REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5202/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: LO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Goran Gašparon, odvjetnik u Zagrebu, Al. Blaža Jurišića 69, protiv tuženika: Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa opunomoćenik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 13. studenoga 2025. u nazočnosti tužiteljevog opunomoćenika i zamjenika zamjenika tuženikovog opunomoćenika, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe toč. 1. i 8 Ugovora o kreditu br. 919182, od 11. svibnja 2006., sklopljenog između tuženikovog prednika i tužitelja, u dijelu u kojem su iskazane u valuti švicarski franak, a koje glase:

''1. IZNOS KREDITA

...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita.'';

''8. NAČIN OTPLATE

...u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 2.852,10 EUR, s osnove nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,64 EUR od 12. lipnja 2006. do isplate,

- 0,12 EUR od 12. rujna 2006. do isplate,

- 0,48 EUR od 11. listopada 2006. do isplate,

- 1,26 EUR od 12. veljače 2008. do isplate,

- 1,81 EUR od 13. listopada 2008. do isplate,

- 2,14 EUR od 12. studenoga 2008. do isplate,

- 9,34 EUR od 14. siječnja 2009. do isplate,

- 12,11 EUR od 11. veljače 2009. do isplate,

- 6,79 EUR od 11. ožujka 2009. do isplate,

- 6,96 EUR od 10. travnja 2009. do isplate,

- 8,12 EUR od 13. svibnja 2009. do isplate,

- 5,77 EUR od 10. lipnja 2009. do isplate,

- 5,99 EUR od 10. srpnja 2009. do isplate,

- 5,38 EUR od 13. kolovoza 2009. do isplate,

- 5,66 EUR od 10. rujna 2009. do isplate,

- 4,51 EUR od 13. listopada 2009. do isplate,

- 6,38 EUR od 11. studenoga 2009. do isplate,

- 6,33 EUR od 10. prosinca 2009. do isplate,

- 8,98 EUR od 14. siječnja 2010. do isplate,

- 9,91 EUR od 26. siječnja 2010. do isplate,

- 10,77 EUR od 10. veljače 2010. do isplate,

- 12,36 EUR od 10. ožujka 2010. do isplate,

- 15,71 EUR od 13. travnja 2010. do isplate,

- 16,88 EUR od 12. svibnja 2010. do isplate,

- 19,95 EUR od 12. srpnja 2010. do isplate,

- 21,39 EUR od 12. kolovoza 2010. do isplate,

- 24,04 EUR od 10. rujna 2010. do isplate,

- 22,87 EUR od 13. listopada 2010. do isplate,

- 24,61 EUR od 11. studenoga 2010. do isplate,

- 33,47 EUR od 10. prosinca 2010. do isplate,

- 31,39 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,

- 30,07 EUR od 8. veljače 2011. do isplate,

- 33,64 EUR od 8. ožujka 2011. do isplate,

- 29,88 EUR od 8. travnja 2011. do isplate,

- 34,78 EUR od 9. svibnja 2011. do isplate,

- 43,33 EUR od 8. lipnja 2011. do isplate,

- 48,84 EUR od 8. srpnja 2011. do isplate,

- 52,75 EUR od 9. kolovoza 2011. do isplate,

- 43,48 EUR od 8. rujna 2011. do isplate,

- 39,07 EUR od 10. listopada 2011. do isplate,

- 38,38 EUR od 9. studenoga 2011. do isplate,

- 41,35 EUR od 8. prosinca 2011. do isplate,

- 44,28 EUR od 10. siječnja 2012. do isplate,

- 46,84 EUR od 8. veljače 2012. do isplate,

- 44,68 EUR od 8. ožujka 2012. do isplate,

- 45,28 EUR od 10. travnja 2012. do isplate,

- 46,87 EUR od 9. svibnja 2012. do isplate,

- 47,08 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,

- 45,46 EUR od 9. srpnja 2012. do isplate,

- 44,83 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 41,93 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 44,99 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- 46,34 EUR od 29. listopada 2012. do isplate,

- 45,72 EUR od 26. studenoga 2012. do isplate,

- 41,36 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- 43,89 EUR od 28. siječnja 2013. do isplate,

