Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Stalna služba u Slavonskom Brodu

Slavonski Brod

Trg pobjede 13

Poslovni broj: P-319/2025-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirni Vujčić, u pravnoj stvari tužitelja DRV Bayern Süd, Am Alten Viehmarkt 2, 84024 Landshut, OIB 59950094514, kojeg zastupaju punomoćnice Monja Matić i Maša Gluhinić, odvjetnice iz Zagreba, protiv tuženika ĐURO ĐAKOVIĆ MONTAŽA d.o.o., Ulica 108. brigade ZNG 94, Slavonski Brod, OIB 59126265572, radi isplate iznosa od 45.208,68 eura, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 20. studenog 2025. godine u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, te na ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude dana 18. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 45.208,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022 godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 2.127,36 eura od 01. srpnja 2005. godine do isplate,

- na iznos od 12.764,16 eura 01. siječnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 4.254,72 eura od 01. srpnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 8.555,04 eura od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 4.324,74 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4.324,74 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8.857,92 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

a sve to u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 15.758,25 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja, tj. od 18. prosinca 2025. godine isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a to u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj tužbom potražuje od tuženika isplatu ukupno iznosa od 45.208,68 eura s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos glavnog duga po osnovi prava regresa zbog isplata invalidske mirovine svom osiguraniku FĆ, kao i naknadu parničnih troškova.

2. U tužbi, u bitnome, navodi da je nositelj mirovinskog i socijalnog osiguranja za osiguranika FĆ koji je dana 19. veljače 2004. godine u Kaštel Sućurcu u ulici Cesta dr. Franje Tuđmana bb, u Tvornici "Sveti Juraj" na rekonstrukciji pogona Mlinice, nastradao kao radnik društva Monting d.d. Zagreb na način da je pao s visine od 7 metara uslijed čega je zadobio teške tjelesne ozljede u vidu višestrukih prijeloma, nagnječenja i razderotina, traumatskih krvarenja u meke moždanice, nagnječenje mozga, otekline polutke mozga s gubitkom svijesti dubine kome, uzetošću desnih udova i razvoja psiho organskog sindroma i dr., a sve iz razloga što tuženik, koji je bio zadužen za sigurnost na gradilištu i razvoj tehnologije rada s elementima sigurnosti za obavljanje rekonstrukcije objekta iste nije poduzeo, a za što su LĆ, kao rukovoditelj gradilišta kod tuženika i ČĆ, kao glavni poslovođa pravomoćno proglašeni krivima za kazneno djelo protiv opće opasnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa iz čl. 271. st. 3. u svezi sa čl. 266. st. 1. i 2. Kaznenog zakona. Navodi da je tuženik sukladno planu uređenja radilišta navedene tvornice bio zadužen kao voditelj građenja upoznati sve izvođače i radnike s opasnostima i mjerama koje je trebao poduzeti prije i za vrijeme izvođenja radova u pojedinim fazama radova, a prema čl. 10. Plana na mjestima rada koja se nalaze na visini na kojoj nije moguće provesti tehničke sigurnosne mjere zaštite od pada radnika sa visine, radnici moraju koristiti sigurnosne opasače sa oprtačima i užadima za vezanje za konstrukciju, a što tuženik nije osigurao. Navodi da zbog navedene nezgode na radu u kojoj je osiguranik tužitelja pretrpio teške tjelesne ozljede, kao nositelj mirovinskog i socijalnog osiguranja isplaćuje invalidsku mirovinu svom osiguraniku, te je u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 30. lipnja 2010. godine isplatio iznos od 45.208,68 eura, te kako tuženik odbija u mirnom postupku naknaditi tužitelju štetu predlaže udovoljiti tužbenom zahtjevu.

3. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se očitovao da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Očitovao se da ne osporava štetni događaj i odgovornost za štetu, kao i činjenicu da je tužitelj svom osiguraniku isplatio iznos koji se potražuje, ali da osporava osnovu potraživanja te tako i tužbeni zahtjev u cijelosti, da se iz tužbe može zaključiti da se radi o regresnom zahtjevu osiguravajućeg društva iz Savezne Republike Njemačke za isplatu invalidskih mirovina koje je to društvo isplatilo svom osiguraniku za štetni događaj koji se dogodio u Republici Hrvatskoj i smatra da nije dužan platiti traženi iznos s obzirom da se u ovoj pravnoj stvari kao mjerodavno pravo ima primijeniti njemačko pravo i to temeljem odredbi Ugovora o socijalnom osiguranju zaključenog između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke te da se radi o nehaju. Istakao je i prigovor zastare jer smatra da su u konkretnom slučaju protekli svi rokovi za sudsku zaštitu i da se radi o tražbini koja proizlazi iz mirovinskog osiguranja. Očitovao se i da pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu i Općinskog građanskog suda u Zagrebu na koje se poziva tužitelj, ne mogu biti pravna osnova za utvrđenje i isplatu iznosa davanja mirovinskog i socijalnog osiguranja koje tužitelj potražuje u ovom postupku kao regresni zahtjev, već da to predstavlja rješenje, odnosno odluka o stjecanju prava na mirovinu. Očitovao se da je naknada štete utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-21158/04 od 18. prosinca 2009. godine zbog štetnog događaja iz radnog odnosa koju je u cijelosti ispunio prema oštećeniku FĆ pa smatra da se na odnos između stranaka ne može primijeniti odredba čl. 1094. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO).

4. Tužitelj se očitovao da svom osiguraniku isplaćuje mirovinu radi potpune radne nesposobnosti, da mu je priznao to pravo od 01. travnja 2005. godine nadalje, da isplatom invalidske mirovine u skladu s čl. 116. Njemačkog socijalnog zakonika (SGB-a) stupa u pravnu poziciju oštećenog-osiguranika i da ima pravo od odgovorne osobe, ovdje tuženika tražiti naknadu svoje štete zbog ovih isplata, kao direktno oštećeni, da tuženik ne spori da je odgovoran za nastanak štetnog događaja, a to proizlazi iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu posl. br. K-181/2009 od 27. listopada 2010.godine i presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pr- 21158/04 od 18. prosinca 2009. godine, da nije odlučno je li šetni događaj izazvan namjerno ili iz nehaja te da se u konkretnom slučaju ima priznati zakonska subrogacija tužitelja u prava oštećenika-osiguranika po osnovi odredbe čl. 30. Ugovora o socijalnom osiguranju između Savezne republike Njemačke i Republike Hrvatske iz 1999. godine, koja glasi: (1.) "Ima li osoba, koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice, treba dobiti nadoknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge države ugovornice, prema njenim propisima, pravo na naknadu štete od treće osobe, tada pravo na naknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede; druga država ugovornica priznaje taj prijelaz. (2.) Ima li nositelj jedne države ugovornice, prema njenim pravnim propisima, izvorno pravo na naknadu štete od treće osobe, druga država ugovornica to priznaje." Smatra da prigovor zastare nije osnovan, da je u konkretnom slučaju štetni događaj rezultat kaznenog djela s obzirom da zastarni rok sukladno čl. 231. ZOO-a iznosi 10 godina. Očitovao se i da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 104. i 105. Njemačkog socijalnog zakonika na koji se poziva tuženik, već da se tužiteljevo pravo na regres temelji na odredbi čl. 116. Njemačkog socijalnog zakonika te da se njemačko pravo ima primijeniti isključivo po pitanju zakonske subrogacije kada tužitelj stupa u pravo oštećenika odnosno svog osiguranika, a da se dalje ima primijeniti hrvatsko pravo te da je jedino relevantno pravno pitanje je li sam osiguranik u čiju pravnu poziciju stupa tužitelj koji je hrvatski državljanin, stradao u Republici Hrvatskoj kod hrvatskog poslodavca, ima pravo potraživati štetu od štetnika ili ne, te da nije sporno da osiguranik tužitelja odredbom čl. 1094. ZOO-a odnosno tadašnjeg čl. 94. ZOO-a ima pravo potraživati štetu od tuženika. Naveo je da nije sporno da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja, a to proizlazi iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu posl. br. K- 181/09 od 27. listopada 2010. godine, te Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. XLIV Pr-21158/04-57, odnosno, za ozljeđivanje osiguranika tužitelja. Ustrajao je u tvrdnjama da je jedino relevantno je li sam osiguranik u čiju pravnu poziciju stupa tužitelj, koji nije neposredni oštećenik i koje svoje pravo na regres crpi iz prava svog osiguranika, ima pravo potraživati štetu od štetnika (ovdje poslodavca) ili ne, te da u konkretnom slučaju osiguranik tužitelja ima pravo potraživati štetu od tuženika po osnovi odredbe čl. 111. Zakona o radu, te odredbama članaka 1088. i čl. 1095. ZOO-a.

5. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika, pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu br. K-181/09 od 27. listopada 2010. godine, Popis mirovinskih davanja u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 30. lipnja 2010. godine, mirovinsko rješenje od 03. studenog 2006. godine, pravomoćnu presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. XLIV Pr-21158/04-57 od 18. prosinca 2009. godine, izvode iz zakonika i odluke na stranicama 56 do 63 spisa te stranicama 78 do 103 spisa, te stranicama 125 do 140 spisa, izvadak iz sudskog registra za tuženika na stranicama 160 do 162 spisa. Nije prihvaćen prijedlog za saslušanjem svjedoka LĆ, EĆ i FĆ, te prijedlog za pribavljanje spisa Općinskog suda u Splitu posl. br. K-181/09 i Općinskog građanskog suda u Zagrebu Pr-21158/04, niti dokazni prijedlog za pribavljanje medicinske dokumentacije i vještačenje po vještaku zaštite na radu jer su činjenice na koje su izneseni dokazni prijedlozi nesporne, a u cilju ekonomičnosti postupka. Na temelju tako provedenog postupka utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Sporno je u ovoj pravnoj stvari pripada li tužitelju kao inozemnom osiguratelju pravo na ostvarivanje regresnog zahtjeva prema tuženiku u iznosu od 45.206,68 eura zbog isplaćenih invalidskih mirovina svom osiguraniku FĆ u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 30. lipnja 2010. godine,a zbog štetnog događaja od 19. veljače 2004. godine na radilištu u Kaštel Sućurcu u kojem je tužiteljev osiguranik zadobio teše tjelesne ozlijede, te je li nastupila zastara te tražbine.

7. Između parničnih stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja niti odgovornost tuženika za štetni događaj, niti činjenica da je tužitelj kao nositelj mirovinskog i socijalnog osiguranja isplatio svom osiguraniku invalidsku mirovinu u iznosu odnosno visini koji je predmetom spora. Da je tužitelj priznao svom osiguraniku FĆ invalidsku mirovinu radi potpune radne nesposobnosti od 1. travnja 2005. godine proizlazi iz mirovinskog rješenja od 03. studenog 2006. godine, a da je u spornom razdoblju isplatio svom osiguraniku po osnovi invalidske mirovine iznos od 45.206,68 eura dokazuje Popis mirovinskih davanja od 01. prosinca 2014. godine.

