1

Poslovni broj: 64 Gž-2120/2022-5

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 64 Gž-2120/2022-5

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. iz L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. P. odvjetnik u K., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici J. G. i M. V., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i G., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tuženika i tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, poslovni broj P-41/21-18 od 13. svibnja 2022. te tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, poslovni broj P-41/21-27 od 14. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2023.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukida se presuda Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, poslovni broj P-41/21-18 od 13. svibnja 2022., i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, poslovni broj P-41/21-18 od 13. svibnja 2022., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti te pod točkom II. izreke u kojem je prihvaćena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.

 

III. Uvažava se kao osnovana žalba tuženika te se ukida rješenje Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, poslovni broj P-41/21-27 od 14. ožujka 2023., i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

IV. O troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba 7. ugovora o kreditu broj … koji su 13. ožujka 2008. sklopili tužitelj Z. Š. i tuženik R. A. d.d. Z. kojom je tuženik R. A. d.d. Z. povrijedilo interese i prava tužitelja Z. Š. tako što je koristilo nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku R. A. d.d. Z. da tužitelju Z. Š. isplatiti iznos od 25.139,38 kuna uz zakonsku zateznu kamatu koja teče

- na iznos od 77,82 kune od 1. siječnja 2009.,

- na iznos od 90,87 kuna od 1. veljače 2009.,

- na iznos od 96,77 kuna od 1. ožujka 2009.,

- na iznos od 80,52 kune od 1. travnja 2009.,

- na iznos od 83,62 kune od 1. svibnja 2009.,

- na iznos od 58,76 kuna od 1. lipnja 2009.,

- na iznos od 40,46 kuna od 1. srpnja 2009.,

- na iznos od 45,33 kune od 1. kolovoza 2009.,

- na iznos od 54,97 kuna od 1. rujna 2009.,

- na iznos od 54,13 kuna od 1. listopada 2009.,

- na iznos od 44,38 kuna od 1. studenog 2009.,

- na iznos od 62,68 kuna od 1. prosinca 2009.,

- na iznos od 77,36 kuna od 1. siječnja 2010.,

- na iznos od 98,23 kune od 1. veljače 2010.,

- na iznos od 93,45 kuna od 1. ožujka 2010.,

- na iznos od 121,77 kuna od 1. travnja 2010.,

- na iznos od 116,40 kuna od 1. svibnja 2010.,

- na iznos od 126,87 kuna od 1. lipnja 2010.,

- na iznos od 217,54 kune od 1. srpnja 2010.,

- na iznos od 198,87 kuna od 1. kolovoza 2010.,

- na iznos od 255,89 kuna od 1. rujna 2010.,

- na iznos od 236,19 kuna od 1. listopada 2010.,

- na iznos od 204,50 kuna od 1. studenog 2010.,

- na iznos od 271,36 kuna od 1. prosinca 2010.,

- na iznos od 356,42 kune od 1. siječnja 2011.,

- na iznos od 296,19 kuna od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 317,31 kunu od 1. ožujka 2011.,

- na iznos od 290,45 kuna od 1. travnja 2011.,

- na iznos od 295,27 kuna od 1. svibnja 2011.,

- na iznos od 409,30 kuna od 1. lipnja 2011.,

- na iznos od 420,40 kuna od 1. srpnja 2011.,

- na iznos od 515,67 kuna od 1. kolovoza 2011.,

- na iznos od 466,73 kune od 1. rujna 2011.,ž

- na iznos od 413,16 kuna od 1. listopada 2011.,

- na iznos od 407,42 kune od 1. studenog 2011.,

- na iznos od 403,29 kuna od 1. prosinca 2011.,

- na iznos od 428,84 kune od 1. siječnja 2012.,

- na iznos od 451,12 kuna od 1. veljače 2012.,

- na iznos od 454,10 kuna od 1. ožujka 2012.,

- na iznos od 438,69 kuna od 1. travnja 2012.,

- na iznos od 449,09 kuna od 1. svibnja 2012.,

- na iznos od 456,00 kuna od 1. lipnja 2012.,

- na iznos od 444,24 kune od 1. srpnja 2012.,

- na iznos od 447,39 kuna od 1. kolovoza 2012.,

- na iznos od 438,41 kunu od 1. rujna 2012.,

- na iznos od 419,01 kunu od 1. listopada 2012.,

- na iznos od 439,69 kuna od 1. studenog 2012.,

- na iznos od 449,62 kune od 1. prosinca 2012.,

- na iznos od 442,66 kuna od 1. siječnja 2013.,

- na iznos od 403,64 kune od 1. veljače 2013.,

- na iznos od 436,79 kuna od 1. ožujka 2013.,

- na iznos od 439,68 kuna od 1. travnja 2013.,

- na iznos od 426,69 kuna od 1. svibnja 2013.,

- na iznos od 386,28 kuna od 1. lipnja 2013.,

- na iznos od 385,26 kuna od 1. srpnja 2013.,

- na iznos od 395,18 kuna od 1. kolovoza 2013.,

- na iznos od 411,09 kuna od 1. rujna 2013.,

- na iznos od 433,13 kuna od 1. listopada 2013.,

- na iznos od 421,76 kuna od 1. studenog 2013.,

- na iznos od 429,81 kunu od 1. prosinca 2013.,

- na iznos od 438,94 kune od 1. siječnja 2014.,

- na iznos od 444,61 kunu od 1. veljače 2014.,

- na iznos od 456,61 kunu od 1. ožujka 2014.,

- na iznos od 452,68 kuna od 1. travnja 2014.,

- na iznos od 439,41 kunu od 1. svibnja 2014.,

- na iznos od 435,15 kuna od 1. lipnja 2014.,

- na iznos od 437,07 kuna od 1. srpnja 2014.,

- na iznos od 452,14 kuna od 1. kolovoza 2014.,

- na iznos od 464,83 kune od 1. rujna 2014.,

- na iznos od 462,19 kuna od 1. listopada 2014.,

- na iznos od 473,16 kuna od 1. studenog 2014.,

- na iznos od 480,62 kune od 1. prosinca 2014. i

- na iznos od 476,23 kune od 1. siječnja 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10.420,00 kuna uz zakonsku zateznu kamatu koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena teče od 13. svibnja 2022. do isplate, a sve u roku od 15 dana (točka II. izreke). Odbijen je radi zastare, tužbeni zahtjev tužitelja Z. Š. koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan članak 2. ugovora o kreditu broj … koji su 13. ožujka 2008. sklopili tužitelj Z. Š. i tuženik R. A. d.d. Z. kojom je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z. da tužitelju Z. Š., isplati iznos od 1.953,87 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče

- na iznos od 66,99 kuna od 1. travnja 2009.,

- na iznos od 66,56 kuna od 1. svibnja 2009.,

- na iznos od 64,79 kuna od 1. lipnja 2009.,

- na iznos od 63,33 kune od 1. srpnja 2009.,

- na iznos od 62,98 kuna od 1. kolovoza 2009.,

- na iznos od 62,89 kuna od 1. rujna 2009.,

- na iznos od 62,23 kune od 1. listopada 2009.,

- na iznos od 51,16 kuna od 1. studenog 2009.,

- na iznos od 61,46 kuna od 1. prosinca 2009.,

- na iznos od 61,49 kuna od 1. siječnja 2010.,

- na iznos od 61,82 kune od 1. veljače 2010.,

- na iznos od 60,95 kuna od 1. ožujka 2010.,

- na iznos od 61,55 kuna od 1. travnja 2010.,

- na iznos od 60,61 kunu od 1. svibnja 2010.,

- na iznos od 60,35 kuna od 1. lipnja 2010.,

- na iznos od 63,55 kuna od 1. srpnja 2010.,

- na iznos od 62,01 kunu od 1. kolovoza 2010.,

- na iznos od 63,63 kuna od 1. rujna 2010.,

- na iznos od 62,05 kuna od 1. listopada 2010.,

- na iznos od 59,94 kune od 1. studenog 2010.,

- na iznos od 61,86 kuna od 1. prosinca 2010.,

- na iznos od 64,35 kuna od 1. siječnja 2011.,

- na iznos od 61,09 kuna od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 61,08 kuna od 1. ožujka 2011.,

