REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7438/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Davoru Pavičiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Pavičić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su-1400/2019, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 6. studenoga 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenika njezinog punomoćnika odvjetničkog vježbenika ŽM, te punomoćnika tuženika odvjetnika Jurice Grbića, dana 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 068-50-4225623 od 2. srpnja 2007. sklopljenog između tužiteljice TM i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., koja glasi: "NAKNADA 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 197,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 258,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 13. prosinca 2024. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 2. srpnja 2007., kao korisnica kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 068-50-4225623, na temelju kojeg joj je tuženik odobrio stambeni kredit za kupnju bez počeka u kunskoj protuvrijednosti od 67.740,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Nadalje je navela da ju je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik obvezao na plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, prilikom prvog korištenja kredita. Pojasnila je da o predmetnoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale u smislu da je tuženik, prethodno ili naknadno, tužiteljici jasno i nedvosmisleno razjasnio koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, tim više što je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika. Tužiteljica je isto tako navela da je predmetna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (potrošača) i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu, a s obzirom na to da nije mogla utjecati na navedenu odredbu, jer je ista ponuđena po principu "uzmi ili ostavi. Istaknula je i da joj je tuženik odobreni iznos kredita u stvarnosti umanjio za proizvoljno utvrđene troškove obrade kredita zbog čega joj je u stvarnosti isplaćen drugi iznos kredita te stoga smatra da je ta ugovorna odredba nepoštena, jer je protivna prisilnim propisima, čime su ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnosti iste odredbe Ugovora.

2. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 068-50-4225623 od 2. srpnja 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika koja glasi: "NAKNADA 50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.". Navedenim tužbenim zahtjevom tužiteljica, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 197,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2007. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a osim toga, tuženik smatra i da je obveza tužiteljice koja iz iste odredbe proizlazi određena. Tuženik je isto tako naveo da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, te da je i tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Tuženik je još naveo da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu, te da je tužiteljica potpisom Ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristala je na njihovu primjenu. Tuženik je još istaknuo da je redovna tržišna naknada za obradu kredita propisanog promotivnim uvjetima važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1% od iznosa kredita, dok je tužiteljici ista odobrena u visini od 0,50% od iznosa predmetnog kredita što ukazuje na to da je tužiteljica pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi odnosno da je mogla i jest utjecala na njezin sadržaj. Tuženik isto tako smatra, a sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik je, također, naveo da su neosnovani navodi tužiteljice da bi tuženik morao u samom Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ovo stoga što je sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja Ugovora o kreditu. Tuženik je još ukazao na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Pritom je tuženik naveo da je tužiteljica naknadu platila i da na istu nije imala prigovora, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Tuženik je, nadalje, istaknuo i prigovor zastare. Također je naveo da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti istog u cijelosti, te je osporio i da bi bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona obveznim odnosima, a s obzirom na to da je tužba podnesena 17 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužiteljica podnijela tužbu. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamata tekućim od presuđenja do isplate.

4. Na ročištu održanom 6. studenoga 2025. tuženik je učinio nespornim da je tužiteljica tuženiku s osnove tzv. ulazne naknade 24. srpnja 2007. platila iznos od 197,03 EUR.

5. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 068-50-4225623 od 2. srpnja 2007. (str. 6-11 spisa), presliku kontrolnog ispisa unosa korištenja (str. 12 spisa), presliku prijepisa knjigovodstvene kartice (str. 13-19 spisa), presliku Promotivnih uvjeta odobravanja RBA Flexi stambenih kredita u razdoblju od 1. ožujka 2007. do 30. rujna 2007. (str. 29-34 spisa), presliku potvrde tuženika od 24. prosinca 2024. (str. 46 spisa ) saslušana je tužiteljica (str. 59 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 6. studenoga 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) ovaj sud tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 068-50-4225623 sklopljenog 2. srpnja 2007. između tužiteljice i tuženika, koja glasi: "NAKNADA 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.", te zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 197,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2007. pa do isplate. Naime, tužiteljica tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega joj je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 197,03 EUR.

9. Dakle, među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 068-50- 4225623 od 2. srpnja 2007. (str. 6-11 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužiteljica, kao korisnica kredita, isti sklopila s tuženikom, kao kreditorom, te da je istim tužiteljici odobren stambeni kredit za kupnju bez počeka u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.740,00 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena redovna kamata po stopi od 4,95% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 360 mjeseci, kao i otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem, na dan dospijeća (čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu). Uvidom u Ugovor o kreditu isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 3. / treće / NAKNADA ugovorena jednokratna naknada od 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je isti potvrđen kao javnobilježnička isprava u uredu javne bilježnice Renate Kutije Kušpilić iz Zagreba pod brojem OV-18760/2007 dana 9. srpnja 2007. U potvrdi je navedeno da su Ugovor o kreditu, podnesen na potvrdu između ostalih, od strane tužiteljice, te da je Ugovor sudionicima pročitan i da su isti izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz istoga za njih proizlaze, te da to odgovora njihovoj volji.

10. Uvidom u presliku Promotivnih uvjeta odobravanja RBA Flexi stambenih kredita u razdoblju od 1. ožujka 2007. do 30. rujna 2007. (str. 29-34 spisa; dalje: Promotivni uvjeti) utvrđeno je da je tuženik u spornom periodu nudio kredite i to u iznosima od 40.000,00 kn do 1.500.000,00 kn, od 8.000,00 CHF do 300.000,00 CHF od 5.000,00 EUR do 200.000,00 EUR, uz trošak obrade kredita od 1% od iznosa kredita, te od 7.000,00 do 230.000,00 USD uz trošak obrade kredita od 0,5% od iznosa kredita, i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR, CHF ili USD važećem na dan korištenja kredita. Dakle, iz navedenih Promotivnih uvjeta je razvidno da se korisnike kredita, odnosno potrošače, nije posebno informiralo niti upozoravalo na bilo koju ugovornu odredbu, pa tako niti na odredbu o naknadi za obradu kredita.

11. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je u bitnom iskazala da je s tuženikom 2007. zaključila predmetni Ugovor o kreditu, a kredit je podigla za kupnju stana u [adresa] u T [adresa] u kojem i sada živi. Sredstvima kredita je kupila navedeni stan te je taj stan koristila samo za stanovanje i nikada u njemu nije obavljala bilo kakvu poslovnu djelatnost, niti je na toj adresi imala otvorenu firmu ili obrt. Kredit je podigla uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu jer joj je to sugerirano od strane tuženika s obzirom na to da je bila najpovoljnija kamatna stopa. Nije pokretala druge postupke radi ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope već joj je ovo prvi postupak. Platila je naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, a zaposlenik tuženika je nije ništa pitao o tome je li spremna platiti tu naknadu te joj nije ništa rečeno o navedenoj naknadi, a naknada je naplaćena iz sredstava kredita, te čak nije znala niti koliku je naknadu za obradu kredita platila. Također je navela da je podizanje kredita bilo potpuno automatizirano te ona nije mogla utjecati na bilo koju odredbu Ugovora, pa tako niti na odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita. Prije potpisivanja Ugovor o kreditu je letimično pročitala te tada nije smatrala da je nešto sporno s Ugovorom. Naime, mogla je podići ili ne podići kredit, a Ugovor je bio špranca koju je mogla samo prihvatiti ili odbiti. Da nije podmirila naknadu za obradu kredita, kredit joj ne bi bio odobren. Ugovor o kreditu je ovjerila kod javnog bilježnika, ali niti javni bilježnik ju nije posebno upozoravao na bilo koju odredbu Ugovora. Kredit još nije otplatila te ga sada otplaćuju njezina djeca i to dvostruko. U Ugovoru o kreditu nije uočila odredbu čl. 3. te joj prilikom ugovaranja djelatnik tuženika nije precizirao naknadu niti je naveo od čega se ista sastoji.

12. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

13. Prije svega valja reći da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovoru o kreditu utvrđeno da je predmetni kredit namijenjen kupnji stana, dok je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je stan koji je kupila sredstvima predmetnog kredita koristila samo za stanovanje i da nikada u njemu nije obavljala bilo kakvu poslovnu djelatnost, niti je na toj adresi imala otvorenu firmu ili obrt. Osim toga je utvrđeno da je Ugovor o kreditu tužiteljica zaključila kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u svrhu tužiteljičine poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti, dok tuženik nije tvrdio niti dokazivao drugačije, već je u konačnici odustao od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložio je zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada od 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te ista predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Naime, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je zaposlenik tuženika nije ništa pitao o tome je li spremna platiti predmetnu naknadu i da joj nije ništa rečeno o navedenoj naknadi, te da čak nije znala niti koliku je naknadu za obradu kredita platila. Stoga, kraj navedenog, činjenica da je u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 0,50% od iznos kredita, odnosno naknada manja nego što je to navedeno u Promotivnim uvjetima (1% od iznosa kredita) sama po sebi ne ukazuje na to da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok tuženik nije dokazao drugačije. Kako je, dakle, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o navedenoj ugovornoj odredbi, tako je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, te da je ista odredba u Ugovor o kreditu unesena prema odluci jednog ugovaratelja (tuženika), i to bez preciznog označavanja na što se ista naknada za obradu kredita odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, a što uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti joj na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda, tužiteljica je u okviru njezinih sposobnosti i potreba, primijenila svu dužnu pažnju koja se od nje i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi se o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužiteljici ostavio drugu opciju, osim predmetne, u kojoj je tužiteljici, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to ista nije bila informirana na transparentan i potpuni način te bez koje joj kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (0,50% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga, po ocjeni ovog suda proizlazi da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

16. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužiteljice kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije bila svjesna da ima obvezu plaćanja predmetne naknade, pa imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bila ograničena uvjetima banke, tako po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev- 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da joj bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, tužiteljica nije imala saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

17. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je ništetna predmetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada od 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, tzv. ulazna naknada, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade), te je stoga tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

20. Kako je tuženik učinio nespornim, da je tužiteljica s osnove naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) tuženiku 24. srpnja 2007. platila iznos od 197,03 EUR tako je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici su na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon dana plaćanja, dakle, od 1. ožujka 2006. do isplate, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

21. Konačno, valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužiteljice nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 197,03 EUR utvrđenoj na ročištu održanom 6. studenoga 2025. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita mjerodavna je vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (197,03 EUR) jer se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

23. Troškovi su, nadalje, odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

24. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 218,75 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 13. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 21. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanja podnesaka od 31. siječnja 2025. i 12. lipnja 2025. u iznosu od 12,50 EUR za svaki (6,25 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), zastupanja na ročištu 6. studenoga 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 43,75 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i za presudu u iznosu od 13,27 EUR. Stoga su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‭258,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 18. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

25. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak sastavljanja podneska od 29. kolovoza 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Isto tako tužiteljica nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti, također, nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Ovo stoga što tužiteljica presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. Tuženiku po odvj.