8. Uvidom u presudu Općinskog suda u Splitu posl. br. K-181/09 od 29. listopada 2010. godine utvrđeno je da su djelatnici tuženika LĆ i ČĆ proglašeni krivim za štetni događaj od 19. travnja 2004. godine jer su iz nehaja postupajući protivno propisima izazvali opasnost za život ljudi, a kaznenim djelom prouzročena je teška tjelesna ozljeda jedne osobe pa su počinili kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine. Iz ove odluke proizlazi da oštećenik IĆ nije bio djelatnik tuženika već društva Monting d.d. Zagreb. Nadalje, iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. XLIV PR- 21158/04-57 od 18. prosinca 2009. godine proizlazi da tuženik priznaje osnovu i odgovornost za naknadu štete koju je u ovom štetnom događaju pretrpio osiguranik tužitelja, a predmetnom presudom oštećeniku FĆ priznato je pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade i pravo na tuđu pomoć i njegu. Iz toga nesporno proizlazi da postoji odgovornost tuženika kao štetnika prema osiguraniku tužitelja za nastali štetni događaj i tako i za štetu nastalu u tom štetnom događaju sukladno odredbi čl. 154. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, ali da tuženik nije bio poslodavac oštećenika.

9. Kako je tužitelj inozemna osoba socijalnog i mirovinskog osiguranja za rješenje ovog spora s obzirom na vrijeme njegovog nastanka mjerodavna je odredba čl. 30. Sporazuma o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne republike Njemačke (NN br. 7/98, Međunarodni ugovori br. 7/98) koji glasi: "Ima li osoba, koja prema pravnim propisima jedne državne ugovornice treba dobiti naknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge države ugovornice, prema njenim propisima pravo na naknadu štete od treće osobe, tada pravo na naknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede; druga država ugovornica priznaje taj prijelaz."

10. U odnosu na pitanje priznavanje zakonske subrogacije tužitelja u prava oštećenika mjerodavno je njemačko pravo i to Njemački socijalni zakonik koji odredbom čl. 116. st. 1. uređuje prijelaz prava na potraživanje naknade štete s neposredno oštećenog na tužitelja, a po kojoj odredbi tužitelj isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku stupa u pravnu poziciju oštećenog odnosno svog osiguranika te stoga ima pravo od tuženika tražiti naknadu štete kao direktno oštećeni.

11. Nadalje, pravo tužiteljevog osiguranika, koji je oštećen na području Republike Hrvatske, na naknadu štete od štetnika koji ima sjedište u [adresa] ocjenjuje se prema domaćem pravu, tj. prema pravu Republike Hrvatske.

12. Iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-316/2025 od 04. listopada 2022. godine proizlazi da je u odnosu na pravo osiguranika na naknadu štete od štetnika u ranijoj odluci prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari pogrešno primijenio materijalno pravo, kada su primijenjene odredbe o razmjernom iznosu mirovine Zakona o mirovinskom osiguranju i da se te odredbe ne primjenjuju na direktno oštećenoga te da su na tužitelja kao inozemno zakonsko mirovinsko osiguranje, isplatom invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku prešla sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, u konkretnom slučaju tuženiku i da tužitelj svoje pravo na regres isplaćenih davanja na ime invalidske mirovine ostvaruje na temelju zakonske subrogacije te se na tužitelja primjenjuju zakonske odredbe prava Republike Hrvatske koje se primjenjuju na direktno oštećenog u čiju pravnu poziciju je tužitelj stupio zakonskom subrogacijom.

13. S obzirom da tužitelj kao inozemni osiguravatelj nije neposredni oštećenik u štetnom događaju od 19. travnja 2004. godine, nije u obvezi dokazivati postojanje štete, jer pravo na povrat sporne tražbine po osnovi isplaćenih mirovinskih davanja izvodi iz prava koje daje neposrednom oštećeniku, konkretno FĆ, zahtijevati naknadu štete od tuženika kao štetnika zbog gubitka radne sposobnosti u šetnom događaju za koji je odgovoran tuženik jer to pravo neposrednom oštećeniku pripada na temelju odredbi čl. 1085.. čl. 1088. i čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO). Stoga su na tužitelja kao osiguratelja neposrednog oštećenika zakonskom subrogacijom prešla oštećenikova prava do visine isplaćenih iznosa invalidske mirovne prema tuženiku kao odgovornoj osobi za štetu, a na temelju odredbe čl.91., čl. 963. i čl. 1095. ZOO-a koji se treba primijeniti na odnos između stranaka uvažavajući vrijeme izvršnih isplata mirovina. Pri odlučivanju se vodilo računa da je visinu regresnog zahtjeva tužitelj dokazao Popisom mirovinskih davanja tužitelja od 01. prosinca 2014. godine, a po mišljenju suda, na to ne utječe niti okolnost da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. XLIV Pr-21158/04-57 od 18. prosinca 2009. godine utvrđeno i pravo neposrednog oštećenika na naknadu štete u vidu izgubljene zarade jer tuženiku sukladno odredbi čl. 1096. ZOO-a može tražiti izmjenu dosuđene naknade.

14. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ocjena je suda, da se na odnos između stranaka, treba primijeniti zastari rok iz odredbe čl. 231. ZOO-a jer se radi o šteti koja je uzrokovana kaznenim djelom, a to je i utvrđeno pravomoćnom kaznenom presudom. Kako su odgovorne osobe tuženika pravomoćno proglašene krivima za kazneno djelo iz odredbe čl. 271. st. 3. u svezi odredbe čl. 266.st.2. Kaznenog zakona (NN 110/97 i dr.) za koje se može izreći kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina (jer se i u kaznenom postupku treba primijeniti propis koji je povoljniji za okrivljenika kada dođe do promjene propisa od trenutka počinjenja djela tijekom kaznenog postupka) i zastara po odredbi čl. 19. Kaznenog zakona iznosi pet godina te kako je presuda kojom su do odgovorne osobe tuženika oglašene krivim za šetni događaj pravomoćna 6. listopada 2011. godine (a vođenje kaznenog postupka dovelo do prekida zastare), a tužba predana sudu 31. ožujka 2015. godine, to nije nastupila zastara tražbine sukladno odredbi čl. 231. ZOO-a.

15. Stoga je uz poziv na citirane zakonske odredbe odučeno kao u izreci presude. Tuženik je obavezan i na plaćanje zakonskih zateznih kamata na pojedine iznose glavnog duga na temelju odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04) i odredbe čl. 29 ZOO-a, a pri odlučivanju o visini kamatne stope vodilo se računa da se radi o primjeni materijalnog prava.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbi čl.154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupke (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14; dalje ZPP). Tužitelju je priznat trošak koji je bio nužan i potreban za vođenje postupka i to: sastava tužbe i podneska od 05. lipnja 2015. godine (2 x 1.000,00 eura), pristup ročištima 11. lipnja 2015. godine, 07. studenog 2023. godine i 20. studenog 2025. godine (3 x 1.000,00 eura), trošak sastava žalbe od 03. kolovoza 2015. i 18. prosinca 2023. godine (2 x 1.250,00 eura), trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije (1.500,00 eura), te trošak sastava revizije od 25. veljače 2019. i 10. siječnja 2025. godine (2 x 1.500,00 eura ) prema Tbr. 7.1., Tbr. 8.1.,Tbr. 9.1., Tbr. 10.1.i 5., i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023). Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu (504,35 eura) i presudu (498,56 eura), trošak sudske pristojbe na žalbu (1.009,76 eura), trošak sudske pristojbe na reviziju (1.009,76 eura) te trošak sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije (498,54 eura), dok mu nije priznat trošak pristojbi na rješenje o pristojbi jer je pristojbe trebao platiti pravovremeno. Tužitelju je priznat i materijalni trošak ovjerenog prijevoda od 31. ožujka 2015. godine u iznosu od 26,21 eura i ovjerenog prijevoda od 05. lipnja 2015. godine u iznosu od 211,08 eura. Tužitelju nije priznat trošak poštarine jer nema dokaza o visini tog troška.

U Slavonskom Brodu 18. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Mirna Vujčić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke može se izjaviti žalba Visokom trgovačkom sudu u Zagrebu u roku od petnaest dana putem ovoga suda. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu od dana dostave presude. Rok za žalbu ne teče u vremenskom razdoblju od 01. do 15. kolovoza.