REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4618/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici u Zagrebu, Držićeva 6/III, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 12. studenoga 2025. u nazočnosti tužitelja i tužiteljevog opunomoćenika te zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj: 320-50-4509869, sklopljenog 15. studenoga 2007. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, kao kreditora i tužitelja MH, [adresa], kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, dakle čl. 2. Ugovora u dijelu kojim je određeno da je redovna kamata promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 7. srpnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužitelj, u svojstvu korisnika kredita, s tuženikom, kao kreditorom, 15. studenoga 2007. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 320-50-4509869 (dalje: Ugovor), u svrhu kupnje novog vozila za osobne potrebe, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos 52.068,25 HRK. Nadalje, čl. 2. Ugovora je određeno: ''KAMATNA STOPA Redovna kamata:

5,95% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.'' Početni anuitet je iznosio 1.221,63 HRK. Ubrzo nakon sklapanja Ugovora, tuženik je svojom jednostranom odlukom povećao kamatnu stopu na 7,35% godišnje pa na 8,85% godišnje te je radi promjene kamatne stope tužitelj povećani anuitet plaćao sve do kraja ugovornog odnosa. Gore navedeni Ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o mogućnosti jednostrane promjene kamatne stope, na koji način je doveo tužitelja, kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 87. ZZP/03. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05. i dr., dalje: ZOO/05). Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03. propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Testu poštenosti se, temeljem čl. 84. ZZP/03., može podvrgnuti ugovorna odredba samo pod pretpostavkom da nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna istih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Niti Ugovor kao ni Opći uvjeti poslovanja tuženika nisu sadržavali točne odredbe o referentnoj početnoj kamatnoj stopi niti točan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga, tužitelj nije mogao razumjeti i spoznati ekonomske učinke ugovaranja takve kamatne stope te mu je ista stoga bila nerazumljiva. Dodatno, iz istih razloga tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna i radi toga što je neodrediva pa je i cijena, tj. činidba neodrediva. Odredbom čl. 272. st. 1. ZOO/05. je propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, što ovdje očigledeno nije slučaj, a zakonska posljedica neodredive činidbe je upravo ništetnost ugovora koji sadrži takvu odredbu (čl. 270. ZOO/05.). Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj je radi navedenog povećanja mjesečnog anuiteta zbog povećanja kamatne stope tuženiku platio 400,00 EUR više u odnosu na ono što bi mu platio da se kamatna stopa nije nezakonito i nepošteno povećavala. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes postaviti zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući na umu neograničeno pravo tužitelja isticati ništetnost (čl. 328. ZOO/05.). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na mogućnost da tuženik jednostrano promjeni kamatne stope ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, odnosno mjerodavnim odredbama ZZP/03. i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03. odnosno čl. 270. i 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti bit će obveza tuženika vratiti tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi Ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05.) jer je tuženik nepoštetni stjecatelj. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope, dakle, čl. 2. Ugovora u dijelu u kojem je određeno da je redovna kamata promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 3. rujna 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 24), u kojem se navodi da tuženik prvenstveno ističe da je zahtjev za utvrđenjem postavljen protivno odredbama čl. 186. i 187. ZPP-a, jer tužitelj ne određuje koji dio ugovorne odredbe predlaže utvrditi ništetnim. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tužitelj odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi smatra ništetnom u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, a da pri tome ne obrazlaže i ne dokazuje niti jednu pretpostavku nepoštenosti. Tuženik ističe da je osporavana odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, a osim toga promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti i kao takva nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. Kamatne stope od sredine 2007. godine nadalje počele su rasti na sve vrste kredita, Razlozi rasta kamatnih stopa su objektivne tržišne okolnosti, a o čemu postoje javno objavljeni podaci HNB-a. U trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da glede promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Tuženik se prilikom promjene kamatnih stopa na kunske kredite vodio objektivnim tržišnim okolnostima na domaćem tržištu novca. Zbog propisa HNB-a i činjenice da je većina dugoročnih pologa (depozita) u stranoj valuti, jedini tuženikov dugoročni izvor financiranja kunskih kredita je tuženikov vlastiti kapital. Sklapajući Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik ističe kako Zakon o zaštiti potrošača i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 (presuda u predmetu Potrošač) ne određuju da povreda kolektivnih interesa potrošača koja se utvrdi u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača automatski znači i postojanje povrede pojedinačnog interesa potrošača u svakom pojedinom slučaju. Vrlo važno je napomenuti da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14, kojom je potvrđena naprijed navedena presuda, jasno iz postupka kolektivne zaštite isključio sve kredite koji nisu krediti sa valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljev Ugovor o kreditu je kredit bez valutne klauzule, tj. kunski kredit. Zbog toga se tužitelj ne može pozivati na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 kojom je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena nepoštenom. Ta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kao i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijedi samo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. S obzirom da se odluke iz postupka kolektivne zaštite ne primjenjuju na tužiteljev Ugovor o kreditu, neosnovan je tužiteljev navod da bi odredba o pravu na promjenu kamatne stope bila ništetna u ovom slučaju. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u tuženikov popratni dopis uz potvrdu, sve od 19. veljače 2025., upućen tužiteljevom opunomoćeniku (list 6 i 7), Ugovor o kreditu, broj: 320-50-4509869, od 15. studenoga 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 16. studenoga 2007. (list 8-13), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje 30. studenoga 2007. -31. prosinca 2022. (list 14-16), otplatni plan od 19. veljače 2025. (list 17-19), otplatni plan od 20. studenoga 2007. (list 20 i 21) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 12. studenoga 2025. (list 35 i 36).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomično ništetnim ugovora o kreditu (kunski) i to glede uglavaka o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

Nije sporno da su ovdje parnične stranke u [adresa] 15. studenoga 2007. sklopile Ugovor o kreditu, broj: 320-50-4509869, koji je javnobilježnički sadržajno potvrđen 16. studenoga 2007.

