REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3011/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: LF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 4. studenoga 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenice tužiteljevog opunomoćenika, a u izočnosti tuženika, 18. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 156-162/2006, od 23. listopada 2006., sklopljenog između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, ovdje tuženika i LF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ovdje tužitelja, a koja u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 %
(jedancijelihdvadeset pet posto) iznosa kredita.''
II. Utvrđuje se ništetnom odredba Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 156- 162/2006, od 13. listopada 2011., sklopljenog između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, ovdje tuženika i LF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ovdje tužitelja, a koja u dijelu čl. 3. glasi: ''Ugovorne strane su suglasne da Banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu 1% (jedan posto) na iznos glavnice kredita, što iznosi 1.262,74 CHF (tisuću dvjesto šezdeset dva švicarska franka i 74/100), te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita.''
III. Utvrđuje se ništetnom odredba Aneksa br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 156- 162/2006, od 19. travnja 2012., sklopljenog između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, ovdje tuženika i LF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ovdje tužitelja, a koja u dijelu čl. 3. glasi: ''Ugovorne strane su suglasne da Banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu 2% (dva posto) na iznos glavnice kredita, što iznosi 2.550,73 CHF (dvije tisuće petstopedeset švicarska franka i 73/100), te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita.'''
IV. Utvrđuje se ništetnom odredba Aneksa br. 3 uz Ugovor o kreditu broj: 156- 162/2006, od 17. svibnja 2013., sklopljenog između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, ovdje tuženika i LF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ovdje tužitelja, a koja u dijelu čl. 3. glasi: ''Ugovorne strane su suglasne da Banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu 3% (tri posto) na iznos glavnice kredita, što iznosi 3.856,48 CHF (tri tisućeosamstopedesetšest švicarska franka i 48/100), te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita.''
V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.047,73 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.020,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. listopada 2011. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
VII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 2.130,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2012. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
VIII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 3.120,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2013. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
IX. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
X. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova
preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
XI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 26. travnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su 23. listopada 2006. tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu broj: 156-162/2006, a kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu 136.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu). Nadalje, 13. listopada 2011. je tuženik s tužiteljem sklopio Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 156-162/2006. Zatim je 19. travnja 2012. tuženik s tužiteljem sklopio Aneks br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 156-162/2006. Naposljetku, 17. svibnja 2013. je tuženik s tužiteljem sklopio Aneks br. 3 uz Ugovor o kreditu broj: 156-162/2006. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora te čl. 3. Aneksa uz Ugovor, tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvojbeno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (tzv. ulazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju određuju čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. podst. 10. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik, kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati odnosno utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao usporediti visinu naknade niti s drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je ponuda u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju vezano za kredite odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos 1.705,00 CHF (1.050,00 EUR), te iznose 1.262,74 CHF (1.020,00 EUR), 2.550,73 CHF (2.130,00 EUR) i 3.856,48 CHF (3.120,00 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Ovdje se radi o nepoštenim odredbama (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., posl. br. Revd-1974/2023-2 od 14. lipnja 2023, Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024. i Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. te suda EU u predmetima C-224/19, C- 259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19). Slijedom navedenog, tužitelj predlaže utvrditi ništetnim ugovorne odredbe glede naplate naknade za obradu kreditnoga zahtjeva te naknade za provedbu počeka (moratorija) po tri dodatka ugovoru i to od 13. listopada 2011., 19. travnja 2012. i 17. svibnja 2013., te posljedično isplatu iznosa 1.050,00 EUR sa zateznim kamatama od 24. listopada 2006. (tzv. ulazna naknada), kao i iznosa 1.020,00 EUR od 22. listopada 2011. (naknada za 1. poček), iznosa 2.130,00 EUR sa zateznim kamatama od 25. travnja 2012. (naknada za 2. poček) i iznosa 3.120,00 EUR sa zateznim kamatama od 29. svibnja 2013. (naknada za 3. poček), uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Na ročištu 4. studenoga 2025. (list 82-84) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede naplate tzv. ulazne naknade i naknada za poček (moratorij) uglavljenih dodacima (aneksima) istom Ugovoru, te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, sa zateznim kamatama od dana nakon dana plateža istih naknada, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude. Naime, tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, s time da je ispravio tužbeni zahtjev pod toč. V. na način da umjesto iznosa 1.050,00 EUR zahtijeva iznos 1.047,73 EUR sa zateznim kamatama od 31. listopada 2006., dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu ostao neizmijenjen. Nadalje, tužitelj je pojasnio da su ovdje utužene naknade, tzv. ulazna naknada, kao i naknade za poček (moratorij), razvidne iz pregleda prometa za klijenta koji je 4. travnja 2019. izdao upravo tuženik (list 21-30) pa je tako visina i datum naplate tzv. ulazne naknade razvidan iz prve stranice istog pregleda (list 21), dok ostale tri naknade za poček (moratorij) su razvidne iz sedme stranice istog pregleda (list 27). Osim toga tuženik je u odgovoru na tužbu učinio nespornim, ali sve iskazano u CHF, datum i visinu naplaćene tzv. ulazne naknade te isto tako datum i visinu naplaćene tri naknade za poček (moratorij).
3. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 8. srpnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 33), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori da je naknada za troškove obrade kredita naplaćena 30. listopada 2006. u iznosu 7.894,15 HRK. Osporava se da je naplaćena u iznosu 1.050,00 EUR / 7.911,23 HRK 23. listopada 2026., kako je navedeno u tužbi. Ističe se da naknade za poček (moratorij) nisu jednokratno ''naplaćene'', već je za te iznose uvećana glavnica kredita i to: 21. listopada 2011. u iznosu od 1 % nedospjele glavnice (1.262,73 CHF), 24. travnja 2012. u iznosu od 2 % nedospjele glavnice (2.550,73 CHF) i 28. svibnja 2013. u iznosu od 3 % nedospjele glavnice (3.856,48 CHF). Budući da naknade za moratorij nisu jednokratno naplaćene, kao što pogrješno proizlazi iz tužbenog zahtjeva, već je za te iznose uvećana glavnica kredita, tuženik smatra da toč. VI., VII. i VIII. tužbenog zahtjeva nisu odgovarajuće postavljene. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Naime, naknada za obradu kredita naplaćena je 30. listopada 2006., a tužitelj je tužbu podnio 26. travnja 2025., dakle gotovo 19 godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Razvidno je da je nastupila zastara tražbine po općem zastarom roku od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., dalje: ZOO). Glede naknade za moratorije, ističe se da je zadnja naplaćena 2013. godine, slijedom čega je također nastupila zastara u općem zastarnom roku iz čl. 225. ZOO-a. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog zastare. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Tuženik osporava svojstvo potrošača tužitelju te smatra da tužitelj taj položaj nije dokazao (rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021.).
Točno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu i da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je između tužitelja i tuženika je li navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna i sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita. Naime, tužitelj u tužbi navodi da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer se o istoj odredbi nije posebno pregovaralo. Tužitelj, također, navodi kako je navedena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/ 03.). Tuženik osporava tužiteljeve navode te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Naime, jasno je da je tuženik ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Također se ističe da ista odredba u odnosu na visinu i naplatu naknade upućuje na primjenu Odluke o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja Odluka propisuje jednokratnu naplatu za obradu kredita. Ukazuje se na to da je iznos naknade propisan u postotku od iznosa kredita. Odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03. koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. odnosno ništetna. Dakle, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvojben. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao po zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji uređuju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine, br. 78/93., 29/94. i 162/98.) sadržajno potvrđen po javnom bilježniku, slijedom čega se, sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju. Odredba čl. 1022. st. 2. ZOO-a propisuje da ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Nadalje, odredbe čl. 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 52/16.), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u svezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Posebno se ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine, br. 15/14.). Također, troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, polog i ostale izravno povezane troškove kredita. S tim u vezi tuženik se poziva i na odredbu ZZP/03., kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ima valjani pravni temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita. U odnosu na tužiteljeve navode da tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu sporne naknade, tuženik upućuje na presude Suda EU u predmetima C-621/17 od 3. listopada 2019., C-186/16 od 20. rujna 2017., C-84/19 od 3. rujna 2020., C-565/2021 od 16. ožujka 2023. Dakle, prema ustaljenoj praksi Suda Europske unije, ako je odredba kojom je ugovorena naknada radi obrade kredita jasno predočena korisniku kredita i ako je on shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Strukturu te naknade tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču. Ujedno se poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. Budući da tuženik ima pravo naplatiti naknadu troškova radi obrade kredita, tuženik obrazlaže pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade pojedinog ugovora o kreditu. Zbog troškova tuženika ne bi se mogle primijeniti niti presude Suda Europske unije u predmetima C-224/19 i C-259/19, jer naknada radi obrade kredita odgovara troškovima tuženika. Uostalom, djelatnost tuženika je pod nadzorom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji uređuju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Konačno, s obzirom na to da je Ugovorom o kreditu tužitelj dobio na raspolaganje iznos 136.