REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj: Kžzd-64/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja Ivane Dubravke Kovačević kao predsjednice vijeća, te Gordane Paljevec i Tihane Bokan kao članica vijeća, uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika PĆ, zbog kaznenog djela iz članka 158. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Kzd-137/2025 od 17. rujna 2025., u javnoj sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2025., u odsutnosti državnog odvjetnika i branitelja po službenoj dužnosti Borisa Mazalina, odvjetnika iz Zagreba, a u prisutnosti optuženika i branitelja Maria Mikulića, odvjetnika iz Zagreba,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženika PĆ, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom PĆ za kaznena djela za koje je po prvostupanjskom sudu proglašen krivim, za kazneno djelo pod točkom 1) izreke presude na temelju članka 158. stavka 1. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, za kazneno djelo pod točkom 2) izreke se na temelju članka 158. stavka 1. u svezi s člankom 34. KZ/11 i člankom 48. stavkom 1. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci te se na temelju članka 51. KZ/11 optuženi PĆ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci. Na temelju članka 57. KZ/11 optuženom PĆ se izriče djelomična uvjetna osuda na način da se od ukupno izrečene kazne zatvora ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca dok se preostali dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 7 (sedam) mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženi PĆ u roku provjeravanja od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 57. stavka 5. KZ/11 vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku se u jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. ožujka 2025., pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalbe optuženika PĆ odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu optuženi PĆ je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 1. KZ/11 i kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina u pokušaju iz članka 158. stavka 1. u svezi s člankom 34. KZ/11, činjenično i pravno pobliže opisanih u izreci presude. Na temelju članka 158. stavka 1. KZ/11 za kazneno djelo pod točkom 1) izreke je optuženom PĆ utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za kazneno djelo pod točkom 2) izreke je optuženom na temelju članka 158. stavka 1. u svezi s člankom 34. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Na temelju članka 51. KZ/11 optuženi PĆ je osuđen na jedinstvenu kaznu zavora u trajanju od četiri godine i tri mjeseca. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku se u jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. ožujka 2025., pa nadalje.

2. Na temelju članka 76. KZ/11 optuženom PĆ je izrečena sigurnosna mjera zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora u trajanju od tri godine uz nadzor nadležnog tijela za probaciju.

3. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje: ZKP/08) optuženi PĆ je djelomično oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 6. i 7. ZKP/08, dok je dužan naknaditi troškove iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08 koji se odnose na zastupanje oštećenice, a o visini istih će se odlučiti posebnim rješenjem.

4. Pravodobnu žalbu je podnio optuženi po branitelju po službenoj dužnosti Borisu Mazalinu, odvjetniku iz Zagreba, iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe, odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. Optuženik je pravodobnu žalbu podnio i po izabranom branitelju Mariu Mikuliću, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se prihvati žalba i ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe.

6. Odgovor na žalbe nije podnesen.

7. Spis predmeta je na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

8. Žalbe optuženika su djelomično osnovane.

9. Sukladno istaknutom prijedlogu u obje žalbe određena je javna sjednica na koju su pozvani državni odvjetnik, optuženik i branitelji optuženika. Na javnu sjednicu nije pristupio uredno pozvani državni odvjetnik i branitelj po službenoj dužnosti Boris Mazalin, odvjetnik iz Zagreba, dok je pristupio branitelj Mario Mikulić, odvjetnik iz Zagreba, a nazočnost optuženika osigurana je videokonferencijskom vezom sa Zatvorom u Zagrebu, uz prethodno pribavljenu suglasnost optuženika.

10. U žalbi podnesenoj po branitelju Borisu Mazalinu, odvjetniku iz Zagreba, se nakon vlastite analize personalnih dokaza navodi da je sud propustio dati valjanu vrijednosnu ocjenu dokaza pa je stoga počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Kako je izostala detaljno obrazložena sudska odluka to smatra da je i povrijeđeno pravo na pravično suđenje, čime se upire na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Uz navedeno, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud prekoračio ovlasti koje ima po zakonu jer se upustio u psihološko-psihijatrijsku ocjenu oštećenice i optuženika, iako za to nema stručnog znanja, već je trebao provesti psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje oštećenice na okolnost psihofizičkog statusa, kredibiliteta za svjedočenjem i na okolnost je li ponašanje optuženika ostavilo psihofizičke posljedice na oštećenicu. Jednako tako se prvostupanjski sud u više navrata poziva na navod probacijskog ureda i na temelju toga zaključuje da se optuženik smatra manipulativnom osobom, iako je na te okolnosti bilo potrebno provesti vještačenje i na taj način omogućiti obrani postavljanja pitanja vještaku.

