REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1267/2025-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 6. studenoga 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetničke vježbenice ĐF i zamjenice punomoćnice tuženika odvjetnice Pie Gaie Baučić, dana 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju TF iznos od 2.370,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 22,42 EUR od 11. srpnja 2008. do isplate,

- 23,55 EUR od 11. kolovoza 2008. do isplate,

- 23,65 EUR od 11. rujna 2008. do isplate,

- 24,42 EUR od 11. listopada 2008. do isplate,

- 25,24 EUR od 11. studenoga 2008. do isplate,

- 24,46 EUR od 11. prosinca 2008. do isplate,

- 25,93 EUR od 11. siječnja 2009. do isplate,

- 26,15 EUR od 11. veljače 2009. do isplate,

- 26,87 EUR od 11. ožujka 2009. do isplate,

- 25,82 EUR od 11. travnja 2009. do isplate,

- 25,81 EUR kn od 11. svibnja 2009. do isplate,

- 25,62 EUR od 11. lipnja 2009. do isplate,

- 25,73 EUR od 11. srpnja 2009. do isplate,

- 33,70 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate,

- 33,94 EUR od 11. rujna 2009. do isplate,

- 33,55 EUR od 11. listopada 2009. do isplate,

- 33,79 EUR od 11. studenoga 2009. do isplate,

- 33,83 EUR od 11. prosinca 2009. do isplate,

- 34,56 EUR od 11. siječnja 2010. do isplate,

- 35,05 EUR od 11. veljače 2010. do isplate,

- 34,86 EUR od 11. ožujka 2010. do isplate,

- 35,59 EUR od 11. travnja 2010. do isplate,

- 35,94 EUR od 11. svibnja 2010. do isplate,

- 32,80 EUR od 11. lipnja 2010. do isplate,

- 33,46 EUR od 11. srpnja 2010. do isplate,

- 32,60 EUR od 11. kolovoza 2010. do isplate,

- 35,10 EUR od 11. rujna 2010. do isplate,

- 34,02 EUR od 11. listopada 2010. do isplate,

- 34,19 EUR od 11. studenoga 2010. do isplate,

- 25,84 EUR od 11. prosinca 2010. do isplate,

- 27,02 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,

- 25,74 EUR od 11. veljače 2011. do isplate,

- 26,12 EUR od 11. ožujka 2011. do isplate,

- 25,63 EUR od 11. travnja 2011. do isplate,

- 26,70 EUR od 11. svibnja 2011. do isplate,

- 27,68 EUR od 11. lipnja 2011. do isplate,

- 27,94 EUR od 11. srpnja 2011. do isplate,

- 27,33 EUR od 11. kolovoza 2011. do isplate,

- 23,94 EUR od 11. rujna 2011. do isplate,

- 23,52 EUR od 11. listopada 2011. do isplate,

- 23,54 EUR od 11. studenoga 2011. do isplate,

- 23,55 EUR od 11. prosinca 2011. do isplate,

- 24,01 EUR od 11. siječnja 2012. do isplate,

- 24,29 EUR od 11. veljače 2012. do isplate,

- 24,32 EUR od 11. ožujka 2012. do isplate,

- 24,14 EUR od 11. travnja 2012. do isplate,

- 24,23 EUR od 11. svibnja 2012. do isplate,

- 24,44 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,

- 24,20 EUR od 11. srpnja 2012. do isplate,

- 24,22 EUR od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- 23,81 EUR od 11. rujna 2012. do isplate,

- 23,95 EUR od 11. listopada 2012. do isplate,

- 24,24 EUR od 11. studenoga 2012. do isplate,

- 24,15 EUR od 11. prosinca 2012. do isplate,

- 24,29 EUR od 11. siječnja 2013. do isplate,

- 23,92 EUR od 11. veljače 2013. do isplate,

- 23,81 EUR od 11. ožujka 2013. do isplate,

- 24,20 EUR od 11. travnja 2013. do isplate,

- 23,89 EUR od 11. svibnja 2013. do isplate,

- 23,73 EUR od 11. lipnja 2013. do isplate,

- 23,34 EUR od 11. srpnja 2013. do isplate,

- 23,62 EUR od 11. kolovoza 2013. do isplate,

- 23,79 EUR od 11. rujna 2013. do isplate,

- 24,02 EUR od 11. listopada 2013. do isplate,

- 24,04 EUR od 11. studenoga 2013. do isplate,

- 24,18 EUR od 11. prosinca 2013. do isplate,

- 23,92 EUR od 11. siječnja 2014. do isplate,

- 0,12 EUR od 11. veljače 2014. do isplate,

- 0,12 EUR od 11. ožujka 2014. do isplate,

- 0,12 EUR od 11. travnja 2014. do isplate,

- 0,12 EUR od 11. svibnja 2014. do isplate,

- 0,12 EUR od 11. lipnja 2014. do isplate,

- 0,12 EUR od 11. srpnja 2014. do isplate,

- 0,11 EUR od 11. kolovoza 2014. do isplate,

- 0,11 EUR od 11. rujna 2014. do isplate,

- 0,11 EUR od 11. listopada 2014. do isplate,

- 0,11 EUR od 11. studenoga 2014. do isplate,

- 0,11 EUR od 11. prosinca 2014. do isplate,

- 0,11 EUR od 11. siječnja 2015. do isplate,

- 561,10 EUR od 16. siječnja 2015. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem od tuženika potražuje zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 0,04 EUR od 11. srpnja 2008. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.343,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba tužitelja u dijelu kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 148,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos 12,58 EUR od 11. studenoga 2007. do isplate,

- na iznos 12,54 EUR od 11. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos 12,71 EUR od 11. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos 12,88 EUR od 11. veljače 2008. do isplate,

- na iznos 24,56 EUR od 11. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos 24,24 EUR od 11. travnja 2008. do isplate,

- na iznos 23,88 EUR od 11. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos 23,88 EUR od 11. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos ‭1,23 EUR od 11. srpnja 2008. do isplate.‭‭‭

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je 13. travnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 3206474512/2006 prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 63.000,00 CHF. Tužitelj je, nadalje, naveo da je tim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 13 godina, te da je pored iznosa glavnice tužitelj, sukladno odredbi čl. 2. Ugovora, bio dužan tuženiku platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje. Tužitelj je isto tako naveo da se za vrijeme trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa s početnih 4,50% godišnje mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tuženika i to više puta na štetu tužitelja. Tužitelj je u tužbi, također, naveo da je 7. travnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/2012 koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Istaknuo je da tim presudama u bitnom odučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da tuženik kao trgovac prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora i korisnik kredita, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je, nadalje, naveo da je povodom istaknutih revizija tužitelja i tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika i potvrdio nižestupanjske presude. Tužitelj je još naveo da se kamatna stopa po Ugovoru mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika, te da je takvim postupanjem tuženika oštećen i da je stekao pravo na povrat iznosa koji je preplatio zbog jednostrane promjene kamatne stope. Stoga je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tužitelj od tuženika potraživao isplatu iznosa od 17.860,06 kn (2.370,44 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tužitelj je u podnesku od 21. siječnja 2020. naveo da proširuje tužbu i na zahtjev s naslova preplaćenog tečaja, a s obzirom na to da je ugovorena valutna klauzula CHF također ništetna. Nadalje je naveo da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Istaknuo je da je navedenim presudama u bitnom odučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, korisnike kredita, kao potrošače, nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stoga je tužitelj osporio valjanost ugovaranja valutne klauzule u CHF, te je naveo da je prilikom otplate doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na kunu na koju mogućnost prilikom ugovaranja nije bio upozoren od strane tuženika, niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Tužitelj je u navedenom podnesku istaknuo da on kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novaca, dok je tuženiku kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi to bilo poznato ili moglo biti poznato zbog čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja Ugovora nije postupao u dobroj vjeri. Konačno, tužitelj je naveo da je tijekom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao "sigurna valuta" te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača, odnosno nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost tuženiku kao banci. Stoga je tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u navedenom podnesku od 21. siječnja 2020. od tuženika po osnovi preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika, potraživao isplatu iznosa od 17.860,06 kn (2.370,44 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Nadalje, tužitelj je istim tužbenim zahtjevom od tuženika po osnovi preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u valuti CHF potraživao isplatu iznosa od 92.114,06 kn (12.225,64 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tužitelj je u podnesku zaprimljenim na sudu 17. svibnja 2021., nakon provedenog financijskog vještačenja, specificirao tužbeni zahtjev, te je istim od tuženika po osnovi preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika potraživao isplatu iznosa od 18.978,90 kn (2.518,93 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, dok je po osnovi preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u valuti CHF potraživao isplatu iznosa od 90.453,37 kn (12.005,23 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, uz naknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu osnove i visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik je, nadalje, istaknuo i prigovor zastare u odnosu na potraživanje dospjelo prije 11. lipnja 2014., te je naveo kako zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik smatra kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu tužitelja, te da je prema odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i po odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Međutim, istaknuo je da tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te da stoga sve do podnošenja ove tužbe ne postoji nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarivanje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Tuženik je isto tako naveo da zakonodavac nije nigdje predvidio da bi podnošenje kolektivne tužbe prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Još je naveo da je Europska komisija pitanje zastre i prekida zastranih rokova odlučila riješiti predlaganjem nove direktive, te da iz prijedloga proizlazi da Europska komisija ne predlaže retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastre već samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive. Stoga tuženik drži da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Tuženik je, isto tako naveo da se od 1. siječnja 2013. kamata sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametara, te da se mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve, odnosno odredbu čl. 11.a ZID ZPK-a. Tuženik je dodao da je uprava banke 11. prosinca 2012. donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su u primjeni od 1. siječanja 2013., te kojima je implementirana zakonska obveza iz odredbe čl. 11.a ZID ZPK-a, a o čemu je tužitelj obaviješten obaviješću od 8. siječnja 2013. Tuženik je nastavno istaknuo da se od 1. siječnja 2013. kamatna stopa mijenja u skladu s promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. U podnesku od 25. studenoga 2020. tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva, kako je to tužitelj učinio u podnesku od 21. siječnja 2020., te je ustrajao kod svih istaknutih prigovora. Tuženik je, nadalje, osporio svojstvo potrošačkog ugovora kreditu koji je predmet spora navodeći da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načela utvrđenja iz kolektivne parnice, te da je na tužitelju teret dokaza da je potrošač, odnosno da je nekretnina radi čijeg dovršenja je odobren kredit korištena isključivo u privatne svrhe. Također je naveo da je korisnik kredita bio upoznat s valutnim rizikom kako je to navedeno u odredbi čl. 1. Ugovora, a i u odredbi čl. 18.p Ugovora je pristao na sve rizike i učinke koji mogu proizići iz promjene tečajnih odnosa za vrijeme postojanja Ugovora. Dodao je da je valutna klauzula zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba te se ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti. Tuženik je još naveo da banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF jer je tečaj CHF prema EUR/DEM i kuni dugi niz godina bio stabilan. Napomenuo je da je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Tguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije. Tuženik je, također, naveo da je prilikom sklapanja Ugovora pružio sve potrebne informacije dok je informacija kako Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune prema EUR javno dostupna. Dodao je da je korisnika kredita informirao o parametrima vezanim za odabiranje kredita uz valutnu klauzulu u CHF, te da je tuženik bio zadnja banka koja je u ponudu uvela kredite u valuti CHF s tim da takve kredite nije reklamirala niti nudila ništa više od kredita u EUR-ima i kunama, te je destimulirala korisnike na uzimanje takvih kredita nudeći najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Tijekom postupka tuženik je još naveo da tužitelj nije prosječan potrošač jer je direktor i član društva IZOVOD d.o.o. čije je sjedište na adresi [adresa], na kojoj je bilo i tužiteljevo prebivalište u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Dodao je da je iz Ugovora o kreditu razvidno da je namjena istog bila dovršenje nekretnine, slijedom čega nije za isključiti da su sredstva kredita korištena za adaptaciju nekretnine koja se očigledno koristi i u poslovne svrhe.

6. U podnesku od 1. lipnja 2021. tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj učinio u podnesku od 17. svibnja 2021., a ako sud dopusti preinaku tuženik je istaknuo prigovor zastare za preinačeni dio jer je presuda u kolektivom spor postala pravomoćna 13. lipnja 2014., te ako se smatra da je ista presuda prekinula tijek zastarijevanja, tada su zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. zastarjeli, dok je tužitelj preinačio tužbu u podnesku od 17. svibnja 2021.

7. Sud je u ovom predmetu donio presudu, poslovni broj P-6735/2019-34 od 25. veljače 2022., kojom je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17.860,06 kn (2.370,44 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate (t. I. izreke), te iznos od 90.453,37 kn (12.005,23 EUR) zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate (t. II. izreke), kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 20.098,00 kn (2.667,46 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2022. pa do isplate (t. IV. izreke). Istom presudom je, nadalje, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je od tuženika potraživao isplatu iznosa od 1.118,84 kn (148,50 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Osijeku je presudom i rješenjem, poslovni broj Gž-746/2022-3 od 30. siječnja 2025., potvrdio gore navedenu presudu ovoga suda poslovni broj P-6735/2019-34 od 25. veljače 2022. u dosuđujućem dijelu pod t. II. izreke, ali je istu ukinuo u dijelu pod t. I. i IV. Izreke, te je predmet u tim dijelovima vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

9. Tužitelj u podnesku od 3. listopada 2025., uredio tužbeni zahtjev u pogledu iskazivanja potraživanja u valuti EUR, a uzimajući u obzir presudu i rješenje Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-746/2022-3 od 30. siječnja 2025., te istim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.518,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

10. Prije svega valja reći da je tužitelj preinačio tužbu u podnescima 21. siječnja 2020. i 17. svibnja 2021., a s obzirom na to da je u istim podnescima povećao tužbeni zahtjev. Ovakvim preinakama se tuženik protivio, međutim sud je, kako je to navedeno u presudi ovog suda, poslovni broj P-6735/2019-34 od 25. veljače 2022., navedene preinake dopustio sukladno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) jer su iste bile svrsishodne za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu i da je tužitelj u podnesku od 21. siječnja 2020. preinačio tužbu prije zaključenja prethodnog postupka, dok je tužbu u podnesku od 17. svibnja 2021. preinačio nakon provedenog financijskog vještačenja, pa tužbu u tom dijelu nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (19. veljače 2021.). Međutim, tužitelj nije preinačio tužbu u podnesku od 3. listopada 2025. već je u istom uredio tužbeni zahtjev, kako je to gore navedeno, a sve i da je preinačio tužbu, kako to smatra tuženik, ista preinaka bi, kao svrsishodna, u smislu navedene odredbe čl. 190. ZPP-a bila dopuštena.

11. Dakle, u ponovljenom postupku predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa za koji tužitelj tvrdi da ga je preplatio tuženiku zbog jednostranog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika temeljem ništetnih odredaba kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika.

12. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206474512/2006, kreditna partija broj 7103097972 od 13. travnja 2006. (str. 9- 16 spisa), presliku otplatnog plana po kreditnoj partiji broj 7103097972 (str. 17-19 spisa), presliku pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103097972 (str. 20 spisa), presliku prometa po kreditu (str. 21-23 spisa), presliku Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 11. prosinca 2012. (str. 36-41 spisa), prijepis obavijesti o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013. (str. 42 spisa), izlaganje vice-guvernera Švicarske narodne banke TFH od 24. veljače 2000. i 19. studenoga 2004. na engleskom jeziku s djelomičnim prijevodom (str. 65- 88, 90-99 spisa), novinske članke (str. 89, 101-104 spisa), presliku presude Suda Europske Unije broj C-81/19 od 9. srpnja 2020. (str. 105-109 spisa), presliku Općih uvjeta poslovanja od 6. srpnja 1999. (str. 110-114 spisa), presliku Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 1. siječnja 2011. (str. 115-116 spisa), presliku izvatka iz sudskog registra za društvo IZOVOD d.o.o. (str. 130-132 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz Darfin d.o.o. (str. 153-167 spisa), saslušan je vještak Darko Prpić, dipl. oec. (str. 195- 196 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

13. Ovdje valja reći da je sud nije provodio daljnje dokaze jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke o meritumu spora. Tako sud nije izveo dokaz saslušanjem osobnog bankara kojeg je predlagao tuženik jer tuženik tijekom postupka nije točno naveo koju konkretno osobu predlaže saslušati, već je samo naveo kako predlaže saslušati osobnog bankara ne navodeći ime, prezime niti adresu iste osobe slijedom čega nije postupio sukladno odredbi čl. 241. ZPP-a (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi i rješenju, poslovni broj Gž-746/2022-3 od 30. siječnja 2025. donesenoj u ovom predmetu).

14. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, te brižljive i savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno, a sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, dok je tužba djelomično nedopuštena, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

15. Ovdje valja reći da je presudom ovog suda poslovni broj poslovni broj P- 6735/2019-34 od 25. veljače 2022. pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je od tuženika potraživao isplatu iznosa od 1.118,84 kn (148,50 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnove preplate na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika. Stoga je ponovni zahtjev tužitelja za isplatom navedenog iznosa po toj osnovi, valjalo odbaciti kao nedopušten, sukladno čl. 333. st. 2. ZPP-a, a kako je to odlučeno u izreci rješenja. Pritom valja dodati da se tužitelj nije žalio na presudu ovog suda poslovni broj P-6735/2019-34 od 25. veljače 2022., te je njegov zahtjev za isplatu zakonskih zatezanih kamata tekućih na navedeni iznos od 148,50 EUR odbačen u dijelu koji se odnosi na najranija dospjela potraživanja, odnosno u dijelu potraživanja zakonskih zateznih kamata tekućih kako slijedi:

- na iznos od 12,58 EUR od 11. studenoga 2007. do isplate,

- na iznos od 12,54 EUR od 11. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 12,71 EUR od 11. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 12,88 EUR od 11. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 24,56 EUR od 11. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 24,24 EUR od 11. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 23,88 EUR od 11. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 23,88 EUR od 11. lipnja 2008. do isplate, - na iznos od ‭1,23 EUR od 11. srpnja 2008. do isplate (dio potraživanog iznosa). ‭‭‭

16. Uvidom u presliku Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206474512/2006, kreditna partija broj 7103097972 od 13. travnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu, str. 9- 16 spisa) koji je sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, utvrđeno je da je istim Ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je u odredbi čl. 2. ugovorena redovna kamata od 4,50 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te je u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 13 godina, a u odredbi čl. 6. istog Ugovora je kao namjena kredita ugovoreno dovršenje nekretnine. Nadalje, u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoren je način otplate i to u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 531,33 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te je tužitelj u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora pristao da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta i obvezao se plaćati tako izmijenjene anuitete (čl. 7. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu). Nastavno je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu. Navedeni Ugovor je potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javne bilježnice Ljiljane Herceg Miličević u Zagrebu 20. travnja 2006., pod brojem OU- 273/2006, a u istoj potvrdi je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na potvrdu od strane tužitelja i da je tužitelj Ugovor pročitao, te da je izjavio da prihvaća pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu proizlaze za njega i da to odgovara njegovoj volji.

17. Ovdje valja reći da je, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Dakle iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne. Dakle, prema navedenim presudama, kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih) temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje ZZP) i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz navedenog Zakona nepoštena. Nadalje, iz izreke navedenih presuda je razvidno da se one odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu.

18. Nadalje valja još reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/2019.) izmijenjen u sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

19. Isto tako, valja reći da prema odredbi čl. 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

20. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

21. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U odredbi čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da kad je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

22. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope (čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu).

23. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istima nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a što proizlazi i iz gore navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača koje obvezuju ovoj sud, dok tuženik nije dokazao suprotno.

24. Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredbe o takvoj kamati moraju biti određene, odnosno barem odredive u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a.

25. Međutim, u odredbama čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, niti odredive u trenutku sklapanja tog Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

26. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe Ugovora o kreditu, koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti mu da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredaba tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a jer je bila neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti tuženiku.

27. U odnosu na pozivanje tuženika na Opće uvjete poslovanja od 6. srpnja 1999. (str. 110-114 spisa) valja reći da je i u njima tuženik samo općenito naveo da se izmjena akata kojima se utvrđuje kamatna stopa temelji na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, dok se Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 1. siječnja 2011. (str. 115-116 spisa) ne primjenjuju u konkretnom slučaju s obzirom na to da su isti doneseni nakon zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Pri tome valja reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi parnične stranke sklopile eventualne dodatke predmetnom Ugovoru o kreditu kojima bi bile izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da su navedene ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika ništetne.

28. Isto tako tuženik neosnovano tužitelju osporava svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen dovršenju kuće. Stoga se, kraj navedene činjenice, po ocjeni ovog suda, teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, nalazi na tuženiku, pa kako tuženik takve činjenice nije dokazao, niti one proizlaze iz provedenih dokaza, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim. Naime, točno je da je tužitelj jedan od osnivača i članova društva IZOVOD d.o.o. koje ima sjedište na adresi [adresa], a što je utvrđeno uvidom u izvadak iz sudskog registra za navedeno društvo (str. 130-132 spisa), a na kojoj adresi je tužitelj imao prebivalište u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu, kako to proizlazi iz istog Ugovora. Međutim, navedeno samo po sebi ne znači da ista nekretnina nije korištena u privatne svrhe, pri čemu valja istaknuti i da tužitelj tijekom postupka tvrdi da je sredstva kredita koristio isključivo u svrhu adaptacije i dovršetka nekretnine na adresi [adresa], u kojoj živi s obitelji. Pored toga valja reći da Ugovor o kreditu nije zaključilo navedeno trgovačko društvo, već tužitelj kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u tužiteljeve poslovne svrhe. Osim toga tužitelj je u to vrijeme imao prebivalište na navedenoj adresi, te je i vlasnik nekretnine, a kako to proizlazi iz e Izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Sesvetama, Zemljišnoknjižnog odjela Dugo Selo, javno dostupnog putem zajedničkog informacijskog sustava zemljišnih knjiga i katastra. Naime, iz navedenog e Izvatka je razvidno da je tužitelj, a ne navedeno društvo, upisan kao vlasnik nekretnine i to zk.č.br. 616/2, [adresa], dvorište, kuća, [adresa] i zk.č.br. 616/6, oranica [adresa], ukupne površine 2975 m2, upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koju nekretnina je i bila založena u svrhu otplate predmetnog Ugovora o kreditu, što je vidljivo iz odredbe čl. 14. istog Ugovora. Osim toga u presudi i rješenju Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-746/2022-3 od 30. siječnja 2025. je u t. 23. obrazloženja navedeno da se ima smatrati da je tužitelj potrošač u smislu Direktive 93/13 EEZ kad je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba s namjenom dovršetaka nekretnine, te da u slučaju kad banka taj status osporava da je upravo na banci teret dokaza da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenoga 2023.).

29. Uslijed svega navedenog tuženik se neosnovano za razdoblje nakon 1. siječnja 2013. poziva na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 127/2012.; dalje: ZID ZPK/12), jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi parnične stranke sukladno odredbama toga Zakona sklopile eventualne dodatke predmetnom Ugovoru o kreditu kojima bi bile izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope. Naime, tuženik je tužitelju poslao obavijest od 8. siječnja 2013. (str. 42 spisa) u kojoj je naveo da su u skladu s odredbama ZID ZPK/12 kojima se nalaže tuženiku visinu promjenjive kamatne stope izraziti na temelju parametara koji su jasni i poznati potrošačima, a koji su primjerice u zakonu navedeni, te da je stoga tuženik uskladio Opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013. Isto tako tuženik je u navedenoj obavijesti naveo da se u skladu s navedenim Općim uvjetima promjenjive kamatne stope sastoje od varijabilnog i fiksnog dijela i da kamatna stopa po predmetnom stambenom kreditu na dan 1. siječnja 2013. ostaje nepromijenjena te iznosi 5,25%, a koja se prema novim uvjetima sastoji od varijabilnog dijela kamatne stope koja se izražava kao 6M LIBOR za CHF koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena i fiksnog dijela u iznosu od 5,985 postotnih poena. Dakle, iz navedene obavijesti proizlazi da je fiksni dio veći od iznosa ukupne početne kamatne stope i to bez valjanog obrazloženja pa se ne može smatrati da su takvim postupanjem valjano primijenjene odredbe ZID ZPK/12, niti se može smatrati da je tužitelj pristao na ovakvu ponudu novacije bez da su stranke zaključile dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu kojim bi bile izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope. Stoga tuženik slanjem navedene obavijesti nije ostvario pravo potraživati kamatu po stopi većoj od početno ugovorene u spornom razdoblju, te je postupajući na taj način i nakon 1. siječnja 2013. dio imovine tužitelja bez valjane pravne osnove prešao tuženiku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1172/2018).

30. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojim je propisana promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika ništetne, pri čemu valja dodati da na takvo utvrđenje nije od utjecaja činjenica da je kredit otplaćen.

31. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

32. Radi utvrđenja visine potraživanja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz Drafin d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da su tuženik, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili 13. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 3206474512/2006 na iznos od 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nadalje je naveo da je u odredbi čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Vještak je, također, naveo da je ugovoren rok otplate kredita od 13 godina. Isto tako vještak je naveo da je u odredbi čl. 7. Ugovora ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 531,33 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu i to počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Vještak je, također, naveo da prema otplatnom planu u CHF i prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 1. srpnja 2006. do 1. siječnja 2015., otplata kredita iznosi 83.706,79 CHF od čega otplata glavnice iznosi 63.000,00 CHF, a otplata kamata 20.706,79 CHF. Vještak je isto tako naveo da prema Ugovoru o kreditu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 4,50% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 1. srpnja 2006. do 1. siječnja 2015., uključujući prijevremenu otplatu kredita 15. siječnja 2015. otplata kredita iznosi 80.316,03 CHF od čega otplata glavnice iznosi 63.000,00 CHF, a otplata kamata 17.316,03 CHF. Vještak je, nadalje, u nalazu i mišljenju naveo da je iz tužbe razvidno da tužitelj potražuje razliku u kamatama do koje je došlo zbog promjene kamatne stope u odnosu na tzv. početni otplatni plan primjenom kamatne stope ugovorene u Ugovoru o kreditu i tečaja CHF/KN na dan korištenja kredita. Pojasnio je da je svaki pojedini anuitet koji plaća korisnik kredita na određeni dan plaćanja rezultat tri varijable – iznosa kamata u CHF i iznosa otplate glavnice u CHF koji se kao zbroj (iznos anuiteta u CHF) množi tečajem koji vrijedi na dan dospijeća ili dan plaćanja. Iz ovakvog stajališta proizlazi da je razliku više plaćenog zbog promjene kamatne stope potrebno izračunati na način utvrđenja koliko je više plaćen iznos anuiteta uslijed promjene kamatne stope. Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 4,50% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 1. srpnja 2006. do 1. siječnja 2015., uključujući prijevremenu otplatu kredita 15. siječnja 2015., iznosi 3.390,76 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 18.978,90 kn. Stoga je vještak zaključno naveo da je ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 3.390,76 CHF, odnosno kunska protuvrijednost 18.978,90 kn, a sukladno Tablici navedenoj u t. 1. zaključka nalaza i mišljenja.

33. Vještak Darko Prpić, dipl. oec., se na prigovor tuženika usmeno očitovao na ročištu održanom 20. siječnja 2022. Tom prilikom vještak je naveo su u t. 5 na str. 9 i 10 nalaza prikazane i pozitivne i negativne razlike, te ukupan zbroj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 88.715,38 kn, te ako bi se uzelo u obzir prebijanje pozitivnih i negativnih razlika samo pozitivne razlike bi počele teći od datuma plaćanja 10. veljače 2010. u iznosu 93,30 kn, odnosno 10. ožujka 2010. u iznosu od 172,71 kn, te nadalje iznosi kako su specificirani u tablici na str. 10 i 11 nalaza. Još je naveo da su u zaključku pod t. 2. prikazane samo pozitivne tečajne razlike, a treba li se primijeniti samo pozitivna ili i pozitivna i negativna je pravno pitanje.

34. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića dipl. oec., jer je isti stručan, jasan i argumentiran, a imajući u vidu da u odnosu na izračun kojim je utvrđena razlika s osnove promjene kamatne stope stranke nisu prigovarale, niti su u tom pravcu isticale daljnje dokazne prijedloge. Stoga se vještak, a s obzirom na prigovor tuženika, u usmenom očitovanju očitovao samo u odnosu na utvrđenu razliku zbog promjene tečaja, a što u ovom ponovljenom postupku nije predmet spora.

35. Dakle, na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu na temelju ništetnih ugovornih odredaba zbog povišenja kamatne stope preplatio tuženiku ukupan iznos od 2.518,93 EUR (18.978,90 kn). Međutim, kako je presudom ovog suda odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je s navedene osnove potraživao iznos od 148,50 EUR (1.118,84 kn), te kako je u tom dijelu ovom presudom i rješenjem odbačena tužbe, tako je sukladno gore navedenim odredbama, a uzimajući u obzir fiksni tečaj konverzije (1 EUR = 7,53450 kn) sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/2022. i 88/2022.), tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.370,43 EUR (17.860,06 kn).

36. Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, to su tužitelju su na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose navedene u t. I. izreke ove presude od sljedećeg dana nakon dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa tuženiku, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka Darka Prpića, dipl. oec. Visina stope zakonske zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. I. izreke.

37. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika u dosuđenom iznosu od 2.370,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to navedeno u t. I. izreke ove presude. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara u odnosu na potraživanje s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari za potraživanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika podnesena 11. lipnja 2019., to je razvidno da u odnosu na isto potraživanje nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

38. Međutim, sud je odbio zahtjev tužitelja koji se odnosi na potraživanje zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 0,04 EUR s dospijećem 11. srpnja 2008. Ovo stoga što se kamate kao glavno potraživanje mogu tražiti tek po prestanku glavnog potraživanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev- 484/2002-2 od 17. rujna 2003.). Kako tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži isplatu iznosa od 0,04 EUR već samo kamate tekuće na taj iznos, tako je u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev i odlučiti kao u t. II. izreke ove presude.

39. Budući da tužitelj s tužbenim zahtjevom nije uspio samo u razmjerno neznanom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to se odluka o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Imajući u vidu da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-746/2022-3 od 30. siječnja 2025. ukinuta presuda ovog suda poslovni broj P- 6735//2019-34 od 25. veljače 2022. i u dijelu t. IV. izreke koja se odnosi na troškove parničnog postupka, tako su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od‭ ‭14.524,16 EUR (2.518,93 EUR+12.005,23 EUR). Troškovi su, nadalje, odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama

("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).‭‭‭

40. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 5.750,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištima 19. veljače 2021., 20. siječnja 2022. i 6. studenoga 2025. u iznosu od 500,00 EUR za svako (250 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 21. siječnja 2020., 31. siječnja 2020., 15. siječnja 2021. i 11. veljače 2021. u iznosu od 500,00 EUR za svaki (250 bodova- Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanje podneska od 17. svibnja 2021., 9. lipnja 2021. i 3. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova - Tbr. 8/3 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 1.150,00 EUR. Isto tako tužitelju je dosuđen i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 70,21 EUR, sudske pristojbe za presudu u plaćenom iznosu od 191,65 EUR, kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR. Stoga su tužitelju ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 6.343,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, odnosno od 18. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05.

41. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

42. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

- tužitelju po odvj. Nenadu Horvatu

- tuženiku po odvj. Margiti Kiš Kapetanović