REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-680/2025-37

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 6. lipnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 75624/05 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 22.03.2005.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak , a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu: - članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.520,00 CHF.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.081,76 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29.,st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koje teku na pojedine iznose po dospijeću pa do isplate kako slijedi

1,13 € / 8,49 kn sa zzk od 08.12.2005 pa do isplate

5,21 € / 39,25 kn sa zzk od 07.01.2009. pa do isplate

9,64 € / 72,63 kn sa zzk od 16.02.2009. pa do isplate

7,82 € / 58,89 kn sa zzk od 13.03.2009. pa do isplate

5,47 € / 41,22 kn sa zzk od 10.04.2009. pa do isplate

3,58 € / 26,94 kn sa zzk od 13.05.2009. pa do isplate

3,15 € / 23,72 kn sa zzk od 23.06.2009. pa do isplate

3,39 € / 25,57 kn sa zzk od 16.07.2009. pa do isplate

1,31 € / 9,87 kn sa zzk od 31.08.2009. pa do isplate

1,63 € / 12,28 kn sa zzk od 22.09.2009. pa do isplate

0,73 € / 5,48 kn sa zzk od 22.10.2009. pa do isplate

2,95 € / 22,20 kn sa zzk od 10.11.2009. pa do isplate

3,89 € / 29,33 kn sa zzk od 23.12.2009. pa do isplate

7,47 € / 56,27 kn sa zzk od 22.01.2010. pa do isplate

8,98 € / 67,63 kn sa zzk od 19.02.2010. pa do isplate

12,25 € / 92,28 kn sa zzk od 22.03.2010. pa do isplate

12,49 € / 94,12 kn sa zzk od 22.04.2010. pa do isplate

12,21 € / 91,96 kn sa zzk od 24.05.2010. pa do isplate

18,80 € / 141,63 kn sa zzk od 21.06.2010. pa do isplate

21,88 € / 164,88 kn sa zzk od 20.07.2010. pa do isplate

27,31 € / 205,77 kn sa zzk od 19.08.2010. pa do isplate

34,43 € / 259,42 kn sa zzk od 13.09.2010. pa do isplate

25,78 € / 194,24 kn sa zzk od 25.10.2010. pa do isplate

29,18 € / 219,87 kn sa zzk od 23.11.2010. pa do isplate

45,15 € / 340,19 kn sa zzk od 24.12.2010. pa do isplate

7,56 € / 56,93 kn sa zzk od 25.01.2011. pa do isplate

38,56 € / 290,48 kn sa zzk od 21.02.2011. pa do isplate

40,79 € / 307,32 kn sa zzk od 14.03.2011. pa do isplate

37,61 € / 283,39 kn sa zzk od 18.04.2011. pa do isplate

47,83 € / 360,37 kn sa zzk od 23.05.2011. pa do isplate

57,96 € / 436,67 kn sa zzk od 27.06.2011. pa do isplate

68,58 € / 516,70 kn sa zzk od 01.08.2011. pa do isplate

79,96 € / 602,39 kn sa zzk od 05.09.2011. pa do isplate

56,60 € / 426,42 kn sa zzk od 21.09.2011. pa do isplate

51,84 € / 390,56 kn sa zzk od 18.10.2011. pa do isplate

52,22 € / 393,43 kn sa zzk od 21.11.2011. pa do isplate

57,46 € / 432,92 kn sa zzk od 21.12.2011. pa do isplate

60,68 € / 457,15 kn sa zzk od 24.01.2012. pa do isplate

62,30 € / 469,40 kn sa zzk od 05.03.2012. pa do isplate

57,30 € / 431,72 kn sa zzk od 02.04.2012. pa do isplate

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak iznos od 2.298,63 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 18. prosinca 2025. pa sve do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za svako polugodište kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika dana 22.03.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 75624/05 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 20.520,00 u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,80% godišnje, a koja je promjenjiva prema posebnoj odluci kreditora. Tuženik je također uz ugovorenu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, ugovorom obvezao tužitelja i na obveznu uplatu posebne jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa cjelokupnog kredita. Povrat kredita ugovoren je u 84 mjesečna anuiteta, plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Namjena kredita je kupovina osobnog vozila. Tužitelj nije pristupio sklapanju Dodatka ugovora o kreditu kojim se vršila konverzija u euro. Sklopljeni ugovor o kreditu sadrži niz nepoštenih odredaba u vidu ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, te vezivanjem glavnice i anuiteta uz švicarski franak, temeljem kojih je tuženik stekao utuženi iznos bez valjane pravne osnove, slijedom čega je tuženik dužan utuženi iznos isplatiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03). Sklapanjem ugovora o kreditu u švicarskim francima, te ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja jednostranom Odlukom o kamatnim stopama kreditora, tuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima čl.322., povrijedio prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja jednostranom Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te valutnu klauzulu u švicarskim francima, bez upozorenja tužitelja kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na duži rok, prikazujući tužitelju svoju ponudu kao najpovoljniju moguću, preporučujući sklapanje kredita u švicarskim francima radi niže kamatne stope, ali je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika. Također, pravnu argumentaciju tužitelja potvrđuju i Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. koja je donjeta u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prema odredbi čl. 502. Zakona o parničnom postupku, sud je vezan za utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom postupku zaštite potrošača, na koju odluku se fizičke i pravne osobe mogu u svojim posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona, i to da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Jednokratna naknada za obradu kredita je proizvoljna naknada tuženika, na visinu koje naknade potrošač ne može utjecati, koju potrošač mora podmiriti iako troškove kredita i naknadu za korištenje kredita plaća uredno kroz ugovorenu kamatu stopu, dakle radi se o dvostrukoj naplati iste usluge, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, kao i kroz otplatno razdoblje kroz kamate. Tuženik tužitelja nije obavijestio čak niti o riziku da HNB provodi politiku stabilnog tečaja samo u odnosu na euro, ali ne i prema drugim valutama. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču su nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja kao potrošača o četiri činjenice; o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone potpuno izvjestan, o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenog tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa tužiteljem postupao suprotno odredbama čl. 81.,82. ,90. tada važećeg ZZP 03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07. i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama čl.322. Zakona o obveznim odnosima, jer nije tužitelju transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Tužitelj je s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za ugovore kojima je glavnica vezana uz švicarske franke. Tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i prezentirao kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, a za kredite u drugoj valuti prema navodima tuženika, tužitelj nije imao kreditnu sposobnost, niti uvjete za odobrenje. odredbe kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak, predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka ništetne, temeljem prethodno citiranih zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, što je potvrdio i Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. Ugovaranjem odredba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredba kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak ugovora, dug tužitelja je postao promjenjiva kategorija na koji tužitelj nije mogao utjecati- slijedom čega su te odredbe nepoštene i ništetne. Zakonom o obveznim odnosima u članku 323., propisana ja kao posljedica ništetnosti vraćanja onog što je primljeno temeljem takvog ugovora, te je tuženik dužan vratiti tužitelju upravo ono što je temeljem takvih ništetnih odredaba ugovora stekao, a s obzirom da je tuženik u zakašnjenju dužan je tužitelju isplatiti i zakonsku zateznu kamatu. Prema obračunu tužitelja isti je u odnosu na parametre ugovorene Ugovorom o kreditu tuženiku isplatio iznos od 14.033,80 kuna više od ugovorenog, te je tuženik na razlici u jednostranom povećanju kamatne stope, povećanju tečaja švicarskog franka, kao i jednokratne naknade bez valjane pravne osnove stekao navedeni iznos. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči, a kako je zatraženo u preciziranom tužbenom zahtjevu od 14.10.2022. uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora. Nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 75624/05 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 16.4.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik upućuje i na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž- 311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„ Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač. Dodatno, tuženik ističe i da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti u sudskoj praksi, da je ugovorne odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu ništetna. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade niti je ništetnost takve naknade uopće bila predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. Tužitelj je u potpunosti neosnovano i proizvoljno proširio utvrđenja iz Parnice Potrošač. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: „…Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su: odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene; interni akti tuženika; te sve ostale isprave i podnesci tuženika. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu. Međutim, tuženik će se u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni to u ovom slučaju nije ispunjeno. Da bi to bolje objasnio, tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o „tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana), Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps – a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku) Rizik naplate kredita (također povezano sa CDS). Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Naime, tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (dalje: „Odluka“). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice

- razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva „spread“; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. godine. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž- 2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 75624/05 od 22. ožujka 2005., iskaz tužitelja, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petru Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., zapisnici s ročišta i priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da su sklopile ugovor o kreditu br. 75624/05 od 22. ožujka 2005. kojim prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 20.520,00 CHF u protuvrijednosti kune na dan isplate.

5. Sporna je osnovanost utvrđenja ništetnosti i valutne klauzule te prigovor zastare potraživanja.

6. U odnosu na prigovor zastare ništetnosti valutne klauzule tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovno teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od dana 14.06.2018., a prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, od dana utvrđenja ništetnosti, počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu, te je tužba podnesena u roku manjem od 5 godina.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je došao u kuću auto "Zubak" radi kupnje vozila, da su ga nakon toga poslali kod tuženika. Sjeća se da je htio kredit u eurima ili kunama, zaposlenik tuženika mu je predložio da je najbolje da uzme kredit u CHF protuvrijednosti kune jer je on najstabilniji. Što se tiče tečaja valutne klauzule zaposlenik tuženika mu je rekao da je on stabilan i da se neće puno mijenjati niti gore niti dole. Nije prigovarao odredbama kredita, bio je zadovoljan mjesečnim anuitetom. Nakon dvije godine mjesečni anuitet mu se poduplao, a kredit je bio na 7 godina. Mjesečne anuitete plaćao je osobno, auto je koristio u osobne svrhe. Tuženik mu nije slao nikakve obavijesti o podizanju mjesečnih anuiteta nego je za to saznao kada je bio kod tuženika. Nije išao u druge banke jer su mu u auto kući "Zubak" rekli da mora ići kod tuženika da bi dobio kredit. Navodi, da su mu rekli da mora platiti ulaznu naknadu za obradu kredita, nisu mu objašnjavali od čega se sastoji ulazna naknada i rekli su da se taj dio ugovora ne može mijenjati.

8. Nesporno je da je dana 07.04.2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br. P-1401/2012., a koja je potvrđena presudom br. Pž-6632/2017.od 14.06.2018. Visokog trgovačkog suda RH, u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana stoga je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama zakona o zaštiti potrošača po čl. 96. i 97. i suprotno odredbama čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 502c. ZPP-a, propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošači obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Sud je utvrdio iskazom tužitelja da se na tužitelja primjenjuje zakon o potrošačima jer je tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba-potrošač te mu je zaposlenik tuženika predložio kredit u švicarcima da je najpovoljniji, najstabilniji i najsigurniji i nitko mu nije objasnio rizik promjene valutne klauzule, da se ona može povećati i smanjiti. Tuženik predloženim dokazima nije dokazao da je tužitelju djelatnik banke, a prije sklapanja navedenog ugovora objasnio rizik povećanja valutne klauzule, imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom pregovora pružene cjelovite informacije u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, prema odredbi čl. 221a ZPP-a. Sud zaključuje da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da je nastala značajna neravnoteža u pregovaračkim položajima, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te je predmetna ugovorna odredba nepoštena. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u odnosu na valjanost odredbe valutne klauzule ništetna stoga se u ovom slučaju primjenjuje čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je tuženik nepošteno stekao bez osnove utuženi iznos.

8. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do kraja otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznose 12.395,66 kn (Tabela 2, stupac '5') od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 4.245,68 kn te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 8.149,98 kn. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 2.500,97 kn (Tabela 2 stupac '7'). Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 9.894,69 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac 20) i to: Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita ukupno 4.245,68 kn, ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi ukupno 5.649,01 kn.

9. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, u odnosu na izračun, stoga je sud isti uzeo u obzir prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

10. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je svoje vještačenje iznio savjesno i u skladu pravilima i vještine prema čl. 258. ZPP-a.

11. Sud nije uzeo u obzir razliku ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF a koji se odnosi na ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iz razloga jer tuženik nije postavio prigovor prijeboja ili protutužbe.

12. Budući da je sud utvrdio da je valutna klauzula ništetna prema čl. 1. Ugovora, jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je dosudio tužitelju na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule iznos od 1.081,76 eura (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a), mjesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je utvrdio da je tuženik bio nepošten jer je nastala značajna neravnoteža u pregovaračkim položajima, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a iznos od 2.298,63 eura, a koji se sastoji od: tužba 100 bodova, podnesak 02.06.2021. 100 bodova, ročište 10.02.2022. 50 bodova, podnesak 28.02.2022. 100 bodova, podnesak 14.10.2022. 100 bodova, ročište 19.09.2023. 100 bodova, podnesak 7.02.2025. 100 bodova, ročište 6.06.2025. g. 100 bodova, ročište 10.09.2025 100 bodova, a što ukupno iznosi 1.600,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 400,00 eura, trošak financijskog vještačenja 265,45 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 33,18 eura.

U Zagrebu, 18. prosinca 2025.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika