Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-305/2019-36

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, Ulica Stjepana Radića 14, 31000 Osijek, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupan po opunomoćenicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Lopašićeva 6, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p.s. 10.880,99 EUR, nakon zaključene glavne javne rasprave 20. studenog 2025. u nazočnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja Marka Brekala, odvjetnika u Odvjetničkom uredu Dominika Brekala iz Požege i zamjenika opunomoćenika tuženika GG, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102762069 sklopljenog dana 14. prosinca 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 15. prosinca 2005. po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod brojem OU-960/05, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“

- iz čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102762069 sklopljenog dana 14. prosinca 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 15. prosinca 2005. po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod brojem OU-960/05, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s važećim odlukama Banke.“

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da u roku od petnaest dana plati tužitelju JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos 10.880,99 EUR (desettisućaosamstoosamdeseteuradevedesetdevetcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos 8.989,80 EUR (osamtisućadevetstoosamdesetdeveteuraosamdesetcenti) tekućom od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: zatezna kamata).

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da plati tužitelju JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zateznu kamatu na iznos od 1.891,19 EUR (tisućuosamstodevedesetjedaneurodevetnaestcenti) počev od 28. listopada 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da plati tužitelju JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.775,34 EUR (dvijetisućesedamstosedamdesetpeteuratridesetčetiricenti) sa zateznom kamatom počev od 18. prosinca 2025. pa do isplate a u roku od 15 dana.

V S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 282,10 EUR (dvjestoosamdesetdvaeuradesetcenti) i zateznom kamatom počev od 17. prosinca 2025. pa do isplate tužitelj JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], se odbija kao s neosnovanim zahtjevom.

r i j e š i o j e

I Dopušta se preinaka tužbe u ovoj građansko-pravnoj stvari.

II Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi, radi odlučivanja u ovoj građansko-pravnoj stvari.

III Odbijaju se tuženikovi prigovori prijeboja koji glase:

" Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, prema tužitelju JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 316,06 EUR (tristošesnaesteurašestcenti) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,19 EUR od 02.02.2006. pa do isplate;

- 3,95 EUR od 02.03.2006. pa do isplate;

- 5,35 EUR od 02.04.2006. pa do isplate;

- 4,82 EUR od 2. svibnja 2006. pa do isplate;

- 4,31 EUR od 2. lipnja 2006. pa do isplate;

- 5,32 EUR od 2. srpnja 2006. pa do isplate;

- 5,64 EUR od 2. kolovoza 2006. pa do isplate;

- 3,86 EUR od 2. rujna 2006. pa do isplate;

- 4,44 EUR od 2. listopada 2006. pa do isplate;

- 4,34 EUR od 2. studenog 2006. pa do isplate;

- 5,16 EUR od 2. prosinca 2006. pa do isplate;

- 7,51 EUR od 2. siječnja 2007. pa do isplate;

- 9,09 EUR od 2. veljače 2007. pa do isplate;

- 8,36 EUR od 2. ožujka 2007. pa do isplate;

- 8,79 EUR od 2. travnja 2007. pa do isplate;

- 12,79 EUR od 2. svibnja 2007. pa do isplate;

- 13,77 EUR od 2. lipnja 2007. pa do isplate;

- 15,07 EUR od 2. srpnja 2007. pa do isplate;

- 15,06 EUR od 2. kolovoza 2007. pa do isplate;

- 13,28 EUR od 2. rujna 2007. pa do isplate;

- 15,92 EUR od 2. listopada 2007. pa do isplate;

- 15,99 EUR od 2. studenog 2007. pa do isplate;

- 14,13 EUR od 2. prosinca 2007. pa do isplate;

- 14,34 EUR od 2. siječnja 2008. pa do isplate;

- 10,37 EUR od 2. veljače 2008. pa do isplate;

- 7,73 EUR od 2. ožujka 2008. pa do isplate;

- 5,13 EUR od 2. travnja 2008. pa do isplate;

- 11,23 EUR od 2. svibnja 2008. pa do isplate;

- 12,93 EUR od 2. lipnja 2008. pa do isplate;

- 11,08 EUR od 2. srpnja 2008. pa do isplate;

- 14,77 EUR od 2. kolovoza 2008. pa do isplate;

- 13,94 EUR od 2. rujna 2008. pa do isplate;

- 10,29 EUR od 2. listopada 2008. pa do isplate;

- 6,16 EUR od 2. prosinca 2008. pa do isplate,

i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od dana 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena."

"Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, prema tužitelju JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova promjene kamatne stope (snižene kamatne stope) u iznosu od 830,76 EUR

(osamstotrideseteurasedamdesetšestcenti) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,01 EUR od 2. studenog 2011. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. prosinca 2011. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. siječnja 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. veljače 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. ožujka 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. travnja 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. svibnja 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. lipnja 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. srpnja 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. kolovoza 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. rujna 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. listopada 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. studenog 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. prosinca 2012. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. siječnja 2013. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. veljače 2013. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. ožujka 2013. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. travnja 2013. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. svibnja 2013. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. lipnja 2013. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. srpnja 2013. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. kolovoza 2013. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. rujna 2013. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. listopada 2013. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. studenog 2013. pa do isplate;

- 0,01 EUR od 2. prosinca 2013. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. siječnja 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. veljače 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. ožujka 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. travnja 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. svibnja 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. lipnja 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. srpnja 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. kolovoza 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. rujna 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. listopada 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. studenog 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. prosinca 2014. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. siječnja 2015. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. veljače 2015. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. ožujka 2015. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. travnja 2015. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. svibnja 2015. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. lipnja 2015. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. srpnja 2015. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. kolovoza 2015. pa do isplate;

- 34,60 EUR od 2. rujna 2015. pa do isplate,

Obrazloženje

1. Tužitelj JG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u tužbi koju je 11. lipnja 2019. podnio protiv tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320., (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) ističe kako je s tuženikom 14. prosinca 2005. zaključio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102762069, da mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunatom po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je kredit bio namjenski – stambeni, da je kamata utvrđena kao redovna u iznosu od 4,75 % godišnje i da je rok vraćanja kredita 360 mjeseci, od puštanja kredita u tečaj, a da se kredit vraća u 360 mjesečnih anuiteta koji iznose 347,54 CHF.

2. Tužitelj je istakao da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke, a kako je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., pravomoćno utvrđeno ono što je utvrđeno u odnosu na tuženika, a što je sadržano u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obaveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre.

3. Pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. tužitelj je pravno zaključio da Ugovor od 14. prosinca 2005. koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po konkretnom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kredita, tj. potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i pozivajući se na pravno utvrđenje iz citiranih presuda, a sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), u dijelu nepoštenosti, odnosno ništetnosti jednostrane promjenjivosti ugovorene redovne kamate bez pojedinačnog pregovaranja tužitelj je tužbom zahtjevao da sud utvrdi da je ništetna odredba iz članka 7. stavak 10. Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2005. u dijelu gdje je u članku 8. stavak 2. utvrđeno da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim Odlukama banke.

3.1. Tužitelj je istakao kako mu je tuženik temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ponudio mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, a on je kao potrošač prihvatio takav prijedlog te s tuženikom zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu s tim da mu tuženik u okviru provedene konverzije nije priznao postojanje preplate.

3.2. Tužitelj se pozvao na Odluku visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, a koja Odluka u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru 12. siječnja 2016. još nije bila donesena i zbog toga nije uzeta u obzir ova činjenica pa je prilikom izrade prijedloga konverzije matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji.

3.3. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru od 15. prosinca 2025., a koje se odnose na način promjene kamatne stope kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže u valutu CHF tuženik je za razdoblje od 15. travnja 2007. pa do dana 30. rujna 2015. njemu – tužitelju u obvezi isplatiti novčani iznos od 35.000,00 HRK u vrijeme podnošenja tužbe.

3.4. Pozivajući se na pravomoćne presude u kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve Ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao i na ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve Ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., tužitelj ocjenjuje kako je sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05) tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora, a zbog čega tuženik ima obvezu vraćanja onoga što je stekao bez pravne osnove u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. ZOO/05 i treba tužitelju isplatiti i zateznu kamatu u smislu odredbe članka 1115. ZOO/05 jer, tvrdi tužitelj, tuženik je nepošteni stjecatelj novčanih sredstava i to od dana stjecanja pa je zateznu kamatu dužan platiti od svakog više uplaćenog iznosa pa do isplate.