Sporna je djelomična ništetnost Ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede promjene kamatne stope sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama, dakle sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 320-50-4509869, od 15. studenoga 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 16. studenoga 2007. (list 8-13), utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa] između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, u svezi kredita u iznosu 52.068,25 HRK (čl. 1.); glede kamatne stope određeno je da je redovna kamata 5,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.); ugovorena je naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 48 mjeseci (čl. 4.); ugovorena je namjena: Ruting d.o.o. - kupnja novih vozila Honda (čl. 6.) te je glede načina otplate ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u HRK, a po otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, dok prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. ožujka 2008.; Uplate po kreditu se valutiraju s danom odobrenja računa banke (čl. 7.).

7. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 12. studenoga 2025. (list 35 i 36), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2007. godine kod tuženika podigao predmetni auto kredit, kunski kredit, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate, misli, 5 godina. Istim kreditom je tužitelj kupio osobni automobil marke Honda, tip Jazz, koji je koristio isključivo za vlastite potrebe, dakle ne u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (primao plaću). Odnosni auto salon kod kojeg je izabrao navedeno vozilo, među inim uvjetima, uputio je tužitelje na tuženika, kao kreditora, a osim toga tuženik je bio tužiteljeva matična banka te je nudio relativno dobre uvjete kreditiranja u odnosu na ostale poslovne banke. U svezi predmetnog kreditiranja tužitelj uopće nije bio u poslovnici tuženika, već je sve obavljeno preko odnosnog auto salona. Ovdje se radi o tipskom Ugovoru pa stoga nitko od ovlaštenih osoba nije tužitelja informirao o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomski ni pravnim posljedicama istih pa tako niti ovdje predmetne, utužene ugovorne odredbe glede kamatne stope, nitko je tužitelju objašnjena struktura te koji parametri i u kojem razdoblju određuju promjenu kamatne stope. Tuženik nije prethodno tražio od tužitelja suglasnost za promjenu kamatne stope, već je naknadno tužitelj samo dobio pisanu obavijest o promjeni kamatne stope. Tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu te je tada znao da se ne može pregovarati o ugovornim odredbama, s obzirom da se radi o tipskom ugovoru. Prije nego je tužitelj potpisao-sklopio Ugovor, tužitelj je isti pročitao te mu je sve bilo jasno i razumljivo pa stoga nije niti tražio tumačenja niti pojašnjenja pojedinih ugovornih odredbi. Prije predmetnog auto kredita je tužitelj podigao stambeni kredit, također tijekom 2007. godine, te je isti kredit bio stambeni kredit, vezan uz CHF. Ranijih iskustava u potrošačkom kreditiranju tužitelj nema. Isključivo je tužitelj otplaćivao sve anuitete predmetnog kredita i to, misli, putem trajnog naloga. Predmetni kredit otplatio je tužitelj u ugovorenom roku. Tužitelj nije znao značenje pojma "promjenjiva kamatna stopa" odnosno pod istim je razumijevao da se kamatna stopa mijenja odlukom uprave banke-tuženika, dok mu nitko nije razjasnio na temelju čega odnosno koji parametri određuju promjenu kamatne stope.

8. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 16. listopada 2025. (list 33 i 34) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

9. Uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima br. C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Ujedno, za poziv na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, a koje se odnose na stambene kredite, što ovdje nije slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

10. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojih proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao predmetni namjenski kredit, radi kupnje osobnog automobila, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja i njegove obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

11. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, koji se također u cijelosti prihvaća, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se jednostrano mijenja kamatna stopa, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca sročene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom, pripremljenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog Ugovora.

12. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju strukturu kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope i opravdanosti iste te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi kamatne stope niti je tražio suglasnost tužitelja za izmjenu iste.

13. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

14. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom mjerodavnom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

15. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza, pri tome ne zanemarujući pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja Ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja. Nadalje, isto je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/07., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa je stoga sukladno čl. 323. ZOO-a utvrđena ništetnost spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti proizlazi zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-banka ugovorio da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom, dakle u ovom slučaju utvrđena je djelomična ništetnost Ugovora (čl. 2.), temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

16. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

18. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 8. rujna 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 16. listopada 2025. i 12. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu i za presudu, za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 53,09 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

19. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) i zastupanja na ročištu 12. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (100,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sastava obrazloženog podneska od 16. listopada 2025. u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR uvećanog za PDV 25%, jer isti ne prileži spisu predmeta. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 500,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

20. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 18. prosinca 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sud.pristojbi za presudu u iznosu 53,09 EUR i

- opun. tuženika.