-

Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Poslovni broj Gž-833/2025-2

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski, predsjednice vijeća te suca Berislava Babića, suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Anđele Bošković Rajković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu, po generalnoj punomoći L485/16, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7069/24-8 od 21. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7069/24-8 od 21. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 09. listopada 2007. godine sklopljenog između tužiteljice LJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužiteljici LJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 278,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. listopada 2007. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 09. listopada 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan."

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga označenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07., 84/08., 96/08. – odluka USRH, 123/08., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije, ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio ovaj sud ne nalazi da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom bila počinjena koja od bitnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda je jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta te sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su izvedene ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet, a ne na apstraktnoj razini kako to tvrdi žalitelj. Time nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a. Vezano uz navode tuženika u pogledu povrede prava na pravično suđenje, pozivom na odredbu čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14. i 69/17.) i odredbu čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17., dalje: Konvencija), tuženiku valja odgovoriti da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj odluci prvostupanjski sud je odgovorio na sve odlučujuće navode tuženika. Donesena presuda je dostatno obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 12. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog 9. listopada 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje ulazne naknade prilikom isplate kredita te da se naloži tuženiku da isplati tužiteljici s osnove navedene ulazne naknade iznos od 278,00 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 9. listopada 2007. do isplate.

8. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika 9. listopada 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim je korisniici kredita stavljen na raspolaganje iznos od 95.370,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je odredbom čl. 12.3. Ugovora određena naknada od 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

8.1. Nije sporno niti da je tužiteljica 9. listopada 2007. platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 278,00 EUR.

9. U provedenom postupku dokazano je i po mišljenju ovog suda da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o odredbi čl. 12. 3. Ugovora kojom je određena ulazna naknada za obradu kredita, da je navedena odredba bila unaprijed formulirana i bila dio tipskog ugovora kojeg je banka sklopila s korisnicom kredita te da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi ugovora i utjecati na njezin sadržaj.

9.1. Naime, iz iskaza tužiteljice koji je prvostupanjski sud prihvatio proizlazi da je kredit ugovoren radi rješavanja stambenog pitanja, da ju je u banci dočekao već pripremljen ugovor, da je prilikom čitanja primijetila spornu naknadu, da joj je rečeno da mora platiti po sistemu "uzmi ili ostavi" i da je naknadu morala platiti.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.1. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovora odredba je ništava.

11. Kako je odredba čl. 12. 3. Ugovora kojom je određena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj niti je bila upoznata na što se točno trošak naknade odnosi te je bila dužna platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita, to i ovaj sud smatra da se radi o nepoštenoj odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11.1. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 12.3. Ugovora, protivno žalbenim navodima, osim obveze plaćanja naknade za obradu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i je li tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu, ista odredba ne sadrži podatke na temelju kojih bi se mogla odrediti koja je to visina naknade, a okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača pa je takva odredba ništetna u smislu odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a.

11.2. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja.

11.3. Stoga protivno žalbenim navodima predmetna odredba Ugovora o naknadi za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno glavni predmet ugovora pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti jer pri ocjeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom glavni predmet ugovora treba uzeti narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični kontekst istog.

12. S pravom je stoga prvostupanjski sud utvrdio da je predmeta odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu ništetna i naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 278,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. listopada 2007. do isplate (čl. 322. st. 1. i 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine broj: 35/05, 48/08, 29/18, 126/21, 114/22. – dalje ZOO).

13. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati suprotno žalbenim navodima tuženika u skladu je s odredbom čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio ništetnu ugovornu odredbu ne može smatrati poštenim stjecateljem.

14. S pravom je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja s obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020).

15. Protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja imao je u vidu sve okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP-a slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 12.3. Ugovora u smislu odredbe čl. 87. ZZP- a nepoštena te time i ništetna.

16. Naime, ovaj sud smatra da nije jasno niti razumljivo zašto tuženik naplaćuje naknadu u visini 0,50% od ukupnog iznosa odobrenog kredita prilikom prvog korištenja kredita iako se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, s time što tužiteljici djelatnici banke nisu pojasnili za što se točno troškovi naknade odnose.

17. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je tužbeni zahtjev za isplatu postavljen preuranjeno, s obzirom da je zahtjev postavljen istovremeno sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti.

18. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonito utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

19. Tuženiku nije priznat trošak žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

20. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu te je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove odluke.

Osijek, 18. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Zagrajski