3.5. Dakle, tužitelj je tužbenim zahtjevom zahtjevao utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba iz članka 7. stavak 10. i članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102762069 od 14. prosinca 2005., a što znači da je zahtjevao utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba vezano za redovnu kamatnu stopu koja je tijekom otplate kredita promjenjiva te i vezano za valutu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a po osnovi restitucijskog zahtjeva zahtjevao je isplatu iznosa od 35.000,00 HRK zajedno sa zateznom kamatom od 15. travnja 2007. pa do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka na koji je zahtjevao zateznu kamatu od donošenja presude pa sve do isplate.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda i predložio da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim, a nakon pravomoćnosti rješenja o mjesnoj nenadležnosti da spis dostavi Općinskom sudu u Rijeci.

5. Predložio je da sud posebnim rješenjem odluči o njegovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda.

6. Što se tiče osnova i visine tužbenog zahtjeva tuženik se protivio osnovu i visini tužbenog zahtjeva iz više osnova, prvenstveno ističući prigovor zastare, a pozivajući se na odluke sudova iz kojih proizlazi da je zastara potraživanja s osnova promjene kamatne stope iz potrošačkih ugovora nastupila prije podnošenja tužbe jer da se ima računati rok od 3 godine kao zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima.

7. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoje tužbe u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.

8. Tuženik je istakao da tužitelj nije potrošač, a da je na tužitelju dokaz o suprotnome. Tuženik je istakao i prigovor zastare navodeći da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa do podnesene tužbe 11. lipnja 2019. Radi toga tuženik smatra je cjelokupno potraživanje zastarjelo.

8.1. Tuženik je istakao da su tužitelj i tuženik 12. siječnja 20156. zaključili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, a što znači da je kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15 i da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i tuženik je sve uplate tužitelja, kako s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredita uzeo u obzir prilikom izrade konverzije i da su iskorištene tj. uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tada je tuženik – banka prije objave kalkulatora konverzije bila dužna i pribavila mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te je tako mišljenje banka objavila na svojim mrežnim stranicama i onda na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa Zakonom, a s obzirom na to da je to potvrdio neovisni revizor.

9. Kao bitno tuženik je istakao da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju i onda je sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, a koju ponudu banka tužitelju nije mogla uskratiti. Tuženik se protivio tvrdnji tužitelja da ju iskazana volja u pravnom poslu radi prihvata konverzije ne obvezuje te da tužitelj i unatoč prihvaćanju konverzije traži povrat naznačenih novčanih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, a i na dalje pozivajući na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

10. Tuženik ističe kako je sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužitelja, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, kako prije tako i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom, a kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru tužiteljica i tuženik kao ugovorne stranke trajno i konačno uredile svoje pravne odnose tada tuženik izvodi zaključak da tužitelj, ako je iz bilo kojeg razloga smatrala da joj Zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebao prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u rečenom Zakonu i tužitelj je, za razliku od tuženika imao punu slobodu izbora kojom se i koristio.

11. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a za potvrdu svog stajališta tuženik ističe kako u prilog tome govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita, a da i sudska praksa potvrđuje stav tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtijeva.

12. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ (b) Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrjepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 13. prosinca 2005., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 10 („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.

Tuženik je istakao procesno-pravni prigovor radi prijeboja i obrazložio da ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi (a što tuženik osporava u cijelosti) i ništetnom odredbu o valuti CHF za koju je vezana glavnica kredita tada protutražbina tuženika po osnovi ugovorene kamatne stope od 4,75 % trebala bi biti fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita i onda bi tužitelj zbog činjenice da je tuženik proveo usklađenje kamate s vrijednošću parametra na dan 1. prosinca 2013. s primjenom od 1. siječnja 2014. trebao tuženiku isplatiti ukupno 1.570,47 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne novčane iznose koji su specificirani u odgovoru na tužbu (stranica 20 i 21 odgovora na tužbu), a kako je tužitelj s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta tuženiku manje platio 2.430,99 HRK tada je ovaj ukupan novčani iznos zahtjevao sa zateznim kamatama na pojedinačne novčane iznose od svakog potplaćenog iznosa pa sve do isplate (kako stoji na stranici 19 i 20 odgovora na tužbu). Dakle, tuženik je predložio da sud utvrdi da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnova promjenjive kamatne stope te i s osnova valute CHF, a to zbog toga što je kamatna stopa bila snižena od početno utvrđene te je i tečaj valute CHF bio u određeno vrijeme niži od početno utvrđenog tečaja za CHF u Ugovoru o kreditu, a nakon toga je tuženik predložio da sud svojom konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, uz napomenu da si tuženik zadržava pravo korigirati prigovor nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave .

13. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102762069 sklopljen dana 14. prosinca 2005. u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 8. stavak 2. Ugovora) te u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 70.000,00 po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa tuženika (u dijelu članka 7. stavak 10. Ugovora), a koji su 14. prosinca 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor te restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredaba iz Ugovora o namjenskom kreditu od 14. prosinca 2005.

14. Naime, nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 14. prosinca 2005. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 360 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, kunske protuvrijednosti od 347,54 CHF, za kupnju nekretnine.

Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i tuženik 12. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Nije sporno da je tužitelj svojom voljom pristupio prihvaćanju konverzije, a konverzija se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu u bitnim sastojcima i to u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope pa je nakon sklapanja ovog pravnog posla taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u eur, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru, te je ubuduće, na način da se umjesto svih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita primjenjuju sve one kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR. Točkom 7.2. tužitelj i tuženik su u Aneksu utvrdili da banka na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa (12. siječnja 2016.) ima ukupno potraživanje s osnova obveza navedenih u članku 5.2., uzimajući u obzir sve izmijene navedene obveze u prijelaznom razdoblju do datuma iz zaglavlja ovog Aneksa i s osnove navedene u članku 5.3., a u ukupnom iznosu od 40.724,22 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja koje sklapanjem ovog Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu, s čime su potpisnici Aneksa u potpunosti suglasni. Dakle, u navedenom Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu od 12. siječnja 2016. nije utvrđena eventualna preplata od strane tužitelja prema tuženiku.

15. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno je li ovaj sud mjesno nadležan za odlučivanje u ovom sporu između tužitelja i tuženika, je li osnovan tužbeni zahtjev tužitelja postavljen na utvrđenje ništetnosti dijela rečenih ugovornih odredbi te je li osnovan restitucijski zahtjev tužitelja, ako je u kojem iznosu i je li tužiteljevo potraživanje, ako je osnovano u zastari te je li tuženikov procesno-pravni prigovor prijeboja osnovan.

16. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome ništetnosti Ugovora o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile 14. prosinca 2005., a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,75 % (članak 8. Ugovora) godišnje promjenjiva i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te i restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP/03), a prethodno obrazložiti iz kojih razloga je sud ocijenio da prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan. Također je trebalo odlučiti i o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, a prethodno i utvrditi jesu li ništetne navedene ugovorne odredbe i ima li eventualno tuženik pravo zahtijevati da sud svojom konstitutivnom odlukom prebije međusobna potraživanja.

17. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

18. Naime, na temelju izvršenog uvida u Ugovor o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile u [adresa], 14. prosinca 2005. nedvojbeno treba zaključiti da je tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao poslovnu jedinicu u [adresa], dakle izvan svog sjedišta u [adresa], a kako je spor nastao u povodu djelatnosti upravo poslovne jedinice tuženika u [adresa], sukladno odredbi članka 59. ZPP-a pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Dakle, Općinski sud u Požegi je nadležan za suđenje za meritorno odlučivanje u ovom sporu. Dakle, nadležnost ovog suda nije uvjetovana činjenicom da poslovna jedinica tuženika nije pravna osoba koja je upisana u Sudski registar i imajući u vidu da je navedenom odredbom članka 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, valjalo je prigovor odbiti kao neosnovan. Ovakav zaključak suda temelji se i na pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskih odjela Županijskih sudova (npr. pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu od 6. rujna 2022.).

19 . Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

20. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

21. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

22. Odredbe članka 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštenih odredbi primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da tih ništetnih odredbi nije bilo.

23. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužiteljica sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubila pravo i pravni temelj da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2005., kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koji je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebao biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača.

24. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju.

25. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

26. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku.

Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužitelj ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

27. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 12. siječnja 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom 7. ožujka 2005. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 14. prosinca 2005. (članak 1. i 2.) a u kojem su ugovorene valutna klauzula i redovna kamata od 4,75 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnih stopama Erste&Steiermärkische Bank d.d. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

28. Saslušan uz suglasnost tuženika, na glavnoj raspravi održanoj 20. veljače 2024., a jer je prethodno pripremno ročište odgođeno, tužitelj je iskazao kako je sebi i svojoj obitelji htio riješiti stambeno pitanje i kako nije imao dovoljno novčanih sredstava otišao je u poslovnicu tuženika u [adresa] i interesirao se za realizaciju novčanih sredstava s kojima je mogao riješiti stambeno pitanje tj. kupiti stan u [adresa]. Kada je pristupio u službenu prostoriju tuženika tada mu je službena osoba banke priopćila da je najpovoljniji kredit koji Erste&Steiermärkische Bank d.d. odobrava svojim klijentima upravo u valuti švicarski franak i onda je on tu sugestiju službene osobe i prihvatio. Naglasio je da mu nitko ništa nije pojašnjavao vezano za navedeni Ugovor, a on je kao korisnik kredita prihvatio da mu tužena banka ne može odobriti kredit u drugoj valuti. Naglasio je da mu je nakon što je određena rata za vraćanje kredita iznosila više od 1.000,00 HRK od početne tada se u banci interesirao što mu je činiti pa mu je predloženo zaključiti konverziju koju je prihvatio. Na kraju je istakao kako ga službena osoba u banci nije upozorila da HNB ne štiti tečaj HRK u odnosu na CHF i da je dobio gotovi otiskani Ugovor bez da mu je usmeno pojašnjeno koji parametri mogu utjecati na povećanje kamatne stope ili tečaja CHF.

29. Tužitelj je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivao pa je sud njegov iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočio životno i istinito.

Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se odredbama ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene odredbe

Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102762069 sklopljenog dana 14. prosinca 2005., kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, jesu nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 81. stavak 1. ZZP/03 i čl. 87. stavak 1. ZZP/03.

30. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporne odredbe ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nisu mogle biti jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i onda se radi o ništetnim odredbama (čl. 81-88 ZZP/03).

31. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su-IV-33/2022 od 31.siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kada je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 21. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što je imali za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope pa je tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Tužbu je tužitelj vezano za utvrđenje ništetnih odredbi članka 7. stavak 10 i članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2005. podnio preporučenom pošiljkom 9. lipnja 2019., a što znači da je tužba podnesena unutar roka od 5 godina i zbog toga prigovor zastare nije osnovan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a niti u odnosu na valutu zbog činjenice da je u odnosu na ništetnost ugovaranja valutne klauzule početak zastare valjalo računati od 14. lipnja 2018. kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10, a kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima, a radi čega je sud ocijenio da tužitelj ima pravo na preplatu i po osnovi preplaćene kamate i po osnovi tečajnih razlika.

32. Sud prihvaća stav tužitelja da sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu na dan 12. siječnja 2016. tužitelj nije lišen prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužiteljica sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužiteljica vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).

33. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 20. veljače 2024. sud je vršeći uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102762069 od 14. prosinca 2005., a zatim i u Dodatak ovom ugovoru od 12. siječnja 2016. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a ponovno vršeći uvide u ove pisane dokaze na glavnoj raspravi održanoj 20. studenog 2025. utvrdio:

- da je u ugovoru o kreditu tužitelj realizirao redit u iznosu od 70.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (članak 1.),

- da se tužitelj obvezao (članka 8.) tuženiku kao kreditoru platiti kamatu od 4,75 % po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. siječnja 2016. zaključili Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu, a koji Dodatak je osnovnom ugovoru sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;

- da su tužitelj i tuženik Dodatkom osnovnom ugovoru utvrdili da banka na dan 12. siječnja 2016. ima ukupno potraživanje s osnove obveza prema korisniku kredita, uzimajući u obzir sve izmjene navedene u prijelaznom razdoblju i to u ukupnom iznosu od 40.724,22 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koje sklapanjem tog Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu.

34. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Borisu Belunjaku, Vidovci, Sv. Ane 8, 34000 [adresa], a koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 285 - 305 spisa) istakao da je vještačenje utemeljeno na pisanoj dokumentaciji koja se nalazi u sudskom spisu i da zbrojno samo više plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja povećanja redovnih kamatnih stopa i samo više plaćeno zbog primjene valutne klauzule (izračunato u koloni 11 tablice 4 po svakom anuitetu i zbrojno) ukupno iznosi samo više plaćeno u iznosu od 36.779,45 HRK, a što tečajem konverzije 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 4.881,47 EUR što je izračunato u koloni 14 tablice 4 po svakom anuitetu i zbrojno.