- 43,66 EUR od 25. veljače 2013. do isplate,

- 46,44 EUR od 26. ožujka 2013. do isplate,

- 41,80 EUR od 6. svibnja 2013. do isplate,

- 41,09 EUR od 5. lipnja 2013. do isplate,

- 41,98 EUR od 5. srpnja 2013. do isplate,

- 41,81 EUR od 6. kolovoza 2013. do isplate,

- 42,89 EUR od 4. rujna 2013. do isplate,

- 44,27 EUR od 29. listopada 2013. do isplate,

- 44,04 EUR od 30. listopada 2013. do isplate,

- 46,04 EUR od 28. studenoga 2013. do isplate,

- 44,95 EUR od 31. prosinca 2014. do isplate,

- 46,80 EUR od 3. veljače 2014. do isplate,

- 47,74 EUR od 24. ožujka 2014. do isplate,

- 46,72 EUR od 25. travnja 2014. do isplate,

- 45,43 EUR od 18. lipnja 2014. do isplate,

- 45,44 EUR od 18. lipnja 2014. do isplate,

- 47,14 EUR od 4. kolovoza 2014. do isplate,

- 47,76 EUR od 11. rujna 2014. do isplate,

- 47,71 EUR od 3. listopada 2014. do isplate,

- 49,14 EUR od 30. listopada 2014. do isplate,

- 50,17 EUR od 1. prosinca 2014. do isplate,

- 50,13 EUR od 13. siječnja 2015. do isplate,

- 82,43 EUR od 22. siječnja 2015. do isplate,

- 44,91 EUR od 23. veljače 2015. do isplate,

- 44,91 EUR od 17. ožujka 2015. do isplate,

- 44,91 EUR od 24. travnja 2015. do isplate,

- 44,91 EUR od 19. svibnja 2015. do isplate,

- 44,91 EUR od 19. lipnja 2015. do isplate,

- 44,91 EUR od 15. srpnja 2015. do isplate,

- 44,91 EUR od 17. kolovoza 2015. do isplate i

- 44,91 EUR od 22. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 38,59 EUR, s osnove pogrješno obračunate preplate po konverziji, sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu 2.243,59 EUR / 16.904,36 HRK sa zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2016. do isplate.

V. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljeve i tuženikove tražbine u iznosu 2.243,59 EUR / 16.904,36 HRK sa zateznim kamatama od 24. siječnja 2016., kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljeve i tuženikove tražbine

u iznosu 90,20 EUR, kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VIII. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova

preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IX. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 6. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su 11. svibnja 2006. Volksbank d.d., Zagreb, tuženikov prednik i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu br. 919182, kojim je tuženikov prednik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu 19.204,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita od 120 mjeseci u mjesečnim iznosima anuitetima od 200,88 CHF, plativo u HRK po prodajnom tečaju banke koji je vrijedio na dan dospijeća. Pored glavnice u iznosu 19.204,00 CHF je tužitelj sukladno čl. 5. Ugovora bio dužan platiti i redovnu kamatu, koja se tijekom otplate kredita mijenjala u skladu s Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora je iznosila 4,70%. Za vrijeme trajanja otplate kredita po Ugovoru, redovna kamatna stopa je s početnih 4,70 % godišnje, više puta mijenjana. Odredbe toč. 1. i 8. Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF u pravnom poslu između tuženikovog prednika i tužitelja, tuženikov prednik u cijelosti propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sklapanja Ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženikov prednik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Nadalje, tuženik-banka, kao trgovac, u ovom pravnom poslu, raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, dok tužitelj kao potrošač nema mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz toga proistekle. Čak štoviše, prilikom ugovoranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni ''kreditni proizvod'' s valutnom klauzulom u CHF prikazao kao povoljniji, te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako predstavljene činjenice kao točne. Pri tome, tuženik nije na transparentan način prikazao niti izračunao kamatne stope u kreditima vezanim za EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit povoljniji, te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao puno rizičnija. Stjecanjem dodatne dobiti do koje je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Sve navedeno nedvojbeno ukazuje na nepoštenost i nedopuštenost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu, s obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a koje se odnose na pitanje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, 23. siječnja 2016. je tužitelj s tuženikovim prednikom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu br. 919182. Predmetnim Aneksom Ugovoru je tuženik postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Neovisno o navedenom, tužitelj smatra da ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora sklopljenog 11. svibnja 2005., budući da se odredbe ništetnog Ugovora ne mogu pravno osnažiti nikakvim naknadnim pravnim poslom (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.). Zbog svega naprijed navedenog (nezakonite primjene valutne klauzule) za tužitelja je nastala šteta u ukupnom iznosu 2.814,58 EUR. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 2.814,58 EUR sa zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 9. listopada 2025. (list 230-233) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 2.852,10 EUR sa zateznim kamatama na pojedini mjesečni iznos preplate od dana plateža i manje priznate glavnice pri konverziji u iznosu 38,59 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 6. veljače 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 33), u kojem se navodi kako je tužba je u cijelosti neosnovana, zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog razloga: Tužiteljeva tražbina je u zastari; Provedena je konverzija Ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; Tužiteljeve tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz iste Presude; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. ZZP); Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana; Prigovor radi prebijanja. Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenju posl. br. Gos-1/19, u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji. Potonjim rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno- primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih Aneksa Ugovoru o kreditu je također neosnovan. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 6. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05. -29/18., dalje: ZOO), s obzirom na pravnu kvalifikaciju predmeta spora. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak zbog stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev x-183/2011. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. i 35/05., dalje: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Izvršena je konverzija Ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u ovom slučaju je postignuta svrha koju je zakonodavac namjeravao postići. Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu. U ovom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač, budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i nadzor nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na ''prosječnog potrošača'', ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju pojedinačnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na određenog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, a nije, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve mjerodavne okolnosti ugovornog odnosa. Tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoje shvaćanje u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba odrediti u pojedinačnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tužitelj je dužan dokazati, kako osnovu, tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Za utvrđenje ništenom određene ugovorne odredbe potrebito je kumulativno ispuniti uvjete: o istoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo; odredba je i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; odredba je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke-jasna i lako uočljiva odredba. Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzročila, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. U ovom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja je jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a, pa ocjena poštenosti ove odredbe po mjerilima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodne tražbine. Tuženik osporava i primijenjenu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj zahtijeva razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva), tuženik ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeve tražbine koja je predmet ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu. Dodatkom br. 1 Ugovoru o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu 2.243,59 EUR / 16.904,36 HRK. Tuženik je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja. Tuženik ovime ističe prigovor radi prebijanja te predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu 2.243,59 EUR / 16.904,36 HRK, dakle kao preplate priznate u konverziji, uvećane za zatezne kamate od 24. siječnja 2016. te donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeve i tuženikove uzajamnih tražbina. Tuženik, u skladu s prethodnim navodima, predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Podneskom predanim 14. listopada 2025. (list 234-238) je tuženik ujedno istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu 90,20 EUR, zbog tzv. negativnih tečajnih razlika.

5. Tijekom postupka su izvedeni dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu br. 919182, od 11. svibnja 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 16. svibnja 2006. (list 8-14), Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 919182, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od 23. siječnja 2016. (list 15-18), prometnu karticu po kreditu broj 919182 na ime LO (list 19-28) i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt-23/25802-2 od 3. srpnja 2023. (list 48 i 49) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 21. svibnja 2024. (list 191 i 192) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 11. rujna 2025. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 210-219).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to uglavaka glede valutne klauzule u CHF, te posljedično isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao tzv. pozitivnih tečajnih razlika i ujedno manjka odnosno pogrješno obračunate preplate pri konverziji.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljem u Zagrebu 11. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 919182, kao i da je javnobilježnički potvrđen sadržaj istoga 16. svibnja 2006., kao 23. siječnja 2016. Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 919182 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, kao i manjka odnosno pogrješno obračunate preplate pri konverziji, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.

Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog u konverziji priznate preplate i umanjene neotplaćene glavnice, kao i tzv. negativnih tečajnih razlika.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 919182, od 11. svibnja 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 16. svibnja 2006. (list 8-14), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između Volksbank d.d., Zagreb, kao kreditora, prednika ovdje tuženika i LO, [adresa], kao korisnika kredita, ovdje tužitelja, u svezi kredita u iznosu 19.204,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize koji je vrijedio na dan korištenja kredita (toč. 1.); glede kamatne stope ugovorena je redovna kamata od 4,70% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora; Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz šestomjesečni LIBOR uvećana za troškove i kamatnu maržu banke; Kamata se obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metoci, sadžana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima; Redovna kamatna stopa vrijedi do prvog usklađenja, uvijek svakog 31. ožujka i 30. rujna (kamatno razdoblje). Osnova za usklađivanje je visina LIBOR-a, određena na prethodno navedene dane (posljednji dan kamatnog razdoblja u odnosu na prethodni posljednji dan kamatnog razdoblja). Kamata se neće povećati/smanjiti ako se LIBOR nije povećao ili smanjio za više od jednog postotnog poena; u suprotnom, ukoliko navedeno povećanje ili smanjenje iznosi više od jednog postotnog poena, kamata će se povećati ili smanjiti za istovjetan postotni iznos povećanja ili smanjenja LIBOR-a; Efektivna kamatna stopa od 5,16%; Interkalarna kamata: Za razdoblje od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita korisnik kredita obvezuje se platiti banci interkalarnu kamatu po kamatnoj stopi iz toč. 2.1. istog Ugovora; Redovna kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te se obračunava i naplaćuje na sva dospjele, a nenaplaćene tražbine od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate (toč. 2.); ugovorena je namjena kredita: nenamjenski kredit za obvezan udjel do 15% kupoprodajne cijene kod kupnje stana po uvjetima po Programu za društveno poticajnu izgradnju (toč. 3.); ugovorena je valutna klauzula odnosno kredit je vezan uz valutnu klauzulu s isplatom po srednjem tečaju za devize HNB na dan korištenja kredita, a naplatom kredita po prodajnom tečaju za devize za CHF iz tečajn liste banke koja vrijedi na dan dospijeća anuiteta (toč. 4.); ugovoren je rok otplate od 120 mjeseci (toč. 5.); ugovorene su naknade i to naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 0,80% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću HRK; prije korištenja kredita, a najkasnije na dan isplate kredita (toč. 6.) i glede načina otplate je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 200,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora koji je vrijedio na dan dospijeća; Kredit se otplaćuje putem ovršen izjave o zapljeni plaće ili mirovine korisniku kredita; Rok otplate kredita: Korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 120 mjesečnih anuiteta. Anuiteti dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno o danu iskorištenja kredita u cijelosti. Prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi 200,88 CHF plativo u HRK po prodajnom tečaju banke koji je vrijedio na dan dospijeća (toč. 8.).

Naposljetku, Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 919182, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od 23. siječnja 2016. (list 15-18), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 21. svibnja 2024. (list 191 i 192), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2006. godine kod Volksbank d.d., Zagreb, tuženikovog prednika, podigao predmetni namjenski stambeni kredit za kupnju tužiteljeve prve nekretnine, stana u [adresa], sve preko APN. Naime, APN je imao sklopljene Ugovore s pojedinim poslovnim bankama, među inim i s Volsksbank d.d., Zagreb, pa je stoga tužitelj upućen zatražiti kredit kod istih banaka, što je tužitelj i učinio. Nakon što je tužitelj dobio rješenje APN-a upućen je tužitelj obratiti se u jednu od navedenih poslovnih banaka, gdje mu je tuženik predložio uzeti stambeni kredit vezan uz CHF, kao povoljniji kredit, s obzirom na povoljniju-nižu kamatnu stopu, pa time i manji mjesečni iznos anuiteta, uz napomenu da je CHF relativno stabilna valuta. Međutim, početni anuitet u iznosu oko 4.000,00 HRK tijekom otplatnog razdoblja povećao se na iznos oko 6.500,00 HRK mjesečno. Za potrebe kupnje navedenog stana sklopio je tužitelj s tuženikom tri ugovora i to prvi kredit za potrebe udjela u kupnji te ostala dva kredita također za potrebu predmetne kupnje, koja potonja dva kredita je tužitelj zatvorio tijekom 2014./2015. godine, dok je tužitelju preostao jedan kredit za potrebe plateža udjela pri kupoprodaji, koji je konvertiran, kada su i ostali potrošači isto učinili temeljem izmjena Zakona, a ubrzo nakon konverzije u EUR je tužitelj zatvorio i taj preostali, predmetni kredit. Sada i nadalje tužitelj otplaćuje određeni kredit u korist APN-a, no, isti kredit nema veze s tuženikom. Predmetna tri kredita sklopio je tužitelj na rok otplate od 30 godina, sve vezano uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu. Prilikom informiranja, razgovora i sklapanja navedena tri Ugovora je tužitelj iste Ugovore pročitao i to ovlaš, dakle površno, s obzirom da je takva praksa i nema previše vremena za iščitavanje i detaljno proučavanje svih ugovornih odredbi, a od istih ugovornih odredbi bilo je tužitelju jasno ono što mu je tuženik predstavio-izložio u kontekstu da je kredit vezan uz CHF povoljniji u odnosu na ostale kredite. Dakle, tužitelj čitajući iste Ugovore nije detaljno proučavao svaki pojedini članak, jer za isto nije ni bilo vremena, niti je takva praksa. Osim toga, tužitelj je imao povjerenje u tuženikovog prednika, kao instituciju. Prilikom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od tuženikovog prednika nije upozorio tužitelja na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mu je bila dana poredba istog s rizikom kod druge vrste kredita vezanih uz npr. EUR, USD i sl. Tu opetovano ističe da mu je valuta CHF predstavljena kao relativno stabilna valuta te da je kredit vezan uz CHF imao značajno manju kamatnu stopu, a time i manji mjesečni iznos anuiteta, u odnosu na kredit vezan uz EUR. Prilikom konverzije kredita ponuđen je tužitelju izračun konverzije. Prije dizanja predmetnog kredita tužitelj nije imao nikakvog iskustva u dizanju kredita, s obzirom da mu je predmetni kredit ujedno prvi kredit koji je tužitelj podigao u poslovnoj banci. Inače, tužitelj nema iskustva u bankarskim poslovima te je tada tužitelj bio zaposlen u Hrvatskom Telekomu d.d., Zagreb.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 11. rujna 2025. (list 210-219), utvrđeno je da je isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadaća, mišljenja:

