Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1399/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ico Škarpa, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o., OIB:76674680107, Zagreb, Horvatova 82, radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2278/2022 od 6. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2278/2022 od 6. svibnja 2025.

II. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos sredstava u postupku izravne naplate koji je tuženik pokrenuo kod Financijske Agencije dana 24.03.2022. na temelju zadužnice koju je tužitelj 16.06.2009. izdao IMPULS LEASING d.o.o., a koja je zadužnica ovjerena kod javnog bilježnika Borice Kovačević, OV-2903/09, Split 19.06.2009.

II. Dužan je tuženik EOX MATRIX isplatiti tužitelju trošak parbenog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe.", kao neosnovan."

2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev i dosudi mu cjelokupni parnični trošak prema popisu troška, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio njezinom donošenju, žalbene navode tužitelja, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa sredstava u postupku izravne naplate koji je tuženik pokrenuo kod Financijske agencije 24. ožujka 2022. na temelju Zadužnice koju je tužitelj 16. lipnja 2009. izdao Impuls Leasing d.o.o., a koja je Zadužnica ovjerena kod javnog bilježnika Borice Kovačevića iz Splita pod brojem OV-2903/09 19. lipnja 2009.

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su između stranaka nesporne slijedeće činjenice:

- da je tužitelj u svojstvu jamca platca izdao Zadužnicu radi naplate tražbine društva Impuls Leasing d.o.o. prema dužniku Senex d.o.o. u iznosu od 17.080,00 EUR-a koja je ovjerena po javnom bilježniku Borici Kovačeviću pod brojem OV-2925/09 19. lipnja 2009. (u daljnjem u tekstu: Zadužnica),

- da je Impuls Leasing d.o.o. na temelju naprijed navedene Zadužnice 1. srpnja 2011. zatražio od FINA-e pozivom na odredbu čl. 125. st. 5. Ovršnog zakona, namirenje tražbine prenošenjem sredstava s računa dužnika na račun vjerovnika, odnosno pljenidbom novčanih sredstava tužitelja UI po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama koji se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem, u ukupnom iznosu od 17.154,84 kn,

- da je između tuženika Eos Matrix d.o.o. i Impuls Leasing d.o.o. 12. svibnja 2017. sklopljen Ugovor o cesiji radi prijenosa tražbina koje se odnose na dugove njegovih klijenata nenaplaćenih po dospijeću (dospjelih, a neplaćenih dugovanja), pa tako i u odnosu na dugovanje Senex d.o.o. u stečaju po ugovoru o financijskom leasingu br.03648 od 16. lipnja 2009. sklopljenom između Impuls Leasinga d.o.o. i Senex d.o.o. radi kupnje motornog vozila,

- da je postupak naplate po predmetnoj Zadužnici započet 1. srpnja 2011. okončan kada je FINA prestala s izvršavanjem po predmetnoj Zadužnici 5. kolovoza 2018. zbog insolventnosti dužnika (tužitelja) temeljem odredbe čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 68/18; u daljnjem tekstu: ZPONS) te da je tuženik kao ovrhovoditelj 24. ožujka 2022. podnio novi zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja kao ovršenika temeljem iste Zadužnice radi namirenja tražbine u ukupnom iznosu od 1.426,22 EUR-a,

- da je zaključkom suda prvog stupnja posl. br. Ovr-1260/2022-4 od 12. svibnja 2022. upućen tužitelj kao ovršenik da u roku 15 dana pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate pokrenutog kod FINA-e 24. ožujka 2022. na temelju naprijed navedene Zadužnice tužitelja.

8. Na temelju naprijed utvrđenih nespornih činjenica, a u svezi jedino spornog materijalno pravnog pitanja da li je tražbina iz predmetne Zadužnice tužitelja zastarjela, sud prvog stupnja navodi da se prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 19. studenog 2018. na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na koji je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnica sastavljena prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena kod javnog bilježnika (solemnizirana), kao u ovom slučaju, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO/96), sada čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 29/18,126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91, sada čl. 233. ZOO/05, zbog čega se na predmetnu Zadužnicu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Također utvrđuje da je podnošenjem Zadužnice na naplatu FINA-i po prijašnjem vjerovniku 1. srpnja 2011. došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći najranije 5. kolovoza 2018. kada je isknjižena iz Očevidnika temeljem čl. 12. i čl. 33. ZPONS iz razloga nemogućnosti izvršenja, odnosno insolventnosti dužnika pa do podnošenja novog prijedloga za izravnu naplatu FINA-i nije protekao petogodišnji rok zastare. Pri tome utvrđuje da raniji vjerovnik nije odustao od ovršnog prijedloga niti radnji koje je poduzeo radi realizacije novčane tražbine utvrđene predmetnom Zadužnicom, a niti je njegov ovršni prijedlog odbačen ili odbijen, a niti je Zadužnica odbijena odnosno poništena. S tim u vezi za navode tužitelja o roku od 3 mjeseca u kojem je ovrhovoditelj trebao poduzeti radnju protiv ovršenika prosuđuje da se radi o prigovoru koji nema temelj u odredbama Ovršnog zakona koje se odnose na naplatu predmetnog potraživanja.