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa 1.050,00 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe, a što tuženik osporava, riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a. Tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva (izvadak iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004.). Sve što je tuženik prethodno naveo u svezi naknade za obradu kredita (čl. 5. Ugovora o kreditu), na odgovarajući način ističe i za utužene naknade za počeke (moratorije). Posebno se ističe da je poček (moratorij) mjera za olakšavanje otplate kredita kojom je tuženik izašao tužitelju u susret. Razumljivo je i logično da tuženik zbog odobrenog počeka (moratorija), razdoblja u kojemu od korisnika kredita ne prima nikakve uplate, zaračunava naknadu na način da uvećava glavnicu kredita. Tuženik je tužitelju čak tri puta, na njegov zahtjev, odobrio poček (moratorij) i omogućio mu odgodu otplate kako bi se financijski stabilizirao i nastavio uredno otplaćivati kredit. Naknada za poček (moratorij) navedena je u čl. 3. svakog Aneksa, kao jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba, na koju je tužitelj pristao. Štoviše, Aneksi kojima je ugovoren poček (moratorij) sklopljeni su na tužiteljev zahtjev i njemu u korist (tuženik nedvojbeno nema korist od odgode otplate kredita), stoga je krajnje nejasno zašto tužitelj smatra da je naknada za obradu kredita nepošteno ugovorena i posljedično ništetna odredba. Slijedom navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu broj: 156- 162/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 23. listopada 2006. (list 11-16), Aneks br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 156-162/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19. travnja 2012. (list 8-10), Aneks br. 3 uz Ugovor o kreditu broj: 156-162/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 17. svibnja 2013. (list 8-10), pregled prometa za klijenta, od 4. travnja 2019. (list 21-30) i tuženikovu Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb (list 44-71) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 4. studenoga 2025. (list 82-84).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita i naknade za poček (moratorij), te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.
Nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio u [adresa] 23. listopada 2006. Ugovor o kreditu broj: 156-162/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te tri dodatka, odnosno Aneks br. 1. uz Ugovor, od 13. listopada 2011., Aneks br. 2 uz Ugovor, od 19. travnja 2012. i Aneks br. 3 uz Ugovor, od 17. svibnja 2013. Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare te prigovor svojstva potrošača.
7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 156-162/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 23. listopada 2006. (list 11-16), utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa] između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, kao banke i LF, kao korisnika kredita, te ZF, kao sudužnika i Pušić d.o.o., [adresa], kao založnog dužnika, u svezi stambenog kredita u iznosu 136.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, koji je vrijedio na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima te se kredit odobrava za kupovinu stana (čl. 2.); glede kamatne stope ugovoreno je da se na navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 3,88% dekurzivno godišnje, te se kamate obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete te u razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope iz st. 1. istog čl., a kamata se obračunava u CHF i naplaćuje u HRK po mjerodavnom srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, na dan plaćanja, dok se interkalarna kamata naplaćuje od iznosa kredita prilikom korištenja kredita (čl. 3.); glede otplate kredita ugovoren je rok od 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu te se kredit stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten; Kredit se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u iznosu 641,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, na dan plaćanja i anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 4.); nadalje, ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje u slučaju odustajanja od korištenja kredita prije isplate, platiti banci naknadu za odustajanje sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb; Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita; Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove u svezi sklapanja istog Ugovora i naplatu tražbina iz istog (čl. 5.) i ugovorena je promjenjiva kamatna stopa odnosno banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. Ugovora neće mijenjati do 28. veljače 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi istog Ugovora, dok je banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe istog Ugovora; Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb ili drugog akta banke; Korisnik kredita svojim potpisom na istom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl. 6.).
Uvidom u Aneks br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 156-162/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19. travnja 2012. (list 8-10), utvrđeno je da je određeno da su ugovorne strane suglasne da banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu 2% na iznos glavnice kredita, što iznosi 2.550,73 CHF, te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita (čl. 3.); ujedno je uvodno utvrđeno da su ugovorne strane 13. listopada 2011. sklopile Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 156-162/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je korisniku kredita odobren poček (moratorij) na otplatu glavnice od 30. rujna 2011. do 31. ožujka 2012. te da se glavnica kredita uvećava za naknadu za provedbu moratorija (čl. 1.). Uvidom u Aneks br. 3 uz Ugovor o kreditu broj: 156-162/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 17. svibnja 2013. (list 8-10), utvrđeno je da je određeno da su ugovorne strane suglasne da banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu 3% na iznos glavnice kredita, što iznosi 3.856,48 CHF, te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita (čl. 3.).
8. Uvidom u pregled prometa za klijenta, od 4. travnja 2019. (list 21-30), kao i s obzirom na navode odgovora na tužbu, odnosno neosporno je da je tuženik naplatio tužitelju 30. listopada 2006. tzv. ulaznu naknadu u iznosu 1.047,73 EUR / 7.894,15 HRK te nadalje tri naknade za poček (moratorij) i to 21. listopada 2011. u iznosu 1.020,00 EUR / 1.262,73 CHF, 24. travnja 2012. u iznosu 2.130,00 EUR / 2.550,73 CHF i 28. svibnja 2013. u iznosu 3.120,00 EURZ / 3.856,48 CHF.
9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 4. studenoga 2025. (list 82-84), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2006. godine sklopio predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom, za kupnju stana u [adresa]. Predmetni kredit sklopljen je na rok otplate 30 godina, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu. Predmetni osnovni Ugovor ima još tri Dodatka Ugovoru, koji su sklopljeni 2011., 2012. i 2013. godine, a kojima je ugovoren poček (moratorij) otplate kredita. Predmetni kredit tužitelj i dalje otplaćuje. Isključivo tužitelj otplaćuje sve anuitete kredita i to putem trajnog naloga. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu registriranu trgovačku djelatnosti ni slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (primao plaću). Predmetnim kreditom je tužitelj kupio stan te je time riješio svoje stambeno pitanje. U predmetnom stanu tužitelj stanuje s obitelji do današnjeg dana te isti stan tužitelj nikada nije koristio u komercijalne svrhe. Na temelju osnovnog Ugovora tuženik je tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu te nadalje na temelju navedena tri Dodatka Ugovoru je tuženik naplatio tužitelju naknadu za poček (moratorij). Tužitelj je izabrao tuženika, kao kreditora, s obzirom da je isti bio tužiteljeva matična banka, odnosno primao je kod tuženika mjesečna primanja. Predmetni Ugovor, kao i Dodatke istom unaprijed je sročio, pripremio i sastavio tuženik, a tužitelj je imao potpuno povjerenje u tuženika, kao poslovnu banku, s time da mu je tuženik ponudio Ugovor, kao i Dodatke istom, po načelu "uzmi ili ostavi". Nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije informirao tužitelja o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih pa tako mu nije istaknuta niti razjašnjena struktura navedenih utuženih naknada, kao i opravdani razlog i svrha istih, kao niti stvarni troškovi koje tuženik ima, a za koje je naplatio utužene naknade. Tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati odnosno utjecati ni izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu pa tako niti ovdje utužene odredbe glede utuženih naknada. Tužitelj je pročitao Ugovor, kao i Dodatke Ugovoru te su mu ugovorne odredbe donekle bile jasne i razumljive, odnosno usredotočio se je tužitelj na njemu važne odredbe i to glede iznosa kredita, kamatne stope, roka otplate i iznosa mjesečnog anuiteta, dok nije detaljnije proučavao ostale ugovorne odredbe, to tim više što je vjerovao u ispravnost i poštenje tuženika, kao poslovne banke. Tužitelj nije imao ranijih iskustava u potrošačkom niti bilo kakvom drugom kreditiranju, s obzirom da je predmetni kredit tužitelju ujedno prvi kredit. Predmetni kredit je sukladno zakonskom određenju iz 2015. godine konvertiran u kredit vezan uz EUR, ali isto nije predmet ovog spora.
10. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 17. rujna 2025. (list 79 i 80) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).
11. Ujedno, uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).
12. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana u [adresa], dakle novac koji je utrošio iskoristio je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja-stanovanje tužitelja s obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18- 2 od 26. svibnja 2020.
13. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita i naknade za provedbu počeka (moratorija), suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca sastavljene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, pa stoga za tužitelja najpovoljnije.
Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora, odnosno dodataka-Aneksa uz isti, s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogla smatrati nepoštenom. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za poček (moratorij), odnosno razlozima, strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade i naknade za poček, te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o razlozima naknade niti strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva te Aneksa uz isti o razlozima naknade niti strukturi naknade za poček. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.
14. Neosnovan je prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za poček (moratorij). Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe glede naplate naknade za obradu kredita i naknade za poček, a s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
15. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.
16. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenim odredbama nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužitelju niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odredbe glede tzv. ulazne naknade i naknade za poček nisu bile uključene u Ugovor odnosno Anekse istom, kako to proizlazi i iskaza saslušanog tužitelja, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.
17. Osim toga, upravo pravilno tužitelj tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužitelj, kao korisnik kredita, mogao je samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem istih odredbi u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da su pravilne. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužitelja, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.
Međutim, spornim ugovornim odredbama, unatoč tome što su naknade određene u postotku, u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i naknade za poček, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle iste predstavljaju nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).
18. Nadalje, mjerodavnom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na sporne ugovorne odredbe ne odnosi se isključenje testa nepoštenosti. Naime, pravno shvaćanje je Suda Europske unije, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba glede naplate naknade za odobrenje kredita, isto kao i glede naplate naknade za poček, ne spadaju pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na iste ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu br. C-224/19 Sud Europske unije tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodan postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud Europske unije protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.
Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim ugovornim uglavcima, kojim je visina naknade za odobrenje kredita, kao i visina naknade za poček, bila propisana u postotku od iznosa kredita, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku, kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, isto kao i naknade za poček, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje istih naknada i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, kao i za poček, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju iste naknade ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, isto kao i naknade za poček, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju naplatu istih naknada. Također, sadržaj navedenih odredbi nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna istih naknada niti su isti tužitelju izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate istih naknada. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj se je tuženiku obvezao platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobrenje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.) Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon dana isplate kredita kada je naplaćena naknada za obradu kredita do isplate, kao i od dana nakon dana kada je naplaćena naknada za poček, valja reći da tužitelj osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi i te iste odredbe su nametnute potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezne kamate teku od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravnog i činjeničnog stanja potrošača u kojem bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021. Naposljetku, glede tuženikovih navoda da tuženik nije naplatio naknade za poček, već je za iste naknade uvećao glavnicu, valja reći da je tuženik iste naknade za poček uračunao u glavnicu tužitelju i na isto naplaćivao kamate, dakle tuženik je povećao glavnicu dodavanjem naknada za poček, premda iste iznose naknada tužitelj nije nikada fizički primio, već je iste iznose tuženik obračunao tužitelju u glavnicu kao dodatne iznose koje tužitelj mora platiti.
19. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.
20. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.
21. Zaključno, kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, to su time ugovorne odredbe po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, kao naknade za poček, nepoštene, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročile je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa su posljedično i ništetne u smislu mjerodavne odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.
22. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, valjalo je odlučiti kao pod toč. I., II., III. i IV. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO- a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa i to iznosa 1.047,73 EUR s osnove tzv. ulazne naknade te iznosa 1.020,00 EUR, 2.130,00 EUR i 3.120,00 EUR s osnove naknada za poček, sve s obzirom na fiksni tečaj konverzije, to tim više što ista visina naknade, kao i datum naplate iste proizlazi iz tuženikovog pregleda prometa za klijenta (list 21-30), dok isto nije niti sporno, s obzirom na navode iz odgovora na tužbu, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim i to na iznos 1.047,73 EUR od 31. listopada 2006., na iznos 1.020,00 EUR od 22. listopada 2011., na iznos 2.130,00 EUR od 25. travnja 2012. i na iznos 3.120,00 EUR od 29. svibnja 2013., kao dana nakon dana naplate istih naknada, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. V., VI., VII. i VIII. izreke presude.
23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).
24. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 13. srpnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 17. rujna 2025. i 4. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 53,09 EUR i za presudu u iznosu 53,09 EUR umjesto ukupno zahtijevanog iznosa 200,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IX. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. X. izreke presude).
25. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8./1. OT), uvećanog za PDV 25%. Međutim nije priznat trošak sastava podneska od 3. studenoga 2025. u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8./1. OT) uvećan za PDV 25%. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 250,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. XI. izreke presude.
26. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.
27. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 18. prosinca 2025.
S u d a c:
Mario Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).
DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 53,09 EUR i
- opun. tuženika.
