Posl. broj: P-1028/2023-36
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Sanji Dozet, odvjetnici iz Zagreba i LZ iz [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rada 61, Split, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, 28. ožujka 2025. nakon javne glavne rasprave zaključene 5. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i z.z. punomoćnice tuženika ĐZ, odvjetničke vježbenice, 18. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. N a l a ž e s e tuženiku OTP banka d.d. da tužiteljici KZ plati iznos od 18.376,00 EUR (osamnaesettisućatristosedamdesetšest eura) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke to tekućom na iznos od:
0,17 EUR
od 1. ožujka 2009. pa do isplate
0,62 EUR
od 1. veljače 2010. pa do isplate
8,56 EUR
od 1. travnja 2010. pa do isplate
6,14 EUR
od 1. svibnja 2010. pa do isplate
10,87 EUR
od 1. lipnja 2010. pa do isplate
37,54 EUR
od 1. srpnja 2010. pa do isplate
31,47 EUR
od 1. kolovoza 2010. pa do isplate
54,23 EUR
od 1. rujna 2010. pa do isplate
42,23 EUR
od 1. listopada 2010. pa do isplate
33,20 EUR
od 1. studenoga 2010. pa do isplate
60,56 EUR
od 1. prosinca 2010. pa do isplate
77,64 EUR
od 1. siječnja 2011. pa do isplate
64,42 EUR
od 1. veljače 2011. pa do isplate
64,02 EUR
od 1. ožujka 2011. pa do isplate
55,10 EUR
od 1. travnja 2011. pa do isplate
57,68 EUR
od 1. svibnja 2011. pa do isplate
86,10 EUR
od 1. lipnja 2011. pa do isplate
90,09 EUR
od 1. srpnja 2011. pa do isplate
121,56 EUR
od 1. kolovoza 2011. pa do isplate
110,13 EUR
od 1. rujna 2011. pa do isplate
92,34 EUR
od 1. listopada 2011. pa do isplate
91,87 EUR
od 1. studenoga 2011. pa do isplate
89,83 EUR
od 1. prosinca 2011. pa do isplate
96,39 EUR
od 1. siječnja 2012. pa do isplate
103,50 EUR
od 1. veljače 2012. pa do isplate
103,71 EUR
od 1. ožujka 2012. pa do isplate
99,24 EUR
od 1. travnja 2012. pa do isplate
101,96 EUR
od 1. svibnja 2012. pa do isplate
103,73 EUR
od 1. lipnja 2012. pa do isplate
100,85 EUR
od 1. srpnja 2012. pa do isplate
101,10 EUR
od 1. kolovoza 2012. pa do isplate
98,45 EUR
od 1. rujna 2012. pa do isplate
93,54 EUR
od 1. listopada 2012. pa do isplate
100,96 EUR
od 14. studenoga 2012. pa do isplate
101,69 EUR
od 1. prosinca 2012. pa do isplate
98,76 EUR
od 14. siječnja 2013. pa do isplate
93,99 EUR
od 12. veljače 2013. pa do isplate
96,62 EUR
od 19. ožujka 2013. pa do isplate
102,48 EUR
od 12. travnja 2013. pa do isplate
88,24 EUR
od 14. svibnja 2013. pa do isplate
88,69 EUR
od 12. lipnja 2013. pa do isplate
85,24 EUR
od 11. srpnja 2013. pa do isplate
87,86 EUR
od 14. kolovoza 2013. pa do isplate
90,59 EUR
od 12. rujna 2013. pa do isplate
95,50 EUR
od 11. listopada 2013. pa do isplate
95,64 EUR
od 12. studenoga 2013. pa do isplate
101,06 EUR
od 12. prosinca 2013. pa do isplate
94,06 EUR
od 17. siječnja 2014. pa do isplate
81,38 EUR
od 12. veljače 2014. pa do isplate
84,56 EUR
od 13. ožujka 2014. pa do isplate
82,83 EUR
od 15. travnja 2014. pa do isplate
79,24 EUR
od 13. svibnja 2014. pa do isplate
79,59 EUR
od 12. lipnja 2014. pa do isplate
81,93 EUR
od 11. srpnja 2014. pa do isplate
84,33 EUR
od 13. kolovoza 2014. pa do isplate
86,56 EUR
od 1. rujna 2014. pa do isplate
102,76 EUR
od 15. listopada 2014. pa do isplate
89,89 EUR
od 15. studenoga 2014. pa do isplate
90,44 EUR
od 15. prosinca 2014. pa do isplate
90,86 EUR
od 15. siječnja 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. veljače 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. ožujka 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. travnja 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. svibnja 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. lipnja 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. srpnja 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. kolovoza 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. rujna 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. listopada 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. studenoga 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. prosinca 2015. pa do isplate
90,65 EUR
od 15. siječnja 2016. pa do isplate
126,07 EUR
od 15. veljače 2016. pa do isplate
123,38 EUR
od 15. ožujka 2016. pa do isplate
121,21 EUR
od 15. travnja 2016. pa do isplate
117,43 EUR
od 15. svibnja 2016. pa do isplate