- na iznos od 59,15 kuna od 1. travnja 2011.,

- na iznos od 57,38 kuna od 1. svibnja 2011.,

- na iznos od 61,73 kune od 1. lipnja 2011.,

- na iznos od 61,16 kuna od 1. srpnja 2011.,

- na iznos od 48,65 kuna od 1. kolovoza 2011.,

- na iznos od 46,52 kuna od 1. rujna 2011.,

- na iznos od 44,30 kuna od 1. listopada 2011.,

- na iznos od 3,89 kuna od 1. studenog 2011.,

- na iznos od 3,79 kuna od 1. prosinca 2011.,

- na iznos od 3,80 kuna od 1. siječnja 2012.,

- na iznos od 3,78 kuna od 1. veljače 2012.,

- na iznos od 3,70 kuna od 1. ožujka 2012.,

- na iznos od 3,56 kuna od 1. travnja 2012.,

- na iznos od 3,52 kune od 1. svibnja 2012.,

- na iznos od 3,45 kuna od 1. lipnja 2012.,

- na iznos od 3,32 kune od 1. srpnja 2012.,

- na iznos od 3,21 kunu od 1. kolovoza 2012.,

- na iznos od 3,13 kuna od 1. rujna 2012.,

- na iznos od 3,00 kuna od 1. listopada 2012.,

- na iznos od 2,92 kune od 1. studenog 2012.,

- na iznos od 2,88 kuna od 1. prosinca 2012.,

- na iznos od 2,79 kuna od 1. siječnja 2013.,

- na iznos od 2,63 kune od 1. veljače 2013.,

- na iznos od 2,57 kuna od 1. ožujka 2013.,

- na iznos od 2,51 kuna od 1. travnja 2013.,

- na iznos od 2,41 kunu od 1. svibnja 2013.,

- na iznos od 2,25 kuna od 1. lipnja 2013.,

- na iznos od 2,14 kuna od 1. srpnja 2013.,

- na iznos od 2,03 kune od 1. kolovoza 2013.,

- na iznos od 1,97 kuna od 1. rujna 2013.,

- na iznos od 1,91 kunu od 1. listopada 2013.,

- na iznos od 1,79 kuna od 1. studenog 2013.,

- na iznos od 1,74 kune od 1. prosinca 2013.,

- na iznos od 1,61 kuna od 1. siječnja 2014.,

- na iznos od 1,53 kune od 1. veljače 2014.,

- na iznos od 1,44 kuna od 1. ožujka 2014.,

- na iznos od 1,32 kuna od 1. travnja 2014.,

- na iznos od 0,94 kune od 1. svibnja 2014.,

- na iznos od 0,86 kuna od 1. lipnja 2014.,

- na iznos od 0,77 kuna od 1. srpnja 2014.,

- na iznos od 0,68 kuna od 1. kolovoza 2014.,

- na iznos od 0,64 kuna od 1. rujna 2014.,

- na iznos od 0,51 kunu od 1. listopada 2014.,

- na iznos od 0,45 kuna od 1. studenog 2014.,

- na iznos od 0,37 kuna od 1. prosinca 2014.,

- na iznos od 0,34 kune od 1. siječnja 2015. i

- na iznos od 0,12 kuna od 16. siječnja 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena“ (točka III. izreke). Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda (točka I. izreke) te je prihvaćena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (točka II. izreke).

 

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja naloženo je tuženiku R. A. d.d. Z. da tužitelju Z. Š. nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 82,95 eura/625,00 kuna u roku od 15 dana.

 

2. Tuženik pobija žalbom presudu i rješenje suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. i II. izreke, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/1991., 91/1992., 112/99, 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači, i odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, uz nadoknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama, uvećano za trošak sastava žalbe, a podredno predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

 

2.1. Tuženik pobija žalbom rješenje od 14. ožujka 2023. ne navodeći određeno žalbene razloge propisane odredbom članka 353. stavka 1. ZPP. Predlaže da drugostupanjski sud preinači ili ukine pobijano rješenje te da tužitelju naloži nadoknadi prouzročene parnične troškove.

 

3. Tužitelj pobija žalbom presudu u dijelu pod točkom III. izreke zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava propisanih odredbama članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. ZPP te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijani dio presude tako da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, uz nadoknadu troškova postupka u povodu žalbe, ili da pobijani dio presude ukine, i predmet vrati na ponovan postupak.

 

4. Žalbe parničnih stranaka protiv presude su osnovane, dok je žalba tuženika protiv rješenja od 13. svibnja 2022. neosnovana, a protiv rješenja od 14. ožujka 2023. osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim članak 2. ugovora o kreditu broj … koji su 13. ožujka 2008. sklopili tužitelj i tuženik kojom je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i članka 7. ugovora o kreditu broj … koji su 13. ožujka 2008. sklopili tužitelj i tuženik kojom je tuženik povrijedilo interese i prava tužitelja tako što je koristilo nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF te zahtjev za isplatu 1.953,87 kuna s osnove preplaćenih kamata (promjenjiva kamatna stopa) te za isplatu 25.139,38 kuna s osnove preplaćenih iznosa zbog razlike u tečaju (CHF), sve s pripadajućim zateznim kamatama.

 

6. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 12. predmetnog ugovora o kreditu, navodeći kako je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Z.

 

6.1. Sud prvog stupnja je polazeći od odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003. – dalje: ZZP/03), utvrdio da se o odredbi članka 12. predmetnog ugovora nije posebno pregovaralo te da je ta odredba stoga nepoštena i samim time ništetna te je, polazeći od odredbe članka 82. točke 19 ZZP/03, utvrdio da je udaljenost L. i Z. nešto više od 100 km što bi za tužitelja, radi evidentnih troškova te potrebnog vremena za putovanje, otežalo ostvarivanje prava pred sudom osobito kada se ima u vidu da je rijetko da se postupak dovrši na jednom ročištu, a što dalje znači da bi tužitelj nekoliko puta morao putovati u Z. te da bi to sigurno dovelo do otežanog ostvarivanja prava pred sudom slijedom čega bi tužitelj bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika, pa je, s obzirom na to da je odredba ugovora o mjesno nadležnosti suda ništetna, primjenom članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/2009., 112/12., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016.- dalje ZPK) s obzirom na činjenicu da je tužitelj pokrenuo postupak kod suda na čijem području on ima prebivalište, prigovor mjesne nenadležnosti suda ocijenio neosnovanim.

 

6.2. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP, na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi, budući da je sud prvog stupnja pravilno odlučio o prigovoru tuženika. Jednako tako nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka, a na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

6.3. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (identične odredbe sadrži i članka 49. ZZP/14 u koji Zakon je transponirana Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima, (SL 1993., L 95, str. 29., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba članka 81. stavka 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati.

 

6.4. Prema tumačenju Suda Europske uniju u presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98, obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga je sud prvog stupnja pravilno, ex officio ispitivao nepoštenost sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula).

 

6.5. Slijedom navedenog, a budući da tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi čl. 12. kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba članak 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

 

6.6. Članak 87. stavak 1. ZZP/03, propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba ugovora o kreditu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u članku 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 takva se odredba smatra ništavom. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača-tužitelja pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom, a kako je to sud prvog stupnja zaključio i dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja s obzirom na to da su kriteriji kojima se rukovodio suda prvog stupnja u skladu sa smjernicama koje je Sud Europske unije izložio u prethodnoj citiranoj presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98.

 

6.7. Slijedom izloženih razloga, odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti je - ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavaka 1. do 4. ZPP.

 

6.8. Slijedom izloženih razloga, a polazeći od utvrđenja da tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti suda prvog stupnja, to je prigovor mjesne nenadležnosti pravilno ocijenjen kao neosnovan, a imajući u vidu (i) pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019., a vezano uz primjenu odredbe članka 19.l stavka 1. ZPK.

 

6.9. Stoga je valjalo žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu odbiti, i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja od 13. svibnja 2022. u dijelu pod točkom I. izreke.

 

7. Nadalje sud prvog stupnja pravilno je odlučio kada je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (podnesak od 27. siječnja 2022.), a nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem kada je utvrđeni točan iznos preplaćenih iznosa, zbog čega je bilo svrsishodno za rješenje odnosa između parničnih stranaka dopustiti preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva. Stoga nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka propisan odredbom članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 190. i članka 191. stavka 1. ZPP, na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi.

 

7.1. Stoga je valjalo žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu odbiti, i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja od 13. svibnja 2022. u dijelu pod točkom II. izreke.

 

8. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

 

- da su stranke zaključile ugovor o kreditu 13. ožujka 2008. kojim se tuženik obvezao, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.265,09 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita i da je ugovorena kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 6,75%;

 

- da je člankom 4. ugovoreno da se kredit otplaćuje 84 mjeseca;

 

- da je u članku 7. Ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu;

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da suma pozitivnih iznosa tečajnih razlika iznosi 25.139,38 kuna.

 

9. Sud prvog stupnja je, polazeći od odredaba članka 81. ZZP/03 te članka 323. stavka 1. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. – dalje: ZOO), ocijenivši prigovor zastare djelomično neosnovanim, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti članka 7. predmetnog ugovora o kreditu i isplate iznosa od 25.139,38 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 2. Predmetnog ugovora o kreditu i isplate 1.953,87 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, ocijenivši prigovor zastare u tom dijelu osnovanim, odbio tužbeni zahtjev.

 

10. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, osobito, jer o odlučnim činjenicama presuda ne sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge.

 

10.1. Naime, Presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena nepoštenost (ništetnost) odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi potrošačkih ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj švicarskog franka koje su u mjerodavnom razdoblju sklapale tužene banke. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena i nepoštenost (ništetnost) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka koje su u mjerodavnom razdoblju sklapale tužene banke, kao i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi koje je ugovarala S. d.d. Ustavni je sud svojim odlukama brojeva U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine, br. 123/2016.) i broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda.

 

11. S obzirom na to da je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti (informiranosti) potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik/ca banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio/la potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, onda primjena pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP) podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužitelja), koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu. Stoga u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu, nije bilo moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja i djelatnice banke (izvođenje kojeg dokaza je predložio na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, a kako je to sud prvog stupnja zaključio, a na što tuženik osnovano upire u žalbi. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. i dr.).

 

12. Slijedom iznesenih razloga, a primjenjujući izloženo pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, na konkretan potrošački spor u kojem je tuženik dakle predložio da se tužitelj i tuženikova djelatnica S. N. saslušaju na okolnost obaviještenosti (informiranosti) tužitelja o odredbama predmetnog potrošačkog ugovora, odnosno obaviještenosti o posljedicama i rizicima fluktuacije tečaja CHF, i na kojem je dokazu tuženik ustrajao i na (zadnjem) ročištu za glavnu raspravu to je sud prvog stupnja bio dužan saslušati tužitelja kao ugovornu stranu predmetnog ugovora te djelatnicu banke S. N. (koji dokazi su bili predloženi u odgovoru na tužbu).

 

12.1. Nadalje, tužitelj osnovano u žalbi upire kako tužba radi utvrđenja (ništetnosti) ne zastarijeva, pa je utoliko sud prvog stupnja pogrešno odlučio kada je zbog zastare odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 2. predmetnog ugovora.

 

13. Budući da je pobijana presuda ukinuta, to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka od 13. svibnja 2022. te dopunsku odluka o troškovima postupka od 14. ožujka 2023.

 

14. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP, pobijanu presudu ukinuti, i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

15. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će izvesti po tuženiku predložene dokaze saslušanjem tužitelja i svjedoka (djelatnice tuženika) i otklonit će i ostale nedostatke na koje mu je ukazano te će potom donijeti, novu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

16. Budući da je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu ukinuta, ostavljeno je, u skladu s odredbom članka 166. stavka 3. ZPP, da se o troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

 

U Zagrebu 24. listopada 2023.

 

 

         Predsjednik vijeća

         Robert Jambor, v.r.