11. U žalbi podnesenoj po branitelju Mariu Mikuliću se ističe počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer je izreka presude nerazumljiva. Po žalitelju, na zapisniku s rasprave održane 16. rujna 2025. je navedeno da je rasprava zaključena i da će presuda biti objavljena 17. rujna 2025. u 12,00 sati, no na zapisniku od 17. rujna 2025. je razvidno da je presuda već donesena. Po ocjeni žalitelja u konkretnom slučaju se izreka presude unosi u zapisnik s rasprave kao izvornik koji se čita odmah ili u roku tri dana, pa nije razvidno kada je navedena presuda donesena.

11.1. Nadalje, žalitelj u navedenoj žalbi smatra da prvostupanjski sud nije dao razloge zbog čega se odustalo od saslušanja svjedokinje ĐĆ, već se samo navodi da se u razgovoru s ocem svjedokinje došlo do saznanja da ista ne želi svjedočiti, a radi se o dokazu koji je sud odlučio provesti po službenoj dužnosti. Jednako tako je sud na raspravi prihvatio prijedlog obrane da se sasluša svjedok EĆ, no taj dokaz nije proveden niti je za takvu odluku sud donio odluku niti obrazložio zašto se navedeni dokaz neće provesti, a radilo se o situaciji da je svjedok opravdao izostanak s rasprave. Jednako tako smatra da odbijanje dokaznih prijedloga, što je navedeno u točki 3.3. obrazloženja pobijane presude, nije uopće obrazloženo. Ovo je osobito važno jer je svjedokinja MĆ ispitana tijekom istrage na dokaznom ročištu, a predloženo je dopunsko saslušanje s obzirom na navode u iskazu svjedoka LĆ. Jednako tako se navodi da je sud odbio dodatno ispitivanje MĆ i PĆU koji su mogli razjasniti kontradiktornosti u iskazu žrtve. Time smatra da je povrijeđeno pravo optuženika na djelotvornu obranu koje je pravo zagarantirano člankom 29. Ustava RH i člankom 6. stavkom 3. točkom d) Konvencije, koje jamči da se svjedoci optužbe ispituju pod jednakim uvjetima od strane obrane. Iako su ispitani na dokaznom ročištu, onemogućeno je dopunsko saslušanje na nove okolnosti koje je na raspravi iznio svjedok LĆ, osobito imajući u vidu da MĆ negira da bi se prema njoj neprimjereno ponašao optuženik. Također, žalitelj ističe da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud reproducira obranu, pobrojao je provedene dokaze, a pritom je površno ocijenio dokaze i otklonio obranu optuženika, a prihvatio iskaz žrtve unatoč tome što je taj iskaz kontradiktoran, dok svi ostali svjedoci suglasno iskazuju da nikada nisu primijetili neprimjereno ponašanje optuženika, a presuda nije obrazložena na način kako to nalaže odredba članka 459. ZKP/08.

12. Protivno prigovorima iz obje žalbe, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 jer je prvostupanjski sud o svim odlučnim činjenicama dao dostatne i određene razloge pa tako i zašto je odbio prijedlog za dopunskim saslušanjem MĆ i PĆU, a druga je stvar što optuženik te razloge ne prihvaća. U odnosu na prigovore istaknute u žalbi podnesenoj po branitelju Mariu Mikuliću, da nisu dani razlozi za vrijednosnu ocjenu dokaza, osobito prihvaćanja kontradiktornog iskaza žrtve i otklanjanju obrane, radi se o prigovorima činjenične naravi, a ne za istaknutu bitnu povredu. Također, nije točno da nije poznat datum donošenja presude jer je jasno u uvodu presude naznačeno da je presuda donesena i objavljena 17. rujna 2025., a to što je prvostupanjski sud propustio na zapisniku s rasprave unijeti izreku presude, a ne na zapisniku od objave, ne čini spornim kada je presuda donesena niti je time počinjen bilo koji oblik istaknute bitne povrede. Nadalje, promašen je prigovor da sud nije obrazložio zašto se nije saslušalo AĆ, a druga je stvar je li trebalo svjedokinju saslušati u odnosu na odlučne činjenice vezane za počinjenje terećenih kaznenih djela pa je i to prigovor za žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a jednako tako se to odnosi i na prigovor da je neosnovano odbijen dokazni prijedlog za dopunskim saslušanjem MĆ i PĆU. U odnosu na svjedoka EĆ, iz raspravnog zapisnika od 8. rujna 2025. je razvidno da su saslušani ŽĆ, VĆ i RĆ, dok su stranke odustale od saslušanje svjedoka EĆ.

13. Budući da je sud dao jasne i određene razloge zbog čega smatra da su ostvareni subjektivni i objektivni elementi terećenih kaznenih djela, promašeni su prigovori da se radi o arbitrarnoj odlici i da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje pa da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Naime, na valjano obrazloženu presudu je optuženik imao mogućnost podnijeti učinkoviti pravni lijek jer je ista obrazložena u svim segmentima vezano za bitna obilježja terećenog kaznenog djela, a tako i u odnosu na ostale segmente presude (kazna, troškovi). Žalitelj ističe da odbijanjem dokaznog prijedloga za dopunskim saslušanjem MĆ i PĆU je teško povrijeđeno pravo obrane na postavljanje pitanja tim svjedocima nakon dopunskog saslušanja na odlučne činjenice koje proizlaze iz iskaza svjedoka VĆ. U odnosu na to je li ili nije povrijeđeno tzv. konfrontacijsko pravo kao sastavnica prava na pravično suđenje, sadržanog u članku 29. stavku 2. alineja 6. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. – dalje: Ustav) i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine“ – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 1/06., 2/10., 13/17. i 6/24. – dalje: Konvencija), to bi pravo bilo povrijeđeno da se presuda temeljila isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu koji nije pribavljen u kontradiktornom postupku, a u konkretnom slučaju to nije tako. Naime, svjedokinja MĆ je saslušana na dokaznom ročištu na kojem su prisustvovali optuženik i njegov branitelj, a to je li s obzirom na iskaz NĆ trebalo MĆ i PĆU dopunski saslušati, pitanje je pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne za bitnu povredu iz čanka 468. stavka 2. ZKP/08.

14. Nadalje, s pravom se ističe da je prvostupanjski sud pri obrazlaganju presude iznio neprimjerene zaključke o tome da je njegova supruga svjesna neprimjerenog ponašanja optuženika, ali da to ne želi prihvatiti jer sud nije ovlašten zaključivati o tome što misli supruga optuženika i je li ili nije neke okolnosti svjesna i želi li je ili ne prihvatiti, no to ne utječe na razumljivost presude. Jednako tako je neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da ne vjeruje MĆ koja je opovrgla da bi se prema njoj optuženik neprimjereno ponašao, jer da nije govorila istinu, a da je to posljedica traumatskog iskustva s optuženikom. No, ovakvi zaključci su pitanje pogrešne vrijednosne ocjene dokaza, to tim više što se u postupku nije utvrđivalo je li se ili nije optuženik neprimjereno ponašao prema MĆ, već su se svi iskazi vrednovali kako bi se utvrdilo je li obrana vjerodostojna ili iskaz žrtve, odnosno je li optuženik počinio terećena kaznena djela.

15. Stoga nisu počinjene istaknute bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena koja druga bitna povreda na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti.

16. U argumentaciji žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja se osporava vrijednosna ocjena dokaza pa se tako u žalbi podnesenoj po branitelju po službenoj dužnosti odvjetniku Borisu Mazalinu ukazuje na nevjerodostojnost iskaza žrtve o tome kada su se ova dva događaja desila i na koji način, a o čemu su svjedočili mlt. ĐĆU, koji je iskazao da je žrtva rekla da joj je u rujnu optuženik gurnuo ruku u gaćice, a u lipnju da je rekao da mu ga popuši, da bi mu kasnije obrnuto navodila kada se što dogodilo, da u odnosu na događaj u rujnu je mlt. P rekla da ju je optuženik pozvao da zapale cigaretu i da je skinuo odjeću i rekao joj da mu ga popuši, da je svjedokinja EĆU iskazala da joj je P rekla da u lipnju dok je išla na WC je srela optuženika, dok je P iskazala da dok su gledali TV joj je optuženik rekao da moraju razgovarati i da se sve desilo na stubištu. Jednako tako, svjedoci RĆ i LĆ su istovjetno iskazivali vezano za događaj u rujnu i da su cijelo vrijeme bili prisutni, da je mlt. P bila alkoholizirana, da joj je optuženik želio pozvati taksi ali joj je ipak dozvolio da prespava kod njih, a za događaj u lipnju da im je ispričala da joj je optuženik rekao da dođe na igranje pokera na skidanje. Dakle, šest svjedoka je iskazivalo o različitim verzijama što im je ispričala žrtva. Također, iako je MĆ izrijekom osporila da bi se prema njoj ikada optuženik ponašao neprimjereno, sud zaključuje da ne govori istinu zbog svog traumatičnog iskustva s optuženikom. Pritom ukazuje da niti jedan od preslušanih svjedoka i to RĆ, EĆU i ČĆ nikada od MĆ to nisu čuli, već im je to rekla mlt. P.

16.1. I u žalbi podnesenoj po branitelju Mariu Mikuliću se detaljno iznosi vlastita vrijednosna ocjena dokaza te se ističe da ne postoje materijalni dokazi već se presuda temelji isključivo na subjektivnom dojmu o iskazivanju žrtve. Pritom sud ne cijeni nespornu činjenicu da i nakon navodnog događaja je žrtva uredno dolazila u kuću optuženika i družila se s članovima obitelji bez straha ili nelagode, što nije u skladu s očekivanim ponašanjem žrtvi u takvoj situaciji. Posebno ukazuje da iz iskaza LĆ proizlazi da on osobno nema nikakvih saznanja o neprimjerenom ponašanju optuženika kojeg poznaje 11 godina, zna da je P željela biti s PĆU kojem se sviđala MĆ, da nisu bile u dobrim odnosima, da mu je P pričala o tim događajima ali joj nije povjerovao, a svjedokinja EĆU također nema neposrednih saznanja i da kada joj je P pričala o tim događajima je P bila smirena, a ne uznemirena. Potom se detaljno analiziraju iskazi svjedoka RĆ i BĆ koji su okolnosno iskazivali što se dešavalo na rođendanu, da je P bila pijana, galamila je, nije htjela ići taksijem kući i bila je na stubištu, a oni su bili udaljeni na maloj udaljenosti, a jednako tako je ŽĆ iznijela razloge zbog čega se takvo što nije moglo dogoditi, kao što su nejasni razlozi vezano za utvrđenje da MĆ nije govorila istinu osporavajući da bi imala neugodno iskustvo s optuženikom. Jednako tako, bez imalo kritičnosti se prihvaća iskaz ŽĆ da RĆ nije cijelo vrijeme bio prisutan jer je otišao po cigarete, bez da se utvrdilo u kojem je trenutku otišao po cigarete. Također, svjedokinja MĆ je iskazala da se prema njoj optuženik nije neprimjereno ponašao, a za druge ne zna. Sud to ne prihvaća već se poziva na iskaz žrtve da kada se povjerila MĆ i posinku optuženika PĆU, da je PĆU komentirao da se slično dogodilo i njegovoj bivšoj djevojci MĆ. Imputirajući da zbog traumatskog iskustva MĆ ne govori istinu, sud je grubo prekršio pravilo slobodne ocjene dokaza, to tim više što ju je na tu okolnost trebalo saslušati. Sud se upušta u iznošenje svojih promišljanja da RĆ i BĆ radi zaštite obitelji ne žele istinito svjedočiti, a da ŽĆ sumnja u sklonosti svog supruga ali to ne želi osvijestiti i prihvatiti. Iako prihvaća da prema navodima Centra je ranije žrtva imala problema u ponašanju, da je bila pod utjecajem alkohola, nejasno je zbog čega sud smatra da je obrana iskonstruirana. Također, niti pročitane poruke ne ukazuju da bi optuženik počinio terećena kaznena djela.

17. Po ocjeni drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je brižljivo vrednovao provedene dokaze, kako pojedinačno tako i međusobnoj ukupnosti, te je na temelju takve vrijednosne ocjene izveo pravilan zaključak da su u radnjama optuženika ostvarena bitna obilježja terećenih kaznenih djela, pri čemu pojedini neprimjereni zaključci vezano za iskaz supruge optuženika i MĆ nisu od utjecaja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

17.1. Prije svega se ukazuje da određene različitosti u iskazivanju mlt. P i EĆU vezano za to kako je došlo do događaja u lipnju tj. gdje se žrtva nalazila prije samog događaja, da li u dnevnom boravku ili je s BĆ išla prema Janovoj sobi, je nebitno, nije odlučno niti da je prema iskazu PĆU, posinka optuženika, P pričala o događajima obrnutim redoslijedom, a kasnije je to ispravila, već je odlučno da je taj svjedok potvrdio navode žrtve da mu se povjerila o oba događaja. Nadalje, ono što je bitno je da nitko ne osporava da se u određenom trenutku mlt. P u odnosu na događaj u lipnju nalazila na stubištu, što svjedoci po čuvenju ne osporavaju da im je rekla mlt. P. Nadalje, u odnosu na prigovor da je u odnosu na iskaz svjedoka LĆ trebalo dopunski saslušati svjedoke MĆ i ĐĆU, a da je to važno radi vjerodostojnosti iskaza žrtve, po ocjeni ovoga suda taj je prigovor neosnovan. Naime, iz iskaza MĆ danom na dokaznom ročištu (snimka je pregledana i po drugostupanjskom sudu) jasno proizlazi da je iskazala da se prema njoj optuženik nikada nije ponašao neprimjereno, a da li se tako ponašao prema drugima ne zna, da je rekla žrtvi da postupi kako misli da je za nju najbolje i da je u to ne uključuje, a jednako tako iz iskaza ĐĆU proizlazi da mu je žrtva opisala te događaje, a ne spominje MĆ. Okolnosti na koje se predlaže dopunsko saslušanje tih svjedoka, imajući u vidu da je LĆ iskazao da PĆU nije povjerovao u ono što mu je iskazala žrtva i da nema saznanja vezano za MĆ ili da bi PĆU rekao da se tako nešto dogodilo i MĆ, po ocjeni ovoga suda nisu odlučne niti, s obzirom na druge dokaze, diskreditiraju iskaz žrtve. Naime, kada svjedokinja MĆ decidirano navodi da nije imala takvih iskustava s optuženikom, tada je suvišno ispitivanje iste na okolnost je li se ili nije o tome povjerila PĆU, a s obzirom na navedeno je na tu okolnost bilo suvišno i ispitivati posinka optuženika. Pritom se napominje da predmet ovog postupka nije utvrđivanje je li se ili nije optuženik neprimjereno ponašao i prema MĆ, a to što ista to negira, a P navodi da joj je PĆU rekao da je slično iskustvo imala i MĆ, kao što je ranije rečeno, ne utječe na vjerodostojnost iskazivanja žrtve.

17.2. Nadalje, ono što je bilo odlučno to je utvrditi je li iskaz žrtve mlt. P u odnosu na oba događaja vjerodostojan ili je vjerodostojna obrana optuženika, pri čemu je, po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilno prvostupanjski sud prihvatio iskaz žrtve kao vjerodostojan, a otklonio obranu optuženika koja je nelogična, neživotna i suprotna drugim dokazima.

17.3. Prije svega treba napomenuti da je nesporno utvrđeno da se žrtva povjerila posinku optuženika s kojim se često viđala i kod kojeg je znala i prespavati, ali je očito da se povjerila i drugim osobama koje o događajima nemaju neposrednih saznanja, a tim osobama se povjerila nakon događaja u rujnu. Tako iz iskaza EĆU proizlazi da joj je P ispričala o spolnom zlostavljanju i da je tada bila smirena, nije bila uznemirena, što po ocjeni ovoga suda je subjektivni dojam svjedokinje, i ne može procijeniti je li joj povjerovala, da su razgovarale negdje nakon ljeta kada je P rekla da kada je išla na WC po noći dok je spavala kod PĆU je srela optuženika koji ju je počeo pipkati i dodirivati, nakon dva tjedna su se opet srele i P je rekla da joj optuženik šalje poruke putem WhatsAppa i to neprimjerene, no nije rekla o kakvim se porukama radi i da je vidjela promjenu u njenom odijevanju i da se ošišala. U odnosu na opis događaja o kojem je iskazivala svjedokinja očito je da se radi o događaju iz lipnja jer je i žrtva iskazala da je tada prespavala od PĆU. Sin optuženika BĆ je iskazao da mu je prijateljica Đ rekla da je njegov otac rekao P da mu „popuši kurac“, a da mu je P govorila o događaju iz lipnja što on nije povjerovao. Svjedok RĆ je iskazao da oko mjesec dana nakon rođendana ga je P pozvala na stranu i rekla da joj je za rođendan PĆU optuženik rekao da može ostati ako mu popuši kurac, ali svjedok decidirano tvrdi da to nije istina jer je bio udaljen oko dva metra i zasigurno bi takvo što čuo, a tada mu je rekla i za jednu situaciju dok su bili u dnevnom boravku, da joj je optuženik rekao da jednom dođe na poker i skidanje, što joj nije povjerovao, da je rođendan trajao od pet popodne do oko dvadesetitri sata kad je prestala muzika ali su se i dalje družili, da dok nije otišla spavati je cijelo vrijeme uz optuženika bila njegov supruga ŽĆ jer su pazili jesu li svi dobro i osim ove situacije optuženik nije bio sam s P. Taj svjedok je kao razlog zašto je P ostala spavati vezano za događaj u rujnu naveo da su on i EĆ popričali s optuženikom, koji je bio ljut zbog ponašanja P i htio joj je pozvati taksi, da nije dobro da P u takvom stanju ide sama taksijem, pa joj je dozvolio da ostane prespavati, pri čemu ovaj sud ukazuje da iz obrane optuženika takvo što ne proizlazi, nego da joj je dozvolio da ostane spavati nakon što mu je P rekla da nikoga nema kod kuće. Jednako tako i taj svjedok navodi da mu je P spomenula neke poruke ali nije rekla njihov sadržaj i da se sjeća da su se on i PĆU jednom zgodom sreli s P i MĆ koje su išle prema kući, pretpostavlja razgovarati s optuženikom i ŽĆ, i da je tada PĆU rekao da ako to žele napraviti da ih ne krivi i da ako ga misle tužiti da to i naprave. Svjedok navodi da nije moguće uz toliko puno ljudi na rođendanu da bi se moglo dogoditi ono što je rekla P, a tako iskazuje i svjedok LĆ koji je s rođendana otišao ranije.

17.4. Nadalje, iz gore navedenih iskaza, gdje očito svjedoci nemaju neposrednih saznanja i zasigurno što zbog rodbinskih, što prijateljskih odnosa, nisu mogli povjerovati da bi se ovakvo što dogodilo, a osim toga nije životno da na rođendanu su uvijek sve osobe zajedno, pri čemu je PĆU iskazao da je bio alkoholiziran i otišao je spavati pa je upitno u kojem trenutku je svjedok RĆ bio na vratima sobe PĆU i s njim razgovarao. Po ocjeni drugostupanjskog suda, a u procjeni vjerodostojnosti iskazivanja žrtve, treba iskaz žrtve, koja je iznosila niz detalja o oba događaja koje je detalje teško izmišljati, promatrati povezano i s ostalim dokazima, osobito s iskazom majke žrtve, ČĆ, iz kojeg proizlazi da je posredno saznala o ta dva događaja, a naknadno i od P, da je P bila uznemirena i plakala je i da P nije htjela prijaviti optuženika. Također, logičan je dio iskaza P da u odnosu na događaj u lipnju nije ništa željela poduzimati i da je samo htjela sve zaboraviti, kao što nema razloga ne povjerovati istoj da je i nakon toga odlazila u kuću optuženika, ali samo kada je PĆU bio u kući. Da je nešto bilo „okidač“ nakon rođendana, proizlazi iz nesporne činjenice da se tek nakon toga mlt. E počela povjeravati pojedinim osobama, da iz iskaza EĆU proizlazi da se P početkom školske godine promijenila, počela se drugačije odijevati i ošišala se, a to proizlazi i iz iskaza Kiarine majke koja je iskazala da je P počela lijepiti traku oko grudiju navodeći da ne želi nikome biti privlačna. Jednako tako i iz iskaza MĆ proizlazi da joj je P pričala o tome da ju je optuženik pokušao dirati i da joj je slao slike koje je izbrisao prije nego ih je otvorila, da joj je rekla da ju je pipkao po bedru onda kada je prespavala kod PĆU i da se boji i zamolila ju je da to nikome ne kaže, iz čega bi proizlazilo da je točan navod majke žrtve da žrtva sama nije htjela prijaviti optuženika. Također, ta je svjedokinja, s kojom žrtva prije toga nije dulje vrijeme bila u kontaktu, iskazala da je povjerovala P jer ne vjeruje da bi joj lagala, imajući u vidu da se dugo nisu vidjele, a onda ju je odjednom nazvala. Da se P požalila da joj optuženik šalje poruke od kojih su neke izbrisane razvidno je iz iskaza EĆU, ali i majke žrtve, a definitivno i pregledom preslika poruka u spisu predmeta. Tako je bilo više poruka od 19. prosinca 2024. do 29. siječnja 2025. (listovi 22 do 30 spisa), a poruke koje su očito poslane u razdoblju od 10. srpnja do 2. listopada 2024. su izbrisane, sve poruke su uglavnom bile poslane u noćnim satima od 23,30 do 00,33 sati, a neke i iza 1,00 sat, gdje je očito da P izbjegava kontakt s optuženikom jer se ne javlja ili govori da nema vremena, a optuženik je taj koji forsira i inicira da se nađu i o nečemu važnom razgovaraju.

17.5. Uz sve gore navedeno vezano za prihvaćanje iskaza žrtve kao vjerodostojnog, pravilno se prvostupanjski sud pozvao i na dokumentaciju Centra Luka Ritz (listovi 15 i 90 do 92 spisa), u kojoj je navedeno da su žrtva i njezina majka došle po savjet u veljači 2025., te se tada saznalo o zlostavljanju djeteta zbog čega je to savjetovalište odmah obavijestilo policiju i Hrvatski zavod za socijalni rad, a tražilo se i izdavanje D1 uputnice za uključivanje djeteta u Polikliniku za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, navode se sumnje majke i da se još nije obratila policiji zbog otpora P i da P nije htjela da se Janova obitelj raspadne. Jednako tako, protivno navodima optuženika da je P bila zanemarena od majke, sud se pozvao na dokumentaciju Hrvatskog zavoda za socijalni rad (listovi 12 do14 i 114 do 119 spisa), gdje se navodi da osim jednog događaja između majke P i majčinog partnera nije bilo nikakvih poduzimanja mjera obiteljsko pravne zaštite, majka surađuje s Centrom i školom, a po mišljenju psihologa P uredno funkcionira neovisno od toga što je dijete rastavljenih roditelja. Također, a protivno prigovorima žalitelja da je trebalo provesti psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje žrtve, u spisu predmeta je, a na što se pozvao i prvostupanjski sud, mišljenje Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba (listovi 136 do 138 spisa), iz kojeg proizlazi da je od travnja do svibnja 2025. obavljena psihologijska obrada djevojčice u kojoj su sudjelovali psihijatar, psiholog, sociolog i pedijatar, da je u slobodnom izlaganju djevojčica iznosila što se događalo, no da s obzirom da je djevojčica dala iskaz državnom odvjetniku nisu inzistirali na ponovnom prepričavanju proživljenih iskustava, ali tijekom spontanog iznošenja su dobivene informacije koje ukazuju na sumnju na spolno zlostavljanje i upućuju na psihotraumu u vidu spolne uznemirenosti. Djevojčica je nadprosječnog kognitivnih sposobnosti, somatski status je uredan i preporuka je praćenje po psihijatru i uključivanje u program psihologa te poduzimanje mjera zaštite.

17.6. S druge strane, i po ocjeni drugostupanjskog suda, obrana optuženika je nelogična i neuvjerljiva osobito u dijelu u kojem navodi da je P bez nadzora majke i da je namjeravao to prijaviti nadležnim službama, ali nije jer je smatrao da to nije na njemu, a da je kasnije bio uhićen. Naime, da je doista to namjeravao prijaviti imao je dosta vremena do 11. ožujka 2025., kada je uhićen. Osim toga, takvo što ne proizlazi iz mišljenja Hrvatskog zavoda za socijalnu skrb, a još je nelogičnije pojašnjenje vezano za poruke. Naime, ukoliko je namjeravao utjecati na mlt. P da ne priča neke stvari za PĆU, odnosno da je „peder“, tada bi bilo logično da je o tome obavijestio PĆU koji se intenzivno družio s mlt. P i koja je kod PĆU znala i prespavati i da PĆU to riješi. Jednako tako se ukazuje da je više poruka poslao u srpnju 2024., dakle nakon događaja u lipnju, koje su izbrisane pa nije bilo razloga ne povjerovati žrtvi da joj je slao poruke neprimjerenog sadržaja jer u protivnome ne bi bilo razloga za brisanje istih od strane optuženika. Također, nije životno da se djevojčici mlađoj od 15 godina šalje veliki broj poruka u kasnim noćnim i sitnim jutarnjim satima i iz sadržaja poruka koje su poslane u većem broju nakon rođendana PĆU je očito da je optuženik uporno nastojao razgovarati sa žrtvom o nečemu važnom.

17.7. Imajući u vidu sve gore navedeno, a osobito da nije razvidno koji bi to motiv imala žrtva neosnovano teretiti optuženika, osobito kada se ima u vidu da je bila u prijateljskim odnosima s optuženikovim posinkom i da sam optuženik iskazuje da je često bila kod njih i da su joj bili druga obitelj i često je savjetovali i pomagali.

18. Slijedom navedenog neosnovani su prigovori vezano za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

19. U odnosu na odluku o kazni se prigovara da mnogobrojne olakotne okolnosti koje su utvrđene na strani optuženika nisu pravilno vrednovane iako po kvantiteti i značaju su osobite okolnosti koje opravdavaju primjenu odredbe članka 48. i 49. ZKP/08 o ublažavanju kazne. Istovremeno se otegotnim cijene okolnosti koje nisu povezane s optuženikom, primjerice da je P bila žrtva vršnjačkog nasilja prije spornih događaja, kao što zdravstveni problemi neurološke naravi nemaju poveznicu s optuženikom.

20. U odnosu na kaznu se prije svega utvrđuje da je prvostupanjski sud imao u vidu da odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

20.1. Po ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno olakotnim cijenio da je optuženik relativno mlađe životne dobi i da skrbi o svojoj obitelji i da je radio različite poslove kako bi osigurao materijalnu egzistenciju svojoj obitelji. Olakotnim se cijenilo i da je otac troje malodobne djece i da je u trenutku presuđenja supruga optuženika bila u visokom stadiju trudnoće i da skrbi i o posinku koji je sin njegove supruge iz prethodnog braka, a cijenjeno je i da nije prekršajno niti kazneno osuđivana osoba, što upućuje da je do ovih događaja živio sukladno opće prihvaćenim društvenim normama ponašanja. Nadalje, u pravu je žalitelj da se ne može otegotnim cijeniti zdravstveno stanje žrtve vezano za neurološke probleme zbog ranijeg krvarenja u mozgu, niti se doživljeno vršnjačko nasilje može cijeniti otegotnom okolnošću. Ono što je otegotna okolnost, to je da je počinio dva kaznena djela na štetu mlt. P i da je navedeno očito imalo određenog utjecaja na kasnije ponašanje žrtve (izostanci s nastave, odijevanje u široku odjeću kako ne bi bila privlačna).

20.2. Imajući u vidu sve navedeno, i po ocjeni drugostupanjskog suda, na strani optuženika postoje osobite okolnosti koje brojnošću i kvalitetom ukazuju da ima uvjeta za primjenu odredbi o ublažavanju kazne. Stoga je ovaj sud u dijelu odluke o kazni preinačio pobijanu presudu i kod utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora je imao u vidu sve gore navedene okolnosti pa je za kazneno djelo pod točkom 1) izreke utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a za kazneno djelo pod točkom 2) izreke kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, nakon čega je optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci. Jednako tako, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju, cijeneći sve utvrđene okolnosti, ima uvjeta za izricanje djelomične uvjetne osude, pri čemu se vodilo računa o razmjeru uvjetovanog i neuvjetovanog dijela kazne. Ovako utvrđene pojedinačne i jedinstvena kazna zatvora te izrečen rok provjeravanja od četiri godine, koji je opravdano dulji zbog potrebe utjecaja na optuženika da ne čini kaznena djela, ostvariti će zakonom propisanu svrhu kažnjavanja, kako u pravcu specijalne, tako i generalne prevencije, pri čemu je pravilno izrečena i sigurnosna mjera iz članka 76. KZ/11, čiji rok trajanja je unutar zakonom propisanog trajanja sukladno odredbi članka 76. stavka 4. KZ/11. Za ukazati je da je prvostupanjski sud od nadležnog probacijskog ureda, a vezano za odluku o kazni, zatražio mišljenje pa je i bio ovlašten pozvati se na mišljenje probacije.

21. Za ukazati je optuženiku da drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi na presudu ne odlučuje o prijedlogu istaknutom na sjednici drugostupanjskog suda za ukidanje istražnog zatvora koji je postavljen sukladno odredbi članaka 128. ZKP/08, već ima obvezu odlučivati u istražnom zatvoru samo u slučaju propisanom odredbom članka 484. stavka 3. ZKP/08, što ovdje nije slučaj.

22. Slijedom svega navedenog u odnosu na točku I. izreke je odlučeno na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08, a u odnosu na točku II. izreke na temelju članka 482. ZKP/08.

U Velikoj Gorici, 18. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Dubravka Kovačević