Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-3/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, protiv tuženika SOTTOVENTO d.o.o., Vodice, M. Krleže 32, OIB: 72066285025 , radi isplate, nakon glavne i javne održane i zaključene rasprave 26. studenoga 2025. u nazočnosti zastupnice po zakonu tužiteljice Igranke Šumera, zamjenice županijske državne odvjetnice te odsustvu uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu odluke 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku SOTTOVENTO d.o.o., OIB: 72066285025 da tužiteljici REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova naknade koristi zbog stjecanja bez osnove (neplaćeni iznos stalnog dijela koncesijske naknade) isplati ukupno 31.521,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena kako slijedi:

- za 2018. godinu na iznos od 6.304,33 eura od 1. veljače 2018. pa do isplate - za 2019. godinu na iznos od 6.304,33 eura od 1. veljače 2019. pa do isplate - za 2020. godinu na iznos od 6.304,33 eura od 1. veljače 2020. pa do isplate - za 2021. godinu na iznos od 6.304,33 eura od 1. veljače 2021. pa do isplate

- za 2022. godinu na iznos od 6.304,33 eura od 1. veljače 2022. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici REPUBLIKA HRVATSKA OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova naknade koristi zbog stjecanja bez osnove plati iznos od 6.118,52 eura (na ime neplaćenog promjenjivog dijela koncesijske naknade) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena kako slijedi:

- za 2018. godinu iznos od 1.223,70 eura koji dospijeva 1. svibnja 2019. sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do konačne isplate

- za 2019. godinu iznos od 1.223,70 eura koji dospijeva 1. svibnja 2020. sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do konačne isplate

- za 2020. godinu iznos od 1.223,70 eura koji dospijeva 1. svibnja 2021. sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do konačne isplate

- za 2021. godinu iznos od 1.223,70 eura koji dospijeva 1. svibnja 2022. sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do konačne isplate

- za 2022. godinu iznos od 1.223,70 eura koji dospijeva 1. svibnja 2023. sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do konačne isplate.

i

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 eura, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovome sudu 2. siječnja 2024. navodi da tuženik koristi nesporno pomorsko dobro, položeno u k. o. [katastarska općina], u naravi sunčalište i mol, koji je opremljen alkama za privez plovnih objekata. Na dijelu morske obale kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i morskog prostora ispred iste tuženik je izvršio zahvat u prostoru io gradnju koja obuhvaća dva prostora površine 15,50 x 2,50 m i jedan prostor površine 16,50 x 2,5 m iz čega se zaključuje da se radi o 11875 m2 zauzete površine. Navedeni podaci proizlaze iz rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Lučke kapetanije Šibenik, Odjel za inspekcijske poslove od 24. srpnja 2017., Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 13. rujna 2019., usmenog rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Lučke kapetanije Šibenik, Odjel za inspekcijske poslove od 19. rujna 2019., Rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprava sigurnosti plovidbe od 5. srpnja 2021. te presude Općinskog suda u Šibeniku br. K-135/2022 od 2. svibnja 2022. Tuženik je dužan naknaditi iznos od 4,00 kune po metru kvadratnom, na ime stalnog dijela koncesijske naknade (što je sukladno Uredbi o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru, Narodne novine br. 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12,10/17 – u daljnjem tekstu: Uredba) – a što iznosi 6.304,33 eura godišnje za zauzetu površinu. Nadalje, u odnosu na izračun promjenjivog dijela koncesijske naknade, tužiteljica je imajući u vidu prosječnu popunjenost sidrišta u Republici Hrvatskoj, kao i prosječnu cijenu sidrenja dnevno, utvrdila relevantne činjenice za izračun. Slijedom navedenoga proizlazi da je ostvareni prihod 12.237,04 eura godišnje, što je za pet godina iznos od 61.185,21 eura, od čega bi 2% bio iznos na ime promjenjivog dijela koncesijske naknade – 1.223,70 eura. Tužiteljica kao izvorni nositelj vlasti na pomorskom dobru je temeljem odredbe čl. 37. a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ovlaštena poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, kojeg tuženik koristi bez valjanog pravnog osnova.

2. Postupajući u skladu s odredbom čl. 186. a. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 20/90, 27/90, 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) tužiteljica je dostavila tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora 15. ožujka 2023.

3. Tuženik u svom odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 21. veljače 2024., navodi da osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi kako je neistina da tuženik nesporno koristi pomorsko jer od 2022. je van posjeda i raspolaganja. Nije u posjedu a ni ponton ne postoji. Nijedan od dokaza tužiteljice ne dokazuje navode da bi tuženik izvršio zahvate i gradnju u prostore opisane površine ili da bi iste koristio gospodarski bez valjane pravne osnove. Sunčalište – mol je bilo izgrađeno i prije nego je tuženik zatražio i ishodio koncesijsko odobrenje za sunčalište. Koncesijsko odobrenje je ishodio raniji obrtnik a Grad Vodice je tuženiku izdao koncesijsko odobrenje za postojeće sunčalište te mu je naplaćivao koncesijsku naknadu za njegovo korištenje. Tuženik nije imao nikakvog razloga za sumnju da sunčalište koristi bez valjane pravne osnove, jer ga nije ni koristio za ništa drugo nego za postavu svojih deset ležaljki – što mu je odobreno koncesijskim odobrenjem Grada Vodica. Tuženik nije nikada naplaćivao pristajanje plovila uz ponton, niti je ikome zabranjivao vez. Tužiteljica je prilikom izračuna visine nastale obveze utvrđivala isto prema prosječnoj popunjenosti sidrišta u RH, bez navođenja ostalih bitnih podataka, koji bi morali ukazati na približnije mjesto i vrstu korištenja glede konkretnog slučaja. Tuženik također ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužiteljica nije dostavila dokaz da je za predmetnu nekretninu utvrđena granica pomorskog dobra kako bi dokazala svoju aktivnu legitimaciju.

4. U nastavku postupka je u dva navrata odgođeno pripremno ročište kako bi tužiteljica pribavila očitovanje Lučke kapetanije Šibenik, a vezano za navode tuženika da se od 2022. ne koristi predmetnom nekretninom.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao spisu priloženu dokumentaciju i to naročito: Rješenje ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprava sigurnosti plovidbe, Lučka kapetanija Šibenik, Klasa: UP/I-342-24/17-03/420, Ur. broj: 530-04-4-5-2-17-3 od 24. srpnja 2017.; Zapisnike o obavljenom inspekcijskom pregledu pomorskog dobra, luke, objekta sigurnosti plovidbe/plovnog puta od 14. srpnja 2017. odnosno 20. srpnja 2017. i dr.; Usmeno rješenje Odjela za inspekcijske poslove Lučke kapetanije Šibenik, Uprave sigurnosti plovidbe Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Klasa: UP/I-342-24/19-03/438, Ur. broj: 530-04-8-2-19-3 od 19. rujna 2019.; Zapisnike o provođenju službene radnje sastavljen na licu mjesta 26. rujna 2019. i 2. listopada 2019.; Rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave sigurnosti plovidbe, Lučke kapetanije Šibenik, Vijeća za prekršaje, br. PR/I- 36/20 od 2. srpnja 2021.; Presudu Općinskog suda u Šibeniku posl. br. K-135/2022 od 2. svibnja 2022.; Dopis Grada vodica od 7. svibnja 2018. tuženiku, predmet – korištenje pomorskog dobra; Koncesijska odobrenja Grada Vodica, Vijeća za dodjelu koncesijskih odobrenja od 29. svibnja 2019. i od 11. lipnja 2021.

6. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati naknadu na ime stjecanja bez osnove za posebnu upotrebu pomorskog dobra bez prethodno ishodovane koncesije.

10. Tužiteljica tužbeni zahtjev temelji, u bitnome, na upravnim rješenja donesenim u postupcima nakon izvršenih inspekcijskih nadzora kojima je utvrđen građevinski zahvat tuženika na spornoj lokaciji.

11. Nije sporno među strankama da se radi o pomorskom dobru.

12. Ono što je sporno među strankama i što je bilo nužno utvrditi u ovom postupku je činjenica od čega se sastojala upotreba predmetne nekretnine te je li tuženik za tu i takvu vrstu upotrebe pomorskoga dobra imao ovlaštenje.

13. Tuženik svoj odgovor na tužbi temelji na činjenici da je od Grada Vodica ishodovao koncesijsko odobrenje u skladu s kojim je isti postupao i osnovu tužbe vidi isključivo u nedovoljno podijeljenim odgovornostima odnosno nadležnostima između Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave.

14. Izvršen je uvid u Koncesijska odobrenja koja je tuženiku izdao Grad Vodice 29. svibnja 2019. za period od 29. svibnja 2019. do 31. prosinca 2019. i 11. lipnja 2021. za period od 1. lipnja 2021. do 31. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da se tim rješenjima izdaje tuženiku odobrenje za obavljanje djelatnosti komercijalno- rekreacijskog sadržaja: iznajmljivanje ležaljki 10 komada i postave reklamnog panoa 1 komad na dijelu nasipa/sunčališnog prostora uvale Tijašnica.

15. Uvidom u Rješenje ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprava sigurnosti plovidbe, Lučka kapetanija Šibenik, Klasa: UP/I-342-24/17-03/420, Ur. broj:

530-04-4-5-2-17-3 od 24. srpnja 2017. utvrđeno je kako je istim zabranjeno trgovačkom društvu Sottovento daljnja uporaba pomorskog dobra u svrhu gradnje, na dijelu morske obale, nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i morskog prostora ispred nje, u uvali Tijašnica, otok Tijat, bez koncesije. Iz obrazloženja rješenja, među ostalim, proizlazi kako je stanje na terenu utvrđeno odnosno proizlazi iz zapisnika o obavljenom inspekcijskom pregledu. Iz rješenja također proizlazi da neovisno o činjenici što društvo Sottovento ima koncesijsko odobrenje, da se gradnja u moru i na sike betonskih temelja ili stopa te željeznih profila, na koje je postavljena metalna konstrukcija sa drvenim lamelama u svrhu sunčališta, nikako ne može podvesti pod opću uporabu pomorskog dobra, odnosno ne može se podvesti pod koncesijsko odobrenje. Citirano rješenje je doneseno budući da je nesporno gradnja izvršena, koncesije nema, a za posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje fizičkim i pravnim osobama sukladno prostornim planovima je potrebno izdavanje koncesije, sukladno odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.

16. Iz Usmenog rješenja Odjela za inspekcijske poslove Lučke kapetanije Šibenik, Uprave sigurnosti plovidbe Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Klasa:

UP/I-342-24/19-03/438, Ur. broj: 530-04-8-2-19-3 od 19. rujna 2019. proizlazi kako je isto izdano trgovačkom društvu Sottovento na način da mu se naređuje zabrana upotrebe i korištenja neospornog dijela pomorskog dobra, dijela obale nekretnine kat. oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i morskog akvatorija a ispred nje, sve k. o. [katastarska općina], u uvali Tijašnica, otok Tijak, ispred ugostiteljskog objekta konobe „Spirito“ koja uključuje zabranu obavljanja djelatnosti, obustavu građenja i/ili izvođenje radova te svaki drugi oblik upotrebe ili korištenja pomorskog dobra i njegovih pripadnosti na predmetnom dijelu pomorskog dobra od 13. rujna 2019.

17. Prema odredbi čl. 9. st. 7. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama Republika Hrvatska, kao nositelj vlasti na pomorskom dobru ovlaštena je pokretati i poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, kao i podnositi tužbe radi utvrđivanja statusa pomorskog dobra, naknade štete ili stjecanja bez osnove, radi činidbe i dr. protiv osoba koje su koristile pomorsko dobro bez pravne osnove ili ga uzurpirale, devastirale i sl. te svojim radnjama prouzročile ekološku i drugu štetu ili spriječile da se pomorsko dobro koristi sukladno njegovu statusu i namjeni.

18. Isto tako, čl. 6. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da se pomorsko dobro upotrebljava ili koristi u skladu sa odredbama tog zakona te da upotreba može biti opća i posebna upotreba. Posebna je upotreba svaka upotreba kojom se ograničava opća upotreba (pravo da svatko može koristiti pomorsko dobro bez ograničenja) ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra.

19. Dakle, nesporno je da se pod pojmom posebne upotrebe smatra i postavljanje mola izvedenog od željeznih profila sa drvenim nadgrađem, opremljen prstenovima koji služe za privez plovnih objekata, a dio za potrebe sunčališta – što je utvrđeno da je tuženik činio u vidu korištenja i u periodu korištenja predmetne nekretnine inspekcijskim nadzorima o kojima postoje zapisnici među materijalnim dokazima u spisu predmeta.

20. Čl. 7. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da se za posebnu upotrebu pomorskog dobra ili gospodarsko korištenje može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija. Za obavljanje djelatnosti kojima se ne isključuje ili ograničava opća upotreba pomorskog dobra pravnim i fizičkim osobama daje se koncesijsko odobrenje.

21. Tuženik je koncesijskim odobrenjima, sukladno zakonskim i podzakonskim aktima, bio ovlašten na obavljanje djelatnosti kojima se ne isključuje ili ograničava opća upotreba pomorskog dobra, opisana u čl. 7. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama – postavljanje ležaljki i reklamnih panoa – a ne i na sve one zahvate u gradnji, koji su u upravnim postupcima utvrđeni, koji bi svakako predstavljali upotrebu pomorskog dobra za koju je, prema stavu ovoga suda, sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebna koncesija, koju tuženik, svakako nije imao.

22. U odnosu na visinu utuženog potraživanja, tuženik je istoj, po stavu ovoga suda, prigovorio samo paušalno te je sud obračun tužiteljice koji ista temelji na Uredbi uzeo u obzir kao mjerodavnu odnosno točno utvrđenu naknadu za utvrđeno stjecanje bez osnove odnosno naknadu koju bi tužiteljica primala od tuženika da je bila izdana koncesija.

23. Tužiteljica je obračun naknade utemeljila na površinama utvrđenim zapisnicima o inspekcijskom nadzoru te je, dovodeći iste u svezu sa odredbama Uredbe, došla upravo do utuženog obračuna, koji, prema stavu ovoga suda, tuženik nije s uspjehom doveo u pitanje. Primjenom Uredbe izračunat je kako stalni dio koncesijske naknade (4,00 kune/m2 – za 11875 m2 iznosi 6.304,33 eura godišnje – prema fiksnom tečaju konverzije, budući da je tužba podnesena u valuti kuna) tako i iznos od 1.223,70 eura na ime promjenjivog dijela koncesijske naknade (2% od očekivanog – ostvarenog prihoda izračunato na iznos od 12.237,04 eura godišnje, odnosno 61.185,21 eura za pet godina).

24. Sud smatra tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovanim, jer isti ničim nije dokazao. U jednom dijelu postupka je spomenuo da je Grad Vodice najprije izdao koncesijsko odobrenje drugom obrtniku, a ne njemu, ali sve to ničim ne potkrjepljuje u ovom postupku.

25. Nadalje, neosnovan je i tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer činjenica da su sporni zahvati izvršeni upravo na dijelu pomorskoga dobra ni u jednom trenutku nije bila valjano osporena. Navedeno proizlazi iz svih spisu dostavljenih upravnih rješenja i zapisnika o inspekcijskom nadzoru pa tako sud i taj prigovor tuženika smatra paušalnim. Posebno je bitno za istaći da nije jasno kako s jedne strane tuženik ističe da nije dužan platiti utuženu naknadu jer pomorsko dobro koristi temeljem zatraženih i ishođenih koncesijskih odobrenja, da bi, potom, izjavio da smatra da se tu ni ne radi o pomorskom dobru.

26. Nadalje, nisu osnovani ni navodi tuženika o tome da od 2022. nije u posjedu predmetne nekretnine, jer je tuženik to samo naveo ali nije na tu okolnost predložio ni jedan dokaz. Činjenica postojanja pravomoćnih upravnih rješenja kojim se nalaže tuženiku zabrana uporabe predmetne nekretnine ne znači nužno da ju je tuženik i prestao upotrebljavati na nedopušten način, naročito ne od 2022., jer je nesporno da spisu prileže i rješenja o zabranama još iz 2017., kao godine u kojoj je tuženik nesporno još uvijek bio u posjedu predmetne nekretnine.

27. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka utvrđeno je kako je tužbeni zahtjev osnovan, te je valjalo odlučiti kao u izreci presude.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., 163. i 164. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“, broj: 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa) pa je tako tužiteljici, sukladno njezinom zahtjevu predanom na ročištu održanom 26. studenoga 2024., priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe od po 500,00 bodova (Tbr. 8. toč. 1.) i trošak zastupanja na ročištima održanim 24. srpnja 2024. i 26. studenoga 2025. od po 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), sve sukladno vrijednosti predmeta spora, što uz važeću vrijednost boda od 2,00 eura ukupno iznosi 4.000,00 eura.

29. Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja.

U Zadru 18. prosinca 2025.

Sutkinja

Katarina Zdunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

DNA:

- Tužiteljici po ŽDO-u u Šibeniku

- Tuženiku