Poslovni broj: Us I-3589/2024-10
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6, Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĆIK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi ocjene, 18. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I Poništava se rješenje Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/24-01/411, URBROJ: 566-01/18-24-2 od 4. srpnja 2024. II Odbacuje se žalba tužiteljice podnesena tuženiku i ista prosljeđuje na postupanje nadležnom tijelu Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Poreznoj upravi, Središnjem uredu, Sektoru za financije, pravne poslove i upravljanje ljudskim potencijalima, Službi za službeničke poslove, Zagreb, Boškovićeva 5.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/24-01/411, URBROJ: 566-01/18-24-2 od 4. srpnja 2024. odbačena je žalba tužiteljice izjavljena protiv na odluku Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: 121-01/20-01/53, URBROJ: 513-07-21- 08-20-8 od 7. rujna 2020., kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između plaće isplaćene temeljem rješenja pobliže označenih u izreci te odluke sve za razdoblje od 29. rujna do 22. listopada 2017. i od 30. siječnja 2018. do 30. lipnja 2020., pa nadalje, odnosno do prestanka korištenja prava na njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju.
2. Tužiteljica u zahtjevu za izvršenje presude broj Us I-4757/2023-7 od 27. svibnja 2024. zaprimljenim na ovom sudu pod broj Us I-3589/2024 navodi da tuženik nije postupio prema uputi iz presude da se tuženik u ponovljenom postupku prije svega treba fokusirati na to je li odluka kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu uvećane naknade plaće za vrijeme korištenja roditeljskog dopusta odobrenog radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju išla na štetu zajamčenih ustavnih prava tužiteljice odnosno rješavat će o meritumu tj. je li tužiteljica prvostupanjskim rješenjem od 1. rujna 2017. degradirana u službi u odnosu na određeni raspored na radno mjesto s manjim koeficijentom, a što je suprotno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o radu da joj isplati razliku plaće i da je u izvršenju presude dužan postupiti sukladno prethodno iznesenim pravnim shvaćanjem i primjedbama iz prethodno navedene presude Upravnog suda u Zagrebu i Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-1502/2023 od 4. listopada 2023. prema kojoj je tuženik bio dužan tužiteljicu izvijestiti o svojoj eventualnoj nenadležnosti i pravni lijek kojim se tužiteljica poslužila protiv navedene odluke proslijediti nadležnom tijelu na postupanje.
3. Tužiteljica u tužbi radi poništavanja navedenog rješenja tuženika zaprimljenim pod broj Us I-3809/2024 ističe da je 16. srpnja 2020. prvostupanjskom tijelu podnijela zahtjev kojim je zatražila izdavanje upravnog akta sukladno odredbama članka 63. stavka 1. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj: 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15, 61/17 i 70/19) kojim će ostvariti pravo na obračun i isplatu plaće po povoljnijim uvjetima odnosno pravo na razliku plaće, između one plaće koja je obračunavana i isplaćivana temeljem rješenja donesenog u vrijeme korištenja roditeljskog dopusta i one koje bi primala da joj nije u vrijeme roditeljskog dopusta izdano rješenje kojim joj je određena plaća s nepovoljnijim koeficijentom, odnosno, u odnosu na stečeno pravo na plaću, zasnovano na pravnom aktu donesenom prije korištenja prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora koje pravo je po povratku na posao trebalo biti poštivano, a ostvarenje prava zaštićeno.
4. Predmetnim zahtjevom traži obračun i isplatu razlike plaće po povoljnijem koeficijentu za razdoblje od 29. rujna do 22. listopada 2017., te za razdoblje od 30. siječnja 2018. do 30. lipnja 2020. i nadalje do prestanka korištenja prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora zbog donesenih prvostupanjskih rješenja o rasporedu u vrijeme korištenja prava iz sustava rodiljnjih i roditeljskih potpora i to rješenja od 1. rujna 2017. u vrijeme korištenja roditeljskog dopusta i rješenja od 1. svibnja 2019. u vrijeme korištenja prava na rad s polovicom radnog vremena zbog djeteta s težim smetnjama u razvoju, kojim rješenjima je određeno da joj se plaća obračunava prema koeficijentu 1.794 uz dodatak od 10% za posebne uvjete rada, a prije korištenja navedenih prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora je ostvarila pravo na plaću prvostupanjskim rješenjem od 9. siječnja 2015. kojim je određeno da joj se plaća obračunava prema koeficijentu 2.522 i propuštanja prvostupanjskog tijela da postupi sukladno odredbama članka 12. stavka 2. Zakona o državnim službenicima i odredbama članka 36. stavka 1. i 2. Zakona o radu.
5. Opisuje kronologiju događaja i ističe da tuženik nije postupio prema pravnom shvaćanju i primjedbama suda, a naročito obzirom da je odluka Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 7. rujna 2020. donesena temeljem članka 63. stavka 1. Zakona o državnim službenicima, te sadrži elemente rješenja iz upravnog postupka i meritornu odluku pa je bilo potrebno u uputi o pravnom lijeku navesti mogućnost žalbe tuženiku.
6. Tužiteljica se poziva na nacionalne i internacionalne propise koje smatra relevantnim, a naročito u vezi stavljanja žena u nepovoljniji položaj obzirom na trudnoću i majčinstvo, a što predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola, te joj nije jasno kako čelnik tijela ima legitimno pravo prilikom donošenja novog Pravilnika o unutarnjem redu donositi rješenja kojima je državnim službenicima određena plaća, a da pri tom ne mora poštivati propise kogentne naravi konkretno odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14), te se radi o povredi prava Ustavnog ranga, jer je tuženik bio nadležan odlučiti o žalbama protiv rješenja kojima se odlučuje o pravima i obvezama državnih službenika sukladno članku 67. stavku 1. Zakona o državnim službenicima.
7. Upravni sud u Zagrebu je navedene predmete spojio na manji broj sukladno članku 107. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24), jer su oba spora pokrenuta radi ocjene zakonitosti iste pojedinačne odluke.
8. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tuženik donio rješenje kojim je odbacio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv odluke Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 7. rujna 2020. zbog nenadležnosti s obrazloženjem da je zahtjev za isplatu veće plaće materija koja potpada pod druga prava i obveze o kojoj se odlučuje na način propisan općim propisima o radu sukladno izmijenjenoj odredbi članka 63. Zakona o državnim službenim službenicima, a koja je bila u primjeni u vrijeme donošenja odluke Ministarstva financija, te je time postupio u skladu s presudom Upravnog suda u Zagrebu broj Us I-4757/2023 od 27. svibnja 2024.
9. Ističe da tužiteljica nije podnijela žalbu protiv rješenja o rasporedu od 1. rujna 2017. za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust na radno mjesto porezne revizorice za nadzor poreza na dobit, dohodak i doprinos, a kojim rješenjem joj je utvrđena i plaća, a koje rješenje tužiteljica nije pobijala žalbom, pa je o njezinom zahtjevu za isplatu odlučilo Ministarstvo financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda i u toj odluci joj je dana uputa da protiv iste sukladno odredbi članka 133. stavka 1. Zakona o radu može podnijeti zahtjev za zaštitu prava Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Središnjem uredu, Sektoru za financije, pravne poslove i upravljanje ljudskim potencijalima, Službi za službeničke poslove u roku od 15 dana od dana dostave odluke odnosno od saznanja za povredu prava.
10. Prema tome tužiteljica je imala mogućnost zakonom propisanim pravnim sredstvom pobijati odluku Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, ali ne pred Odborom za državnu službu, koji slijedom navedene odredbe Zakona o državnim službenicima nije nadležan odlučivati u predmetima zahtjeva za isplatu veće plaće za vrijeme korištenja prava na njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju.
11. Smatra da se tužiteljičini navodi iscrpljuju u tvrdnjama da tuženik nije postupio prema članku 152. Zakona o upravnim sporovima, a ne iznose se razlozi za pobijanje osporavanog rješenja prema kojem je žalba odbačena zbog nenadležnosti.
12. Tuženik u drugom odgovoru na tužbu se upravo poziva na prethodno opisani odgovor na tužbu, ponavlja već ranije iznesene navode, te kako ne postoji drugo tijelo koje bi bilo nadležno za rješavanje o žalbi, tuženik u takvoj pravnoj situaciji nije ni mogao proslijediti žalbu tužiteljice drugom tijelu, već je donio na zakonu utemeljenu odluku o odbačaju žalbe zbog nenadležnosti.
13. Tuženik smatra neosnovanima prigovore tužiteljice koja se poziva na povrede odredaba Zakona o ravnopravnosti spolova, Zakona o radu, kao i Ustava Republike Hrvatske, a obzirom da odbacivanje žalbe zbog nenadležnosti ne predstavlja samo po sebi kršenje odredaba navedenih Zakona i Ustava Republike Hrvatske.
14. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.
15. Tužiteljica se na odgovor tuženika očitovala da je osim zahtjeva za izvršenje presude ovoga suda broj Us I-4757/2023-7 od 27. svibnja 2024. podnijela i posebnu tužbu radi poništenja rješenja tuženika od 30. rujna 2024.
16. Smatra da uputa iz navedene presude obvezuje javnopravno tijelo jer nema nikakve izmijenjene odredbe članka 63. Zakona o državnim službenicima te je sukladno članku 67. stavku 1. Zakona o državnim službenicima i članku 9. stavku 1. Uredbe o ustrojstvu i načinu rada odbora za državnu službu isti nadležan za rješavanje o podnesenoj žalbi, a obzirom da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-1502/2023 od 4. listopada 2023. u točki 11. točka 1. naveo da je ocjenu o dopuštenosti žalbe podnositeljice podnesene protiv upravnog akta donesenog u prvom stupnju nadležno drugostupanjsko tijelo donijelo pogrešnim pristupom u primjeni zakonske osnove, slijedom čega je pogrešno izveden i zaključak da je za odlučivanje o pravnom lijeku kojeg je podnositeljica podnijela mjerodavan stavak 2., a ne stavak 3. članka 63. Zakona o državnim službenicima.
17. Predlaže sudu da poništi osporavano drugostupanjsko rješenje od 4. srpnja 2024. i prvostupanjsko rješenje od 7. rujna 2020., te da joj se prizna pravo na plaću po povoljnijem koeficijentu, zasnovano na upravnom aktu prije korištenja prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora prema rješenju Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/15-01/05, URBROJ: 513-07-21-08- 15-2 od 9. siječnja 2015. kojim joj je određena plaća prema koeficijentu 2.522 i to za razdoblje od 29. rujna 2017. do 22. listopada 2017. i za razdoblje od 30. siječnja 2018. do prestanka korištenja prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora, te da se naloži prvostupanjskom tijelu da o tome donese odgovarajuća rješenja sukladno članku 63. stavku 1. Zakona o državnim službenicima u roku od šezdeset dana od dostave pravomoćne presude, te da se naloži prvostupanjskom tijelu da tužiteljici obračuna i isplati razliku plaće i to razliku između plaće koja je obračunavana i isplaćivana temeljem rješenja donesenog u vrijeme korištenja roditeljskog dopusta i plaće s povoljnijim uvjetima po povoljnijem koeficijentu, zajedno za zakonskom zateznom kamatom.
18. Tužbeni zahtjev je osnovan.
19. Sud je riješio upravni spor bez održavanja usmene i javne rasprave na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 98. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24), jer se radi o rješavanju pravnog pitanja, te stranke izričito nisu zatražile održavanje rasprave.
20. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je izvršio uvid u spis tuženika priložen uz odgovor na tužbu.
21. Prema podacima spisa predmeta, nije sporno da je tužiteljici visina plaće utvrđena rješenjima o rasporedu od 1. rujna 2017. koje tužiteljica nije osporavala, a da je naknadu plaće za vrijeme korištenja roditeljskog dopusta isplaćivao Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, te je tužiteljica 16. srpnja 2020. prvostupanjskom tijelu podnijela zahtjev kojim je zatražila izdavanje upravnog akta sukladno odredbama članka 63. stavka 1. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj: 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15, 61/17 i 70/19) kojim će ostvariti pravo na obračun i isplatu plaće po povoljnijim uvjetima odnosno pravo na razliku plaće, između one plaće koja je obračunavana i isplaćivana temeljem rješenja donesenog u vrijeme korištenja roditeljskog dopusta i one koje bi primala da joj nije u vrijeme roditeljskog dopusta izdano rješenje kojim joj je određena plaća s nepovoljnijim koeficijentom, odnosno, u odnosu na stečeno pravo na plaću, zasnovano na pravnom aktu donesenom prije korištenja prava iz sustava rodiljnih i roditeljskih potpora koje pravo je po povratku na posao trebalo biti poštivano, a ostvarenje prava zaštićeno.
22. Presudom Upravnog suda u Zagrebu broj UsI-2928/20 od 13. rujna 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika od 30. rujna 2020. kojim je odbačena žalba tužiteljice izjavljena protiv odluke Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 7. rujna 2020. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu veće naknade plaće za vrijeme korištenja prava na njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju, jer se ne radi o upravnoj stvari u smislu utvrđivanja visine plaće, koja je utvrđena pravomoćnim rješenjem o utvrđivanju plaće, niti o utvrđivanju plaće za vrijeme korištenja prava na njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju, a o čemu je odlučivao Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, već o isplati.
23. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-4429/22 od 7. prosinca 2022. žalba tužiteljice je odbijena i potvrđena navedena presuda s istovjetnim obrazloženjem da se radi o materiji koja ne ulazi u domenu upravnog prava i da je tužiteljica svoj zahtjev trebala podnijeti redovnom sudu.
24. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1502/2023 od 4. listopada 2023. ukinute su navedene presude i predmet vraćen Upravnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak s obrazloženjem da osporene presude nisu donesene sukladno načelu vladavine prava i sigurnosti objektivnog pravnog poretka jer je Odbor za državnu službu bio dužan tužiteljicu izvijestiti o svojoj eventualnoj nenadležnosti i pravni lijek kojim se tužiteljica poslužila protiv navedene odluke proslijediti nadležnom tijelu na postupanje te je u odnosu na tužiteljicu utvrđena povreda prava na pristup sudu te odlukom istovremeno nije otklonjena niti mogućnost diskriminatornih učinaka za podnositeljicu u dijelu ostvarenja isplate uvećane naknade plaće za vrijeme korištenja prava na njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju.
25. Presudom Upravnog suda u Zagrebu Us I-4757/2023 od 27. svibnja 2024. poništeno je rješenje Odbora za državnu službu od 30. rujna 2020. i predmet vraćen na ponovni postupak s uputom da se tuženik prije svega u ponovljenom postupku treba fokusirati na to je li odluka kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu uvećane naknade plaće za vrijeme korištenja roditeljskog dopusta odobrenog radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju išla na štetu zajamčenih ustavnih prava tužiteljice tj. je li tužiteljica rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 1. rujna 2017. donošenjem novog rasporeda degradirana u službi, o čemu se tuženik treba očitovati i argumentirati obrazložiti svoju odluku.
26. Tuženik je u izvršenju navedene presude donio rješenje od 4. srpnja 2024. kojim ponovno odbacuje žalbu tužiteljice izjavljenu protiv odluke Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 7. rujna 2020. zbog nenadležnosti navodeći u obrazloženju da je u navedenoj odluci tužiteljici dana uputa o zaštiti prava, po kojoj je tužiteljica mogla postupiti.
27. Odredbom članka 18. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09 i 110/21) propisano je da kad javnopravno tijelo nije nadležno za primitak podneska koji je podnositelj osobno predao odnosno koji se primi na zapisnik, službena osoba upozorit će na to podnositelja i uputiti ga na nadležno tijelo. Ako podnositelj i dalje zahtijeva da se njegov podnesak primi, službena osoba dužna je primiti takav podnesak i bez odgode uputiti ga nadležnom tijelu te o tome obavijestiti stranku.
28. Prema ocjeni ovog suda, tuženik nije odbacivanjem žalbe u cijelosti postupio prema prethodno navedenoj presudi ovoga suda i odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, jer iako je ovaj sud mišljenja da zahtjev za isplatu veće plaće, da bi se izbjegli zabranjeni diskriminatorni učinci na osnovi spola u odnosu na isplatu naknade plaće za vrijeme korištenja prava na njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju, nije zahtjev iz nadležnosti tuženika u smislu članka 63. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj: 92/05, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 138/15 – Odluka Ustavnog suda RH, 61/17, 70/19 i 98/19), a kako su to obrazložili Upravni sud u Zagrebu i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojim presudama, tuženik je žalbu tužiteljice trebao sukladno prethodno citiranom članku 18. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku proslijediti tijelu koje je kao žalbeno tijelo bilo navedeno u uputi o zaštiti prava u prvostupanjskom rješenju od 7. rujna 2020. protiv kojeg je tužiteljica izjavila žalbu i podnijela je tuženiku kao nenadležnom javnopravnom tijelu, ali u konkretnom slučaju nije sporno da istim nije bila zadovoljna i da je stoga tuženik njenu žalbu trebao proslijediti nadležnom tijelu.
29. Naime, u uputi o zaštiti prava danoj u prvostupanjskom rješenju od 7. rujna 2020. navedeno je da tužiteljica sukladno odredbi članka 133. stavka 1. Zakona o radu može podnijeti zahtjev za zaštitu prava Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Središnjem uredu, Sektoru za financije, pravne poslove i upravljanje ljudskim potencijalima, Službi za službeničke poslove, Zagreb, Boškovićeva 5 u roku od 15 dana od dana dostave ove odluke odnosno od saznanja za povredu prava, te ukoliko u daljnjem roku od 15 dana, po isteku 15. dana od dana podnošenja zahtjeva može zaštitu povrijeđenog prava zahtijevati pred nadležnim sudom za radne sporove, pa ovaj sud smatra da tužiteljičinu žalbu treba proslijediti nadležnom tijelu obzirom da se po sadržaju žalbe radi o zahtjevu za zaštitu prava, jer bi za tužiteljicu u suprotnom slučaju nastupio gubitak roka za traženje odluke, a protekom daljnjih 15 dana i za kasnije eventualno zahtijevanje zaštite povrijeđenog prava pred nadležnim sudom za radne sporove.
30. Stoga je sud na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, presudio kao u izreci.
U Zagrebu 18. prosinca 2025.
Sutkinja:
Tamara Bogdanović, univ. spec. iur.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. ĆIK, [adresa]
2. Odbor za državnu službu, [adresa] Zagreb, Palmotićeva 5
3. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Središnji ured, Sektor za financije, pravne poslove i upravljanje ljudskim potencijalima, Služba za službeničke poslove, [adresa] Zagreb, Boškovićeva 5, uz žalbu tužiteljice
4. U spis