8.1. Zaključno sud prvog stupnja zaključuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja te da je tuženik primjenom čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 73/17) kojim je izmijenjan čl. 209. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 – Odluka USRH) kojim je u stavku 8. tog članka određeno da će Agencija provesti ovrhu na zahtjev osobe koja u ovršnoj ispravi nije naznačena kao vjerovnik, odnosno protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije naznačena kao dužnik u slučaju iz čl. 32. st. 1. ili 2. Ovršnog zakona, ovlašten potraživati i provesti postupak izravne naplate prema tužitelju, pa posljedično utvrđuje da je pljenidba i prijenos novčanih sredstava postupak izravne naplate dopušten, a tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Tužitelj prije svega u žalbi ističe apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer se presuda ne može ispitati budući nema nikakvih razloga o odlučnoj činjenici da je nakon okončanja prvotnog postupka izravne naplate zbog uzroka koji se ne tiču biti stvari, tuženik kao vjerovnik bio pasivan, te da nije u roku od 3 mjeseca ponovno pokrenuo postupak izravne naplate ili bilo koji drugi postupak, već dulje od 3 godine nije poduzimao nikakve radnje zbog čega je zastara u predmetnom slučaju počela teći od dana pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave tj. 19. lipnja 2014., odnosno znatno prije pokretanja predmetnog postupka izravne naplate 24. ožujka 2022. Pri tome ukazuje da pobijana presuda ne sadrži izričite zakonske odredbe koje propisuju na koji način se prekida zastara, a što bi u konkretnom slučaju bio čl. 241. ZOO/05 kao opće pravilo uz izuzetke propisane odredbama čl. 242. i čl. 243. ZOO/05. Nastavno tvrdi da je slijedom opisane bitne povrede postupovne odredbe sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja te u vezi tih navoda citira čl. 242. i čl. 243. st. 1. ZOO/05 zaključujući da ne postoji pravna norma koja bi se direktno mogla primijeniti na konkretno činjenično stanje jer zakonodavac nije izrekom predvidio kako na tijek i prekid zastare utječe činjenica kad se postupak prisilne naplate obustavio po sili zakona pa se radi o tzv. pravnoj praznini, antinomiji, zbog čega je potrebno teološkim tumačenjem utvrditi cilj i svrhu pravnog pravila te shodno cilju i svrsi primijeniti odgovarajuće norme na konkretan slučaj. Poziva se na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i stajalište koje je zauzeo Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-163/2020-2 te smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 243. st. 1. ZOO/05 kojim je regulirana situacija kada je radnja vjerovnika (tužba i dr.) odbačena zbog uzroka koji se ne tiču biti stvari ukazujući da u tom slučaju prekid računanja zastare ovisi o pravodobnoj aktivnosti vjerovnika nakon što je okončan prvotni postupak, jer ukoliko vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od 3 mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom, pa argumentum a contrario, ukoliko vjerovnik ne podnese ponovnu tužbu u roku od 3 mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da zastara nije prekinuta prvom tužbom. U konkretnom slučaju tuženik je kao ovrhovoditelj bio više od 3 godine pasivan te je zahtjev za izravnu naplatu podnio 24. ožujka 2022. dakle po proteku 3,5 godine nakon okončanja prvotnog postupka zbog čega se sud prvog stupnja ne može pozivati na činjenicu da je pokretanjem postupka izravne naplate 2011. u smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 došlo do prekida zastare jer dostavom Zadužnice FINA-i, ovrha nije dovršena, a zastara ne počinje ponovno teći od dana okončanja tog postupka, već je zbog tuženikove pasivnosti zastara počela teći od dana pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave. Stoga da je obistinjen zakonski uvjet iz čl. 210. st. 2. Ovršnog zakona, u vezi sa čl. 50. st. 1. toč. 11. tog Zakona za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog nastupa zastare.