Ako se promatraju samo pozitivni iznosi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (18. lipnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.852,10 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi) (list 212-218);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina 30. rujna 2015. iznosi 1.552,24 EUR (1.552,24 EUR glavnice).

Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni):

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (18. lipnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.761,90 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi) (list 212-218);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina 30. rujna 2015. iznosi 1.369,95 EUR (1.369,95 EUR glavnice).

Razlika između glavnice po obračunu u HRK s fiksnim tečajem na 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 38,59 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 15. veljače 2024. (list 189 i 190) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

13. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, odnosno odluke donesene u korist potrošača, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a). Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, što ovdje nije slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Naime, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao kredit s namjenom udjela do 15% kupoprodajne cijene kod kupnje stanja po uvjetima po Programu za društveno poticajnu izgradnju, odnosno za vlastite potrebe, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja i njegove obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

15. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 6. lipnja 2023., kao i s obzirom na postavljen zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

17. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. ZOO-a utvrđena je ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

19. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, tužitelj unatoč tome zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanja mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU u predmetnu C-118/17.

20. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena preplata i nedospjela glavnica, sukladno odredbama dodatka Ugovoru-Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 919182 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od 23. siječnja 2016., broj: KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 038-50-3986388, od 11. veljače 2016., i to čl. II. u iznosu 16.904,36 HRK (list 15-18).

21. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 2.852,10 EUR, i manje priznate glavnice odnosno pogrješno obračunate preplate pir konverziji u iznosu 38,59 EUR. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 9. listopada 2025. (list 230-233), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno s daljnjim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose tzv. pozitivnih tečajnih razlika anuiteta tekućim od dana plateža i na manjak pri konverziji u iznosu 38,59 EUR od 30. rujna 2015., sve do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. i III. izreke presude.

22. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine u iznosu 2.243,59 EUR / 16.904,36 HRK uvećan za zatezne kamate od 24. siječnja 2016. i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa u 2.243,59 EUR / 16.904,36 HRK uvećan za zatezne kamate tekuće od 24. siječnja 2014., a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti priznate neotplaćene glavnice. Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu predanom 6. veljače 2024., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu 2.243,59 EUR / 16.904,36 HRK uvećan za zatezne kamate od 24. siječnja 2016., kao i prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom, sve povodom konverzije, to tim više što ista konverzija i posljedice iste nije predmet spora, kako je odlučeno pod toč. IV. i V. izreke presude.

23. Ujedno, zbog navedenih razloga u svezi prigovora radi prebijanja preplate priznate pri konverziji, neosnovan je i tuženikov prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 90,20 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu (6. veljače 2024.) odnosno tijekom postupka na pripremnom ročištu 15. veljače 2024., dok je zadnja takva uplata 10. prosinca 2008. (list 213), dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a), pa je stoga valjalo odlučiti kao pod toč. VI. izreke presude.

24. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

26. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 14. veljače 2024. i 9. listopada 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 15. veljače 2024., 21. svibnja 2024. i 13. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (300,00 EUR). Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak finacijskog vještačenja u iznosu 500,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 EUR, s obzirom na zakonsko oslobođenje od istoga. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.000,00 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. VII. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VIII. izreke presude).

27. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 15. veljače 2024., 21. svibnja 2024. i 13. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.000,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IX. izreke presude.

28. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 18. prosinca 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.