REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6579/2025-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: ŽK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Hana Lukić Hob, odvjetnica u Vinkovcima, B. Jelačića 12, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1 A/III, radi utvrđenja isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 19. studenoga 2025. u nazočnosti tužiteljičine opunomoćenice i zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, broj: 198-50-4061824, sklopljenog 25 travnja 2007., a sadržajno potvrđenog 26. travnja 2007. po javnom bilježniku Želimiru Miriću, Vinkovci, pod br. OV-6798/07, kojom se tužiteljica obvezala tuženiku platiti kamatu po stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a koja izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, broj: 198-50- 4061824, sklopljenog 25 travnja 2007., a sadržajno potvrđenog 26. travnja 2007. po javnom bilježniku Želimiru Miriću, Vinkovci, pod br. OV-6798/07, kojom se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćeni iznos 4.524,81 EUR, na ime otplate kredita koji je nastao uslijed povećanja tečaja, sa zateznim kamatama, od toga na iznos:

- 6,90 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

- 4,11 EUR od 1. svibnja 2008. do isplate,

- 10,04 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- 11,99 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate,

- 11,13 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 26,81 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- 28,55 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 18,89 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 20,85 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 21,34 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 18,97 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 18,72 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 16,37 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- 17,94 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- 15,33 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,

- 18,74 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 17,01 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 25,47 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- 27,83 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 27,86 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- 31,70 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 38,21 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 51,87 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 44,58 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 59,72 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- 61,53 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- 53,89 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate,

- 57,36 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 75,56 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 68,79 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 72,57 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 68,34 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- 62,44 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 78,59 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 91,05 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 113,12 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 117,22 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- 97,14 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- 88,38 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- 86,04 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 90,86 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 94,11 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- 99,34 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 97,95 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- 95,38 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 100,18 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 99,75 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 96,91 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 97,06 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- 91,24 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- 94,70 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,

- 97,31 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- 96,03 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 89,97 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- 91,58 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 94,65 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- 97,74 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- 88,26 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,

- 87,25 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,

- 87,53 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- 88,67 EUR od 1. rujna 2013. do isplate,

- 91,88 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

- 92,91 EUR od 1. studenoga 2013. do isplate,

- 94,65 EUR od 1. prosinca 2013. do isplate,

- 97,09 EUR od 1. siječnja 2014. do isplate,

- 93,84 EUR od 1. veljače 2014. do isplate,

- 98,67 EUR od 1. ožujka 2014. do isplate,

- 99,51 EUR od 1. travnja 2014. do isplate i

- 96,84 EUR od 24. travnja 2014. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.892,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana Općinskom sudu u Vinkovcima e-komunikacijom 13. veljače 2021., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj se navodi da je tužiteljica s tuženikom 25. travnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu, broj: 198-50-4061824, u svezi iznosa 27.881,78 CHF, s rokom otplate na 84 mjeseci (dalje: Ugovor). Istim Ugovorom je čl. 2. ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu je u visini od 5,20% godišnje. Za kamatu po dospijeću određeno je da je u visini zakonske zatezne kamate koja je promjenjiva. Nadalje, čl. 7. Ugovora je određeno da se kredit otplaćuje u (84) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju (kreditora) za CHF tečajne liste Banke koji je vrijedio na dan dospijeća po otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Tuženik je tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene, tuženik je povrijedio odredbu čl. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, a koja se odnosi na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, kao i odredbe čl. 81. tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, poglavito ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu vezanog za ugovaranje kamatne stope utvrđeno je da su banke, uključujući i ovdje tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da su u svoje ugovore o kreditu unosili odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora potrošači kao korisnici kredita nisu s tuženicima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna istih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope te su time postupili suprotno odredbama ZOO-a i ZZP/03. Također, i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci povodom revizije (Revt- 249/14-2) na gore navedene presude je da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Budući da su gornje navedene presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač, a sukladno čl. 502a. Zakona o parničnom postupku, tužiteljica se u ovom pojedinačnom postupku protiv tuženika ima pravo pozivati na utvrđenja iz navedenih presuda. Tuženik ne samo da je u Ugovoru o kreditu unio nepoštene, a posljedično tome i ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, nego je čl. 7. Ugovora uvrstio i valutnu klauzulu u CHF, kojom anuitete, koji čine predmet i cijenu Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužiteljica oštećena za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužiteljici i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Naime, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile su nerazumljive tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora propustio informirati tužiteljicu o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Uzimajući u obzir odredbe čl. 81. i 84. ZZP/03., odredbe čl. 96. i 99. ZZP/07. te povrh svega odredbu čl. 3. i 4. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse Suda EU te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem, kako promjenjive kamatne stope, tako i valutne klauzule, postupao nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u Ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i uvrštenu valutnu klauzulu, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika i rizik povećanja kamatne stope. S obzirom na izražena pravna shvaćanja, kao mjerodavnih i u ovom predmetu, tužiteljica smatra kako je ništetan dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem takvog Ugovora odnosno dijela Ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. Stoga podnosi stupnjeviti tužbu, temeljem čl. 186.b st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, te predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem djelomično ništetnim Ugovora o kreditu i to uglavaka glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 15. lipnja 2023. (list 165-169) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje djelomično ništetnim Ugovora o kreditu i to uglavaka glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 4.524,81 EUR zbog valutne klauzule, sa zateznim kamatama na pojedini mjesečni iznos razlike anuiteta od dana nakon dospijeća, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Odgovor na tužbu je predan Općinskom sudu u Vinkovcima e-komunikacijom 10. ožujka 2021., u kojem tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti istoga suda te osporava tužiteljičinu tražbinu po osnovi i visini, čineći nespornim da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu, uz primjenu promjenjive kamatne stope. Sadržaj Ugovora te postupanje tuženika u cijelosti je usuglašen sa Zakonom. Ugovorne odredbe te prava i obveze tužiteljice su bile jasne. Tuženik nadalje ističe kako tužiteljica pogrješno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kamata koja se odnosila na Ugovor o kreditu nije mogla biti fiksna, jer su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, tužiteljica je izričito pristala na klauzulu o promjeni kamatne stope, a do promjene kamatne stope nije došlo jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih mjerila i metodologije. Također, tuženik navodi kako u predmetnom slučaju ne postoji neravnoteža u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, te da su prilikom ugovaranja interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici je bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama.

4. Presudom i rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. P-61/2021-24 od 17. veljače 2025. je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev i odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-253/2025-2 od 13. svibnja 2025. je djelomično usvojena tuženikova žalba i ukinuta presuda Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. P-61/2021-24 od 17. veljače 2025. te je predmet vraćen mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje (toč. I. izreke), riješeno je da će se o troškovima nastalim povodom žalbe odlučiti u konačnoj odluci (toč. II. izreke) i odbačena je djelomično tuženikova žalba kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija rješenje Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. P-61/2021-24 od 17. veljače 2025. kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti (toč. III. izreke).

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu (list 9-16), otplatni plan (list 17-21), obavijest (list 32), ponudu, suglasnost i zadužnicu (list 33-41), zahtjev (list 42), odluku (list 129-132) i knjigovodstvenu karticu (list 133-138 spisa) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Tonki Vulić, koja je 4. svibnja 2023. predala pisani nalaz i mišljenje (list 142-156) i izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 23. siječnja 2025. (list 210-214). U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istim te uvidom u priložene isprave.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavka glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, zbog valutne klauzule. Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom 25. travnja 2007. sklopio namjenski Ugovor o kreditu, broj: 198-50-4061824, koji je sadržajno potvrđen 26. travnja 2007. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu (list 9-16) utvrđeno je da je isti sklopljen u Vinkovcima 25. travnja 2025., sadržajno potvrđen 26. travnja 2025., između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, te HK, kao sudužnika, u svezi kredita u iznosu 27.881,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.); uz redovnu kamatu koja je određena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20 % godišnje (čl. 2.); ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca (čl. 4.); ugovorena je namjena: Peugeot Hrvatske d.o.o.-kredit za kupnju novih vozila Peugeot (čl. 5.) te je glede načina otplate ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća tečajne liste banke, važećim na dan dospijeća (čl. 7.).

9. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 23. siječnja 2025. (list 210-214), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor u travnju 2007. Kredit je bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe. Kada je išla kupovati auto u Auto kući Peugout tamo su ju uputili na tuženika, a tuženik u to vrijeme nije bio njezina matična banka, a agent u auto kući joj je rekao da surađuju s tuženikom te da kod njih i sklopi predmetni Ugovor o kreditu. U banci joj je ponuđen kao najpovoljniji u valuti CHF, budući je najsigurniji i svi ga uzimaju. Nitko joj nije objasnio rizike vezane za sam Ugovor. Prilikom sklapanja Ugovora nije razumjela značaj valutne klauzule, niti joj je itko objašnjavao odredbe Ugovora, kao niti rizike u svezi sklapanje Ugovora. Ne zna što znači termin valutna klauzula, nije znala ni prilikom sklapanja Ugovora, ni sada. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nije pregovarala o pojedinim odredbama Ugovora. Ugovor joj je ponuđen da ga prihvati takav kakav je. Nadalje navodi, da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bila zaposlena, a prilikom sklapanja Ugovora sin joj je bio sudužnik. Navodi da nema obrt niti je član trgovačkog društva. Ugovor o kreditu je pročitala letimično, ali su ju zanimali samo dijelovi koji se odnose na iznos anuiteta i rok otplate, dok Ugovor uglavnom nije razumjela. Početni anuitet je iznosio oko 1.700,00 HRK, a kasnije je narastao na oko 2.500,00 HRK. Kredit je plaćala osobno, redovito te je kredit otplaćen. Prije sklapanja Ugovora nije se raspitivala kod drugih banaka niti kod tuženika o kreditima u drugim valutama te nadalje ističe da je bila zadovoljna tada ponuđenim uvjetima. Iako nije razumjela termin valutna klauzula u banci joj je objašnjeno da je ovaj kredit najpovoljniji i siguran te je i potpisala Ugovor jer je imala povjerenja u banku, a ona sama nema stručnih znanja iz ekonomije. Auto nije koristila za poreznu olakšicu, isti je bio za osobne potrebe.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijske vještakinje Tonke Vulić, predanog 4. svibnja 2023. (list 142-156), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, ista vještakinja mišljenja:

- Preplaćene su kamate zbog primjene promjenjive kamatne stope, više od početno ugovorene kamatne stope 5,20% u iznosu 1.130,47 EUR / 8.517,55 HRK;

- Utvrđena je ukupna +/- razlika tečaja uslijed CHF valutne klauzule u iznosu 4.483,48 EUR / 33.780,78 HRK. U toj +/- razlici tečaja preplaćeni anuiteti (+razlike) iznose 4.524,81 EUR / 34.092,16 HRK, a manje plaćene razlike tečaja (- razlike) iznose - 41,33 EUR / -311,38 HRK.

- Više je plaćeno na obje okolnosti 5.613,95 EUR / 42.989,33 HRK.

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijske vještakinje, prihvaćen je u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 23. siječnja 2025. (list 210-214) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. II.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

13. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, a što ovdje nije slučaj, već se radi o auto kreditu, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Glede svojstva potrošača, upire se na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) kojom je izričito propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim namjenksim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski auto kredit, radi kupnje osobnoga automobila, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18- 2 od 26. svibnja 2020.

15. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 13. veljače 2021. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 6), kao i s obzirom na postavljene zahtjeve za utvrđenjem ništetnim spornih ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, u kojem slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti istih utvrđenja, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuju nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe glede kamatne stope i valutne klauzule, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Naposljetku, nije u zastari niti glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 15. lipnja 2023. (list 165- 169), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

16. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se jednostrano mijenja kamatna stopa te glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o strukturi kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope niti je razjasnio odredbu glede valute obveze te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi kamatne stope ni rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

17. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice. Nadalje, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) utvrđena je osnovanost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, utvrđena je nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-Banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe glede promjene stope ugovornih kamata i glede valutne klauzule u CHF (čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu), temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

19. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu 4.524,81 EUR zbog valutne klauzule u CHF..

Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečaje razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, kao i kada je kamatna stopa bila niža od kamatne stope na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na najstariju takva isplaćenu tražbinu 30. rujna 2008. (list 154), dok je tužba podnesena 13. veljače 2021., dakle, tuženik je još kasnije istaknuo istu tražbinu.

20. S obzirom da je u ovom slučaju proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem, tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 15. lipnja 2023. (list 165-169), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

21. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

23. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 19. ožujka 2021., 19. siječnja 2023., 14. lipnja 2023. i 8. rujna 2023. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 22. veljače 2023., 23. siječnja 2025. i 19. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.600,00 EUR, kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 EUR. Ujedno je tužiteljici valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.892,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. V. izreke presude).

24. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 12. siječnja 2023., 9. veljače 2023., 2. lipnja 2023., 31. kolovoza 2023. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 22. veljače 2023., 23. siječnja 2025. i 19. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, kao i troška sastava žalbe protiv presude u iznosu 321,50 EUR (Tbr. 10./1. OT), dakle ukupno u iznosu 1.921,50 EUR, uvećanog za PDV 25% (480,38 EUR), kao i sudske pristojbe za žalbu u iznosu 87,50 EUR. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 2.489,38 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude.

25. Sukladno Zakonu o uvođenju EUR a kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 18. prosinca 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.