126,60 EUR
od 15. lipnja 2016. pa do isplate
121,42 EUR
od 15. srpnja 2016. pa do isplate
122,32 EUR
od 15. kolovoza 2016. pa do isplate
118,96 EUR
od 15. rujna 2016. pa do isplate
122,86 EUR
od 15. listopada 2016. pa do isplate
130,09 EUR
od 15. studenoga 2016. pa do isplate
129,64 EUR
od 15. prosinca 2016. pa do isplate
131,86 EUR
od 15. siječnja 2017. pa do isplate
128,83 EUR
od 15. veljače 2017. pa do isplate
127,01 EUR
od 31. ožujka 2017. pa do isplate
127,56 EUR
od 15. travnja 2017. pa do isplate
115,43 EUR
od 15. svibnja 2017. pa do isplate
117,84 EUR
od 15. lipnja 2017. pa do isplate
109,65 EUR
od 15. srpnja 2017. pa do isplate
96,06 EUR
od 15. kolovoza 2017. pa do isplate
96,94 EUR
od 15. rujna 2017. pa do isplate
98,51 EUR
od 15. listopada 2017. pa do isplate
95,95 EUR
od 15. studenoga 2017. pa do isplate
95,21 EUR
od 15. prosinca 2017. pa do isplate
86,83 EUR
od 15. siječnja 2018. pa do isplate
94,82 EUR
od 15. veljače 2018. pa do isplate
88,65 EUR
od 15. ožujka 2018. pa do isplate
81,91 EUR
od 15. travnja 2018. pa do isplate
76,39 EUR
od 15. svibnja 2018. pa do isplate
87,69 EUR
od 15. lipnja 2018. pa do isplate
86,67 EUR
od 15. srpnja 2018. pa do isplate
101,51 EUR
od 15. kolovoza 2018. pa do isplate
103,18 EUR
od 15. rujna 2018. pa do isplate
99,58 EUR
od 13. studenoga 2018. pa do isplate
98,92 EUR
od 15. studenoga 2018. pa do isplate
102,00 EUR
od 15. prosinca 2018. pa do isplate
103,55 EUR
od 15. siječnja 2019. pa do isplate
98,51 EUR
od 15. veljače 2019. pa do isplate
99,60 EUR
od 15. ožujka 2019. pa do isplate
101,76 EUR
od 15. travnja 2019. pa do isplate
100,10 EUR
od 15. svibnja 2019. pa do isplate
104,44 EUR
od 15. lipnja 2019. pa do isplate
107,42 EUR
od 15. srpnja 2019. pa do isplate
115,78 EUR
od 16. kolovoza 2019. pa do isplate
113,49 EUR
od 16. rujna 2019. pa do isplate
114,41 EUR
od 15. listopada 2019. pa do isplate
123,42 EUR
od 15. siječnja 2020. pa do isplate
130,42 EUR
od 15. veljače 2020. pa do isplate
140,94 EUR
od 15. ožujka 2020. pa do isplate
143,77 EUR
od 15. travnja 2020. pa do isplate
142,48 EUR
od 15. svibnja 2020. pa do isplate
133,62 EUR
od 15. lipnja 2020. pa do isplate
133,57 EUR
od 15. srpnja 2020. pa do isplate
128,22 EUR
od 15. kolovoza 2020. pa do isplate
129,38 EUR
od 15. rujna 2020. pa do isplate
133,10 EUR
od 15. listopada 2020. pa do isplate
129,82 EUR
od 15. studenoga 2020. pa do isplate
129,81 EUR
od 15. prosinca 2020. pa do isplate
130,52 EUR
od 15. siječnja 2021. pa do isplate
129,60 EUR
od 15. veljače 2021. pa do isplate
119,50 EUR
od 15. ožujka 2021. pa do isplate
121,11 EUR
od 15. travnja 2021. pa do isplate
121,49 EUR
od 15. svibnja 2021. pa do isplate
121,97 EUR
od 15. lipnja 2021. pa do isplate
124,17 EUR
od 15. srpnja 2021. pa do isplate
124,43 EUR
od 15. kolovoza 2021. pa do isplate
120,96 EUR
od 15. rujna 2021. pa do isplate
131,93 EUR
od 15. listopada 2021. pa do isplate
138,41 EUR
od 16. studenoga 2021. pa do isplate
144,40 EUR
od 15. prosinca 2021. pa do isplate
143,04 EUR
od 15. siječnja 2022. pa do isplate
142,52 EUR
od 15. veljače 2022. pa do isplate
154,37 EUR
od 15. ožujka 2022. pa do isplate
155,57 EUR
od 15. travnja 2022. pa do isplate
145,69 EUR
od 15. svibnja 2022. pa do isplate
145,94 EUR
od 15. lipnja 2022. pa do isplate
168,75 EUR
od 15. srpnja 2022. pa do isplate
177,41 EUR
od 15. kolovoza 2022. pa do isplate
183,35 EUR
od 15. rujna 2022. pa do isplate
175,75 EUR
od 15. listopada 2022. pa do isplate
176,37 EUR
od 15. studenoga 2022. pa do isplate
170,83 EUR
od 15. prosinca 2022. pa do isplate
166,87 EUR
od 15. siječnja 2023. pa do isplate
158,11 EUR
od 15. veljače 2023. pa do isplate
153,95 EUR
od 15. ožujka 2023. pa do isplate
156,03 EUR
od 15. travnja 2023. pa do isplate
152,02 EUR
od 15. svibnja 2023. pa do isplate
152,36 EUR
od 15. lipnja 2023. pa do isplate
147,42 EUR
od 15. srpnja 2023. pa do isplate
145,44 EUR
od 15. kolovoza 2023. pa do isplate
144,47 EUR
od 15. rujna 2023. pa do isplate
142,44 EUR
od 15. listopada 2023. pa do isplate
148,34 EUR
od 15. studenoga 2023. pa do isplate
139,73 EUR
od 15. prosinca 2023. pa do isplate
132,96 EUR
od 15. siječnja 2024. pa do isplate
139,87 EUR
od 15. veljače 2024. pa do isplate
145,82 EUR
od 15. ožujka 2024. pa do isplate
150,66 EUR
od 15. travnja 2024. pa do isplate
sve u roku od 15 dana.
II. N a l a ž e s e tuženiku OTP banka d.d. da tužiteljici KZ naknadi troškove postupka u iznosu od 1.750,00 EUR (tisućusedamstopedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.175,00 EUR (tisućustosedamdesetpet eura).
III. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 14. lipnja 2023. protiv tuženika podnijela tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi uvodno napominje da je 3. lipnja 2022. Vrhovnom sudu Republike Hrvatske podnijela prijedlog za dopuštenje revizije povodom presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu posl.br.: 24 Gž-1155/2020 od 16. ožujka 2022. – obzirom da je u svojoj tužbi u prvostupanjskom postupku tražila utvrđenje ništetnosti u cijelosti ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarski francima niže navedenog u toč. 2. ove tužbe, a koji predmet se vodi pod poslovnim brojem: Revd-3735/2022. Vrhovni sud do dana sastavljanja ovog podneska nije odlučio o tužiteljičinom Prijedlogu za dopuštenje revizije u postupku Revd-3735/2022. Dalje navodi da je s pravnim prednikom tuženika – NOVA BANKA d..d. sklopila dana 11. 11. 2004. godine Ugovor o kreditu br. 041108064146 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška] [broj poduloška] i [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] od 9. studenog 2004. potvrđen koji je potvrđen/ solemniziran po Javnom bilježniku Ankici Hukelj u Zagrebu pod posl.br.: OU-1331/04 dana 11. studenoga 2004. Predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik kao banka daje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF (devedesettritisuće švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete i na način određene Ugovorom. U čl. 7. Ugovora određena je namjena kredita – kupnja nekretnine koja je ujedno bila i sredstvo osiguranja upisom založnog prava na nekretnini. Iz sredstava kredita tužiteljica je financirala kupoprodaju nekretnine za iznos od 59.610,50 EUR (u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, na dan isplate 1 EUR= 7,540763), s kojeg naslova tako da je prodavatelju uplaćen dana 23.11.2004. iznos od 449.508,67 HRK, što je prema tečaju HRK/CHF na dan 23.11.2004. iznosilo 90.292,03 CHF (1 CHF =4,978387 HRK). Ugovor o kreditu je sklopljen na razdoblje od od 25 godina (300 mjeseci) uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,39% godišnje te otplatu kredita u 300 jednakih anuiteta 554,15 CHF plativo u HRK po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja anuiteta, pri čemu je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od cca 454.092,27 kn, a što je prema tečaju HRK/CHF na dan 23. studenog 2004.g. iznosilo 91.212,73 CHF, te su iz tog iznosa tužiteljici fakturirani i naplaćeni troškovi/naknade za odobravanje kredita u iznosu od 920,70 CHF (4.583,60 kn = 608,35 EUR ili 0,99 % od iznosa kredita od 93.000,00 CHF sukladno čl. 5. Ugovora). Tužiteljica se prilikom zaključenja ugovora, a sukladno amortizacijskom (otplatnom) planu, obvezala otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima (čl. 2. toč. 4. Ugovora), koji je utvrđen u iznosu od 554,15 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan dospijeća u iznosu od cca.2.500,00 kn. Tužiteljica je tijekom trajanja otplate kredita redovno unutar rokova dospijeća na vrijeme podmirivala svoje obveze po predmetnom Ugovoru o kreditu ( trajnim nalogom ). U međuvremenu od dana sklapanja Ugovora o kreditu došlo je do značajne fluktuacije u odnosu na tečaj valute švicarski franak i ujedno su temeljem jednostrane odluke banke porasle i ugovorene kamatne stope. Prema inicijalnom otplatnom planu uručenom tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora kreditu, da nije bilo tako velikih flukutacija u tečaju švicarskog franka tužiteljica je trebala otplatiti iznos od 166.245,01 CHF odnosno 826.453,81 kn. U međuvremenu je nakon sklapanja ugovora došlo je do porasta stope ugovorene kamate i porasta tečaja švicarskog franka što nesporno proizlazi iz kreditne dokumentacije. Rast kamatne stope nije bio utemeljen na objektivnim parametrima. Zbog utjecaja ova dva čimbenika mjesečni anuitet kredita koji je tužiteljica bila dužna platiti tuženiku znatno porastao na nedozvoljen i nepošten način. Otplata predmetnog kredita postala znatno financijsko opterećenje za tužiteljicu, jer su mjesečni anuiteti u kunama nominalno znatno porasli u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita (cca 2.500 kn prvobitni anuitet) prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Sve to zbog jednostranog postupanju tuženika koje je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice. Tužiteljica napominje da predmetni osporavani Ugovor o kreditu nije konvertiran sukladno odredbama Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15). Tužiteljica i dalje otplaćuje predmetni kredit vezan uz valutu švicarski franak, što je obzirom na značajan porast tečaja valute švicarski franak u odnosu na tečaj koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, neosnovano i nezakonito višestruko uvećalo iznose koje tužiteljica otplaćuje mjesečno tuženiku, uključujući i ukupnu obavezu tužiteljice prema tuženiku s osnove predmetnog kredita. Pri tome odgovornost za takvo neosnovano uvećanje obaveze leži isključivo i jedno na tuženiku zbog jednostranog postupanja koje je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice kao slabije ugovorne strane. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl.br.: 24 Gž-1155/2020-8 od 16. ožujka 2022.godine u odnosu na tužiteljicu odlučeno je u toč. I. izreke presude kako slijedi: "I. Žalba tužiteljice izjavljena protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 79 P-3255/2016- 44 od 11. travnja 2019. ispravljenoj rješenjem istoga suda broj 79 P-3255/2016-53 od 3. travnja 2020. odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženice izjavljena protiv te presude djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana pa se navedena prvostupanjska presuda: potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost valutne klauzule sadržane u članku 1. Ugovora o kreditu broj: 041108064146 i ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 3. toga ugovora, potvrđuje u točki III. izreke, - potvrđuje u točki IV. izreke .. “. Nadalje izrekom rješenja iz citirane odluke Županijskog suda u Varaždinu odlučeno je: „Žalba tuženice djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 79 P-3255/2016-44 od 11. travnja 2019. ispravljena rješenjem istoga suda broj 79 P-3255/2016-53 od 3. travnja 2020. ukida u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj: 041108064146, ukida u cijelosti u točkama II. V. i VI. izreke i u tim ukinutim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“ Obzirom da tužiteljica u parničnom predmetu koji se kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem: P-3255/2016 nije istaknula tužbeni zahtjev za isplatom temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz članku 1. Ugovora o kreditu broj: 041108064146 od 11. 11. 2004. godine (dok je zahtjev za isplatom temeljem promjenjive kamatne stope je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje) to tužiteljica ovom tužbom temeljem naznačene pravomoćne sudske odluke - presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-3255/2016 – 44 od 11.04.2019. koja je u tom dijelu – toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost valutne klauzule sadržane u članku 1. Ugovora o kreditu broj: 041108064146 - postala pravomoćna i potvrđena citiranom presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl.br.: 24 Gž1155/2020-8 od 16. ožujka 2022.godine, to tužiteljica ovom tužbom traži isplatu temeljem ništetne valutne klauzule sadržane u čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 041108064146 od 11. 11. 2004. godine sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika NOVA BANKA d.d. Ugovor o kreditu broj: 041108064146 sklopljen je dana 11.11.2004. pa se obzirom na vrijeme nastanka ugovornog odnosa između ovdje parničnih stranaka na njihov međusobni odnos iz predmetnog ugovora kao materijalni propis primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN br 29/78, 39/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 132/98, 112/99, 88/01- dalje u tekstu: ZOO/91). Pravne posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, odnosno pojedine odredbe, sukladno odredbama čl. 104. ZOO/91 jesu da svaka strana mora vratiti protivnoj strani ono što je primila temeljem takvog ugovora, osim ako je riječ o ugovornoj strani koja je bila nesavjesna. Tuženik kao jača ugovorna strana, trgovac, bio je nesavjestan jer je posjedovao potrebna stručna znanja o tijekovima novca i unatoč tome u ugovoru o kreditu tužiteljici ponudio nepoštene (time i ništave/ništetne ugovorne odredbe) sve kako je prethodno navedeno. Ugovaranjem valutne klauzule tuženik je počinio povredu načela jednake vrijednosti davanja iz čl. 15. ZOO-a/91, nadalje, suprotno odredbama iz čl. 12. ZOO-a/91 povredu načela savjesnosti i poštenja, suprotno odredbama iz čl. 11. ZOO-a/91 povredu načela ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, te povredu odredbe čl. 13. ZOO-a/91 i načela zabrane zloupotrebe prava, povredu odredbi iz čl. 18. ZOO-a/91 koji načelno propisuje ponašanje u izvršavanju obveza i ostvarivanju prava, te povredu odredbe iz čl. 16. ZOO-a/91 (zabrana uzrokovanja štete), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo odredbu koja tužiteljicu dovodi u neravnopravan položaj te joj u konačnici nanosi štetu. Valutna klauzula u CHF u predmetnom ugovoru o kreditu nije bila zaštitna klauzula u smislu članka 395- ZOO-a/91, već predmet obveze jer ti ugovori s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak predstavljaju ugovore u stranoj valuti u kojima su kune samo valuta isplate. Valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jesu ugovorne odredbe kojima se određuje predmet i cijena ugovora. Iz navedenog proizlazi zaključak da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa bitni sastojci ugovora o kreditu sukladno odredbi iz čl.1065. ZOO-a. Odredbama iz čl. 104. ZOO/91 propisano je da je u slučaju ništavosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primila po osnovi takvog ništavog ugovora, a ako je druga ugovorna strana (čl. 104. st.2.) bila nesavjesna, sud može djelomično ili u cijelosti odbiti zahtjev za vraćanjem nesavjesne ugovorne strane. Ovom tužbom tužiteljica temeljem odredaba iz čl. 210. ZOO/91 prema pravilima o stjecanju bez osnove traži povrat onoga što je banka/ tuženik stekla neosnovano bez valjane pravne osnove – tzv. puna restitucija. Pravo na punu restitituciju utvrdio je i Sud Europske unije u Luxembourgu u presudi donesenoj u povezanim predmetima C-154/15, C- 307/15, C-308/15 od 21.12.2016.g. u kojima je utvrdio da potrošač ima pravo na povrat koristi, odnosno onoga što je tuženik kao banka stekao bez valjane pravne osnove, ako otpadnu odredbe čije se utvrđenje ništetnim traži tužbom – pravo na punu restituciju. Tužiteljica temeljem odredaba iz čl. 210. ZOO/91 potražuje povrat onoga što je tuženik kao banka stekao bez valjane pravne osnove. U ovom predmetu tužiteljica postavlja svoj individualni restitucijski zahtjev na koji ima pravo temeljem dijela citirane presude koji je postao pravomoćan i koji se odnosi na isplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora, a koji zahtjev se temelji na prethodno citiranim odredbama ZOO-a - odredbe o stjecanju bez valjane pravne osnove. Tužiteljica potražuje u ovoj tužbi od tuženika iznos isplaćen tuženiku temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u iznosu i visini koji treba biti utvrđen financijskim vještačenjem. Tužiteljica u ovoj tužbi samo okvirno naznačava svoje potraživanje temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i predlaže provesti financijsko vještačenje. Tužiteljica predlaže prije donošenja odluke, a temeljem priložene kreditne dokumentacije, provesti financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja visine postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatom s osnove ništetne valutne klauzule. Temeljem provedenog financijskog vještačenja sukladno odredbama iz čl. 186.b. ZPP- a tužiteljica zadržava pravo nakon toga naznačiti i specificirati ukupan iznos svojeg potraživanja prema tuženiku s osnova ništetne valutne klauzule iz ugovora i stečenog bez osnove sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Sukladno navedenom, postavila je tužbeni zahtjev kojih traži isplatu iznosa od 1.330,00 EUR/ 10.020,88 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u tužbi.
2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 041108064146. Međutim, sporno je, jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Navodi da je predmetni parnični postupka pokrenut tek 29.kolovoza 2023. pa prigovara zastari utuženih iznosa. Ističe da je zastara potraživanja nastupila i ako prvostupanjski sud odluči u ovom postupku primijeniti utvrđenja iz Parnice Potrošač. Prema stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20.3.2018 zastarni rokovi počeli su ponovno teći pravomoćnim okončanjem Parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14.6.2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu). Slijedom navedenog, kako je u trenutku podnošenja tužbe od strane tužitelja istekao petogodišnji i trogodišnji zastarni rok tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu tražbina utuženih u ovom postupku, pa tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Ako bi pak prvostupanjski sud smatrao da se u rubriciranom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz Parnice Potrošač, tuženik ističe da je zastara nastupila na temelju odredbi Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. - 156/22., dalje kao: „ZOO“) ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala.Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Tuženik nadalje tvrdi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti početno ugovorenog tečaja tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Naime, tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio je niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita. Načelo savjesnosti i poštenja ne može se tumačiti i primjenjivati jednostrano, odnosno kada to odgovara samo tužitelju, već njegova primjena mora biti sveobuhvatna u odnosu na konkretan obvezno pravni tj. ugovorni odnos između stranaka.“ Sukladno navedenom, predlaže da se tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova postupka.
4. Tužiteljica je podneskom od 26. siječnja 2024. predložila da sud odredi prekid ovog postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o njenoj reviziji koju je podnijela budući da joj je rješenjem tog suda posl. broj: Revd 3735/2022- od 14. lipnja 2023. dopušteno podnošenje revizije protiv II. točke presude Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-1155/2020 od 16. ožujka 2022.
5. Tuženik se određivanju prekida postupka protivi, a na pripremnom ročištu 6. veljače 2024. prijedlog tužiteljice za određivanje prekida postupka je odbijen te je, sukladno odredbi čl. 218. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – proč. tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) odmah nastavljeno s raspravljanjem o glavnoj stvari, budući da podnošenje izvanrednog pravnog lijeka nije osnova za određivanje prekida postupka u smislu odredbe čl. 213. st. 1. t. 2. u vezi odredbe čl. 12. st. 1. ZPP- a.
6. Tužiteljica je tužbeni zahtjev konačno precizirala nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 9. listopada 2025. godine, tako da potražuje iznos od 18.376,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kao u tom podnesku.
7. Tuženik se protivi i tako preciziranom tužbenom zahtjevu.
8. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranje novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] i [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] od 9. studenoga 2004., ugovor o kupoprodaji nekretnina od 3. studenoga 2004., otplatni plan za kredit, pregled uplata po kreditu: 041108064146, pregled svih obveza za klijenta: 0401966307808 od 8. svibnja 2017., obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, ispis prometa po računu tužiteljice, presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-3255/16-44. od 11. travnja 2019., dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P- 3255/16 od 3. travnja 2020., žalba tužiteljice protiv navedene dopunske presude, presuda i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-1155/2020-8. od 16. ožujka 2022., prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-1155/2020-8. od 16. ožujka 2022., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd 3735/2022-2. od 14. lipnja 2023., revizija tužiteljice protiv II: točke presude Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-1155/2020-8. od 16. ožujka 2022., pregled prometa po računu za razdoblje od 15. travnja 2023. do 15. travnja 2024. te je provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba.
9. Odbijen je dokazni prijedlog za saslušanje stranaka jer to nije potrebno za utvrđivanje odlučnih činjenica.
10. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
11. Tužbeni zahtjev je osnovan.
12. Nije sporno:
- da je tužiteljica, kao korisnik kredita, 9. studenoga 2004. s tuženikom (tada pod tvrtkom Nova banka d.d.), kao bankom, sklopila ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] i [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] broj: 041108064146 SF, kojim joj je odobren kredit u iznosu od 93.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, i to za kupnju nekretnine, a na rok od 25 godina;
- da su ugovorne strane suglasne da se iznos isplate kredita i otplata (obveze) kredita obračunavaju primjenom valutne klauzule, te da će se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta;
- da je člankom 3. ugovoreno da kamatna stopa iznosi 5,39 % godišnje, s time da je promjenjiva, a promjena kamatne stope vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke;
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti;
- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-3255/16-44. od 11. travnja 2019. suđeno: I. da se utvrđuje da je od strane tuženika nepropisno i nepravično (nepošteno) primijenjena odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 1. navedenog ugovora o kreditu pa se utvrđuje da isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane te se utvrđuju ništetnim odredbe čl. 3. i čl. 6. ugovora; II. da se nalaže tuženiku da tužiteljici plati iznos od 25.563,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u izreci i to po osnovi preplate zbog promjene kamatne stope; III. da se odbija dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti čl. 1. u iznosu kredita, čl. 4., čl. 5. i čl. 9. toč. 9.4; IV. da se odbija dio tužbenog zahtjeva za nalaganje tuženiku izdavanje valjanog brisovnog očitovanja za brisanje založnog prava (hipoteke) na nekretninama tužiteljice; V. da se nalaže tuženiku da počevši od podnošenja tužbe do konačne isplate buduće dospijevajuće rate otplate kredita obračunava primjenom tečaja CHF/kn koji je bio važeći na dan zaključenja ugovore o kreditu te VI. da se nalaže tuženiku tužiteljici naknaditi troškove postupka;
- da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-3255/16-53. od 3. travnja 2019. navedena presuda ispravljena pod II. točkom izreka u pogledu pojedinih iznosa i godina;
- da je dopunskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P- 3255/16-52. od 3. travnja 2020. odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu isplatu iznosa od 459,582,21 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u izreci;
- da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-1155/2020- 8. od 16. ožujka 2022.; I. žalba tužiteljice odbijena, a žalba tuženika djelomično prihvaćena, a djelomično odbijena te je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-3255/16-44. od 11. travnja 2019., ispravljana rješenjem tog suda posl. broj: P-3255/16-52. od 3. travnja 2020.: potvrđena u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništenost valutne klauzule sadržane u članku 1. ugovora o kreditu i ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 3. tog ugovora, kao i točkama III. i IV., a odbijena je i žalba tužiteljice te je potvrđena navedena dopunska presuda posl. broj: P-3255/16-52. od 3. travnja 2020., dok je žalba tuženice djelomično prihvaćena te je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-3255/16-44. od 11. travnja 2019., ispravljana rješenjem tog suda posl. broj: P-3255/16-52. od 3. travnja 2020., ukinuta u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržana u članku 6. ugovora o kreditu te u cijelosti u točkama II., V. i VI. izreke i u tim je ukinutim dijelovima predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje;
- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd 3735/2022-2. od 14. lipnja 2023. tužiteljici dopuštena revizija protiv II. točke presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-1155/2020-8. od 16. ožujka 2022., u odnosu na pitanje koje glasi: "Može li se održati na snazi ugovor o kreditu kada potrošač u svojem (glavnom) tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti ugovora u cijelosti, a da pri tome sud koji vodi postupak utvrdi da su ništetne odredba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF (koja određuje visinu iznosa i predmet obveze) i promjenjivoj kamatnoj topi (koja određuje cijenu kredita/usluge banke)?", a odbačen je prijedlog za dopuštenje revizije protiv toč. I. presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-1155/2020-8. od 16. ožujka 2022. i protiv rješenja istog poslovnog broja;
- da je tužiteljica sukladno navedenom dopuštenju podnijela reviziju, a o kojoj još nije odlučeno;
- da je tužiteljica joj uvijek otplaćuje predmetni kredit.
13. Sporno je:
- je li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne;
- je li, kada bi navedene odredba i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj na dan isplate kredita kako to zahtijeva tužitelj;
- je li, ako sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih,
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama,
- početak tijeka zakonskih zateznih kamata, ukoliko sud utvrdi osnovanim zahtjeve za isplatu te
14. Budući da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđene ništetnima i to kao dio tužbenog zahtjeva, a ne kao prethodno pitanje, tim utvrđenjem vezane su i stranke, a i ovaj sud koji o tome ne može ponovno odlučivati pa ništetnost tih odredbi ne treba ni obrazlagati, a zbog čega je i odbijen dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanje stranaka.
15. Zbog navedenog je odbijen i prijedlog tužiteljice za određivanje prekida postupka jer za ovu parnicu nije odlučan ishod njezine revizije.
16. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 112/1999. i 88/2001., dalje: dalje: ZOO/91.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
17. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".
18. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.
19. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.
20. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije i to za razdoblje od isplate kredita pa do 15. travnja 2024., a s obzirom na tužbeni zahtjev preciziran podneskom tužiteljice od 12. svibnja 2024.
21. Prema nalazu vještaka, Nova banka d.d. (kao pravni prednik tuženika) kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili su 9. studenog 2004. Ugovor o kreditu broj 041108064146/SF (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 93.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita; ugovoren je rok otplate od 300 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,39 % godišnje na dan sklapanja Ugovora; prema otplatnom planu po predmetnom kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. siječnja 2005., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu; otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Prema otplatnom planu po kreditu proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila: 5,39 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 1. rujna 2005., 4,89 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. listopada 2005. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2008., 5,89 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2009., 6,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. studenog 2008., 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2009., 6,99 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2011., 6,74 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2011., 6,24 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2013. te 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenila Banka u razdoblju od isplate kredita (23. studenog 2004.) do dana dospijeća 232. obveze (15. travnja 2024.), , te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'jᵢ' Tabele 1), odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih sa manje plaćenim iznosima, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Vještak napominje da je u skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 9/2015.), za obveze plaćene nakon 27. siječnja 2015. primijenjen je tečaj od 6,39 kn za 1 CHF.
22. Sukladno izračunima i utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2005.) do dana dospijeća 232. obveze (15. travnja 2024.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 18.376,00 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), a ako se pak promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2005.) do dana dospijeća 232. obveze (15. travnja 2024.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 16.988,25 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi). Vještak napominje da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).
23. Tuženik se u danom roku nije očitova na nalaz i mišljenje vještaka, a tužiteljica u podnesku od 29. travnja 2025. navodi da traži da vještak uzme u obzir okolnosti konkretnog predmeta, odnosno činjenicu da je u konkretnom predmetu valutna klauzula CHF pravomoćno utvrđena ništetnom kao i ugovorena redovna kamata (odluka Županijskog suda u Varaždinu posl.br.: Gž-1155/2020 od 16.03.2022.). Stoga traži kao i u podnesku od 10.12.2024., a čije navode Sud nije uzeo u obzir određujući zadatak vještaku, uzevši u obzir činjenicu da je upravo tužiteljica predložila da se provede dokazni prijedlog financijskim vještačenjem, da se vještak konkretnije očituje i da isti precizno odredi u svojem nalazu i mišljenju u odnosu na niže navedeno obzirom da isto nije napravljeno u nalazu i mišljenju vještaka 13. ožujka 2025.; da vještak u svojem nalazu i mišljenju iskaže ukupni iznos kredita u kunskom iznosu, budući je valutna klauzula (CHF) utvrđena ništetnom i temeljem toga izradi otplatni plan u kunama te napraviti usporedbu – analizu iznosa koji su uplaćeni tuženiku i iznosa koje je tužiteljica stvarno trebala uplatiti; da se ukupni kunski isplaćeni iznos podijeli na broj od 300 ugovorenih anuiteta te da se svaki anuitet koji je plaćen prema početnom otplatnom planu umanji za iznos uplaćen temeljem pravomoćno utvrđenog ništetnim te tako utvrđena razlika po svakom pojedinom anuitetu na dan plaćanja isplati tužiteljici uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počevši od prvog anuiteta uplaćenog na dan 1. siječnja 2005. pa sve do dana 15. travnja 2024. Također traži da vještak posebno iskaže u tablici i izračun zakonske zatezne kamate u odnosu na svaki pojedini anuitet, što nije učinio u svojem nalazu i mišljenju.
24. Na prigovore tužiteljice vještak se pisano očitovao, navodeći da za odgovaranje na prijedlog tužiteljice u Tabeli 2 daje dodatni izračun potraživanja, odnosno otplatni plan prema sljedećim elementima: glavnica u iznosu od 454.092,77 kn (kunska protuvrijednost od 93.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita); fiksna stopa ugovornih kamata od 5,39 % godišnje; otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u kunama, te usporedbom tih iznosa sa iznosima uplata tužiteljice prema podacima iz prometa po predmetnom kreditu, iskazuje razlike u visini obveza koje proizlaze iz promjene kamatne stope i promjene tečaja u razdoblju od dospijeća prve obveze (1. siječanj 2005.) do dospijeća 221. obveze (15. svibnja 2023.). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz osnovnog i ovog dodatnog nalaza, na temelju postavljenih zadataka, odnosno pretpostavke da su odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po predmetnom ugovoru o kreditu ništetne, mišljenja smo kako slijedi: ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2005.) do dana dospijeća 221. obveze (15. svibnja 2023.), iznosi ukupno 13.869,34 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 2 iz dodatnog nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi); ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2005.) do dana dospijeća 221. obveze (15. svibnja 2023.), iznosi ukupno 12.341,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 2 iz dodatnog nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi).
25. Tuženik se opet u danom roku nije očitovao, a tužiteljica je prvo podneskom od 24. srpnja 2025. opširno prigovorila očitovanju vještaka, da bi zatim, podneskom od 9. listopada 2025. tužbeni zahtjev specificirala upravo prema nalazu i mišljenju vještaka od 13. ožujka 2025.
26. Tuženik se na ročištu 5. studenoga 2025. očitovao da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka ali i dalje se protivi i ovako preciziranom tužbenom zahtjevu.
27. Sud je nalaz i mišljenje vještaka od 13. ožujka 2025. ocijenio stručnim i objektivnim budući da je njime vještak jasno odgovorio na zadatak koji mu je od suda postavljen, a u pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužiteljica više platila ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" (u pogledu kojih tuženik niti nije postavio prigovor radi prebijanja ili prigovor prijeboja). Naime, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača pa on time nije nište stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju zbog četa ne postoji ni tražbina tuženik prema tužitelju po osnove tzv. "negativne razlike", a posljedično tome ni obveza tužitelja za vraćanje iste (tako i Županijski sud u Zagrebu, presuda posl. broj: Gž-2824/2024-2. od 24. srpnja 2024.). Osim toga, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje ništetnosti. Sukladno tome, tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje predmetnog ugovora s ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli, ne može ostvarivati pravo na naknadu štete od tužitelja pa nema ni pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja (u tom smisli u Županijski sud u Zagrebu, presuda posl. broj: Gž-2021/2024-2. od 20. kolovoza 2024.).
28. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u Tabeli i u skladu s čime je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev.
29. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
30. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91 zastara se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.
31. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
32. Prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost
33. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4. na način: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".
34. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.
35. U konkretnom slučaju, tužiteljica je tužbu podnijela 14. lipnja 2023. (a ne 29. kolovoza 2023. kao što tuženik pogrešno tvrdi u odgovoru na tužbu) pa je za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zastara je opet prekinuta unutar zastarnog roka te zastara nije nastupila.
36. Činjenica da je tužitelj podneskom 9. listopada 2025. preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjev nije odlučna budući da prema pravnom shvaćanje zauzetom za drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.: "u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
37. Sukladno navedenom, tužbeni je zahtjev usvojen u cijelosti.
38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbeni zahtjevom pa je tuženikov zahtjev za naknadu troškova odbijen te je njemu naloženo da naknadi troškove postupka tužiteljici.
39. Troškovi zastupanja tužiteljici su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.
40. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, i u njegovim granicama, tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1. Tarife u visini od 100 bodova (koliko je i tražila); sastava podnesaka od 26. ožujka 2024. po tbr. 8/4 u visini od 25 bodova (a ne zatraženih 100 bodova), sastava podneska od 29. travnja 2025. po tbr. 8/1 u visini od 100 bodova; zastupanja na ročištima 6. veljače 2024. i 2. prosinca 2024. po tbr. 9/1 u visinama od po 100 bodova (koliko je i tražila) te zastupanja na ročištu 5. studenoga 2025. po tbr. 9/1 u visini od 250 bodova, a što zajedno iznosi 675 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54 Tarife, 1.350,00 eura.
41. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava podneska od 29. siječnja 2024., 12. svibnja 2024., 11. prosinca 2024. i 24. srpnja 2025. jer isti nisu bili potrebni, a nisu joj priznati ni troškovi pristupa na ročišta 16. svibnja 2024., 18. listopada 2024. i 9. listopada 2025. jer je odgode tih ročišta uzrokovala sama prekasnim dostavljanjem podnesaka.
42. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, a nisu joj priznati ni troškovi sudskih pristojbi jer nije ni postavila određeni zahtjev za iste, a od plaćanja pristojbe na presudu ionako je oslobođena temeljem odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama
("Narodne novine", br. 118/2018. i 51/2023.)
43. Sukladno navedenom, tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 1.750,00 eura, a odbijen je preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 1.175,00 eura.
44. Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezne kamate od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Zlataru 18. prosinca 2025.
S u d a c:
Damir Čižmek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.
DNA:
1. punomoćnici tužiteljice Sanji Dozet, odvjetnici iz Zagreba,
2. punomoćniku tuženika Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Zagreba
