Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-2574/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje d.d., OIB:84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB:26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3130/2024-37 od 27. veljače 2025., u sjednici održanoj 18. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3130/2024-37 od 27. veljače 2025.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje d.d., A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 iznos od 1.823,52 eura / 13.739,33 kune uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni jer se na visinu štete primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.
3. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji joj je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini 40% invalidske mirovine, odnosno u iznosu od 1.823,52 EUR-a/13.739,33 kn, za razdoblje od 1. studenoga 2017. do 30. rujna 2018.
7. Iz spisa proizlazi da je rješenjem tužitelja broj IN-908106 od **.**.1995. OO, rođenom **.**.1943., kao osiguraniku HZMO priznato pravo na invalidsku imovinu zbog gubitka sposobnosti za rad zbog bolesti i zbog povrede izvan rada, počevši s isplatom od 5. listopada 1995.
7.1. Iz navedenog rješenja i pobijane presude proizlazi da je ozljeda zbog povrede na radu – prometna nesreća za koju je odgovoran osiguranik tuženika utjecala na ukupnu invalidnost OO sa 40%.
7.2. Prema podacima tužitelja (list 8), u utuženom razdoblju tužitelj je na ime invalidske mirovine isplatio OO iznos od ukupno 34.348,33 kn, od kojeg iznosa 40% iznosi 13.739,33 kn što prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR-o = 7,53450 kn iznosi 1.823,52 EUR-a.
8. Tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tvrdnjom da bi prema odredbi čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; u daljnjem tekstu: ZOOP) bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kad bi se utvrdilo u utuženom razdoblju postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike.
9. Sud prvog stupnja je pobijanu odluku utemeljio na odredbi čl. 27. ZOOP odredbe kojeg su se primjenjivale u vrijeme isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja.
10. Pri odlučivanju u ovom predmetu spora treba imati u vidu da između tužitelja i štetnika postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu pa su stoga obveze društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP. U postupcima u kojima spor pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne su odredbe ZOOP-a koje su na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidske mirovine (jer svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu), a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe ZOMO koji predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja.
10.1. Dakle, ZOOP-a uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZOMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZOMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, a ni načelo lex superior derogat legi inferiori.
10.2. Dakle, osiguravajuće društvo nije štetnik, nego to društvo ima tek obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe odnosno štetnika. Stoga se tuženik, kao osiguravatelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač štetnik. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i isti može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, dakle, po odredbama ZOOP-a.
11. Navedeni pravni stav o primjeni ZOOP, a ne ZOMO izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-68/2019-2 od 1. ožujka 2022., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev- 1437/21 od 5. siječnja 2021., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/22 od 17. svibnja 2022., Rev-1052/2023 od 20. prosinca 2023. i dr.).
12. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
12.1. Stvarnom štetom, između ostalog, u smislu st. 2. tog članka smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.
12.2. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3. tog članka).
13. Kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za financijsku struku provedenom po prijedlogu tuženika, da nije bilo štetnog događaja, osiguranik tužitelja bi, prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 130/2010 pročišćeni tekst), ostvario pravo na starosnu mirovinu sa 65 godina života, odnosno dana 2. siječnja 2008. Starosna mirovina iznosila bi 2.257,89 kn, odnosno 2.842,68 kn zajedno sa dodatkom, a u razdoblju od 1. studenog 2017. do 30. rujna 2018. bila bi veća od isplaćene invalidske mirovine. U očitovanju prilikom saslušanja vještak je naveo da kada bi mirovina bila isključivo posljedica ozljede na radu ista bi se utvrdila u visini od 85% osnovice pa bi bila viša od ostvarene mirovine.
14. Prema stavu suda prvog stupnja tuženik bi kao osiguratelj bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo slučaju kada bi se u utuženom razdoblju utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike. Na tužitelju je teret dokazivanja da mu je nastala šteta kao i visine štete.
15. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 219. ZPP-a navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja visine nastale štete – kao razlike između iznosa invalidske mirovine i one koja bi bila isplaćena u slučaju povrede na radu osiguranika. Tužitelj je kao dokaz nastale štete dostavio obračun isplaćene mirovine (list 8 spisa), odnosno izvršenih isplata, međutim navedeno ne dokazuje štetu koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženik u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, odnosno ne dokazuje upravo razliku na koju po odredbama ZOOP bi imao pravo tužitelj.
16. Kako u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja nije utvrđena nastala šteta, odnosno visina iste jer tužitelj u tom smislu nije predlagao financijsko vještačenje, a iz dostavljenih podataka, šteta, odnosno visina iste se nije mogla utvrditi, dok je teret toga dokaza nastanka štete bio na tužitelju (kako je već navedeno), to je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, takav zahtjev valjalo odbiti, kako je i učinio sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.
17. Prema navedenom nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja, a pogrešno ukazivanje tužitelja o tome da je dokazao osnovu i visinu zahtjeva upućujući na odredbe ZOMO i to njegove odredbe čl. 161. ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude suda prvog stupnja.
18. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Osijek, 18. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Krunoslava Dropulić