35. Vještak je sva svoja utvrđenja detaljno obrazložio i prikazao u tablicama broj 1, tablici broj 2, tablici broj 3, tablici broj 4, a u kojoj je posebno učinio rezime razlika tijekom otplate kredita do provođenja konverzije iz CHF u EUR do 30. rujna 2015., kako to stoji i u sumarnom pregledu razlika i više i manje plaćenog u tablici broj 5, zbog promjene redovne kamatne stope i zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika kao kreditora za 1,00, CHF za kune u otplati anuiteta za razdoblje otplate kredita do provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR.

36. Tužitelj je u podnesku od 8. listopada 2025. predložio da vještak dopuni svoj nalaz jer da je u tablici broj 4 koloni 14 utvrdio da ako se uzmu u obzir samo pozitivni iznosi po obje osnove da je tada preplata 4.881,47 EUR. Međutim, imajući u vidu susku praksu u istovrsnim predmetima tužitelj je ocijenio kako je potrebno dopuniti nalaz i mišljenje vještaka i u tom pravcu predložio vještaku da utvrdi, nakon što mu sud to naloži, iznos zateznih kamata na utvrđeni iznos preplate s osnove promjene kamatne stope te razlike u tečaju zaključno sa danom 30. rujna 2015., da utvrdi priznatu preplatu / manjak u konverziji utvrđenu od strane tuženika i razliku neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015., a što podrazumijeva razliku između glavnice u valuti CHF prema početnom tečaju i otplatnom planu koji je bio na snazi do dana provedbe konverzije i glavnice u valuti EUR koja preostaje nakon provedbe konverzije.

37. Imajući u vidu da je doista u konkretnom sporu pravilna uputa vještaku da utvrđenu preplatu koja je priznata u konverziji uračuna na način da se svaki preplaćeni mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli obračunavaju zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015., dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji primjenom odredbe članka 171. i 171. ZOO/05, ovaj sud je predloženu dopunu vještaku učinio rješenjem od 9. listopada 2025.

38. Vještak Boris Belunjak je odgovarajući na prijedlog tužitelja po točkama 1., 2. i 3. ranije podnesenog prijedloga istakao da obračunate zakonske zatezne kamate na svaku pojedinačnu više plaćenu razliku prema opisanom utvrđuje iznosom od 14.249,14 HRK što prema konverzijskom tečaju iznosi 1.891,19 EUR. Također je vještak naglasio da je u osnovnom nalazu vještačenja utvrdio (stranica 18 nalaza i 302 spisa) da je informativnim obračunom do 30. rujna 2015. izračunat manjak uplaćenog po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR i taj manjak iznosi 1.507,97 EUR, a što je i potpisano između ugovornih stranaka Dodatkom Ugovora o kreditu 12. siječnja 2016. Dakle, iznos od 1.507,97 EUR predstavlja manjak uplata za koji je iznos tuženik uvećao preostalu nedospjelu glavnicu kredita po provedbi konverzije.

Razliku neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. vještak utvrđuje u iznosu od 19.597,49 HRK i to kao razliku između stvarno konvertirane glavnice kredita u provedenoj konverziji od 301.432,05 HRK i tako izračunate glavnice od 281.834,56 HRK. Dakle, razlika između stvarno konvertirane glavnice i izračunate glavnice iznosi 2.601,03 EUR što je vještak prikazao u tablici broj 1 (stranica 328 spisa).

39. Sud u cijelosti prihvaća osnovni nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka te i dopunu vještaka te utvrđuje da je preplata s osnova promjene kamatne stope i razlike u tečaju na dan 30. rujna 2015. utvrđena iznosom od 4.881,47 EUR, zatezna kamata na ove utvrđene iznose preplate zaključno sa 30. rujna 2015. iznosi 1.891,19 EUR, u konverziji je utvrđen manjak uplata od 1.507,30 EUR pa je tuženik za ovaj iznos uvećao preostalu nedospjelu glavnicu po provedbi konverzije. Razlika u nedospjeloj glavnici na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.601,03 EUR pa je ukupno potraživanje tužitelja, kako je to pravilno utvrdio tužitelj u podnesku od 28. listopada 2025. utvrđeno iznosom od 10.880,99 EUR.

40. Dakle, u podnesku od 28. listopada 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev tako da je ukupno od tuženika zahtjevao 10.880,99 EUR i to sa zateznom kamatom na iznos od 8.989,80 EUR tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate, tj. sa zateznom kamatom od prvog dana poslije 30. rujna 2015. pa do isplate, a na iznos od 1.891,19 EUR zahtjevao je zateznu kamatu od dana podnesenog zahtjeva pa sve do isplate.

41. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka te i istakao prigovor da je potraživanje tužitelja u zastari.

42. Prigovor tužitelja o zastari preinačenog tužbenog zahtjeva nije osnovan jer je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo shvaćanje poslovni broj Su IV 123/2024 da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tome postupku, a što znači da zastara počinje teći tek od datuma pravomoćnosti Odluke suda u kojoj je utvrđena ništetnost odluke.

43. Zbog ovih razloga sud je dopustio preinaku tužbe.

44. Tužitelju navedeni novčani iznosi pripadaju jer je odredbom članka 1115. ZOO/15 propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom predmetu stjecatelj odnosno tuženik je nepošten i onda je u obvezi platiti zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako je to utvrdio vještak. Banka tj. tuženik je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti i kako je utvrđeno, nepošteno pa budući da je tužiteljica preplaćene iznose zahtijevala točno od dana kada ih je kao preplaćene utvrdio vještak i onda joj je sud dosudio zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a jer je ista definirana tako kako ju je zahtijevao tužitelj.

45. Nužno je istaći da konverzija kredita nije mogla i nije smjela poništiti pravo tužitelja na restituciju zbog preplaćenih kamata jer je i u presudi suda Europske unije u predmetu C-567/2020 istaknuto da ništetne odredbe o kamatnim stopama moraju imati restitucijski učinak te da prihvaćanje konverzije kredita ne može značiti odricanje od prava na povrat iznosa naplaćenih takvih odredbi. Prava potrošača prema Direktivi 93/13/EEC i dalje vrijede, a restitucija preplaćenih kamata temelji se na pravu na povrat po osnovi stjecanja bez osnove, a kako to propisuje odredba članka 1111. ZOO/05.

46. Također je nužno istaći da se prema članku 322. ZOO/05 ništetne ugovorne odredbe smatraju nepoštenima od samog početka (ex tunc) te je stranka koja je zbog takvih odredbi pretrpjela financijski gubitak ovlaštena tražiti povrat preplaćenih iznosa.

47. Također treba istaći da tužitelj ima pravo kao potrošač na punu restituciju zbog nepoštenih ugovornih odredbi, neovisno o kasnijim izmjenama Ugovora, uključujući i konverziju kredita. U presudi C-618/10 (banco espanol de credito SA) upravo sud Europske unije utvrđuje kako nacionalni sud mora ispitati poštenost ugovornih odredbi ex oficio te osigurati potrošaču puni povrat preplaćenih iznosa čak i u slučaju da je potpisan Dodatak osnovnom Ugovoru. To su razlozi zbog kojih je sud pravilno primjenjujući odredbe materijalnog prava presudio kao u izreci presude, a uz napomenu da tužitelj na iznos od 8.989,80 EUR pravilno zahtjeva zateznu kamatu od prvog dana poslije zaključene konverzije (iznos od 8.989,80 EUR je zbroj iznosa od 4.881,47 EUR + 1.507,30 EUR + 2.601,03 EUR) pa sve do isplate. Iznos od 1.891,19 EUR predstavlja procesnu kamatu i sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZOO/05 tužitelj ima pravo na tzv. procesne kamate i to od dana podnošenja zahtjeva tj. od 28. listopada 2025. pa sve do isplate.

48. Procesno-pravni prigovor tuženika istaknut u odgovoru na tužbu, a kasnije definiran u navedenom podnesku, nakon provedenog vještačenja, a radi utvrđenja da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po navedenim osnovima i navedenim iznosima nije osnovan. Naime, ocjena je ovog suda da tuženik nema legitimitet za svoju tražbinu, za razliku od tužitelja koji svoju tražbinu temelji na odredbi članka 502.c ZPP-a, a što znači da je koristio u ovom sporu rezultate kolektivne tužbe iz opće poznatog predmeta Franak. Dakle, ništetnost navedenih odredbi Ugovora je prouzročena isključivo postupanjem tuženika i onda sud zaključuje da je tuženik ugovorna strana koja je kriva za sklapanje ništetnih odredbi Ugovora. Na tuženikovoj strani su razlozi krivnje za sklapanjem takvog Ugovora i onda tuženik nema pravo ostvarivati bilo kakvo pravo tj. bilo kakovu naknadu od tužitelja. Tuženik je sam svojom odlukom snizio početno ugovorenu kamatnu stopu i onda treba zaključiti da tužitelj zbog takvog postupanja tuženika nije ništa neosnovano stekao tj. ništa se u njegovoj imovini nije povećalo nakon što je tuženik snizio kamatnu stopu i tečaj. To su razlozi zbog kojih sud ocjenjuje navedeni prigovor kao neosnovan.

49. Sud je dopustio preinaku tužbe kroz povećanje tužbenog zahtjeva, a jer je ocjena ovog suda da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskog vještačenja, a o čemu su identičan zaključak utvrdili Vrhovni sud Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske (Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021. i U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022.)

50. Prigovor zastare istaknut od strane tuženika, nakon što je tužitelj povećao tužbeni zahtjev nije osnovan jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, a u presudi suda EU je zauzet stav (predmeti C-484/2021 i C- 561/2021) da zastara počinje teći od datuma pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji je predmet sudskog postupka po tužbi potrošača radi povrata više plaćenih iznosa. Kako u ovom predmetu tužitelj zahtjeva tužbom do 9. lipnja 2019. utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu redovnu kamatnu stopu i valutu CHF proizlazi da preinačeni tj. povećani tužbeni zahtjev nije zastario.

51. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj uspio u cijelosti s postavljenim tužbenim zahtjevom, a onda je tužitelju valjalo dosuditi troškove postupka kao izdatke koji su bili nužni za vođenje ove parnice, a budući da je tužitelja zastupao opunomoćenik – odvjetnik tada je valjalo primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023) jer se ova Tarifa primjenjuje u konkretnom sporu sukladno Tbr. 52. stavak 3.

52. Imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora iznos od 10.880,99 EUR tada je opunomoćeniku tužitelja za sastav tužbe priznata nagrada u iznosu od 200,00 EUR. Naime, Tbr. 7. Tarife propisano je da odvjetniku pripada nagrada za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova ako je vrijednost predmeta spora u rasponu od 1.327,01 EUR do 13.272,00 EUR, a kako je prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda 2,00 EUR tada je nagrada odvjetniku priznata i za sastav obrazloženih podnesaka od 11. svibnja 2020., 23. rujna 2023., 28. listopada 2025. i 11. studenog 2025. temeljem Tbr. 8. točka 1 Tarife po 200,00 EUR za svaki obrazloženi podnesak. Kako je opunomoćenik tužitelja zastupao na pripremnom ročištu od 7. studenog 2023., 20. veljače 2024. i 20. studenog 2025. tada mu također pripada nagrada u iznosima od po 200,00 EUR temeljem Tbr. 9. točka 1. Tarife, a kako je zamjenik opunomoćenika tužitelja nazočio ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude na dan 18. prosinca 2025. tada mu pripada nagrada u iznosu od 50 bodova ili 100,00 EUR pa je osnovica za obračun PDV-a 1.700,00 EUR, PDV po stopi od 25 % iznosi 425,00 EUR pa je ukupan trošak zastupanja tužitelja utvrđen iznosom od 2.125,00 EUR. Ovom iznosu je pribrojen iznos plaćene sudske pristojbe za podnesenu tužbu, a jer u vrijeme utuženja tužitelji kao potrošači nisu bili oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi te je pribrojen i iznos po osnovi plaćenih troškova vještačenja u ukupnom iznosu od 557,44 EUR pa je ukupan priznati iznos troška utvrđen iznosom od 2.775,34 EUR te je tužitelju dosuđen sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate sukladno odredbi članka 151. članka 3. ZPP-a jer je zateznu kamatu na trošak tužitelj zahtijevao. Preostali zahtijevani iznos troška od 282,10 EUR sud nije priznao tužitelju pa je isti valjalo odbiti kao neosnovan, zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

53. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 18. prosinca 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Marijan Belčić, Ulica Stjepana Radića 14, [adresa] Osijek

2. OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Lopašićeva 6, [adresa] Zagreb

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte