosno sveukupno iznos od 283,11 eura. Navedeni trošak je optuženik dužan platiti u roku od petnaest dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

2. Pravodobnu žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana preinači i optuženik osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora.

3. Pravodobnu žalbu je podnio i optuženik po branitelju Krešimiru Raspudiću, odvjetniku iz Opatije, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu članka 486. ZKP/08 i optuženika oslobodi optužbe, odnosno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se preinači u odluci o kazni na način da se izrekne blaža kaznena sankcija.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Spis predmeta je na temelju članku 474. stavka 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Optuženik uvodno ističe da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 i iz članka 468. stavka 2. ZKP/08 koje su „rezultirale pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem te imale za posljedicu povredu kaznenog zakona iz članka 471. stavka 1. točke a) ZKP-a“. Po žalitelju, sve navedeno, povezano i s kršenjem temeljnih ljudskih prava zajamčenih člankom 6. stavkom 1., 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čini cjelinu te će se radi nepotrebnog ponavljanja „izložiti istovremeno i interpolirano u jednu cjelinu“.

8 Tako žalitelj ukazuje da je pobijana presuda nezakonita jer se temelji na dijelu iskaza PM, na kojem se po sili zakona nije mogla temeljiti, nakon čega pojašnjava da se na taj način krši temeljno načelo „in dubio pro reo“ jer se u slučaju sumnje o odlučnim činjenicama mora ići u korist optuženika te se poziva ne presudu Europskog suda za ljudska prava Schenk protiv Švicarske. Potom daje vrijednosnu ocjenu iskaza PM te polemizira da li je poziv uspostavljen video pozivom ili putem vibera. Uz navedeno se ističe više oblika bitne povrede odredaba kaznenog postupka i to da je izreka presude nerazumljiva, da presuda nije obrazložena na način kako to nalaže odredba članka 459. ZKP/08, da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama jer osim nabrajanja dokaza izostala je valjana i svestrana vrijednosna ocjena dokaza, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti. Stoga, po žalitelju, postoji i proturječje razloga s izrekom kao što su razlozi i u međusobnoj proturječnosti u odnosu na bitna obilježja terećenog kaznenog djela.

8.1. Iz gore navedenog je razvidno da se u žalbi višestruko ponavljaju određene formulacije bez konkretizacije zbog čega se pobijana presuda ne može temeljiti na iskazu PM, a razlozi na koje se žalitelj poziva u odnosu na ostale oblike istaknute bitne povrede su argumenti za žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne za istaknutu bitnu povredu. Također, sadržajno bi se dalo zaključiti da žalitelj smatra da je povrijeđeno njegovo konvencijsko pravo na valjano obrazloženu sudsku odluku protiv koje bi mogao uložiti učinkoviti pravni lijek i da mu je teško povrijeđeno pravo na obranu uslijed neprimjene načela „in dubio pro reo“, pa da bi se u tome sastojala bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

8.2. Po ocjeni drugostupanjskog suda, a ispitujući povodom žalbe pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, niti jedan od istaknutih oblika bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije počinjen. Naime, suprotno paušalnim prigovorima žalitelja, izreka presude nije u proturječju s razlozima presude niti su razlozi u međusobnom proturječju, dani su razlozi u odnosu na sve odlučne činjenice vezano za bitna obilježja terećenih kaznenih djela i presuda je obrazložena sukladno odredbi članka 459. ZKP/08. Nadalje, to što prvostupanjski sud nije primijenio načelo „in dubio pro reo“ ne predstavlja niti jednu zakonom propisanu bitnu povredu, pri čemu je prvostupanjski sud iznio razloge zbog čega smatra da je optuženik počinio terećena mu kaznena djela pa nije niti trebao obrazlagati zašto navedeno načelo nije primijenio. Kako su pobijana presuda i utvrđenje prvostupanjskog suda utemeljeni na dokazima provedenim tijekom postupka i presuda je valjano obrazložena pa je optuženik mogao na istu uložiti učinkovit pravni lijek, to nije povrijeđeno konvencijsko pravo na obrazloženu odluku kao sastavnicu prava na pravično suđenje, slijedom čega nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

9. U argumentaciji žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno se ne argumentira) žalitelj osporava vrijednosnu ocjenu dokaza navodeći da se presuda nije mogla temeljiti na iskazu PM jer je ista iskazala da joj je prijetnja upućena za vrijeme trajanja video poziva optuženika s djecom, dok su djeca KM i UM iskazale da se radilo o pozivu putem vibera. Po žalitelju je to razlika i da upravo zbog prihvaćanja iskaza PM prvostupanjski sud otklanja iskaz svjedoka OM vezano za događaj 13. ožujka 2022. jer da svjedok očito nije bio prisutan spornom razgovoru. Sud smatra da je taj svjedok prisustvovao nekom drugom razgovoru koji je obavljen u drugo vrijeme budući da svjedok iskazuje da je optuženik imao mobitel na uhu, a što nije logično kod video poziva. Smatra da se neosnovano otklonila obrana optuženika kao nevjerodostojna jer ničim nije dokazano da bi i ranije PM upućivao prijetnje i riječi uvredljivog sadržaja.

9.1. Protivno prigovorima žalitelja, po ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je brižljivo i kritički vrednovao dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti te je na temelju takve vrijednosne ocjene utvrdio sve odlučne činjenice i izveo pravilan zaključak da su u radnjama optuženika ostvarena bitna obilježja terećenih kaznenih djela.

9.2. Naime, iz iskaza PM proizlazi da ju je bivši suprug optuživao za razne stvari, vrijeđao ju i govorio da je snimala porno filmove i slično i da je u to vrijeme bio u stanju psihoze, a da je 13. ožujka 2022. za vrijeme video- poziva, kad su djeca s njezinog mobitela zvala optuženika, u prisutnosti djece izgovorio prijetnje. Da je doista toga dana optuženik izgovorio inkriminirajuće riječi koje su objektivno prikladne izazvati strah i uznemirenost kod osobe kojoj su upućene proizlazi i iz iskaza djeteta UM koja je iskazala da je čula tatu kako govori da će ubiti mamu i Š, a to je potvrdilo i dijete KM, koja je još iskazala da za vrijeme razgovora su bile prisutne majka i njezina prijateljica. Stoga su neosnovani prigovori žalitelja pri čemu je pravilno vrednovan iskaz svjedoka RM, gdje prvostupanjski sud zaključuje da svjedok očito nije iskazivao o razgovoru od 13. ožujka 2022. već očito o nekom drugom. To stoga što je svjedok iskazao da je optuženik imao mobitel na uhu, ali je čuo o čemu se razgovara, a što zasigurno nije logično jer se radilo o video-pozivu. S tim u svezi se ukazuje žalitelju da je viber aplikacija na pametnom mobitelu namijenjena slanju poruka, poziva i video-poziva pa nema dvojbe da se radilo o video-pozivu i s tim u svezi nema različitosti u iskazima djece i PM.

10. U odnosu na odluku o kazni pobijana je presuda ispitana povodom žalbe državnog odvjetnika, a u odnosu na optuženika na temelju članka 478. ZKP/08.

11. Državni odvjetnik smatra da utvrđene olakotne okolnosti nisu takvog značaja da bi opravdale primjenu instituta ublažavanje kazne, niti će se ovako izrečenom uvjetom osudom ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.

12 U odnosu na kaznu se prije svega utvrđuje da je prvostupanjski sud imao u vidu da odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

12.1. Po ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno olakotnim cijenio da je optuženik neosuđivana osoba i da niti nakon počinjenja ovih kaznenih djela nije bio u sukobu sa zakonom što, po ocjeni ovoga suda, upućuje da je prije i nakon počinjenja ovih kaznenih djela je živio sukladno opće prihvaćenim društvenim normama ponašanja, korektnim ponašanjem pred sudom nije opstruirao trajanje kaznenog postupka, kao što se naročito cijenilo da nakon počinjenja ovih kaznenih djela su se normalizirali odnosi sa PM. Imajući u vidu sve navedeno u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti i da je optuženik dužan plaćati uzdržavanje za dvoje maloljetne djece, i po ocjeni ovog suda, radi se o osobitim okolnostima koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne. Stoga su pravilno utvrđene pojedinačne, a tako i jedinstvena kazna zatvora i izrečena je uvjetna osuda s primjerenim rokom provjeravanja jer će se takvom kaznenom sankcijom i bez izvršenja kazne zatvora ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja kako u pravcu specijalne tako i generalne prevencije.

13. Žalitelj ne argumentira zbog čega pobija presudu zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, pa u tom dijelu pobijana presuda nije ispitana jer se u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka presuda ne ispituje po službenoj dužnosti.

14. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 474. stavka 1. točke 2. ZKP/08 drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

15. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08.

U Velikoj Gorici 18. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Dubravka Kovačević