10. Protivno navodima žalbe ovaj sud utvrđuje da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što se kod utvrđenja da je podnošenjem Zadužnice na naplatu FINA-i 1. srpnja 2011. došlo do prekida zastare nije pozvao na odredbu čl. 241. ZOO/05, a to imajući u vidu predmet spora i činjenice na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev, a tuženik svoj odgovor na tužbu u kojem između ostalog tvrdi da je podnošenjem postupka izravne naplate 1. srpnja 2011. došlo do prekida zastare koji je trajao sve do isknjižena tijekom kolovoza 2018. pri tome pozivajući se na odredbu čl. 241. ZOO/05. Osim toga sud prvog stupnja se kod utvrđenja da je zastara počela teći ponovno nakon što je FINA-a prestala s izvršavanjem te osnove za plaćanje na temelju čl. 12. st. 1. ZPONS, poziva na odredbu čl. 245. st. 1. ZOO/05 prema kojem nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, zatim na st. 3. istog članka prema kojem kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, a prema st. 5. isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja te st. 6. istog članka prema kojem zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko remena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. Imajući u vidu navedeno jasno je da kad navodi da je podnošenjem Zadužnice na naplatu FINA-i 1. srpnja 2011 došlo do prekida zastare sud prvog stupnja imao na umu čl. 241. ZOO/05.

11. Točno je, kako to navodi tužitelj, da ZOO/05 kao opći propis obveznog prava kojim je uređeno pitanje zastare, tijeka zastare, prekida zastare i ponovnog tijeka zastare nakon prekida, nije uređena situacija kad do prestanka izvršavanja naplate u izvansudskoj ovrsi kod FINA-e dođe na temelju zakonskih odredbi. Međutim, protivno navodima žalbe, ovaj sud smatra da se u takvom slučaju ne može na odgovarajući način primijeniti odredba čl. 423. st. 1. ZOO/05 prema kojoj ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom.

11.1. Naime, prestanak prisilne naplate, odnosno obustave izvansudske ovrhe posljedica je primjene čl. 12. ZOPNS koji je stupio na snagu 4. kolovoza 2018. jer je tom odredbom propisano: „Ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti, dok je čl. 423. st. 1. ZOO/05 propisano: „Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom.“. U konkretnom slučaju obustava izvansudske ovrhe je posljedica nastupa pretpostavki propisanih odredbom čl. 12. st. 1. ZOPNS pa se stoga ne može ta situacija poistovjetiti s odbačajem tužbe zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari. Navedena situacija prije bi bila usporediva sa situacijom kad je ovrha obustavljena iz razloga što se nekretnina nije prodala ni na drugoj javnoj dražbi sukladno čl. 102. st. 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – Odluka USRH; daljnjem tekstu: OZ) ili kad je ovrha obustavljena ako je postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti (čl. 72. st. 2. OZ) u kojem potonjem slučaju je prema dosadašnjoj sudskoj praksi, odlučno da li je do obustave ovršnog postupka došlo krivnjom ovrhovoditelja, pa u slučaju da je do takve obustave došlo zbog pasivnosti ovrhovoditelja odnosno odustankom od radnje koje je poduzeo tada se sukladno čl. 242. stavku 1. ZOO/05, smatra da do prekida nije došlo.

12. Kako u konkretnom slučaju prestanak izvršavanja osnove za plaćanje (Zadužnice) od strane FINA-e, odnosno obustave izvansudske ovrhe nije posljedica pasivnosti prednika tuženika odnosno njegovog postupanja već je posljedica nastupa pretpostavki iz čl. 12. st. 1. ZPONS na koje tuženik nije mogao utjecati, to je i po ocjeni ovog suda podnošenjem Zadužnice na naplatu FINA-i 1. srpnja 2011. došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO/05 koji prekid je trajao do početka kolovoza 2018. kada je FINA prestala s izvršavanjem te osnove za plaćanje, te je sukladno čl. 245. st. 1. ZOO/05 nakon prekida zastara počela teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da od kolovoza 2018. do ponovnog podnošenja Zadužnice na naplatu FINA-i 24. ožujka 2022. nije protekao zastarni rok od pet godine u kojem roku zastarijevaju tražbine iz zadužnica koje nisu potvrđene (solemnizirane) po javnom bilježniku, to je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tražbina iz Zadužnice nije zastarjela.

13. Slijedom navedenih razloga neosnovanim je ocijenjen i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđena pobijana presuda.

14. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude jer tužitelj nije uspio sa žalbom.

Osijek, 18. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić