REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3180/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice IRP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3-a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su-461/2021, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. studenoga 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenika njezinog punomoćnika odvjetnika Mirka Gržinića te zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice IR, dana 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103556414, sklopljenog 15. svibnja 2007. između tužiteljice IRP i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., potvrđenog 2. lipnja 2007. po javnom bilježniku Zdenku Fridu iz Zagreba pod brojem OV- 16335/07, u dijelu koji glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,70% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom plasmana.”

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 685,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 689,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 5. svibnja 2025. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 15. svibnja 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103556414, koji je potvrđen 2. lipnja 2007. po javnom bilježniku Zdenku Fridu iz Zagreba pod brojem OV-16335/07, a prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužiteljici, kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 167.106,98 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje je navela da je Ugovorom ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Isto tako tužiteljica je navela predmetnim tipskim Ugovorom u odredbi čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 0,70% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom isplate kredita. Tužiteljica je, također, navela da joj je tuženik prilikom isplate kredita 15. lipnja 2007. naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 5.168,42 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije utvrđeno Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 685,97 EUR. Pojasnila je da se o ugovornoj odredbi za tzv. ulaznu naknadu nije pojedinačno pregovaralo već da je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja. Tužiteljica je još navela da joj nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Stoga tužiteljica smatra da navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna, te ne proizvodi pravni učinak. Isto tako smatra da joj je tuženik temeljem nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi istu naplatio i da je time stekao nepripadajuću imovinsku korist, te da je istu, kao nepošten stjecatelj, dužan vratiti zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103556414, sklopljenog 15. svibnja 2007. između tužiteljice i tuženika, potvrđenog 2. lipnja 2007. po javnom bilježniku Zdenku Fridu iz Zagreba pod brojem OV-16335/07, u dijelu odredbe koji glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,70% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom plasmana.”. Navedenim tužbenim zahtjevom tužiteljica od tuženika potražuje isplatu iznosa od 685,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2007. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da se za status potrošača treba raditi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno je istaknuo da se status potrošača ne presumira, te da je teret dokaza te činjenice na tužiteljici. Tuženik je isto tako naveo da je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da je u istoj nedvosmisleno naveden iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 0,70 % na iznos kredita, a što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Stoga tuženik smatra da je bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik je, također, naveo da je o naplati naknade tužiteljica bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja istog na način da je službenica tuženika koja je ugovarala kredit s tužiteljicom, tužiteljici jasno iskomunicirala da postoji obveza tužiteljice na plaćanje takve naknade za obradu kredita. S tim u vezi je naveo i da je tužiteljici uslijed posebnih odnosa s tuženikom odobrena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,70% a što je predstavlja sniženje iznosa predmetne naknade. Pojasnio je da je u vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, korisniku kredita bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u visini od 1% od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a koja se naplaćuje prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik je još osporio navode tužiteljice da nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita jer su se istom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Dodao je da tuženiku u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi koje tuženik podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Tuženik još smatra da sve i da je dopušteno utvrđivati nepoštenost predmetne odredbe da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom. Istaknuo je i da iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlazi da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom, tužiteljici poznatom, lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužiteljici prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužiteljici, a u kojoj ju se, također, upozorilo na obvezu plaćanje naknade. Stoga, tuženik smatra da, nakon što je tužiteljica upoznata sa svim tim okolnostima, ako nije pristajala na navedenu naknadu, ista nije ni bila u obvezi pristati na predmetni Ugovor o kreditu. Tuženik je, nastavno, istaknuo i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 15. lipnja 2007., dok se na zahtjev tužiteljice ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Konačno, tuženik je osporio i zaahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 16. lipnja 2007. jer tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Na ročištu održanom 14. studenoga 2025. tuženik je učinio nespornim da je tužiteljica 15. lipnja 2007. tuženiku platila naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 685,97 EUR.

5. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103556414, sklopljenog 15. svibnja 2007. između tužiteljice i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,70% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom plasmana.”, te zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 685,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2007. do isplate. Naime, tužiteljica tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega joj je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 685,97 EUR.

6. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku dopisa tuženika od 12. kolovoza 2024. (str. 5 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103556414 od 15. svibnja 2007. (str. 6-16 spisa), u presliku prikaza procesa obrade kredita od 2004. do 2011. tuženika (str. 55-56 spisa), presliku obračuna naknade za bankarske usluge od 15. svibnja 2007. (str. 71 spisa), presliku izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 10. travnja 2007. (str. 72-78 spisa), presliku izvoda iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. (str. 79 spisa), presliku letka Stambeni krediti s ostatkom vrijednosti (str. 85-87 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 205 spisa) te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

7. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 14. studenoga 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

8. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim.

9. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103556414 od 15. svibnja 2007. (str. 6-16 spisa); dalje: Ugovor o kreditu), da je tužiteljica, kao korisnica kredita, isti sklopila s tuženikom, kao kreditorom, te da je istim tužiteljici odobren stambeni kredit preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 167.106,98 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,750%, te je ugovoreno i da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika (čl. 8. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 360 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6. Ugovora o kreditu). Još je ugovoreno da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika (čl. 7. Ugovora o kreditu). Konačno je u odredbi čl. 10. NAKNADA, između ostalog, ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,70% (nula cijelih sedamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je isti potvrđen kao javnobilježnička isprava u uredu javnog bilježnika Zdenka Frida pod brojem OV- 16335/07 dana 2. lipnja 2007. U potvrdi je navedeno da je Ugovor o kreditu, između ostalih, podnijela na potvrdu i tužiteljica, te da je sudionicima isti Ugovor pročitan i da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz istoga za njih proizlaze i da to odgovora njihovoj volji.

10. Iz preslike izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 10. travnja 2007. (str. 72-78 spisa) proizlazi da je u t. 2.1. istih navedeno da jednokratna naknada za stambene i adaptacijske kredite iznosi 1%.

11. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je 2007. sklopila s tuženikom predmetni Ugovor o kreditu, te da je kredit podigla za kupnju stana. Stan je kupila jer je u njemu namjeravala živjeti i u istom stanu je živjela do 2014., a nakon toga je u stanu živio njezin brat, te je taj stan počela iznajmljivati prije 4 godine, odnosno 2021. Predmetni kredit još nije otplatila, te je isti konvertirala Aneksom ugovora sklopljenim 2016. na način da je isti konvertiran uz valutnu klauzulu u EUR. Najamninu koju dobiva za predmetni stan koristi da bi otplaćivala dio rate predmetnog kredita. Kada je razgovarala sa zaposlenikom tuženika vezano za predmetni kredit, rečeno joj je da je to najbolji Ugovor za nju s obzirom na njezina primanja, a tom prilikom joj zaposlenik tuženika nije ništa govorio vezano za odredbu o ulaznoj naknadi koju mora platiti te se uopće ne sjeća da bi bilo razgovora o naknadi već je naknada naplaćena iz iznosa kredita koji joj je odobren. Zaposlenik tuženika joj nije ništa pojašnjavao na što bi se takva naknada odnosila. Ugovor o kreditu je bio napravljen u cijelosti i rekli su joj da je to najbolje za nju te ju nisu posebno upozoravali niti na druge odredbe Ugovora, pa tako ni na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, niti odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, već joj je rečeno da je CHF pouzdana valuta jer je Švicarska sigurna zemlja. Niti javni bilježnik joj nije ništa posebno govorio o bilo kojoj odredbi Ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Kod ovoga suda vodi postupak i za utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Konačno je navela da nije mogla pregovarati oko plaćanja ulazne naknade odnosno, da apsolutno nije mogla pregovarati ni oko čega.

12. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužiteljice, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

13. Prije svega valja reći da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovoru o kreditu utvrđeno predmetni kredit namijenjen kupnji stana, dok je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je ona u stanu kupljenom sredstvima predmetnog kredita živjela do 2014., a da je nakon toga do 2021. u stanu živio njezin brat. Pritom valja reći da na utvrđenje da je tužiteljica imala status potrošača ne utječe činjenica da stan počela iznajmljivati 2021., a s obzirom na to da je tužiteljica iskazala da najamninu koju dobiva za najam navedenog stana koristi da bi otplaćivala dio rate predmetnog kredita. Ovdje još valja reći da tuženik nije tvrdio, niti dokazivao, da bi sklopljeni Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način propisan Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK)., a koji Aneks tužiteljica spominje u svom iskazu, utjecao na utvrđivanje ništetnosti dijela odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu i isplatu na temelju primjene iste. Naime, tuženik na kojem se, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, nalazi teret dokazivanja, nije dokazao da bi Aneksom Ugovora o kreditu na bilo koji način bio izmijenjen dio odredbe koja je predmet ovog spora, odnosno koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. U svezi s tim tuženik, dakle, nije dokazao ni da bi sklapanjem Aneksa bila otklonjena posljedica ništetnosti dijela predmetne odredbe Ugovora o kreditu. Pritom valja dodati da niti odredbama ZID ZPK-a nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se, u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF, ugovarala naknada za obradu kreditnog zahtjeva, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništetna odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužiteljica, kao korisnica kredita, dužna prije korištenja kredita platiti 0,70% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana, te ista predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Naime, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je joj zaposlenik tuženika nije ništa govorio vezano za odredbu o ulaznoj naknadi koju mora platiti, da joj je naknada naplaćena iz iznosa kredita koji joj je odobren, da joj zaposlenik tuženika nije pojašnjavao na što bi se takva naknada odnosila te da nije mogla pregovarati oko plaćanja ulazne naknade, a niti oko drugih odredaba Ugovora o kreditu. Stoga, kraj navedenog, činjenica da je u odredbi čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 0,70% od iznos kredita, odnosno naknada manja nego što je to navedeno u tuženikovoj Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 10. travnja 2007. (1% od iznosa kredita) sama po sebi ne ukazuje na to da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok tuženik nije dokazao drugačije. Kako je, dakle, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi, tako je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, te da je ista odredba u spornom dijelu u Ugovor o kreditu unesena prema odluci jednog ugovaratelja (tuženika), i to bez preciznog označavanja na što se ista naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, a što uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti joj na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda, tužiteljica je u okviru njezinih sposobnosti i potreba, primijenila svu dužnu pažnju koja se od nje i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi se o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužiteljici ostavio drugu opciju, osim predmetne, u kojoj je tužiteljici, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to ista nije bila informirana na transparentan i potpuni način te bez koje joj kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu u spornom dijelu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (0,70% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga, po ocjeni ovog suda proizlazi da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

16. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužiteljice kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi, a kako je to navedano, nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije bila svjesna da ima obvezu plaćanja predmetne naknade, pa imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bila ograničena uvjetima banke, tako po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko spornog dijela predmetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da joj bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, tužiteljica nije imala saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

17. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ništetna ugovorna odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 0,70 % na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunata s datumom plasmana, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne odredbe Ugovora o kreditu ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (tzv. ulazne naknade), te je stoga tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

20. Kako je tuženik učinio nespornim, da je tužiteljica s osnove naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (tzv. ulazne naknade) tuženiku 15. lipnja 2007. platila iznos od 685,97 EUR tako je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici su na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon dana plaćanja, odnosno od 16. lipnja 2007. do isplate, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

21. Konačno, valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužiteljice nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 685,97 EUR utvrđenoj na ročištu održanom 14. studenoga 2025. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, tako je mjerodavna vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (685,97 EUR), dok se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

23. Troškovi su, nadalje, odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

24. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 609,37 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 5. svibnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 26. svibnja 2025. u iznosu od 37,50 EUR (18,75 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), sastavljanja podneska od 25. lipnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 14. studenoga 2025. u iznosu od 150,00 EUR (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 121,87 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 53,09 EUR i za presudu u iznosu od 26,54 EUR. Stoga su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 689,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

25. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužiteljica presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 26,54

EUR

2. Tuženiku po odvj.